Balkanski sukobi 1905. -1941. godine – Dr Sekula Drljević

Prenosimo tekst iz reprint izdanja knjige iz 1990. godine.

Naklada: Harmica Press, Meteor Film, Zagreb
Biblioteka: Harmica
Recenzija i Pogovor: Dr Danilo Radojević
Lektor: Kata Zalovic Fister
Tisak : NISPRO Vjesnik, Graficka proizvodnja, 1990
za Izdavace: Harmica press: Meho Masic
Meteor Film: Vladimir Rostohar
2000 primjeraka

S A D R Ž A J
Predgovor: Dr. Danilo Radojević – Svjedok vremena
Uvod
Davanje ustava
Bombaška afera
Kolašinska afera
Uoči knjaževog jubileja
Proglašenje Crne Gore kraljevinom
Crnogorsko-turski rat godine 1912.
Pašićeva audiencija
Crna Gora u svjetskom ratu godine 1914.
Druga okupacija Crne Gore i njeno pripojenje Srbiji
Postanak Jugoslavije
Narodni ustanak u Crnoj Gori
Ustavotvorna skupština
Crna Gora i Hrvatska u borbi protiv vidovdanskog ustava
Borba Seljačko-demokratske koalicije s beogradskim imperijalizmom
Diktator priprema svoj dolazak
Diktatura Kralja Aleksandra
Diktatura knjaza Pavla
Duhovni lik Crne Gore
Fusnote

PREDGOVOR
Dr. Danilo Radojević
SVJEDOK VREMENA

Knjiga Sekule Drljevića Balkanski sukobi 1905-1941. obuhvata tri i po desetljeća sudibnskih lomova u životu crnogorskog naroda, kada su balkanskim prostorima dominirali vrtlozi političkih sudara, projekti stvaranja “velikih” država i pogrešni ciljevi koji su oglašavani za narodne. Sva ta pitanja i sporovi i danas su, u najvećem intenzitetu, prisutni. Zato ona pobuđuje na razmišljanje o logici “ponavljanja” istorije nekih naroda, u svoj oštrini zla, i u starijim mentalitetskim okvirima. Iako ima memoarsku fakturu, ona donosi, u velikom stupnju, objektivnu sliku prijelomnih događaja i njihovijeh aktera, pa je služila, i služi, jednom broju istoričara za rekonstrukciju toga perioda.

Životni put dr. Sekula Drljevića ima amplitude koje su rezultirale i iz tragične istorije crnogorskog naroda. Visoku političku karijeru počeo je u Crnogorskoj vladi, kao ministar pravde i zastupnik ministra prosvjete i crkvenih poslova (1909), a zatim kao ministar financija i građevina (1912-1913). Za narodnog poslanika izabran je 1913. godine; svojim govorima pokazao se kao obrazovan i vješt orator.

Pred prvi svjetski rat objavio je S. Drljević broršuru “Borba za carinsku, vojnu i diplomatsku uniju između Crne Gore i Srbije”, u kojoj je propagirao tadašnja svoja shvaćanja o porijeklu Crnogoraca i političku budućnost Crnogorske države.

Za vrijeme austro-ugarske okupacije Crne Gore (1916-1918) Sekula Drljević bio je deportiran u logor Karistein (Austrija), gdje je agitovao među crnogorskim zarobljenicima za ujedinjenje Crne Gore i Srbije. On je u logoru izabran u jedan odbor za ujedinjenje Crne Gore i Srbije, u kome je bio i Marko Daković, istaknuti vođa crnogorskih potuđenika i član srpske terorističke organizacije “Crna ruka”. Kad se vratio u Crnu Goru kooptiran je za poslanika u tzv. podgoričkoj skupštini (13.XI.1918.). Taj njegov izbor bio je u skladu s njegovijem stavom, da se svi kulturni i ekonomsko-politički problemi Crne Gore mogu riješiti diplomatskom unijom sa Srbijom, što je ranije iskazao kao poslanik Crnogorske narodne skupštine (10.II.1914.). Trebao je vidjeti pogrome vojske, srpskih četnika pod komandom Koste Pećanca i žandarmerije, poslije prisajedinjenja Crne Gore Srbiji, nad crnogorskim narodom, pa promijeniti mišljenje.

Poslije formiranja Kraljevine SHS, S. Drljević je postavljen za načelnika u ministarstvu pravde, ali je već nakon tri mjeseca, zbog svojih anticentralističkih uvjerenja i zločina koji su činjeni nad crnogorskim narodom – podnio ostavku i otvorio advokatsku kancelariju.

Prvi snažni otpor centralističkoj vlasti iskazao je dr. Sekula Drljević kao branilac (zajedno sa dr. Ž. Topalovićem) u procesu generalu Radomiru Vešoviću, montiranom da bi se zaplašio crnogorski narod. On je tada u nadahnutoj obrani, ispunjenoj čvrstom argumentacijom o zločinima i uniženju crnogorskog naroda, osudio centralistički režim koji zanemaruje prava toga naroda, njegov posebni istorijski, kulturni i etički put.

Teorijski osmišljenu političku aktivnost Sekula Drljević počinje osnivanjem Crnogorske federalističke stranke (1922), za čijeg je predstavnika biran dva puta na poslaničkim izborima. On se pokazao kao ličnost koja je “vrlo rano i vrlo energično manifestovala nezadovoljstvo novostvorenim stanjem u Crnoj Gori” 1). Ideja o ravnopravnosti i autonomiji Crne Gore jako je “uznemirila i zaplašila vladajuće krugove i stranke” jer je to djelovanje moglo biti prihvaćeno u “nezadovoljnim masama Crne Gore” 2). Zbog takvoga rada Drljević je bio praćen od strane policije, a na njegove istomišljenike vršen je pritisak. Beogradska štampa je Drljevića istrajno napadala da u narodu vrši “separatističku” propagandu, a optuživan je da održava i političke veze s hrvatskim političarima, što je u shvaćanju “bjelaša-unitarista bio sinonim izdajstva”. 3)

Prijevaran i neprijateljski odnos srpskog državnog vrha i dvora prema Crnoj Gori tokom prvog svjetskog rata, naveo je S. Drljevića na tvrdnju da je sukob između Crnogoraca i Srba baziran na suprotnosti karaktera tih dvaju naroda. Međutim, bitne su srpske hegemonističke koncepcije, koje i on sam napada, pa su spomenute karakterne osobine samo pomoćni element.

Zanimljivo je da S. Drljević, kada govori o mogućoj državi jugoslavenskih naroda, koristi sintagmu “udružene zemlje”. Svoje shvaćanje pojma jugoslavenstvo S. Drljević definira kao “gotovost zemalja južnih Slavena da svoje političke individualitete” podrede zajednici u mjeri koja osigurava jedinstvo u “međunarodnim pravnim odnosima”. On dalje kaže da takvo jugoslavenstvo ne bi dovodilo “u opasnost bilo nacionalni individualitet koga od jugoslavenskih naroda, bilo samovladu koje zemlje”, što se sve mora temeljiti na aktu “sporazuma jugoslavenskih zemalja”. Dalje on zaključuje da Jugoslavija mora biti “ili harmonija ravnopravnih interesa svih pod njenim nebom udruženih zemalja” ili neće postojati. 4) Problem je u tome, nastavlja Drljević, što kod nekih postoje tendencije potčinjavanja drugih zemalja i njihovih pretvaranja “u svoje teritorijalno proširenje”, pa zato ne može biti govora o jugoslavenstvu sve dok jugoslavenske zemlje ne bace “za sva vremena prokletstvo na imperijalizam” i odbace nastupe “imperijalističke vrtoglavice”. 5)

Tendenciozno svođenje ustanka Crnogorskog naroda (1919) na borbu za korist dinastije Petrović-Njegoš, S. Drljević je s pravom odbacio, ističući da je to bio “pokret naroda odrasla u slobodi, da dobije svoju slobodu”. 6) Sekula Drljević bio je i pjesnik, pa je i stihom odobravao borbu crnogorskog naroda za slobodu: “Nek’ krv, onu staru svjetlost / dade našoj novoj zori / da se ovaj poklič ori / u slobodnoj Crnoj Gori”. 7)

Stalno radeći na demaskiranju centralističkih i hegemonističkih snaga, S. Drljević je uočavao sve leksičke kamuflaže koje primjenjuju vladajući krugovi i štampa u njihovoj službi, da bi bila onemogućena borba za prava naroda. Takav je pojam “separatizam”, koji je korišten da bi se suzbila borba za ljudska prava. On zna da je pravo na sopstvenu kulturu, istoriju i jezik neodvojivo od borbe za slobodu. Zato u Skupštini Drljević kritikuje Istoriju srpskog istoričara Stanoja Stanojevića, u kojoj je falsifikovana, netačno i najoskudnije prikazana crnogorska istorija. On to čini precizno i dokumentovano, ali ispoljavajući i povrijeđeni ponos crnogorskog naroda. I pri kartiranju istorije čine se ista ogrješenja, kao što je S. Drljević zapazio u istorijskoj karti Vlada Marinkovića, na kojoj nije označena istorijska individualnost Crne Gore. U Skupštini je (16.II.1926.) izložio oštroj kritici štampanje udžbenika za crnogorsku đecu srpskom (ekavskom) varijantom; takve asimilatorske postupke on izvodi iz centralističke (srpske) politike koja je bila sve prosvjetne ustanove pretvorila “u policijsko-detektivske postaje”. 8)

U borbi protiv crnogorske državnosti, Crnogorci su uvjeravani da Crna Gora ne može ekonomski opstati. Poznato je da likvidacijom crnogorske države nije došlo do ekonomskog prosperiteta, već je, kako je utvrdilo više autora, crnogorski narod preko poreza plaćao okupatoru što ga okupira. Sekula Drljević je u Skupštini održao govor (27.III.1926), u kome je rekao da kad Crna Gora ne bi bila pljačkana u Kraljevini SHS, imala bi sve uslove “da bude relativno i bogatija i uređenija od svih ostalih zemalja”.

Politička, kulturna, etička, ekonomska i druga pitanja koja je pokretao S. Drljević, osporavana su od pojedinih crnogorskih potuđenika. Tako je odbačena i tvrdnja da postoji “crnogorsko pitanje”, pa dr. Nikola Škerović, pored ostalih, kaže da je “čudnovato” što se govori o Crnogorskom pitanju kao o nekoj političkoj činjenici kad ono “kao takvo ne postoji”, već da je riješeno spomenutom podgoričkom skupštinom. Škerović sve svodi na ekonomski status, činjenicu da se manifestuje nezadovoljstvo, on objašnjava time što se položaj crnogorskog naroda u Kraljevini SHS “stvarno pogoršao”.9) Drljević se borio protiv takvoga uskog, ekonomskog, gledanja na položaj svoga naroda.

U knjizi Centralizam ili federalizam S. Drljević bavi se problemom teorije države i prava.10) Pobijajući centralizam, on tvrdi da centralizam rađa partikularizam, što opet razara centralizam. On tada još nije nominirao crnogorsku naciju, ali govori o istorijskoj, kulturnoj, običajnoj, moralnoj i hiljadugodišnjoj posebnosti. On kao političko-pravni teoretičar kritikuje shvaćanje jugoslavenstva kao “narodnosti” i kaže da je tu riječ o državnoj ideji, nalazeći da je to dio strategije centralista koji oglašavaju da u Kraljevini SHS živi “jedan”, “troimeni” narod, Drljević duhovito opovrgava sintagmama – “tronarodni narod” odnosno “vidovdanska narodnost”. Drljević kaže da je centralizam uzrok što je Jugoslavija postala “balkanska satrapija u očima cijeloga civiliziranog svijeta” pa svoju tvrdnju dokumentuje pojedinim primjerima, kao što je paljenje porodice Zvicer. On pokreće i pitanje beogradske Glavnjače (1927), što je imalo odjeka u javnosti.

Pred uvođenje diktature kralja Aleksandra, Drljević je tražio pravo na samoopredjeljenje naroda, da “tekovina naše državne zajednice bude slobodna Hrvatska sa slobodnom Slovenijom, Crnom Gorom i Bosnom i Hercegovinom pored slobodne Srbije, kao i ravnopravnost u upravljanju zajedničkim poslovima koje “slobodne udružene zemlje svojom slobodnom voljom zajedničkima proglase”.

Kritikujući centralizam (velikosrpsku hegemonističku politiku) S. Drljević je postigao “najveći domet u razvoju građanske političke misli” u Crnoj Gori 11. On je, zajedno s ostalijem crnogorskim federalistima, dao značajan doprinos razvijanju svijesti o “istorijskoj individualnosti Crnogoraca, koju su odmah poslije ujedinjenja 1918.g. u Crnoj Gori mnogi negirali12. Zbog djelovanja s federalističkih pozicija bio je praćen od strane policije, hapšen, a pokušan je i atentat na njega.

Raspadom Jugoslavije (1941) srušena je iluzija velikih sila koje su, uz “pošteno” uvjeravanje srpskih stručnjaka i političara da na tijem prostorima živi samo “jedan” “troimeni” narod, grabile da likvidiraju Austro-Ugarsku kao opasan primjer parlamentarne države, u kojoj svi narodi slobodno razvijaju svoj kulturni identitet. Političari velikih sila znali su za spomenutu prijevaru jer je o svakom balkanskom narodu postojala literatura, ali su se nadali da će srpski hegemonizam poništiti entitete naroda koji su se našli u novoj državi. Međutim, dogodilo se suprotno: u vrijeme trajanja Jugoslavije izbili su veliki sukobi, u kojima je pojačano nacionalno osjećanje, zapravo potreba za njegovim njegovanjem, zbog asimilatorskih pritisaka hegemonog naroda. Sekula Drljević je aprila 1941. godine bio uvjeren da je došao pogodan moment za situaciju crnogorske države, ali je prihvatio pogrešnog saveznika, okupatora, iako je u predratnom periodu isticao da je nemoguće približavanje s Musolinijevom Italijom. Ubrzo je talijanska okupaciona komanda paktirala s velikosrpskim snagama u Crnoj Gori, pa je Sekula Drljević konfiniran u San Remo, odakle se uspio vratiti u Zemun13. U proljeće 1944. S. Drljević preselio se u Zagreb, gdje je, u julu iste godine, formirao Crnogorsko državno vijeće. Poslije, kad je komandant crnogorskih četnika Pavle Đurišić doznao da Draža Mihailović planira nakon rata likvidirati crnogorske četnike, Đurišić se odvojio od njega i pregovarao sa Sekulom Drljevićem, pa je postignut sporazum kojim Đurišić priznaje Crnogorsko državno vijeće, a njegovi četnici postaju crnogorska narodna vojska, pod vrhovnom komandom Sekule Drljevića14. Pri kraju drugog svjetskog rata Sekula Drljević je zaklan od četnika, u Judenburgu (Austrija).

Knjiga dr. S. Drljevića Balkanski sukobi pisana je tokom rata, s namjerom da utječe na politička rješenja koja su se očekivala nakon rata. U središtu njegove pažnje stalno je prisutan odnos Srbije prema Crnoj Gori i stradanja Crnogorskog naroda. U uvodnom dijelu on daje borbu srpskog vladajućeg sloja, predvođenog dinastijom Karađorđevića, protiv Crne Gore i dinastije Petrović-Njegoš. Naročito je bezobzirna borba poslije izvršenog masakra nad posljednjim dinastom Obrenovića (1903), kad su u Srbiji formirane militantne organizacije. U borbi protiv Crne Gore uključili su se i zagrebački (“Obzor”, “Pokret”) i sarajevski listovi.

Korijene takvoga odnosa zvanične Srbije prema Crnoj Gori ne vidi Sekula Drljević u ostvarenju tajnog programa “Narčetanija” . On zapravo negativni odnos srpske vlade prema Crnoj Gori izvodi iz velikog poraza srpske vojske u ratu protiv Turske (1876), kad je crnogorska vojska izvojevala sjajne pobjede na Vučjem Dolu i u drugijem bitkama, te “izazvala divljenje cijele Evrope”. Međutim, motivacije su druge, međunarodno priznanje crnogorske države (1878), što je onemogućavalo pijemontske težnje Srbije.

Drljević uočava pojačanu protivcrnogorsku agitaciju agenata iz Beograda, odmah nakon donošenja crnogorskog Ustava (1905), ali ne ističe da se propaganda protiv Crne Gore, dotad, zasnivala na tome da je to neustavna zemlja, zasnovana na ličnom režimu kralja Nikole, pa je donošenje ustava izmijenilo situaciju. Zato su crnogorski potuđenici u Beogradu forsirani da negiraju i ismijavaju ustavnost. Otuda su nastale persiflaže u dramskom obliku “Đetić u parlamentu” i “Đetić van parlamenta”.

Planovi da se Crnogorska država razori već su primijenjeni 1907. godine, kad su plaćeni crnogorski potuđenici, uz pomoć srpske i austrougarske policije, organizirali unošenje u Crnu Goru bombi, s dvije strane, preko turske i preko austrijske granice. Kad opisuje događaje koji su nazvani “Kolašinska afera”, Drljević ne zna za podatak da je tijem planom predviđeno da četnici Koste Pećanca upadnu u Crnu Goru.

Drljević uočava i metode srpske vlade, koja je školovala jedan broj crnogorskih mladića, uvlačila ih u svoje planove i pretvarala u odredbe za borbu protiv zvanične Crne Gore. Ti su mladići prolazili kroz školu “Sveti Sava” koja je imala specijalan program i bila namijenjena učenicima iz Makedonije, Kosova i Crne Gore. Na taj način je, zaključuje Drljević, još srpski kralj Milan odlučio da od crnogorske đece stvara janičare.

Glavni oslonac invazivne srpske politike, kako tačno primjećuje Drljević, postala je carska Rusija, koja se od osamdesetih godina XIX. stoljeća oslanjala na srpsku radikalnu stranku i Nikolu Pašića, kad je u pitanju njena balkanska politika. Agitacija nacionalističkih srpskih krugova o pijemontskoj ulozi Srbije na Balkanu, što ustvari znači realizaciju velikosrpske državne ideje, dostigla je kulminaciju 1914, kad “Crna ruka”, atentatom u Sarajevu, izaziva rat. Dozvolu za tu akciju, prema Drljevićevom saznanju, N. Pašić dobio je od ruskog cara, kome je Pašić, prilikom audijencije, januara 1914, sugerirao laki preokret u Austro-Ugarskoj. S. Drljević konstatuje da je ruski car bio malih duhovnih mogućnosti i da nije znao predviđati događaje.

Dok je Srbija imala fiksirane ratne ciljeve, Crna Gora je ušla u rat bez ratnog plana, ali Drljević ne ističe tu važnu činjenicu jer je bio jedan od aktera koji su Crnu Goru, obesciljenu, gurali u rat 1914. godine. Međutim, uočio je tragičnost odluke kralja Nikole da prepusti vrhovnu komandu crnogorske vojske srpskoj grupi oficira, koji su podredili crnogorsku vojsku ciljevima srpske vlade i na kraju je likvidirali, da bi tako crnogorski dvor i vlada postali lak plijen srpske hegemonističke politike. Kad je u pitanju metoda razaranja crnogorske vojske i uloga ztv. “tajnog ugovora Crne Gore s Austrijom”, kao falsifikata srpske policije i jednog crnogorskog potuđenika, mi ne možemo tražiti od dr. Sekule Drljevića da o tome preciznije piše, jer je tek 1968. godine crnogorski istoričar Risto J. Dragićević na temelju arhivskih istraživanja rekonstruisao nastanak toga monstrum-dokumenta.15. To važi i za mnoge druge važne činjenice koje su za posljednja četiri i po desetljeća publikovali mnogi istraživači 16.

Sekula Drljević, pošto je imao literarne sklonosti, u ovoj knjizi (B. S.) je dao veoma uspjele skice događaja i ličnosti, pa ona spada u djela koja zadržavaju pažnju čitalaca. Knjiga ima karakter i autotragedije jer on, dok govori o nesnalaženju drugijeh aktera važnih događaja, kao što je ruski car, slabo predviđa kada izabire svog posljednjeg saveznika, Antu Pavelića koji je također mislio da preko okupatora može hrvatskom narodu vratiti slobodu. Zajednička motivacija njihovih tragičnih odluka je tužna sudbina crnogorskoga i hrvatskog naroda pod srpskom hegemonijom, u međuratnom razdoblju.

Mišljenje Sekule Drljevića da su Crnogorci, kao i neki drugi južni Slaveni, porijeklom Iliri koji su primili slavenski jezik, nije rezultat izučavanja i zanemaruje važnu činjenicu da je narod koji uspije nametnuti svoj jezik, i brojno i organizaciono jači.

Značajno je Drljevićevo zapažanje da je pravoslavlje tokom crnogorske istorije dobilo poseban karakter, ali on nijednom riječju ne spominje ukidanje autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve (1920).

Knjiga Balkanski sukobi privlači iskustvom i mudrušću, nosi u sebi poruku o potrebi borbe za očuvanje identiteta, ali i sumorne zablude. Savremeni čitalac će se lako snalaziti jer glavne motivacije balkanskih sukoba su i njegova realnost.

Dr. Danilo Radojević

Dr. D. Radojević – “Svjedok vremena”: Literatura
1). Dimitrije Dimo Vujović, “Crnogorski federalisti 1919-1929”, Titograd 1981, 65.
2). C. o, 67.
3). Ibid.
4). Predgovor knjizi Savića Markovića Štedimlije, “Crna Gora u Jugoslaviji”, Zagreb 1936.
5). Ibid.
6). “Hrvat”, br. 755, 1922.
7). Ibid.
8). “Crnogorci neće ekavicu”, “Hrvat”, br. 1795, 1926.
9). “Misao”, 1, Beograd 1925, 69-72.
10). S. Drljević, “Centralizam ili federalizam”, Beograd 1926.
11). D. D. Vujović, “Crnogorski federalisti 1919-1929”, 401.
12). C. o, 398.
13). U Zemunu je imao advokatsku kancelariju.
14). Dr. Radoje Pajović, “Kontrarevolucija u Crnoj Gori. Četnički i federalistički pokret 1941-45”, Cetinje 1977.
15). Risto J. Dragićević, “Tajni ugovor Crne Gore s Austrijom”, Cetinje 1968.
16). Dr. Nikola Škerović, “Crna Gora na osvitku XX. Vijeka”, Beograd 1964; Isti: “Crna Gora za vrijeme prvog svjetskog rata. Odnosi sa Srbijom. Kapitulacija”, Titograd 1963; Niko S. Martinović, “Janko Vukotić i kapitulacija Crne Gore 1916”, Cetinje 1957; M. Zelenika: “Rat Srbije i Crne Gore 1915”, Beograd 1954. itd.

Dr. Sekula Drljević
BALKANSKI SUKOBI 1905 – 1941

U V O D

Pisano je mnogo o Crnoj Gori. Pisali su Crnogorci, ali još više drugi, oni koji su se divili borbi Crnogoraca. Dva spjeva, koja su, usamljena u književnosti južnih Slovena, dosegla ponosnu visinu malog broja remek djela svjetske književnosti “Gorski Vijenac”, i “Smrt Smail-age Čengića”, himne su posvjećene podvizima crnogorskih seljaka.

Od dolaska knjaza Petra Karađorđevića na srpski prijesto 1903. godine pisalo se više nego ikada, ali ne o Crnoj Gori, nego protiv nje. Svi koji su bili u službi Karađorđevića napadali su Crnu Goru. Među njima je bilo i Crnogoraca, koji su uvijek nastojali da u svojim napadima budu najbezobzirniji. Niko nikoga ne mrzi tako, kao izdajnik izdanu domovinu.

Zamah borbe Beograda protiv Crne Gore bila je u jednom trenutku tako snažan, da je u odvukao u tabor neprijatelja Crne Gore i mnoge kojima tamo nije bilo mjesto. Zagrebački list “Pokret” gotovo ljubomorno je pazio, da ne zaostane mnogo za zagrebačkim “Srbobranom”. Čak i “Obzoru” se, po koji put, znalo pomračiti zdravo gledanje na stvari. Ni njima, kao ni “Pokretu”, nije bilo jasno, da time rade protiv interesa svog naroda. Voditi dobru politiku, znači znati predviđati. Oni nisu predvidjeli moguće dalje posljedice takvoga svoga držanja i to se kasnije ispaštalo. U doba te borbe i tih pometnji na slovenskom jugu ja sam ušao u politički život.

U prvoj polovini 1907. godine, na Cetinju je formirana vlada dr-a Lazara Tomanovića. Prethodna vlada ostala je u manjini u Narodnoj skupštini i zbog toga je demisionirala. Tomanovićeva vlada rekonstruirana je početkom aprila 1909. godine. Tom prilikom ja sam ušao u vladu, kao ministar pravde i zastupnik ministra prosvjete i crkvenih poslova. Od tada sam neprekidno učestvovao u političkom životu Crne Gore, u svim njenim borbama, u svim usponima i padovima, sve do beogradskoga puča 27. marta 1941. godine. Iz tog perioda crnogorske istorije želim ponešto da sačuvam od zaborava, a drugo, o čemu se zlonamjerno obavještavalo, želim predstaviti u pravom svjetlu. Međutim, događaji u ovom periodu, umnogome “stoje” prema događajima koji su im neposredno predhodili, u odnosu zaključka prema svojim premisama. Zato je neophodno ukratko obuhvatiti i prethodnice tog vremena o kome je riječ.

Još jedna napomena. Kroz sve vjekove turske vladavine na Balkanu Crna Gora je uspijevala odbraniti svoju nezavisnost od Turaka. Zahvaljujući nepristupačnosti svojih gorostasnih brda i hrabrosti svojih sinova afirmisala se kao neosvojivi bedem protiv turskog nadiranja na Jadran. Mnogi su u njenoj misiji čuvara Jadrana tražili smisao njene državnosti, zaboravljajući pritom na nekadašnje borbe Zete (današnje Crne Gore) s Raškom.

Za vrijeme borbi protiv Turaka, Crna Gora je uživala nepodijeljenu ljubav hrišćanskih zemalja, čije su brige, u to doba, bile udružene pod barjakom borbe protiv islama. Posebno je Venecija gledala na Crnu Goru kao na svoju predstražu na istočnoj obali Jadrana. Tokom devetnaestoga vijeka balkanske zemlje uspjele su se osloboditi od Turaka, pošto je njena moć već bila slomljena brojnim ranijim ratovima s austrijskim i ruskim carstvom. Izgledalo je, da Turska, držanjem Sandžaka, samo privremeno prikriva buduću misiju Crne Gore, da bude brana protiv eventualnih nadiranja novih balkanskih država prema Jadranu. Iz toga se može zaključiti, da je Austrougarska monarhija, u vlastitom interesu, trebala biti naklonjena Crnoj Gori i pomagati njeno jačanje. Kasnije ćemo, međutim, vidjeti da, ne samo da se uporno borila protiv teritorijalnog proširenja Crne Gore, nego je u dva maha pomagala rad, za koji je vjerovala, da joj može omogućiti da zauzme Crnu Goru. Nije ovo bio usamljen slučaj, da su austrougarski državnici ispuštali iz vida trajne interese, trčeći za privremenim uspjesima.

Godine 1918., zapadne sile su dale cijelu istočnu obalu Jadrana, od Rijeke do Bara Srbiji, odnosno Jugoslaviji. Smatrale su, da je usljed toga crnogorska državna nezavisnost izgubila svoj “raison d’etre” (smisao postojanja).

Inkorporiranje Crne Gore u Srbiju sprovedeno je nasilno (via facti). Srpska vojska okupirala je Crnu Goru odmah nakon povlačenja austrougarskih okupacionih trupa. Ne postoji, međutim, nikakav međunarodni ugovor, niti, uopšte, bilo kakav međunarodni pismeni dokument, kojim bi Crna Gora bila predata bilo Srbiji, bilo Jugoslaviji. I tako, Crna Gora međunarodno pravno nije nikada postala sastavni dio Jugoslavije, ali je stvarno bila u sklopu zemalja, koje su je sačinjavale. Bila je predata Beogradu i njegovoj vladavini na milost i nemilost. Time se našla u istom položaju sa Hrvatskom i ostalim zemljama, čiji je pravni položaj u državnoj zajednici Srbija izjednačila sa svojim teritorijalnim proširenjem i sebi zadržala pravo isključivog raspolaganja njihovom sudbinom. Našavši se u toj situaciji, prirodno je, da je Crna Gora, za cijelo vrijeme trajanja Jugoslavije, vodila upornu i tešku borbu za poboljšanje uslova svog života (položaja). U toj borbi našla se na istoj strani barikada sa ostalim zemljama, koje su imale istu sudbinu, a naročito s Hrvatskom, s kojom je ostala nerazdruživa od početka do kraja.

Sve sukobe među zemljama južnih Slovena izazvala je Srbija. S tim u vezi biće (u ovoj knjizi) dosta govora i o njenim političkim ciljevima i o sistemu njene vladavine. Treba vidjeti moralni, etički i politički lik Beograda, da bi se moglo shvatili, zašto je Jugoslavija onako postala, onako živjela i onako nestala.

Ima i onih koji tvrde, da je i Jugoslavija učinila jedno dobro djelo. Temeljno je izliječila južnoslovenske zemlje od zablude koja se zvala jugoslovenstvo. Međutim, meni se izgleda da je ono ostalo u tako ružnoj uspomeni samo zato što je oklevetano da je Jugoslavija njegovo ostvarenje. Ni kao zabluda nije zaslužilo tako strašnu sudbinu.

DAVANJE USTAVA

Uzrok, koji je pretvorio mržnju u trajni odnos Srbije prema Crnoj Gori, jak je kao sudbina, i o tome će kasnije biti govora. Činjenicu postojanja mržnje, zbog toga, pojedinci ne mogu promijeniti. Mogu je samo na ovaj ili onaj način iskorištavati. Mržnja, kao i svako duševno stanje, nije uvijek jednako intenzivna. Potreban je neki nadražaj, nekada je dovoljno i samo prisustvo omraženoga, pa da mržnja zbaci sa sebe pepeo mirovanja i izbije u svoj svojoj snazi. Podsticaj za mržnju Srbije (prema Crnoj Gori) bio je tok rata sa Turskom 1876. godine. U tom ratu Srbija je i tučena i osramoćena. Crna Gora je svojom sjajnom pobjedom na Vučijem dolu izazvala divljenje cijele Europe. Osman-paša je zarobljen, Selim-paša poginuo, a Muktar-paša je s malim ostatkom pobijeđene vojske pobjegao, ostavivši na bojištu, među mrtvima, i sve oficire svog štaba. Ruski car je pobjedu na Vučjem dolu objavio svojoj vojsci u dnevnoj zapovijesti, u kojoj je istakao da je, po slavi, mala Crna Gora veća od Rusije. Dok je slava Crne Gore dostigla vrhunac, ugled Srbije pao je na nulu. Srazmjerno crnogorskom usponu i srpskom padu rastao je plamen srpske mržnje. Kasnije ćemo vidjeti, zašto je Beograd pristupio otvorenom radu na uništenju Crne Gore, ipak tek po dolasku kneza Petra Karađorđevića na srpski prijesto 1903.godine.

Uprava nad Srbijom pripala je radikalima Nikole Pašića, koji su je, uz neznatne prekide, zadržali za cijelo vrijeme vladavine kralja Petra i njegovog sina, kralja Aleksandra, sve do pred samu Pašićevu smrt. Pašić je uživao veliko povjerenje Rusa. Stekao ga je nekadašnjom borbom protiv Obrenovića i njihove politike oslanjanja na Austrougarsku. Pravce spolje politike Pašić je usmjerio na Rusiju, čime je Srbija postala oslonac ruske politike na Balkanu.

Rusija se, nije odrekla Crne Gore. Zadržani su tradicionalni odnosi, ali je Crna Gora mnogo izgubila od svoga nekadašnjeg značaja. To je Srbija osjetila, ali je znala, da Rusija Crnu Goru nije napustila. Ostajući uporno pri svome planu da uništi Crnu Goru, Srbija je odabrala zaobilazni put, da ne bi izazvala otpor Rusije. Organizovala je stvaranje unutrašnjih sukoba u Crnoj Gori, i istovremeno uplela borbu protiv Crne Gore u jugoslovenski pokret, kome se uspjela staviti na čelo.

Godine 1904., kralj Petar je krunisan u Beogradu. Beogradska štampa je, u vrijeme krunisanja naglašavala da je on prvi krunisani srpski kralj nakon propasti srednjovjekovne srpske države. Da bi krunisanje bilo obavljeno sa što većim sjajem, pripreme su vršene gotovo godinu dana. Istovremeno je svečanostima krunisanja dat karakter političke manisfestacije svih južnih Slovena. U Beogradu počinje izlaziti “Slovenski Jug”, časopis koji je bio organ akcije za davanje takvog značaja krunisanju. Poklik: “Južni Slaveni, ujedinite se!”, nalazio se u svakom broju lista, odmah pored naziva lista. List je uređivao Ljuba Jovanović-Čupa, koji je uživao veliki ugled među kolegama akademcima. Trebalo je akademsku omladinu iz Zagreba i Sofije dovesti u Beograd na “kongres jugoslovenske akademske omladine”. Kongres je trebalo održati za vrijeme krunisanja. Delegacije beogradske omladine putovale su nekoliko puta u Zagreb i u Sofiju, i uspjele su. Zagrebačka i sofijska omladina došla je u Beograd, formalno na Kongres, a zapravo na krunidbene svečanosti. U toku svečanosti kralj Petar je posjetio Univerzitet. Dočekala ga je “jugoslovenska omladina”, čuli su se glasovi: “živio jugoslovenski car”! Sofijski akademci, kojima je, izgleda, tek sad bilo jasno, zašto su pozvani u Beograd, da bi se ogradili od tih poklika, demonstrativno su napustili Beograd i prešli u Zemun. O ovom incidentu beogradska štampa nije pisala, pa je ostao nezapažen.

Krunisanjem je najavljena akcija Srbije za ujedinjenje južnih Slovena. Beogradski jugoslovenski pokret bio je dobro organizovan. Na čelu pokreta stajala je “Narodna odbrana”. Njena revolucionarna sekcija zvala se “Crna Ruka”. Vođstvo i jedne i druge imali su u rukama srpski aktivni oficiri. Organ beogradske akademske omladine “Slovenski Jug” kasnije je nazvan “Pijemont”. Cilj pokreta nije moguće jasnije istaći. Ideolog pokreta, univerzitezski profesor Jovan Skerlić, bio je vođa te omladine. I “Narodna odbrana” i Skerlić izjašnjavali su se za federaciju južnoslovenskih zemalja. Pokret je finansirala i davala mu pravac srpska Vlada.

Crnogorska akademska omladina u Beogradu organizovana je posebno. Njoj je data dužnost, da borbom protiv stanja u Crnoj Gori pripremi uspjeh buduće revolucionarne akcije. Uklopljena u jugoslovenski pokret, akcija crnogorske omladine brzo je dobila značaj akcije pokreta. Njoj je na raspolaganju stajala sva štampa pokreta. Bilo je očigledno, da je Crna Gora osuđena na smrt.

Prilike na jugu Austrougarske monarhije, o kojima će kasnije biti govora, bile su povoljne za akciju Beograda. Zato se uspio, relativno brzo, zatalasati jug Monarhije. Srpska omladina se bez rezerve stavila na raspolaganju Beogradu. Za njom se poveo i jedan dio zavedene hrvatske omladine.

Srpski listovi: novosadska “Zastava”, zagrebački “Srbobran”, “Srpska riječ” i “Narod” iz Sarajeva i mnogi drugi, dobijali su direktive iz Beograda. Svi ti listovi napadali su Crnu Goru. Na hrvatsko-srpsku koaliciju Beograd je vršio odlučan uticaj preko njene srpske komponente. 1) Pod tim uticajem i ona je zauzela stav protiv Crne Gore. Kroz pisanje zagrebačkog “Pokreta” izbijale su njegove veze sa “Srbobranom”.

Knjaz Nikola bio je navikao, na napade iz Beograda. Međutim, iznenadilo ga je držanje Novoga Sada i Sarajeva, a zbunjivalo držanje koalicionaškog Zagreba.

Od njega se tražilo davanje ustava Crnoj Gori. Daroviti i dovitljivi knjaz još nije uviđao, da su on i Crna Gora osuđeni na smrt bez obzira na politički sistem u Crnoj Gori. Nije predviđao, da će isti oni koji od njega traže ustav, kasnije biti vjerne sluge diktature Aleksandra Karađorđevića. I, odlučio se na davanje ustava. Nesumnjivo je na njega uticala i činjenica, da je i ruski car uradio isto.

Na Lučindan 1905. godine, knjaz Nikola je proglasom objavio crnogorskom narodu svoju odluku o davanju ustava. Naredio je izbor narodnih zastupnika, njihov dolazak na Cetinje na Nikoljdan iste godine i da se pred njima ustav pročita.

Odmah po objavljivanju knjaževog Lučindanskog proglasa, ne sačekavši da vidi sadržaj ustava, Beograd je, preko tamošnje crnogorske akademske omladine, dao neku vrstu proglasa crnogorskom narodu pod nazivom: “Riječ crnogorske univerzitetske omladine”. Kompletan sadržaj ove “Riječi” sračunat je radi izazivanja knjaza Nikole. Iz nje kipti srdžba Beograda zbog knjaževe odluke o ustavnom uređenju Crne Gore. Osma tačka te “Riječi” glasi: “Zdravo shvatanje nacionalnih interesa u novom životu Crne Gore učiniće da sve separatističke težnje, antagonizam i provincijalni interesi, ukoliko bi se kosili sa stvarnim potrebama srpskoga naroda, moraju ustuknuti pred idejom slobode i ujedinjenja Srpstva”.

Jasnije se nije moglo reći knjazu Nikoli, da se ne traži parlamentarna demokratija, već njegova glava i pripojenje Crne Gore Srbiji. Crna Gora je od Srbije bila odvojena državnom teritorijom turske carevine. Šta je značilo traženje pripojenja Crne Gore Srbiji u ono doba vidjećemo kasnije, kad budemo govorili o aferi s bombama.

Na Nikoljdan su se sastali narodni zastupnici na Cetinju. Pročitan im je Ustav koji su izradili ljudi školovani u Srbiji. On je kopija jednog od srpskih ustava (Srbija je poznata po bogatstvu ustavima). U cjelosti je prihvaćena i srpska terminologija. I pored toga što je Crna Gora, za cijelo vrijeme teokratske vladavine imala svoje sabore, iako u Crnoj Gori riječ “skupština” znači nešto sasvim drugo, ipak je naziv Sabor zamijenjen nazivom “Narodna skupština”. Domovina “Opšteg imovinskog Zakonika” (Crnogorski građanski zakon, o kojem ću kasnije ponovo govoriti) pozajmljuje pravnu terminologiju od Srbije, čiji su svi zakoni, počevši od građanskog, prepisi tuđih zakona! Zar je moguća veća kapitulacija pred drekom Beograda? Beograd je ipak nezadovoljan, i još upornije, nastavlja borbu protiv Crne Gore, što ćemo kasnije vidjeti.

Knjaz je položio ustavnu zakletvu pred Narodnom skupštinom, i ona je raspuštena. Prihvaćena je ostavka dotadašnje vlade, čiji su ministri bili na položajima i po nekoliko decenija. Sastav nove vlade knjaz je povjerio Lazaru Mijuškoviću. Vlada je, po Ustavu, donijela Zakon o izboru narodnih zastupnika, koji je opet bio kopija srpskog zakona, i raspisala izbore, koji su održani 1906. godine. Tada još nije bilo političkih stranaka. Kako vlada nije imala svoje stranke, nije bilo ni vladinih kandidata za narodne zastupnike. Izborna borba nije se vodila između stranaka, nego među pojedincima, ali se osjetilo agitovanje agenata iz Beograda. Čim se sastala Narodna skupština, počeli su se narodni zastupnici dijeliti u grupe. Prva ustavna vlada ostala je u manjini i demisionirala. Knjaz je ponudio vladu grupi, koja je u tom trenutku imala većinu.

Predsjedništvo grupe prihvatilo je ponudu i kao kandidata za predsjednika buduće vlade istaklo Marka Radulovića. Bio je beogradski đak, vrlo skromnih sposobnosti i gotovo potpuno beznačajan. Njegovi drugovi su govorili, da je izbor pao na njega jer je po godinama bio najstariji. Ja mislim da je to bilo zato, što su se jači isključivali međusobnim nadmetanjem, a njemu nije niko zavidio. Knjaz mu je povjerio sastav kabineta.

Iako na početku nejasno, osjećala se spremnost ove grupe da Crnu Goru dovede u podređen položaj prema Srbiji. Čak je jedan njen ugledan član (Dr. Marušić) predložio u skupštini, da se ubuduće skupština zove “Srpska narodna skupština knjaževine Crne Gore”. Što je više ta sklonost grupe izbijala na vidjelo, to je rasla tenzija u Skupštini. Pojedini narodni zastupnici počeli su napuštati grupu. Vlada je dala ostavku i sastavljena je druga iz iste grupe, ali i ona je ubrzo ostala u manjini u skupštini. Nakon njenog demisioniranja sastavljena je vlada Dr. Lazara Tomanovića. Nasuprot tendenciji pretvaranja Crne Gore u pokrajinu kraljevine Srbije, Tomanovićeva vlada istakla je princip čuvanja dostojanstva Crne Gore, kao nezavisne države. Počele su oštrije političke borbe u Crnoj Gori. Srpski izaslanik na Cetinju bio je Joca Jovanović-Pižon. To je onaj isti Joca Jovanović, koji je bio srpski izaslanik u Beču za vrijeme ubistva austrougarskog prijestolonasljednika Franja Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine. Prema njegovim izvještajima o stanju u Crnoj Gori, u Beogradu su došli do zaključka, da je došao pogodan trenutak, da se pristupi izvođenju plana za ubistvo knjaza Nikole i uništenje Crne Gore. Na Cetinje su poslate bombe.

BOMBAŠKA AFERA

Bombe za Crnu Goru spremila je i poslala revolucionarna organizacija “Crna ruka”. Sarađivali su kapetan Jaša Nenadović, ordonans-oficir i rođak kralja Petra, i Nikola Vukotić, kapetan u kraljevoj gardi. Bombe su poslate u Crnu Goru preko dva pravca. Jedan je bio preko Turske; odnio ih je preko Sandžaka Vaso Ćulafić, seljak iz Vasojevića, crnogorskog plemena na granici prema Turskoj. Pravac druge pošiljke bio je preko Austrougarske, željeznicom od Beograda preko Zemuna do Rijeke, a odatle lađom do Kotora. U to doba carinski pregled putnika iz Srbije bio je u Zemunu tako strog, da je bilo nemoguće neprimijećeno prenijeti i zamotuljak duvana, a kamoli kovčeg s bombama. Zemunska policija pobrinula se da budu propuštene. Vlada na Cetinju bila je oko mjesec dana prije toga obaviještena da se u Beogradu sprema atentat na knjaza Nikolu. Ponašanje zemunske policije dokazuje, da je to znao i austrougarski izaslanik u Beogradu. Beograd je očigledno znao, da mu u ovom slučaju policija susjedne dvojne monarhije neće praviti poteškoće. To dokazuje činjenica, što su za prenošenje ovih bombi, pored ostalih, angažovani i vodeći članovi crnogorske omladinske organizacije u Beogradu: Todor Božović, Marko Daković i Jovan Đonović. Nosioci bombi stigli su sretno u Kotor. Tu su smjestili kovčeg s bombama, a oni su, njih oko osam, šetali po Boki. Čas su u Kotoru, čas u Risnu, čas u Herceg Novom. Dolazili su im rođaci i prijatelji iz Crne Gore, iz krajeva blizu granice sa Bokom. Održavali su konferencije pred očima austrijske policije, koja ih je sve poznavala još iz nedavnog procesa na Cetinju, u kome su zbog svoga proglasa “Riječ crnogorske univerzitetske omladine”, o kome je već bilo govora, bili na optuženičkoj klupi. Prijatelji Crne Gore u Boki sve to pažljivo posmatraju. Jasna im je namjera Austrougarske. Svaki sastanak zavjerenika i o svakom pokretu austrougarske vojske u Hercegovini, Dubrovniku i Boki javljaju na Cetinje. Zavjerenici šalju kurire na Cetinje, da preko tamošnjih pristalica zavjere ispitaju situaciju. Kuriri se vraćaju i izvještavaju. Kada su ocijenili da su prilike za izvršenje atentata na knjaza Nikolu sazrele, šalju bombe na Cetinje. Bombe u kovčegu preko Njeguša nosi tipograf Stevan Rajković (jedan od bombonosaca). Stigavši sa ostalim putnicima na Njeguše, primjećuje pođekoji čudan pogled. Počinje ga mučiti sumnja, ali ipak preovladava osjećaj da je to slučajno. Na Njegušima se putnici odmoriše oko deset minuta i nastaviše put za Cetinje. Na putu za Cetinje Rajković postaje sve nemirniji. Sumnju da je pod policijskom prismotrom nadjačava vjerovanje da nije. Čim je stigao na Cetinje, agenti tajne policije ga ne napuštaju. Prate ga u stopu. Postaje mu jasno da je uhvaćen. Niti bombe može kod koga neprimijećeno ostaviti, niti ih može gdje baciti. Dolazi na ideju da odnese kovčeg s bombama u policiju, i da ih sam preda. Misli da će mu biti blaže suđeno, ako kaže da se pokajao, nego ako mu policijski agenti oduzmu bombe. Tako je i učinio. Bilo je to početkom decembra 1907. godine. Vaso Ćulafić je sa bombama uhvaćen na crnogorsko-turskoj granici.

Dvadesetak dana prije slanja bombi iz Beograda i tokom njihovog putovanja, i na Cetinju je bilo dešavanja. Osjetila se jaka uznemirenost u grupi narodnih zastupnika, koji su u Narodnoj skupštini pomagali vladu M. Radulovića. Počeli su pojedinačno i gotovo neprimjetno napuštati Cetinje. Većina ih se povukla u svoja plemena, a manji dio je otputovao u inostranstvo, najviše u Srbiju. Očigledno je da su bili obaviješteni o pripremama u Beogradu, a znali su, da bi ih razjareni narod na Cetinju pobio nakon neuspjelog ili uspjelog atentata na knjaza.

Na Cetinju je donešen zakon, kojim je ustanovljen poseban sud za suđenje zavjerenicima. U sastav suda su ušli predsjednik i članovi Državnog savjeta, predsjednik i članovi Velikog suda (crnogorski Vrhovni sud) i svi predsjednici okružnih sudova. Javna rasprava počela je krajem maja 1908. godine. U toku rasprave tragovi zavjere doveli su do srpskog dvora zbog čega je srpski izaslanik napustio Cetinje. Time su prekinuti diplomatski odnosi između Crne Gore i Srbije.

Tek se nakon stvaranja kraljevine SHS, kasnije Jugoslavije, vidjelo ne samo da niko nevin nije osuđen, nego da presudom dosta krivaca nije ni obuhvaćeno. Dok su prije svi poricali učestvovanje u zavjeri, kasnije su ga svi priznavali i tražili i dobijali nagrade za to. Dodjeljivani su im visoki položaji u državnoj službi, “nacionalne” penzije, postajali su senatori itd. U člancima beogradskih novina hvalili su se da su nosili bombe. Čak su pisali i knjige o nošenju bombi, koje je nagrađivao i o svom trošku izdavao dispozicioni fond Ministarstva spoljnih poslova. Kralj Aleksandar Karađorđević marljivo se isticao u nagrađivanju onih, koji su se javno hvalili da su učestvovali u pokušaju ubistva njegovog đeda knjaza Nikole. Za vrijeme svoje diktature imenovao je Jovana Đonovića za jugoslovenskog izaslanika u Tirani. I u Hrvatskoj je bilo naivnih ljudi, koji su se čudili, da generali jugoslavenske monarhije prisustvuju svečanostima, koje su u Sarajevu priređivane uspomeni na ubicu austrougarskog prijestolonasljednika Franja Ferdinanda!

Tek se u Jugoslaviji, grobu crnogorske državne nezavisnosti, priznalo da su Crna Gora i knjaz Nikola početkom novembra 1907. godine bili u položaju pravedne nužne odbrane. A šta se onda pisalo i govorilo? Beogradski listovi digli su paklenu dreku, da su knjaz Nikola i Dr. Tomanović podmetnuli bombe, da bi mogli suditi svojim političkim protivnicima. Držani su mitinzi, na kojima se bacalo prokletstvo na “cetinjske tirane”. Listovi u Zagrebu, Novom Sadu, Sarajevu i drugi, o kojima je prije bilo govora, nijesu u napadima zaostajali za Beogradom. Čak su i u Zagrebu neki akademci održali miting protiv Cetinja što je samo dokaz, da se zagrebačko Sveučilište sve više i više pretvaralo u političku podružnicu beogradskog Univerziteta. Beogradski dispozicioni fond uspio je i poneke strane novine uplesti u hajku protiv Crne Gore.

Vidjeli smo, da je dvojnoj monarhiji odgovaralo donošenje bombi na Cetinje. Kasnije je štitila učesnike zavjere. Čim su bombe na Cetinju otkrivene, crnogorska je Vlada zatražila od austrougarske Vlade izručenje zavjerenika. Istovremeno je poslala u Kotor bivšeg predsjednika vlade Lazara Mijuškovića, da zatraži njihovo hapšenje. U tom trenutku Marko Daković je bio u Kotoru, a Jovan Đonović i Todor Božović u Risnu. Šef kotorske policije Jaroslav Buhar (Čeh) govorio je Mijuškoviću, da ovu trojicu ne može pronaći. Međutim, policija je Dakovića prikrila, a Đonoviću i Božoviću omogućila da otputuju u Srbiju. Nešto kasnije i Daković je, poslije dužega gostovanja kod svoga ujaka Petra Zimonjića, mitropolita bosanskog, stigao u Srbiju. Ostali su uhapšeni. Nijesu ni oni izručeni Crnoj Gori, jer ih je kotorska porota proglasila nevinima. Prema mišljenju porote bombe nijesu ni postojale.

Beograd i Beč u ovome su slučaju bili zajedno, ali ne iz istih razloga. I u Beogradu i u Beču su znali, da Crna Gora nema ni redovne vojske ni žandarmerije. Znali su, da svaki Crnogorac od 16 do 60 godina ima od države pušku i određenu količinu municije te da je naoružani crnogorski narod jedina fizička sila u službi pravnog poretka. Znali su i to, da bi plemena, iz kojih su zavjerenici, bila napadnuta od ostalih plemena u slučaju ubistva knjaza Nikole. Planuo bi građanski rat, prema kojem bi cetinjska vlada, usljed nedostatka bilo kakve svoje oružane sile, bila potpuno nemoćna. Bila bi neizbježna intervencija oružane sile neke od susjednih država radi uspostave reda. Susjedi Crne Gore bili su Austrougarska i Turska, i jasno je, da može doći u obzir samo intervencija Austrougarske. Čak bi i Petrograd bio doveden u položaj, da joj se ne protivi. I tako bi Austrougarska zauzela Crnu Goru. Zato su pokreti njene vojske u Hercegovini, okolini Dubrovnika i Boki bili kombinovani s onakvim njenim ponašanjem prema nošenju bombi.

Šta bi Beograd dobio nestankom Crne Gore? Srbija i narod ništa, ali bi dobila dinastija Karađorđevića. Kralja Petra u to doba nije primao ni jedan dvor u Europi. Zna se, zašto. Vladari onoga doba zastupali su gledište, da bi drugačijim držanjem rušili monarhistički princip.

Poslije poraza na Slivnici (srpsko-bugarski rat iz 1885.godine) i poslije toliko drugih nedaća, Srbija nije mogla svojim ugledom poboljšati sudbinu svoga kralja. Naspram njega stajao je knjaz Nikola, pobjednik na Vučjem dolu, cijenjen i poštovan od svih europskih vladara. Uz to, bio je u rodbinskim vezama s dva ugledna i moćna vladajuća doma. Jedna kćer knjaza Nikole bila je kraljica Italije, a druge dvije bile su velike ruske knjeginje. Uticajni, veliki knjaz Nikolaj Nikolajević toliko je obožavao svoga tasta, da je bila isključena mogućnost drugačijeg uklanjanja s puta osim ubistvom i uništenjem Crne Gore. I, Beograd se na to odlučio. Jedina korist, koju od toga očekuje i koju uopšte od toga može imati, je, u tome da Kararđorđevići ostanu na slovenskome jugu jedina dinastija, navodno slovenska po porijeklu. Slanje bombi je čisto dinastički poduhvat.

Od srpskih državnika jedini je Ljuba Jovanović osjećao potrebu, i nakon uništenja Crne Gore godine 1918., da pokuša sa Srbije skinuti odgovornost za taj odvratni zločin. U njegovim člancima “Sarajevski atentat i beogradska spoljašnja politika”, koji su objavljeni u beogradskim listovima “Novi Život” i “Politika” u martu 1925. godine stoji doslovno ovo: “Zatim dolazi u Beograd poznati austrougarski poverenik Đ. Nastić. On vara i provocira mladićske patriotske krugove, uvlači se u vojne radionice u Kragujevcu, gde od lakovernih ljudi izvara i izmami nekoliko vojničkih bombi, prenosi ih u društvu notornih bečkih agenata kroz celu habsburšku teritoriju, od Zemuna do Kotora i naposljetku pokazuje ih sa velikim skandalom na Cetinju kao namenjene da uzmu život knezu Nikoli”. Međutim, iskazima Jovana Đonovića i ostalih koji su nosili bombe, utvrđeno je , da Đ. Nastić nije učestvovao u nošenju bombi. Prije smo vidjeli, da je bombe iz Kotora na Cetinje donio Stevan Rajković, a ne Nastić.

Tačno je, da su oni, koji su nosili bombe, služili interesima Austrougarske, jer u protivnom ona ne bi potpomagala nošenje bombi, ali tačno je i to, da su to radili kao agenti Beograda i njegove dinastije.

KOLAŠINSKA AFERA

Godine 1908. Austrougarska je objavila aneksiju Bosne i Hercegovine. Nije inkorporirana ni u Austriju niti u Ugarsku, već je postala njihov condominium. Aktom pripajanja BiH, dvojna Monarhija prekršila je Berlinski mirovni ugovor iz 1878. godine i izazvala protest njegovih potpisnika. Protestovale su i Crna Gora i Srbija. Činjenica da su se našle u istom položaju, dala je povoda Beogradu da naredi svome poslaniku Jovanoviću da se vrati na Cetinje. Beograd je smatrao, da će uspostavljanjem diplomatskih odnosa s Cetinjem pojačati značaj demonstracija protiv aneksije. Na taj korak Beograda Crna Gora je odgovorila odašiljanjem posebnog izaslanika u Srbiju. Dočekan je veoma svečano. U beogradskom pozorištu davala se “Balkanska carica” (prvi i posljednji put). Tim povodom ministar prosvjete Andra Nikolić pozdravio je knjaza Nikolu telegramom, koji je završio usklikom: “Živeo knez Nikola, junak i pesnik!”. Ovo je dokaz da Beograd umije, i te kako, biti slatkorječiv.

Ni poslije uspostavljanja diplomatskih odnosa, stav Crne Gore i Srbije nije bio isti. Srbija je tražila kompenzacije, tj. da joj se ustupi nešto od Bosne. Crna Gora je objavila, da se smatra oslobođenom od svih ograničenja svoga suvereniteta nad Barom i Ulcinjem, koja su joj bila nametnuta članom 29. Berlinskog ugovora 3) . Tražila je Spič, t.j. strategijsko poboljšanje položaja Bara, i autonomiju za Bosnu i Hercegovinu. Dok Crna Gora nije propustila da traži bolji položaj za Bosnu i Hercegovinu u Austrougarskoj monarhiji, dotle Srbija ostavlja to pitanje sasvim izvan kruga svojih interesa. Ova razlika u stavu, posljedica je dubokih razlika u pogledima na svijet uopšte, a naročito razlika u shvatanju ideje državnosti. Beogradsko poimanje državnosti isključuje priznavanje posebnih interesa drugih jugoslovenskih zemalja. One su samo objekat briga Beograda, da poveća teritorij Srbije.

Jedina posljedica aneksione krize bila je za Srbiju uspostava njenih diplomatskih odnosa s Crnom Gorom. Međutim, čim je uzrujanost zbog aneksije prestala, pokazalo se da u Beogradu nijesu odustali od svoga plana da unište Crnu Goru. Beogradska štampa digla je paklenu buku protiv Crne Gore. Razumije se, odmah su im se pridružili već poznati listovi u Zagrebu, Novom Sadu i Sarajevu. Svoj glas protiv Crne Gore digao je i kasniji predsjednik čehoslovačke republike profesor T. Masarik. Tvrdili su, da je “poznati austrijski agent” đorđe Nastić predao čuveni “Statut revolucionarne organizacije južnih Slovena” crnogorskoj Vladi, neki čak knjazu Nikoli, i da su ga oni predali bečkoj vladi. Svi su jednoglasno tvrdili, da je Nastić od početka bio i uvijek ostaje agent austrijske Vlade, i niko nije htio postaviti pitanje: pa zar austrijska vlada ne dobija izvještaje i dokumenta direktno od svojih agenata, nego preko vlade druge države? Zar ima vlade na svijetu, koja sa svojim agentima opšti preko posrednika i to preko neke strane vlade?

Naravno, i Beč se našao sa napadačima na Crnu Goru na istoj strani barikada. “Wiener Allgemeine Zeitung” tvrdi: “Originalni primjerak revolucionarnog statuta Nastić je predao knjazu Nikoli, a ovaj ga poslao bečkom ministarstvu spoljnih poslova, gdje se i sada nalazi. Crnogorski Knjaz Nikola sigurno bi drugačije radio, da je mogao slutiti, da će svojim otkrićima pripomoći aneksiji Bosne”. U optuživanju Crne Gore Beč ide dalje od Beograda i njegovih agenata. On tvrdi da je Crna Gora kriva što je Austrougarska anektirala Bosnu.

Iz Beča naređuju svom agentu Nastiću, da i on optuži Crnu Goru. I on izjavljuje da mu je Cetinje dalo novac za “Finale” i da mu je rečeno da ne štedi nikoga. Dakle, agenta austrougarske monarhije, države od preko 50.000.000 stanovnika, finansirala je mala Crna Gora! I to se usuđuju proglasiti istinitim ne samo Beograd i njegovi agenti, nego čak i univerzitetski profesor T. Masarik.

Na grobu Austrougarske monarhije, u Jugoslaviji, autori “Statuta revolucionarne organizacije južnih Slovena” priznali su primjerak, o kojemu je ovdje rieč, autentičnim. 4)

Cetinju je bilo jasno, da je ova novinarska kampanja protiv njega psihološko pripremanje novog fizičkog napada na opstanak Crne Gore. Naslućivalo se, da će Beč i Beograd opet sarađivati, kao što je to bilo prije, pri slanju bombi na Cetinje, i pažnja se usmjerila u tome pravcu.

Bombaška afera izazvala je potres, od koga je bilo i ruševina. One, doduše, nijesu bile uočljive na širokim drumovina narodnog života, ali su njima bile neprohodno zatrpane mnoge stazice i putanjice, kojima se provlače tajni podsticaji za mnoge važne, čak i sudbonosne odluke. To nije ostalo neprimijećeno austrougarskom poslanstvu na Cetinju. To je navelo Beč, da povjeruje u mogućnost zavjere širih razmjera u Crnoj Gori. Nadali su se da će na taj način postići ono, što nijesu uspjeli pomažući pri nošenju bombi na Cetinje.

Major Nikola Mitrović, prilično uticajan među svojim drugovima, dobro je viđen u Bratonožićima, uglednom plemenu u Crnoj Gori. Živio je više godina ne Cetinju, kao činovnik ministarstva vojske, i ima znatan broj ličnih poznanstava u Crnoj Gori. Bistar je i okretan. A onda je došlo ono, što je za njega bilo kobno. Bio je zet jednog bivšeg ministra, koji je u bombaškoj aferi osuđen na kaznu zatvora i nalazi se u kaznionici u Podgorici. Zbog svoje poznate privrženosti svom šuri, penzionisan je kao nepouzdan, s pravom nošenja oficirskih obilježja, grba na kapi i sablje. To pravo redovno se ostavljalo penzionisanim oficirima.

Mitrović se sa Cetinja odselio u svoje pleme. Kuća mu je u sredini plemena, odmah do kolskog druma, kojim svakog dana prolaze poštanska kola između Kolašina i Podgorice. Ovo je za Mitrovića prilika, da može često otići do Podgorice, što on i čini. U stalnom je kontaktu sa prijateljima. Stiču se svi uslovi, da Mitrović privuče pažnju onih koji traže mogućnost da u Crnoj Gori organizuju akciju protiv Crne Gore.

A.Jurković, dugogodišnji je činovnik austrougarskoga poslanstva na Cetinju. Crnogorcima ga približava jedinstvo maternjeg jezika i srodnost mentaliteta. Ima priličan broj ličnih poznanstava na Cetinju, a nešto i u unutrašnjosti. Upoznao je rodbinske veze pojedinaca i značenje rodbinskih veza u Crnoj Gori. Poznavao se još na Cetinju s majorom Mitrovićem i znao zašto se ovaj odselio sa Cetinja u svoje pleme Bratonožiće. Kako je između njih dogovoren sastanak, da li preko posrednika ili neposredno, dok je Mitrović bio na Cetinju, ostalo je nepoznato. Tek, jednoga dana oni su se sastali, ali ni na Cetinju ni u Podgorici, jer su znali obojica, da su pod budnom pažnjom tajne policije, nego na trećem mjestu. Mjesto, na kojemu kolni drum, koji ide niz Bratonožiće, izlazi iz doline rijeke Morače u podgoričko polje, zove se Zlatica. Od svega 4-5 kuća, koje su se tu nalazile, dvije su, uz sami drum, hanovi. Odatle do Podgorice ima oko 10 km. Zbog tolike blizine Podgorici, mjesto nije ni putničko odmorište na nekoliko minuta. Stvoreno je za sastanke onih, koji hoće da se uklone od očiju svijeta. Tu su se sastali major Mitrović i A. Jurković u prvoj polovini 1908.godine. Po iskazima gazde, koji je obojicu od ranije poznavao i sastanak prijavio, Mitrović je došao ranije. Ušavši u kafanu, u sobu prema drumu, popričao je sa gazdom, sjeo do prozora i naručio kafu. Nakon petneaestak minuta došao je Jurković, pozdravio se s Mitrovićem i sjeo za njegov sto. Mitrović je naručio i za Jurkovića kafu. Kad su popili kafu, Mitrović je rekao gazdi, da im namjesti u svojoj privatnoj sobi, gdje im niko neće smetati. Naručio je svinjskog pršuta, sira i pola litre vina. Gazdi je to bilo sumnjivo. S vremena na vrijeme prisluškuje na vratima. Govorili su dosta tiho. Čuo je rieči: organizacija, plan, zavjera. U toku razgovora Jurković je rekao: “Za plan ću se ja pobrinuti”.

Kada je zbog sastanka protiv Mitrovića pokrenuta istraga, priznao je, da se sastao s Jurkovićem, da su bili u gazdinoj privatnoj sobi, ali je sve drugo porekao. Tvrdio je, da se slučajno sastao s Jurkovićem, s kojim je stari poznanik. Na intervenciju austrougarskoga izaslanika dat je nalog da se istraga obustavi. Nije prekinuta, nego odgođena do dalje naredbe. Mitroviću je oduzeto pravo na nošenje oficirskih činova, grba i sablje. Razlog nije naveden u službenom listu, ali je javnost znala da je to zbog sastanka na Zlatici. Tako žigosan teže se kretao. Smirio se kod kuće. Tek nakon nekoliko mjeseci počeo je, ali rjeđe, dolaziti u Podgoricu. Ali, mirovao je samo prividno.

Najprije je pridobio za zavjeru svog rođaka potporučnika Petra Mitrovića. Izložio mu je plan o organizaciji zavjere i dao mu uputstva, kome će se najprije obratiti. U prvom redu na neke najbliže rođake nekih osuđenih u bombaškoj aferi, zatim na poznatije beogradske agente. Zavjera je, osim Bratonožića obuhvatila i dva pogranična crnogorska plemena, Kuče i Vasojeviće. Sva tri plemena se graniče jedno sa drugim. Vasojevića je dvije trećine u Crnoj Gori, a jedna trećina je pod Turcima. Iz Vasojevića ima dosta činovnika u Srbiji, gdje su se školovali. Na zahtjev Beograda spremni su raditi kod svojih rođaka u Crnoj Gori, da učestvuju u zavjeri. Sve to zna Major Mitrović i daje uputstva, kako da se sudionici zavjere potraže u tome pravcu.

Čim su beogradski agenti bili upućeni u plan, obavijestili su Beograd, gdje je ideja prihvaćena. Poslali su gimnazijalca Punišu Račića u Vasojeviće, odakle je rodom. Račići su brojem jako i uticajno bratstvo. Od Crnogoraca u Beogradu Račić je jedini često svraćao u kuću predsjednika vlade Nikole Pašića. Ostao je osoba najvećega Pašićeva povjerenja sve do Pašićeve smrti. Pašić ga je i poslao. Među prvima, koji su u Vasojevićima dolazili u obzir, bio je podporučnik Petar Đinović, bistar, hrabar, sa svršenom podoficirskom školom u Beogradu. Cijelo ljeto 1909.godine Račić je proveo u Vasojevićima. Agenti Beograda organizovali su zavjerenike u Vasojevićima, a zavjerenike u Bratonožićima i Kučima major Mitrović.

Tokom ljeta 1909. godine dovršene su i posljednje pripreme. Ustanovljen je i dan početka akcije. Slučaj je htio da zavjera na samu sebe ispali metak, namijenjen Crnoj Gori. Umjesto ubistva izvršeno je samoubistvo.

U to doba na granici prema Turskoj nije bilo sve u redu. Smatralo se potrebnim, da po dvije čete pograničnih bataljona čuvaju stražu na granici. Straža se mijenjala svakih 15 dana. Potporučniku Petru Đinoviću naređeno je da s četom ide na granicu. Međutim, bilo je ugovoreno, da za nekoliko dana zavjerenici dignu ustanak. Đinović je imao gotovo najvažniju ulogu među zavjerenicima u Vasojevićima. Njegov odlazak na granicu izuzeo bi ga od sudjelovanja u akciji zavjere, a njegov neodlazak bio bi otkaz poslušnosti, što bi ga odvelo pred sud i u zatvor, dakle, opet bi bio izgubljen za zavjeru. Doveden u takvu situaciju on je odlučio, da odmah digne ustanak i o tome obavijesti zavjerenike u Bratonožićima. Vjerovao je da će se zavjerenici u Vasojevićima priključiti njegovom ustanku, čim za njega čuju.

Prije sam rekao, da je u Crnoj Gori bio sistem narodne milicije. Naoružani narod bio je i čuvar državne nezavisnosti i čuvar pravnog poretka u državi. Da bi narodu, u slučaju potrebe, bila pri ruci veća količina municije, ona je bila smještena u skladištima po plemenima. Skladišta su bila u sredini plemena na kakvoj visoravni ili omanjem brijegu, gdje se mogu vidjeti sa više strana. Jedina straža oko skladišta bio je jedan čuvar, jer je prava straža bio sam narod. Zato su skladišta i pravljena na mjestima, kako bi narodu bila pri ruci. Čuvar je smio izdavati municiju zapovjednicima bataljona i četa samo po pismenoj naredbi zapovjednika brigade. U naredbi je moralo biti naznačeno kakvu municiju, i koliko treba izdati.

U zavjereničkom planu za dizanje ustanka bilo je predviđeno, da ustanak počne osvajanjem skladišta municije. Time će se postići dvije stvari. Ustanici će se obezbijediti municijom, a bez municije će ostati protivnici ustanka, jer je svaki vojnik narodne vojske imao kod sebe najviše 120 naboja. Zato je Đinović, odlučivši se za ustanak, htio najprije osvojiti skladišta municije. Poveo je četu prema skladištu. Skladište je bilo dosta po strani od puta, koji vodi prema crnogorsko-turskoj granici. Vojnici su znali, da idu na granicu, i to skretanje prema skladištu bilo im je sumnjivo. Počeli su šaputati međusobno, jer se već neko vrijeme među njima počelo govorkati o zavjeri kao i o tome, da je i potporučnik Đinović zavjerenik. Njima nije promaklo ni to da su se neki đaci, koji su toga ljeta došli iz Beograda, mnogo motali po selima. Tako šapćući došli su do skladišta. U četi od oko 120 vojnika bilo ih je u zavjeri svega šestorica. Đinović je zatražio od čuvara skladišta, da otvori skladište, da vojnici uzmu municiju. Čuvar je zatražio naredbu od zapovjednika brigade. Na Đinovićevo obećanje, da će naredba stići naknadno, čuvar je stao pred vrata skladišta i okrenuvši pušku prema Đinoviću i vojnicima rekao: “Pucat ću na svakoga, ko krene k vratima!” Nastalo je komešanje među vojnicima. Dovikivalo se Đinoviću, da je izdajica. Zbunjen i preplašen, Đinović je počeo govoriti protiv knjaza Nikole i vlade. Već nakon nekoliko riječi bio je napadnut. Nekolicina su mu pritekli u pomoć. U tom metežu Đinoviću je uspjelo pobjeći u susjednu šumu, koja je sasvim blizu. One koji su mu pomagali, vojnici su pohvatali i povezali. Kasnije su i Đinovića uhvatili i predali nadležnoj vlasti. Napad na skladište municije izvršen je u septembruu 1909. godine.

Na glas o Đinovićevoj sudbini zavjerenici su počeli bježati iz Crne Gore. Kako im je bila najbliža crnogorsko-turska granica, pobjegli su svi preko Turske u Srbiju. Puniša Račić sa prijateljima na sam dan đinovićeve akcije, sjutradan major Mitrović, dva poručnika, jedan barjaktar, nekoliko gimnazijalaca i šest vojnika.

Vojni sud je zasjedao u Kolašinu, mjestu najbližem plemenima u kojima je organizovana zavjera. Odbjegli zavjerenici su, svojim bijegom, pokazali sudu pravac, kojim treba povesti istragu, jer su sudu bile poznate njihove veze. Odmah se našao u zatvoru veliki dio zavjerenika, otkrivena su i neka pisma, koja su u toku zavjere jedan drugome pisali. Našavši se pred vlastoručnim pismima, pojedinci su počeli priznavati. Kasnije, pri suočenju s onima, čija su pisma pohvatana, priznali su svi prisutni, koji su osuđeni. Sud je došao i do plana, po kojem su zavjerenici trebali napasti Podgoricu i, nakon toga, Cetinje. Oficiri, učesnici u zavjeri, svršili su podoficirsku školu. Njihov strategijski plan bio je takav, da je bilo očigledno, da ga oni nijesu radili. To je onaj plan, koji je A. Jurković obećao majoru Mitroviću na sastanku u kafani na Zlatici. Na raspravi nijesu priznali, da su htjeli da ubiju knjaza Nikolu. Tvrdili su, da su htjeli poubijati samo ministre, knjaza zbaciti s vlasti, a za knjaza Crne Gore proglasiti prijestolonasljednika Danila.

Sud je izrekao presudu krajem novembra 1909. godine. Od optuženih na smrtnu kaznu osuđeni su sedmorica, i to: jedan major, jedan poručnik, dva potporučnika i tri vojnika. Major i poručnik bili su u bjekstvu. Nad prisutnima je izvršena smrtna kazna. Ostali zavjerenici osuđeni su na kaznu lišenja slobode.

Beograd i Beč opet sarađuju. Dok je u bombaškoj aferi Austrougarska htjela izkoristiti zavjeru koja je stvorena u Beogradu, u ovom slučaju se Beograd priključio zavjeri, za koju je inicijativu dala Austrougarska. Radijus akcije majora Mitrovića bio je mnogo veći od radijusa akcije beogradskih agenata. Beograd je prišao ovoj zavjeri iz istih razloga, koji su ga prije naveli na odašiljanje bombi na Cetinje. Beč se upustio u organizovanje zavjere iz istih razloga, zbog kojih se ranije odlučio na pomaganje pri nošenju bombi.

U narodnoj skupštini pokušalo se interpelacijom dati povoda vladi, da pred javnost iznese kolašinsku aferu i rad njenih organizatora, koji nijesu obuhvaćeni presudom vojnog suda. To nije uspjelo zbog protesta izaslanika Austrougarske monarhije. Knjaz Nikola je iskoristio svoje veze u Petrogradu, da o svemu bude obaviješten ruski car.

Rusija je stavila do znanja Beču, da ona ubuduće ne može ostati ravnodušna prema postupcima protiv Crne Gore. Pašić je opomenut, da Petrograd želi, da Cetinje ostane izvan opsega rada “Crne ruke”. Savjetovano mu je, da promijeni stav prema Crnoj Gori. Austrougarska je potpuno izgubila nekada nemali ugled u Crnoj Gori. Bečki izaslanik na Cetinju i činovništvo poslanstva bili su bojkotovani. To je bio jedini uspjeh, koji je habzburška monarhija postigla zavjerom A. Jurkovića i majora Mitrovića. Beograd je učestvovanjem u zavjeri došao u drugačiji položaj. Izvršene smrtne kazne nad osuđenima na smrt dale su mu priliku, da ponovi besprimjerne napade na Crnu Goru. Beogradska štampa nije osuđivala, nego urlikala. Na mitinzima je pozivana Europa, da u ime hrišćanstva razori pakao, koji se zove Crna Gora. I u štampi i u rezolucijama, koje su donošene na mitinzima, knjaz Nikola i njegovi ministri nazivani su krvoločnim mesarima. Krvoločni su zato, što nijesu dozvolili, da im agenti Beča i Beograda loču krv. Mesari su zato, što su strijeljali one, koji su htjeli da ih pobiju.

Beogradskoj urnebesnoj dreci odmah su se pridružili već poznati listovi u Zagrebu, Novom Sadu i Sarajevu. I zagrebačka akademska omladina, koja je podržavala hrvatsko-srpsku koaliciju, održala je miting, na kojem je donijela rezoluciju, čiji sadržaj na prvi pogled odaje da je pisana u uredništvu “Srbobrana”. Sve se ovo dogodilo prije savjeta koji je Petrograd dao Pašiću da promijeni držanje prema Crnoj Gori.

Da slabi poznavaoci Beograda ne bi povjerovali, da je njegova uzbuna povodom strijeljanja osuđenih na smrt bila izliv njegovih hrišćanskih osjećaja, želim podsjetiti na dva slučaja.

Godine 1917. strijeljani su u Solunu pukovnik Dimitrijević Apis, vođa “Crne ruke”, i njegovi drugovi. Tvrdilo se da je po njihovom nagovoru neko pucao iz daleka na regenta Aleksandra Karađorđevića. Beograd je onako napao Knjaza Nikolu, što je strijeljao “sinove onih, koji su se s njim borili na Vučjem Dolu”. Za 22 godine postojanja Jugoslavije ne samo da u Beogradu nije održan ni jedan protestni miting, nego uopšte ni jedan list nije napao Aleksandra Karađorđevića zbog ubistva onih, koji su njegovog oca doveli na srpski prijesto. Ovo podsjećanje na strijeljanje Dimitrijevića Apisa i drugova do danas je jedina upaljena svijeća na nihovom grobu.

1. juna 1928. godine, ni suđeni ni osuđeni, strijeljani su u narodnoj skupštini Beograda vođa i učitelj hrvatskog naroda Stjepan Radić i njegovi drugovi. Ne samo da zbog toga nije održan ni jedan protestni miting u Beogradu protiv Aleksandra Karađorđevića i njegove vlade, nego ih ni jedan beogradski list nije uopšte osudio. Ova dva slučaja nesumnjivo dokazuju, da ona uzbuna zbog strijeljanja osuđenih u kolašinskoj aferi nije bila uzbuna savjesti, nego provala bijesa što nije uspio plan za uništenje Crne Gore. Dreka plaćenih najamnika i zavedene mase namještena je da neiskusnom pogledu prikrije bijes.

U Jugoslaviji su pisali sasvim drugačije. Tvrdili su, da je zavjera majora Mitrovića imala tako široke razmjere, da je obuhvatila cijelu Crnu Goru. Da je vojni sud ograničio svoje suđenje samo na zavjerenike iz Vasojevića, Kuča i Bratonožića po naredbi knjaza Nikole, da se ne bi vidjelo, da je cijela Crna Gora u zavjeri5). Kada je trebalo snositi odgovornost za zavjeru, tvrdili su da zavjera ne postoji, da su je izmislili knjaz Nikola i njegova Vlada. Kada je došlo vrijeme, da se dobije nagrada za učestvovanje u zavjeri, onda je zavjerenika bilo mnogo više od broja, koji je obuhvaćen presudom vojnoga suda.

Sve što je za vrijeme Jugoslavije Beograd napisao o svojim bivšim zavjerama protiv drugih zemalja, porazan je dokaz njegove moralne neuračunljivosti. Toliko je veličao zavjere i zavjerenike, da je zavjereništvo pretvorio u moral javnog života. Čak i pravoslavna crkva pomno je pazila, da i njene ruke budu viđene u narodu, kada se zavjerama i zavjerenicima pletu vijenci slave. Zavjereništvo je uspjelo postati nacionalna religija.

UOČI KNJAŽEVOG JUBILEJA

Kolašinska afera je dokazala, da uspostavljanje diplomatskih odnosa između Beograda i Cetinja, za vrijeme aneksione krize, nije bio orkan, koji bi očistio Srbiju od mržnje prema Crnoj Gori, nego samo vještačka magla, koja je privremeno prikrila srpski vulkan, iz kojeg mržnja ni trenutka nije prestajala kuljati. Otkud na tako malom prostoru toliki ocean mržnje?

Prije sam spomenuo, da je na sjaj crnogorske pobjede na Vučjem dolu Srbija odgovorila mrakom zavisti i mržnje. Od tada se beogradsko dinastičko rivalstvo brinulo, da odnos Srbije prema Crnoj Gori bude neprestano osvijetljen plamenom mržnje.

Kralj Milan Obrenović ustezao se od napada na opstanak Crne Gore, ali nije žalio ni truda ni novaca da učini sve, čime bi se, po njegovom mišljenju, mogao, ako ne ubiti, a ono barem znatno umanjiti ugled crnogorske dinastije. Dao je da se napiše jedna velika knjižurina, u kojoj su skupljene najskandaloznije afere, koje su ikada postojale, kao i one koje je balkanska mašta mogla izmisliti, i izdao je pod naslovom: “Nekoliko krvavih slika iz Petrović-Njegoševa doma”. Kao pisac knjige figurirao je neki Savo Ivanović, koji se bio preselio iz Crne Gore u Srbiju. Razumije se, da su u knjizi loše prošli i knjaz Nikola i njegov prethodnik knjaz Danilo, ali je posebno oštro napadnut mitropolit Petar II, pjesnik “Gorskoga Vijenca”.

Knjiga je preplavila jug Austrougarske monarhije. Poslata je poštom iz Sarajeva svim profesorima, sveštenicima, učiteljima, ljekarima, advokatima itd, u Bačkoj, Banatu, Hrvatskoj, Bosni, Hercegovini i Dalmaciji. U Boki su pojedinci dobijali po pet i više primjeraka. Svi su knjigu dobili besplatno i niko nije znao, ko je šalje.

Činjenica da je knjiga poslata iz Sarajeva, upućivala je na to, da je širena pod pokroviteljstvom B. Kalaja, guvernera Bosne i Hercegovine. Jedan srpski list u Novom Sadu upozorio je na širenje knjige s par rečenica. Ovih dana, kaže se u toj notici, objavio je u Beogradu kralj Milan svoju autobiografiju, a rasprodaje je B. Kalaj. To je najopsežnije djelo te vrste u književnosti južnih Slovena. Kod Hrvata i najvećeg dijela Srba u Austrougarskoj knjiga je postigla uspjeh suprotan onome, koji je očekivao kralj Milan. Gotovo redovno spaljivana je nepročitana. U Srbiji je knjigu dobio svaki pismeni čovjek. Među Srbijancima, sudeći po svemu, knjiga je postigla zavidan uspjeh. U svojim člancima, za vrijeme Jugoslavije, Krsto Cicvarić je u više navrata spominjao, da su ranije Crnogorce u Srbiji zvali Kezuni.

Ni pobjeda na Vučjem dolu ni knjiga kralja Milana nijesu uzroci mržnje, nego samo podsticaji da mržnja bukne. Njen je uzrok iskonski dubok. Već sam spomenuo, da je u knjizi kralja Milana najgore prošao pjesnik “Gorskoga Vijenca”. Ja mislim baš zbog “Gorskog Vijenca”. Tim spjevom, po kome je njegov autor ravan najvećim svjetskim pjesničkim genijima, crnogorska misao prenešena je u područje apstraktnog i time je crnogorski pogled na svijet, uzdignut do filozofskih visina, dobio svoj konačan lik. Kroz taj spjev je postalo svima očigledno, da crnogorski pogled na svijet ne samo da nije jednak sa srpskim, nego mu je dijametralno suprotan. Postalo je jasno, da se ne radi o sporednim razlikama, nego o suštinskim suprotnostima. Vidjelo se, da Crna Gora i Srbija nijesu samo dvije zemlje, koje su živjele zasebnim životom kroz sva stoljeća svoje istorije, nego su to dva svijeta toliko udaljeni jedan od drugog, kao da žive na dva kontinenta. Najučeniji i najdarovitiji Srbi pisali su mnogo o “Gorskom Vijencu” i svi su dokazali, da ga ne razumiju. Najdarovitiji među njima, episkop dr Nikolaj Velimirović, svom djelu o “Gorskome Vijencu” dao je naziv “Religija Njegoševa” i time dokazao, da ne shvata, da “Gorskim Vijencem” nije stvorena nikakva nova religija, nego izrađen sistem morala i etike crnogorske religije. Nije Homer svojom Ilijadom izgradio svoju religiju, već je sistematizovao grčku religiju i uspostavio u njoj hijerarhijski red, postavivši Zevsa na čelo bogova. Velimirović je otac gluposti da je vladika Rade obožavao svjetlost. Knjiga toga “sluge božjeg oltara” kipti mržnjom protiv Crne Gore, koju naziva pustinjom, a Crnogorce Čubrom Čojkovićem, čime hoće izvrgnuti ruglu pojam crnogorskog pogleda na svijet, koji je izražen riječju čojstvo.

Dr Branislav Petronijević bio je profesor filozofije na beogradskome univerzitetu. U svom djelu “Filozofija u Gorskome Vijencu” dokazao je da nije razumio, ne samo “Gorski Vijenac”, nego čak ni njegovu “Posvetu prahu oca Srbije”. Zamjera pjesniku, što ne priznaje mogućnost postojanja genija u malom narodu, iako se već iz “Posvete” vidi suprotno.

Tako učeni Srbi ne mogu razumjeti “Gorski Vijenac” zbog suprotnosti svoga pogleda na svijet sa onim u “Gorskom vijencu”. Oni ne osjećaju spjev crnogorske religije i zato će im ostati zauvijek nerazumljiv. Ni ja ne razumijem niti ću ikada razumjeti “Koštanu” Bore Stankovića zbog njenog meni suprotnog, srpskog pogleda na svijet.

Ne razumijem, zašto najbogatiji čovjek u mjestu redovno mora biti i najugledniji. Po crnogorskom pogledu na svjiet društveni ugled nema nikakve veze ni sa bogatstvom ni sa siromaštvom. Ugled se stiče junaštvom, mudrošću, vjernošću, istinitošću, poštenjem i umjerenošću u životu. Onaj ko sjedini u sebi veći dio tih osobina – junaštvo ne smije izostati – ugledan je čovjek bez obzira na to, je li bogat ili siromah. Dalje, nepojmljivo mi je da se taj ugledan čovjek mogao zaljubiti u ciganku Koštanu, a još mi je nepojmljivije da se u nju mogao zaljubiti i predstavnik državne vlasti. Ne samo junaci “Gorskoga Vijenca” nego uopšte, nemoguće je da se bilo koji Crnogorac zaljubi u ciganku. Takvu ljubav isključuje značenje rase u crnogorskome pogledu na svijet.

Kad god se u beogradskom pozorištu davala svečana predstava u čast nekog visokog gosta, redovno se prikazivala “Koštana” kao najizrazitiji predstavnik Srbije i njenog pogleda na svijet. Time se nužno nameće njeno oponiranje “Gorskome Vijencu” kad god je riječ o crnogorskom i srpskom pogledu na svijet, koje dijeli provalija, iz čijih mračnih dubina izvire snažna rijeka mržnje.

Dok su Srbi već odavno uočili dubinu ponora, koji ih dijeli od Crnogoraca, nešto po “Gorskom Vijencu”, a nešto proučavanjem Crnogoraca, koji su se u Srbiju, od njenoga postojanja, počeli doseljavati, dotle je Crnogorcima, sve do stvaranja Jugoslavije, srpski pogled na svijet ostao nepoznat. Zato oni Srbe nijesu mrzjeli i zato su srpsku mržnju, ukoliko su širi slojevi naroda za nju uopšte znali, smatrali samo pjenom, koju je na površini mirnoga jezera privremeno stvorilo dinastičko nadmetanje. Tek u Jugoslaviji, kada su došli u bliži kontakt sa Srbima, vidjeli su da su Crna Gora i Srbija dva suprotna pola i počeli su na mržnju odgovarati mržnjom. Do kog su se stepena Crnogorci razočarali nakon susreta sa Srbima u Jugoslaviji, lijepo ilustruje ovaj slučaj. U Podgorici se 1926. godine sastalo nekoliko izrazitih pristalica ujedinjenja sa Srbijom. U razgovoru se povela riječ i o tome, ko od Crnogoraca ima najviše zasluga za ujedinjenje. Neko reče ovaj, neko onaj. Jedan, koji je skoro cijelo vrijeme ćutao, reče odlučnim glasom: “Ja znam ko ima najviše zasluga”. Svi ga malo začuđeno zapitaše: ko? Turska, odgovori on. Da nije ona između nas i Srbije držala Sandžak, mi bismo Srbe poznavali kao što ih danas poznajemo, i niko nas ne bi ujedinio. Svi se složiše, da je to tačno.

Da se vratimo Srbiji dinastije Obrenovića. Već sam napomenuo, da kralj Milan nije prelazio granice borbe protiv dinastije Crne Gore, ali je nesumnjivo, sudeći po određenim simptomima, i ta eventualnost ulazila u njegove planove za dalju budućnost. Dok je prije, u nekoliko mahova, naredio protjeravanje svih crnogorskih mladića iz Srbije, koji su bili došli iz Crne Gore na školovanje, odjednom je počeo forsirati primanje crnogorske djece u škole u Srbiji. Davane su im stipendije i na mnogo drugih načina omogućavalo im se pohađanje škole. Čak su oformljene posebne škole za njih i djecu iz Makedonije i Stare Srbije. Zvale su se Večernje škole Sv. Save. Njih nijesu pohađala djeca iz Srbije, nego samo djeca iz zemalja, za koje se predviđalo, da će ih jednoga dana Srbija osvajati. Posebno su rado primali crnogorske mladiće u beogradsku podoficirsku školu.

Turska je prevodila na islam djecu pokorenih balkanskih zemalja i od njih stvarala vojsku, po zlu poznatu pod imenom janjičari. Oni su održavali “red” u pokorenim zemljama. Kralj Milan se odlučio, da od crnogorske djece stvori beogradske janjičare i uspio je. Ubistvo Aleksandra Obrenovića spriječilo je da Obrenovići uživaju plodove svoga rada. Njihovu zamisao i s njihovim janjičarima ostvarili su kralj Petar Karađorđević i Nikola Pašić. U bombaškoj i kolašinskoj aferi nijesu uspjeli, ali će oni, kao što ćemo kasnije, vidjeti borbu nastaviti,.

Prije sam istaknuo, da je nakon kolašinske afere Pašić bio opomenut od Rusije, da promijeni držanje prema Crnoj Gori. Znajući za tu opomenu, crnogorska vlada je zatražila od srpske vlade da ukloni iz Beograda vodeće ličnosti iz prošlih dviju zavjera. Cetinje je reklo Beogradu, da u protivnom slučaju Crna Gora neće moći održavati diplomatske odnose sa Srbijom. Našavši se u takvom položaju, Pašić je nešto učinio, ali ne ono što se od njega tražilo, nego nešto sasvim drugo. Prvo je priredio u narodnoj skupštini jednu interpelaciju na sebe povodom zahtjeva crnogorske vlade. U odgovoru na tu interpelaciju, među ostalim, rekao je doslovno i ovo: “Crnogorska je vlada u više prilika izjavljivala srpskom zastupniku na Cetinju, da jednoj prijateljskoj politici smetaju emigranti, koji žive u Srbiji i koji, po njenom verovanju i shvatanju, imaju veze sa elementima, koji remete poredak u Crnoj Gori, pa je zahtevala da se ti emigranti, koje je ona označila, udalje iz Srbije. Kraljevska vlada, stavljena tim zahtevom u težak položaj, pretresala je to pitanje i tražila je puta i načina kako bi mogla da izađe u susret zahtevima crnogorske Vlade da izbegne prekid odnosa, a u isto vreme da se ne ogreši o zakone naše zemlje, koji dozvoljavaju prebivanje emigranata u našoj zemlji. Kad bi srpska vlada imala nesumnjivih i neospornih dokaza da su emigranti doista krivi, ona bi te dokaze uputila sudu i sud bi ih po našim zakonima osudio, a kraljevska vlada bi im odkazala gostoprimstvo. Ali, srpska vlada takvih dokaza u rukama nema. Jedanput je dobila isledna akta, predala ih sudu, i sud je na osnovu tih akata one, koji su bili optuženi, oslobodio. Dakle, neospornih dokaza srpska vlada nema, a da opet poveruje Fridjungovim i Nastićevim dokazima, to opet nije mogla da čini. Tražeći načina kako da zadovolji zahteve crnogorske Vlade, a da u isto vreme to odgovara zakonima našim, vlada je našla jedan put koji, po njenom mišljenju, izgleda pogodan i koji može zadovoljiti zahteve crnogorske Vlade, a da se u isto vreme ne ogreši o naše zakone. Ona je preko prijatelja savetovala emigrantima da, u interesu bratske sloge i velikom interesu srpskog plemena, dobrovoljno ostave Srbiju. I oni su primili taj savet, i izjavili da će u interesu tih odnosa otići iz Srbije.”

Prije smo, prilikom ispitivanja cilja, organizacije i rada dviju zavjera protiv Crne Gore, poznatih pod imenom bombaška i kolašinska afera, ustanovili da su sudionici u tim zavjerama kasnije, u Jugoslaviji, priznali daleko više, nego što je ustanovljeno presudama crnogorskih sudova. Znamo, da niko u Beogradu ne bi smio ni pomisliti na stvaranje tih zavjera bez odobrenja N. Pašića. Pogotovo ne bi smjeli bez njegovog odobrenja u njima učestvovati dvorski oficiri i oficiri kraljeve garde. Pašić ipak tvrdi, da nema “nesumnjivih i neospornih dokaza, da su emigranti doista krivi”. Tačno je, da janjičari nijesu krivi, nego sultan u čijoj su službi. Ne traži se protjerivanje iz Beograda poznatih sudionika u zavjerama zbog njihove krivice, nego zbog krivice Pašićeve. Od Pašića se traži da obustavi rad protiv Crne Gore, a ne od njih. Opomenom ruske vlade nijesu oni stavljeni na optuženičku klupu nego Pašić. Sve je to on znao, i zato je tvrdio da nema dokaza. On je znao da Fridjung nije bio svjedok protiv zavjerenika, o kojima se ovdje radi. Zna se, da na temelju iskaza Đ. Nastića nikome nije suđeno u bombaškoj aferi. Srpski prijestolonasljednik Đorđe i N. Pašić, protiv kojih je Nastić svjedočio, bili su izvan dometa crnogorskoga suda. I ipak spominje Fridjunga i Nastića. Očigledno zato, da bi dao znak listovima u Beogradu i svojim agentima u Zagrebu, Novom Sadu i Sarajevu, da napadnu Crnu Goru.

Zahtijevajući da se protjeraju neki od beogradskih janjičara, crnogorska vlada je tražila od Pašića, da obustavi rad protiv Crne Gore. Pašić ih, međutim, šalje iz Srbije u druge države sa naredbom da odatle nastave rad protiv Crne Gore. Istovremeno svojoj dokazanoj smjelosti profesionalnoga zavjerenika dopušta tvrdnju, da uopšte nema dokaza, da su iz Beograda bombe nošene na Cetinje.

Pašić je poslao Todora Božovića i Jovana Đonovića u Tursku, da svoje najamničko zanimanje nastave među Crnogorcima, koji su tamo na radu. Šobajića s istim zadatkom šalje u Sjevernu Ameriku, a Marka Dakovića na zasluženi odmor u Švajcarsku.

Kroz nekoliko mjeseci, čim su prošle jubilarne svečanosti na Cetinju, svi su se vratili u Beograd. Beogradu se učinilo, da je uspjeh, koji su imali njegovi delegati u Turskoj i Sjevernoj Americi, neznatan prema trošku i naređeno im je da se vrate u Srbiju.

Odnosi između Crne Gore i Srbije, uoči knjaževog jubileja, na izgled su se poboljšali, a ustvari je ostalo sve po starom.

PROGLAŠENJE CRNE GORE KRALJEVINOM

Dolaskom na crnogorski prijesto 1851. godine, Knjaz Danilo I je zamijenio teokratiju svjetovnom vladavinom. Proglasio je Crnu Goru knjaževinom, a sebe knjazom. Pobjedom nad Turcima na Grahovcu 1858.godine, koja je ravna najslavnijim crnogorskim pobjedama, bljesnuo je kao munja kroz oblake i nestalo ga je. Ubijen je u Kotoru 1860. godine. U ono doba u Crnoj Gori se vjerovalo, da su prsti austrijske carevine umiješani u njegovo ubistvo. To vjerovanje kasnije nije ničim poljuljano, i narod ga trajno održava prenošenjem s koljena na koljeno. Knjaz Danilo nije imao sinova i naslijedio ga je na prijestolu sinovac Nikola, sin velikoga vojvode Mirka. Ubistvo strica zateklo je sinovca na školovanju u Parizu, u liceju Luja Velikog. Imao je 19 godina. Godine 1910. proslavio je knjaz Nikola I. pedesetogodišnjicu svoje vladavine.

Crnogorski narod nije jednolična masa nego zajednica plemena, čiju su posebnost izgrađivala i čvrsto uobličila daleka stoljeća, davši joj trajnu izrazitost. Gradovi ne ulaze u sastav plemena.

Pleme ima svoju omeđenu teritoriju. Kroz stotine godina se jedva desi neka manja promjena u granicama između plemena. Tokom cijele istorije Crne Gore, kroz cio njen narodni i državni život, ne samo da se osjećaju plemena, nego je odlučujuće njihovo značenje i njihov uticaj. Crna Gora je saradnja plemena. Njeno ratovanje je njihovo nadmetanje u davanju krvavih žrtava za nezavisnost domovine. Plemena su u miru istaknute komponente državnog života, a u ratu zasebne jedinice crnogorske vojske. Svi organi i građanske i vojne državne vlasti u plemenu sinovi su plemena, i narod ih zove plemenski glavari. O taj nepisani zakon crnogorskoga državnoga uređenja nikad se nije ogriješio knjaz Nikola, kao ni njegovi prethodnici. Ugled i značenje plemena veće je ili manje prema većem ili manjem broju krvavih žrtava, datih za slobodu Crne Gore. Svako pleme ima veliki broj manjih ili većih bratstava.

Bratstva su zajednice, koje imaju isto porijeklo, isto prezime i svijest o jedinstvu interesa svakoga člana bratstva u odnosu prema drugim bratstvima. Granaju se u porodice. Obično sve porodice jednoga bratstva žive grupisane, ali bratstvo nema svoju stalnu teritoriju kao pleme. Češće pojedine porodice žive odijeljene od ostalih. Katkad se trajno preseljavaju u drugo pleme i time postaju članovi toga plemena. Bratstva se nadmeću koje će u borbi svog plemena dati više žrtava u krvi za slobodu Crne Gore. Najuglednija su ona, koja su u ratovima davala relativno najviše žrtava. Bratstvo se zove i Kuća. 6) Kao za ugled plemena i bratstva, tako je i za ugled pojedinca junaštvo nužna pretpostavka. Cijena koja se daje junaštvu u Crnoj Gori, ovjekovječena je u “Gorskom Vijencu”, po kome je junaštvo “piće najslađe duševno, kojijem se pjane pokoljenja”. Veličina ugleda i plemena i bratstva i pojedinca jednaka je veličini njihove vrijednosti za crnogorski narod.7)

Plemena 8) su budno pazila, da se osjeća njihov uticaj u životu države i da ne zaostaju za uticajem drugih plemena. Prema tome, vladati u Crnoj Gori značilo je održavati ravnotežu među uticajima plemena i tako uravnotežene uticaje spajati u jedinstvo državne volje. Prirodno je da su plemena, u nadmetanju za uticaj u državi, jedno na drugo pazila, da su se međusobno kontrolisala. Ta uzajamna kontrola prisiljavala je plemena da paze, da ništa ne urade, što bi naškodilo njihovom ugledu, i istovremeno održavala budnom njihovu spremnost, da se potčinjavaju volji države, kao zajednice svih plemena.

Međusobnom nadzoru plemena odgovarao je međusobni nadzor bratstava u plemenu. Bratstvo bratstvu nije propuštalo ni najmanju grešku. Bratstva su, pod vođstvom svoga najuglednijega člana, pazila na rad svojih bratstvenika. Kao što slava svakog bratstvenika pripada cijelom bratstvu, tako i teret sramote svakoga bratstvenika nosi cijelo bratstvo.

Kontrolisani su i pojedinac i bratstvo i pleme. I pojedinac i bratstvo i pleme kontrolišu druge. Samo vjekovi i borba za samoodržanje, ta dva najgenijalnija zakonodavca, udruženi s rasom, koja je sposobna za više i najviše oblike ljudske zajednice, kadri su izgraditi takav sistem kontrole. Taj sistem je omogućio da naoružani narod, kao što je prije spomenuto, bude jedina oružana sila u službi pravnog poretka.

Takvu organizaciju naroda i države zatekao je knjaz Nikola i zadržao ju je kroz cijelo vrijeme svoje vladavine. I dobro je uradio, jer nije moguće ni zamisliti pravni poredak sigurniji od onog, koji čuva cio naoružani narod. Za cijelo vrijeme vladavine Knjaza Nikole u Crnoj Gori, nije bilo ubistva iz koristoljublja. Zar je moguć jači dokaz za moralnu snagu pravnog poretka? Njegovu primjernu vrijednost jednako dokazuje i onaj porazni neuspjeh dviju zavjera, o kojima smo prije govorili.

Na dan dolaska Nikole na crnogorski prijesto Crna Gora nije imala ni jednog pisanog zakona. Mitropolit Petar I je 1798. godine donio “Zakonik obšti crnogorski i brdski”, koji je prethodno prihvatio crnogorski sabor. Zakon je dopunjen 1803.godine. Nije stupio na snagu. Bio je u suprotnosti s običajnim pravom, koje je od njega bilo jače. Iako ga je sabor primio, iako ga je odobrio sv. Petar, kojega je narod još za života smatrao svecem i čijem autoritetu nije bilo ravnoga u istoriji Crne Gore, ipak je narod ostao uporno vjeran životnim pravilima, koja su postavili vjekovi. Pjesnik “Gorskog Vijenca” vjerovatno misli na sudbinu zakona sv. Petra u svome stihu “naše gore ne trpe regule”. Knjaz Danilo je 1855. godine donio zakon bez saglasnosti sabora. I ovaj zakon je prošao kao i zakon sv. Petra iz istih razloga. Samo jedan njegov propis, koji govori o nasljeđu, ostao je na snazi, jer je istovjetan s običajnim pravom. Može li biti jačih dokaza, da je crnogorska pravna svijest nesavladiva, kada se s njom dođe u sukob.

Vjernost naroda svojim pravnim običajima izazivala je divljenje knjaza Nikole i pokazala put njegovoj vladavini. On je s ponosom isticao svoju vjernost pravcu, koji su vjekovi dali crnogorskom narodnom i državnom uređenju.

Nije mi namjera da pišem o vladavini knjaza Nikole, jer je riječ samo o događajima od 1905. do 1941. godine. Uostalom, knjaz Nikola je tako velik, da bi se moralo posebno pisati o njemu kao državniku, kao vojskovođi, kao diplomati i kao pjesniku. Ali, kad je riječ o pedesetogodišnjici njegove vladavine, potrebno je nešto reći i o vladavini, bar spomenuti neka od njegovih djela, koja su nesumnjivo trajne vrijednosti i neka od onih koja su karakteristična za njegovu vjeru u sebe.

Ubrzo po dolasku na prijesto počeo je poboljšavati organizaciju sudstva, uprave i vojske. Podizao je škole. Naravno, sve to u skromnim granicama ondašnjih sredstava. Ali glavna mu je misao bila, kako da proširi granice Crne Gore. Pri prvoj pomisli na to, morao je misliti na rat sa Turskom. U rat se nije smio upustiti bez podrške Rusije. Međutim, knjaz Danilo je ostavio zategnute odnose s Rusijom. Trebalo je povratiti rusku vjeru u tradicionalnu odanost Crne Gore i osigurati rusku naklonost.

O nekoj službenoj posjeti nije moglo biti ni govora. Nije čak mogao obezbijediti ni to, da će biti primljen od ruskoga cara, ako privatno dođe u Petrograd. Mladi knjaz je ipak otputovao u Rusiju. Čekao je tri mjeseca u Petrogradu, da bude primljen. Uspio je upoznati se s jednim velikim knjazom, koji mu je sredio da ga primi car. Prvo primanje je trajalo 15 minuta. Knjaz je uspio, da mu car odredi vrijeme za drugi prijem, koji je trajao oko 45 minuta. Car ga je pozvao, da dođe istoga dana na čaj, da ga predstavi carici i velikim knjeginjama. Bio je još dva puta u dvoru na čaju. Knjaz Nikola je bio nedostižan kozer. Car ga je primio u oproštajnu audijenciju, rastao se s njim kao sa svojim ljubimcem i obećao mu zaštitu Rusije.9) Nakon povratka iz Rusije glavna briga knjaza Nikole bila je spremanje za rat i pripremanje situacije, koja bi mu omogućila da ga izazove. Tako je došlo do poznatoga Nevesinjskog ustanka i rata s Turskom godine 1876. Došlo je do pobjede na Vučjem dolu, o kojoj smo prije govorili. Berlinskim ugovorom o miru iz 1878.godine, Crna Gora je teritorijalno utrostručena, a plodnošću novih krajeva ekonomski je povećana 10 puta. Tako sretno završenim ratom podigao se ugled knjaza Nikole i Crne Gore u Europi do neslućenih visina i dat je podsticaj knjazu, da pristupi donošenju građanskoga zakona za Crnu Goru i daljem izgrađivanju unutrašnjeg uređenja države.

Ostao je vječito vjeran narodnim običajima i čuvao je pomno oblik države kao zajednice plemena. U Crnoj Gori niko nije poznavao običajno pravo bolje od knjaza Nikole. On je bio vrhovni sudac. Ne samo da je često prisustvovao raspravama pred vrhovnim sudom, nego je, u dosta slučajeva, na žalbu jedne stranke, nalagao vrhovnome sudu, da ponovi suđenje u dotičnoj stvari. Neki put je, na žalbu stranke protiv presude vrhovnoga suda, pozivao stranke preda se, održao raspravu i izrekao presudu. U tim slučajevima presudu bi odmah usmeno saopštio strankama a presudu u pismenoj formi stranke su dobivale od vrhovnoga suda redovnim putem.

Crnogorci su s oduševljenjem ponavljali knjaževu krilaticu: “Ko ne dođe preda me za šesticu, ne vrijedi šestice”.10) Nije moguće snažnije izraziti crnogorski idealizam u pravu. Nije moguće jače, naglasiti, da se u parnici ne radi toliko o ekonomskom interesu, koji je njom doveden u pitanje, koliko o pravu, za koje se parnicom bori. Ovo iznosim, da se vidi, otkud je knjazu bilo jasno, da crnogorski građanski zakon ne može biti ništa drugo do kodifikacija crnogorskoga običajnoga prava. On ne može biti ni prepis ni prerada tuđih zakona. On mora biti samo crnogorski i ničiji više. Tako ogromnom poslu nije dorastao svaki profesor građanskog prava. Mora se tražiti pravni genij. Pa ni on mu nije dorastao, ako njegov pogled na svijet nije srodan, gotovo identičan s crnogorskim pogledom na svijet. Mora osjećati Lovćen i djela njegova, da bi mogao iz crnogorskih pravnih običaja stvoriti zakonski sistem, koji će pronijeti Evropom slavu svoga stvaraoca i biti ponos Crne Gore. To je bila misao knjaza Nikole. Tražio je čovjeka, sposobnog za stvaranje velikih djela i našao ga je u gnjezdu velikana, u Dubrovniku, u osobi dr Baltazara Bogišića, redovnog profesora na Pravnom fakultetu univerziteta u Odesi i ruskog pravnog državnoj savjetnika. I, otputovao je u Rusiju. Izložio je svoj plan ruskom caru Aleksandru II. Car je s oduševljenjem prihvatio prijedlog svoga ljubimca. Naredio je, da se profesoru Bogišiću da dopust na neodređeno vrijeme, a Bogišiću lično stavio na srce, da svesrdno primi veliki zadatak. Svojoj vladi car je dao uputstvo da Rusija snosi troškove oko izrade zakona. Knjaz je doveo sa sobom Bogišića u Crnu Goru. Imenovao ga je ministrom pravde, da bi mogao mjerodavno izdavati naredbe za potrebne predradnje, posebno za prikupljanje materijala.

Bogišić je sastavio komisiju od crnogorskih sudija, koji su bili poznati kao najbolji poznavaoci običajnoga prava. Komisija je zasjedala na Cetinju a predsjedavao je Bogišić. Proučavao je prikupljeni materijal i sabirao novi. Sjednicama je gotovo redovno prisustvovao knjaz. Učestvovao je u diskusijama ostajući uvijek ravnopravan sa ostalim članovima komisije. Tome se Bogišić divio ništa manje nego knjaževom poznavanju običajnoga prava. Kada je, nakon dugoga i napornoga rada skupljen i proučen materijal, Bogišić je s materijalom i zapisnicima sjednica komisije otputovao u Pariz, da tamo izrađuje zakon. Članovima komisije naredio je,da prikupljaju novi material i upotpunjuju prikupljeni.

Kad je Bogišić dovršio redakciju zakonskoga nacrta, vratio se na Cetinje i pozvao članove komisije. Proučavala se mjesecima prva redakcija i novi materijal. Bogišić je potom izrađivao novu redakciju i ponovno sazivao komisiju i tako redom. Nakon mnogobrojnih redakcija i mnogobrojnih sazivanja komisije kroz više godina ustanovljen je tekst crnogorskog “Opštega imovinskoga Zakonika”. Na zadnjoj sjednici komisije, na kojoj je Bogišić proglasio prijedlog zakona dovršenim, knjaz je, čestitajući Bogišiću, rekao: “Vaše je djelo veće od pobjede na Vučjem dolu”.

Zakon je objavljen knjaževim ukazom u martu mjesecu, a stupio je na snagu u julu 1888.godine. Januara 1898. godine objavljeno je knjaževim ukazom drugo izdanje “Opštega imovinskoga Zakonika” s manjim izmjenama dopunama, koje je izvršio Bogišić kao crnogorski ministar pravde.

Zašto “Opšti Imovinski Zakonik”?

Gotovo u svim državama seljaci su ogromna većina stanovništva. U Crnoj Gori nijesu bili samo brojem nadmoćni, nego su bili i vladajući stalež. Preko plemena imali su u rukama najveći dio državne vlasti. Plemena su davala i ministre. Nikada nijedan crnogorski građanin nije bio crnogorski ministar. Uz to se građani nijesu isticali u ratovima. Zbog toga su seljaci gledali s visine na građane. Smatrali su ih, i danas ih smatraju, nižima od sebe, i to ne kriju ni u odnosima svakidašnjega života. Ni udobniji život građana ni njihovo veće bogatstvo nijesu mogli podići njihov ugled u očima seljaka. U takvim prilikama, i još u zemlji u kojoj seljaci nisu samo stalež, nego politički narod, nije moglo biti ni govora o građanskom zakonu. Uostalom, radi se o regulisanju imovinskih odnosa cijeloga naroda, a ne samo građana. Zakonom je izgrađen najvažniji dio životnoga poretka cijeloga naroda i zato je nazvan pravim imenom.

Crnogorski “Opšti Imovinski Zakonik” izazvao je veliku pažnju u Europi. Najpozvaniji među pozvanima izrazili su se o njemu vrlo laskavo. Neki su u njemu vidjeli nedostižno zakonodavno remek djelo. U svakom slučaju, on je jedno od najvećih zakonodavnih djela devetnaestoga vijeka. On je, među građanskim zakonima, usamljena kodifikacija običajnog prava. Tek u novije doba krenula je istim putem Njemačka pri izradi svog novog građanskog zakona. Jednom prilikom, govoreći o predradnjama za donošenje novoga zakona, poznati i priznati njemački pravni ideolog Rajhzrehtfirer, dr Hans Frank rekao je da je Crna Gora već 1888. godine uradila ono isto, što Njemačka hoće sada da uradi.

Po “Opštem Imovinskom Zakoniku,” Bogićiš je slavan, a Crna Gora se s pravom diči, što je domovina toga zakonika. Pozivajući se na njega i na pobjedu na Vučjem dolu, prilikom pedesetogodišnjice svoje vladavine, knjaz Nikola se imao na šta pozvati. Uz to je mogao pokazati dobro uređenu upravu i sudstvo, odlične puteve, kojima su povezani svi gradovi i gradići crnogorski, i broj pučkih i srednjih škola znatan za ondašnju finansijsku moć Crne Gore.

Knjaz Nikola je, međutim, u Europi bio najviše poznat po tome, što je po ko zna koji put dao inicjativu za događaje od evropskog značaja. Istorijsku zdravicu ruskoga imperartora Aleksandra III, u kojoj je velikoga vladara male Crne Gore nazvao “jedinim vjernim i iskrenim prijateljem Rusije”, čula je cijela Europa. Svi evropski listovi pisali su o njoj mjesecima.

Posjeta knjaza Nikole Petrogradu 1908. godine dovela je do sklapanja tajne vojne konvencije između Rusije i Crne Gore. Njom je ustanovljena veličina subvencije, koju je Rusija davala za crnogorsku vojsku, a Crna Gora se obavezala da će učestvovati na poziv Rusije, u svakom ratu koji Rusija u Europi bude vodila. Ruski car Nikolaj tom prilikom pozdravio je crnogorskoga knjaza zdravicom, koja po toplini i srdačnosti nije zaostajala za onom cara Aleksandra III. Južni Sloveni mnogo su cijenili i prijateljstvo knjaza Nikole s velikim hrvatskim biskupom Štrosmajerom.

Knjaz Nikola je nesumnjivo jedan od najvećih likova na evropskom jugoistoku u drugoj polovini devetnaestoga i početkom ovoga vijeka. Njegova veličina kreće se u grandioznim dimenzijama, koje pokazuje udaljenost od onog njegovog prvog puta u Petrograd do zdravice cara Aleksandra III, i udaljenost od zakona knjaza Danila do “Opštega Imovinskoga Zakonika”.

Crnogorski narod i njegova Narodna skupština zauzeli su gledište da logika istorijskog prava Crne Gore na naziv kraljevine i logika veličine knjaza Nikole daju Crnoj Gori pravo da se prilikom proslave pedesetogodišnjice vladavine proglasi kraljevinom. Narodna skupština je izglasala, i knjaz je potvrdio zakon, kojim je Crna Gora proglašena kraljevinom, a knjaz Nikola kraljem.

Sve evropske države pozdravile su proslavu pedesetogodišnjice vladavine i proglašenje kraljevine čestitkama kralju i Crnoj Gori. Ruski car je čestitao preko svog posebnog izaslanika, znamenitog velikog knjaza Nikolaja Nikolajevića, koji se dovezao na jednom ruskom krstašu u Bar. Isporučujući carevu čestitku saopštio je kralju da ga je car imenovao maršalom ruske vojske i predao mu zlatnu maršalsku palicu ukrašenu briljantima. 11)

Italijanski kralj Viktor Emanuel i bugarski car Ferdinand došli su lično na Cetinje da čestitaju kralju i Crnoj Gori. Ostale države čestitale su preko svojih poslanika na Cetinju. A Srbija? Ne samo da kralj Petar nije došao, nego je poslao na Cetinje svoga sina, prijestolonasljednika Aleksandra bez ijednoga ministra u pratnji. Čestitci se dao posve familijaran karakter. Došao unuk, da čestita djedu.

Na dan proglašenja crnogorske kraljevine list beogradske vlade “Samouprava” u svom uvodniku govori o nekakvom srpskohrvatskom narodu i njegovom ujedinjenju te uslovljava svoje čestitanje Crnoj Gori toliko puta i s toliko stvari da se činilo kao da su Crna Gora i Srbija neposredno pred prekidom diplomatskih odnosa. Ostali beogradski listovi, izuzev par njih, tako su žučno napadali kralja Nikolu i Crnu Goru, kao da su Crna Gora i Srbija u ratu. Naravno, Beogradu su odmah priskočili u pomoć već poznati listovi u Novom Sadu, Zagrebu i Sarajevu. Oštrina njihovih napada na Crnu Goru prelazila je u bjesnilo. U ovom slučaju uživali su neograničenu slobodu u izražavanju misli. Inače su se s pravom žalili na nedostatak te slobode.

Proglašenje crnogorske kraljevine podstaklo je mržnju Srbije i izmamilo joj priznanje o planovima njenog budućeg rada protiv Crne Gore. Crnogorska vlada je ćutke prešla čak i preko takvog držanja Beograda i uzdržala se od prekida diplomatskih odnosa sa Srbijom. Zašto je tako postupala otkriće događaji, koji su se dogodili ubrzo nakon proglašenja Crne Gore kraljevinom.

CRNOGORSKO-TURSKI RAT GODINE 1912.12)

Jula mjeseca 1908.godine izvršen je u Turskoj prevrat. Mladoturski oficiri u solunskom korpusu uspjeli su, relativno lako i brzo srušiti vjekovnu tursku despotiju i zamijeniti je parlamentarnom demokratijom. Proglasili su ustav. Ovom događaju, koji je značio istorijsku prekretnicu i za Tursku i za hrišćanske narode na Balkanu, prethodio je sastanak engleskoga kralja s ruskim carem u Revalu i odluka o novoj reformskoj akciji u Turskoj čime je, izgleda, prevrat ubrzan.

Preokret u Turskoj iznenadio je Evropu, a hrišćane pod turskom vladavinom prvo protresao groznicom nevjerice, a zatim bacio u delirijum radosti, koju izaziva pobjeda života nad smrću. Oni koji su do juče drhtali pri samom imenu Stambola, odjednom su u njega uprli pogled čežnje i nade, kakav brodolomci s talasa upiru u daleku obalu.

Despotizam, onesposobljen iznenadnim udarcem revolucije, brzo je došao sebi. Već u aprilu 1909. godine kontrarevolucija u Carigradu uspjela je da obori novi režim. Korpus u Solunu bio je pod zapovjedništvom mladoturskih oficira. Oni su s vojskom krenuli na prijestonicu i osvojili je. Uspostavili su svoj režim, svrgnuli sa vlasti sultana Abdul-Hamida i doveli na prijesto Mehmeda V. Mladoturci su uzeli svu državnu vlast u svoje ruke. Njihov režim se učvrstio.

Dok se ovo događalo u Turskoj, Austrougarska monarhija je na putu svojih međunarodnih napora napravila dva koraka koji su imali znatan uticaj na dalji tok događaja na Balkanu.

Uskoro nakon prvog mladoturskog prevrata, proglasila je aneksiju Bosne i Hercegovine, o čemu smo prije govorili. Beču je bilo jasno da je revolucijom u Turskoj stvorena nova situacija na Balkanu, koja ne isključuje ni jednu eventualnost. Da bi, za svaki slučaj, došla u povoljniji odnos prema mogućim promjenama na Balkanu, htjela je svom položaju srednjeevropske države dodati i položaj balkanske države. Možda je na nju kod donošenja odluke za izvršenje aneksije, uticala i bojazan, da bi novi revolucionarni mladoturski parlament mogao zatražiti i dolazak narodnih zastupnika iz Bosne i Hercegovine u Carigrad, budući da su pod sultanovim suverenitetom.

Čim su se stišali protesti izazvani aneksijom, Austrougarska je napravila i drugi korak, koji je takođe imao znatan uticaj na novi tok događaja na Balkanu, što ćemo kasnije vidjeti. Godine 1909. dvojna monarhija stvorila je u Crnoj Gori zavjeru, o kojoj je naprijed bilo riječi pod imenom kolašinska afera. Već je rečeno, da se nadala da će tom zavjerom doći u položaj da zauzme Crnu Goru. Time je htjela postati susjed Albanije. Nije mogla jasnije otkriti svoje balkanske planove.

Aneksija Bosne i Hercegovine navela je Rusiju na ideju da stvori odbrambeni savez balkanskih država sa Turskom na čelu. Htjela je suprotstaviti Austrougarskoj jedinstvo balkanskog fronta. Čarikov, ruski izaslanik u Carigradu, ispitivao je, koliko bi Turci bili skloni, da vide balkanske hrišćanske države okupljene oko Stambola. Bugarsku i Srbiju nije bilo teško pridobiti za taj savez, jer su se osjećale jednako ugroženim eventualnim pohodom Habzburške monarhije na Solun preko Sandžaka i dolinom Vardara. Izgledalo je da ni Grčka pred takvom opasnošću ne bi odbila takav savez. Pri kraju 1909. i u prvoj polovini 1910. godine obavljene su posjete bugarskog cara Beogradu, srpskog prijestolonasljednika Sofiji, srpskog kralja Carigradu i turskog prijestolonasljednika Beogradu. Ti potezi odavali su rad Rusije na stvaranju saveza balkanskih država. Njime je trebalo osigurati članove saveza od eventualnog napada Austrougarske, ali istovremeno i osigurati status quo na Balkanu, što nije bilo ni najmanje utješno za hrišćane pod Turskom, kao ni za njihove sunarodnike u hrišćanskim državama, članicama saveza.

Održanje postojećeg stanja na Balkanu trebalo je biti nagrada za Tursku, što bi se putem saveza udaljila od Njemačke a time i od sila trojnoga sporazuma, i približila Rusiji. Međutim, Turska je bila vezana na Njemačku mnogo čvršće, nego što se pretpostavljalo. Zbog toga je propala ideja tog balkanskoga saveza. U takvoj situaciji Rusija je savjetovala Bugarskoj i Srbiji, da njih dvije sklope odbrambeni savez protiv bilo kojeg trećeg. One su prihvatile sugestiju Rusije i započele pregovore. Pregovori su bili mnogo teži i mnogo su duže trajali, nego što se očekivalo. Trebalo je mnogo rada i mnogo sastanaka nadležnih ministara, da se sporazumiju oko podjele interesnih sfera na teritoriji Turske, svoje nesuđene saveznice. Stanoje Stanojević, profesor istorije na Beogradskom univerzitetu i poznati srpski dvorski istoričar, tvrdi da je ugovor o odbrambenom savezu između Bugarske i Srbije sklopljen tek nakon prijetnje Rusa da će, ukoliko se što prije ne sporazumiju, Rusija dati pravac svojoj balkanskoj politici bez obzira na interese Bugarske i Srbije.13)

Tako je došlo do “ugovora o prijateljstvu i savezu između kraljevine Bugarske i kraljevine Srbije”, koji je potpisan u Sofiji 29. februara 1912. godine. Njime su strane u ugovoru garantovale jedna drugoj političku nezavisnost i teritorijalni integritet, obavezujući se da će, u slučaju napada treće države ili više njih, jedna drugoj priteći u pomoć svim svojim snagama(čl.1.). Dalje su se ugovarači obavezali, da će jedan drugome pomoći cjelokupnošću svojih snaga i u slučaju da neka od velesila pokuša anektirati, okupirati ili vojskom privremeno zaposjesti neki dio turske teritorije, ako jedna od njih utvrdi da su tim ugroženi njeni životni interesi i konstituiran casus belli (čl. 2.). Ugovor vrijedi do 31.decembra 1920.godine. Može se produžiti samo “izričito sankcioniranim uzajamnim sporazumom ugovarača” (čl.5.). čl. 7. ustanovljuje tajnost ugovora.

“U slučaju da u Turskoj nastupe unutrašnji neredi, koji bi doveli u opasnost državne i nacionalne interese strana u ugovoru ili jedne od njih, kao i u slučaju da se, usljed unutrašnjih ili spoljnih neprilika, u koje bi Turska zapala, otvori pitanje o održanju status quo-a na balkanskom poluostrvu, ona od ugovorenih strana, koja bi prva došla do uvjerenja, da bi zbog toga trebalo početi oružanu akciju, obratiće se motivisanim prijedlogom drugoj strani, koja je dužna odmah pristupiti razmjeni stavova, i dati motivisan odgovor, ako se ne složi sa svojom saveznicom. Ako se postigne sporazum za akciju, obavijestiće se Rusija, i, ako se ona ne usprotivi, akcija će započeti. U slučaju da ne dođe do sporazuma među ugovaračima, predviđeno je da se traži mišljenje Rusije, koje je za njih obavezno. (“Tajni dodatak ugovoru, čl.1.).

Nekoliko mjeseci kasnije, 16. maja 1912. godine Bugarska je sklopila ugovor o odbrambenom savezu i sa Grčkom. Njime se ugovarači ne samo izričito obavezuju, da će se suzdržavati od agresije i provokacije prema turskome carstvu, nego svečano obećavaju, da će vršiti moralni pritisak na svoje sunarodnike u Turskoj, da ostanu mirni. (čl. 2.). Tajan je prema svakom trećem (čl. 4.), dakle i prema Srbiji, kao što je i bugarsko- srpski ugovor tajan prema Grčkoj. Ugovoru je dodata deklaracija”, koja sadrži ovu odredbu: “Ako bi Grčka izazvala rat s Turskom primanjem kritskih poslanika u svoj parlamenat protiv volje Turske, Bugarska se obavezuje samo na čuvanje blagonaklone neutralnosti”.

Izloženi sadržaj gornjih ugovora nesumnjivo dokazuje, da je od ugovarača daleko i pomisao da napadnu Tursku. Uz to, iz heterogenosti njihovih temeljnih odredaba, a naročito onih koje se odnose na Tursku, jasno se vidi da njima stvorene obaveze nemaju ništa zajedničko jedna s drugom. Ono, što obavezuje Bugarsku i Srbiju, ništa se ne tiče Grčke i obratno. Ni pojedini od tih ugovora niti obadva zajedno, ne samo da ne daju nikakvu koaliciju za napad na Tursku, nego ni u slučaju napada Turske na Grčku ne obavezuju Srbiju da joj pritekne u pomoć, jer napad na Grčku nije prema bugarsko-srpskom ugovoru casus foediris et vice versa. Defanziva pojedinih od njih uperena je i protiv članova kasnijeg četvornoga saveza protiv Turske, ukoliko nisu ugovarači. Oni su i po svom trajanju različiti. Dok onaj između Bugarske i Sribje važi do 31.decembra 1920.godine, dotle onaj između Bugarske i Grčke važi samo do 16. maja 1915.godine.

Koliko je od ugovarača daleka ideja o ratu s Turskom, nesumnjivo dokazuje međusobna obaveza Bugarske i Grčke, da se uzdržavaju od agresije i provokacije prema turskom carstvu. Ne samo da se odriču uzbunjivanja svojih sunarodika u Turskoj, nego se obavezuju da će upotrijebiti sav svoj moralni uticaj na njih, da ostanu mirni. U “tajnom dodatku” bugarsko-srbskog ugovora predviđa se, doduše, mogućnost unutrašnjih nereda u Turskoj, ali je ostao potpuni mir u Turskoj, i na granici prema Bugarskoj, i na granici prema Srbiji za cijelo vrijeme, sve do same objave rata Turskoj od strane kasnijega četvornoga saveza. Nijesu nastupili ni međunarodni događaji, koji bi dovodili u pitanje postojeće stanje na Balkanu. Kako je ipak došlo do četvornoga saveza protiv Turske i do objave rata?

Kralj Nikola je bio poznat kao rijedak poznavalac Balkana, njegovih navika i značenja događaja na njemu. Osjećao je duh Balkana, ušao je u tajnu mnogostruko isprepletenih smjerova njegovih zemalja. Poznavao je u tančine i onu balkansku nevolju, poznatu pod imenom rivalstvo velikih sila. Usljed nedostatka snage da se frontalno bori s intrigama toga rivalstva, spašavao se protivintrigama. Pedeset godina njegove vladavine bilo je pedeset godina neprestane borbe za opstanak. Njegov sjajni talenat za provlačenje kroz tjesnace međunarodnih opasnosti, sudbina je naoružala ogromnim iskustvom. Imao je sve uslove da iznese pouzdan sud, kada se smiju praviti zapleti na Balkanu, a kad ne.

Po shvatanju kralja Nikole, mladoturska revolucije morala je svakako imati veliki međunarodni značaj, koji nije, kao posljedicu, predviđao eventualne izmjene turske spoljne politike, nego je bilo u vezi s novom unutrašnjom politikom. Mladoturski program reorganizacije turskog carstva, ako bi bio uspješno izveden, nužno bi značio znatno jačanje turske imperije i stabilizovanje turske vladavine na Balkanu. Time bi nade balkanskih hrišćanskih država u skorije oslobođenje svojih sunarodika u Turskoj bile znatno umanjene, ako ne i konačno propale. U slučaju, da državnička mudrost mladoturaka dovede do stvaranja pravnog poretka, koji bi osigurao život bez straha od samovolje, i do davanja širokih autonomija hrišćanskim pokrajinama, čime bi bio omogućen njihov kulturni i ekonomski razvitak, hrišćanske balkanske države ne samo da bi uzaludno pokušavale buniti svoje sunarodnike u Turskoj i dizati ustanke, nego bi morale prema Turskoj zauzeti stav pun poštovanja, kakav redovno zauzimaju male države prema velesilama. Bile bi prisiljene da ostvarenje svojih planova za oslobođenje svojih sunarodnika pod turskom vladavinom konačno prepuste eventualnom sukobu između evropskih velesila. Morale bi se konačno odreći svoje samostalne akcije protiv Turske.

S druge strane, kralju Nikoli je, iz uloge Austrougarske u dvjema zavjerama protiv Crne Gore, bilo jasno da je dvojna monarhija skrenula pravac svoga pohoda na Balkan s puta Sandžak – dolina Vardara – Solun na put Crna Gora -Albanija. Htjela je postati gospodar cijele istočne obale Jadrana i od Albanije napraviti bazu za osvajanje Balkana. Trebalo je što prije aktivno pomoći albanske težnje za slobodom, za dizanjem ustanka u Albaniji. Time su se postizale dvije stvari. Spajanjem Crne Gore sa borbom Albanije za nezavisnost stvara se provalija između albanskih težnji i austrougarskih planova, a uticajem Crne Gore potiskivan je uticaj dunavske monarhije u Albaniji. I drugo, ustankom u Albaniji onemogućava se reorganizacija Turske i istovremeno se Evropi dokazuje neophodnost konačnog oslobođenja balkanskih hrišćana od turske vladavine.

Proslavu pedesetogodišnjice svoje vladavine i prisustvo velikog knjaza Nikolaja Nikolajevića na Cetinju, kralj Nikola je iskoristio da bi upoznao Rusiju sa svojim planovima. U vezi s prilikama i mogućnostima na Balkanu, kralj Nikola je predložio sklapanje četvornog saveza u svrhu objave rata Turskoj i molio je ruskog cara da ga ovlasti za rad na ostvarenju svog prijedloga.

Zahvaljujući carevom povjerenju u mudrost i opreznost crnogorskog kralja, njegov prijedlog je prihvaćen i data su mu tražena ovlašćenja. Naravno, ruska vlada je trebala da osigura nemiješanje velikih sila u eventualni rat na Balkanu. Kralj Nikola je odmah poduzeo korake za ostvarenje svog plana. Trebalo je ustancima u Turskoj dovesti do talasanja na Balkanu i time pomiriti evropsko javno mnjenje s mogućnošću oružanog napada balkanskih hrišćanskih država na Tursku i pridobiti balkanske hrišćanske države, da objave rat Turskoj. Takav raspored akcije nametala je logika same stvari i kralj se toga držao.

Nikada u istoriji nije bilo teško potlačenima dokazivati potrebu ustanka protiv tiranije. Pogotovo to nije bilo teško mnogobrojnim i dugotrajnim vezama kralja Nikole u Albaniji i u Sandžaku prema granici Crne Gore. Albanija je 1911. godine bila u plamenu ustanka. Ustanak je zadobio razmjere koje su privukle ogromnu pažnju Carigrada na tu stranu, a evropsko javno mnjenje toliko zatalasale, da je kabinetima evropskih velesila bilo jasno, da je ustankom dalja turska vladavina nad balkanskim narodima ozbiljno dovedena u pitanje. Turski garnizoni u Albaniji bili su preslabi za borbu protiv ustanka, i Carigrad je bio primoran da u Albaniju pošalje posebnu vojsku pod zapovjedništvom Turgut-paše. Posljedica njegovih vojničkih uspjeha bio je ogroman broj albanskih izbjeglica u Crnoj Gori. I pored toga što su se u Crnoj Gori marljivo sakupljali prilozi za izbjeglice, ipak su se među predstavnicima stranih sila na Cetinju pojavile sumnje da Crna Gora od nekud dobija sredstva za finansiranje ustanka. Šapat je sumnjičio Rusiju.

Austrougarski ministar spoljnjih poslova jednom cirkularnom notom upućenom velesilama, optužio je Cetinje, da je organizovalo albanski ustanak. Crnogorski ministar spoljnih poslova, takođe jednom cirkularnom notom, upozorio je velesile na poteškoće koje Crna Gora ima od ustanka na svojim granicama, i na opasne posljedice, koje bi ustanak mogao imati, skidajući s Crne Gore svaku odgovornost za posljedice. Time je počelo dopisivanje među kabinetima velikih sila o Turskoj i prilikama u njoj. Nije izostao ni ustanak u Turskoj na granici Crne Gore prema Sandžaku, u okolini Berana, koji je doveo i do sukoba crnogorskih i turskih pograničnih trupa. Ovaj ustanak, kao i onaj u okolini Đakovice, javnost je protumačila kao posljedicu uznemirenosti koja je stvorena ustankom u sjevernoj Albaniji. Za cijelo to vrijeme vladao je potpuni mir na turskim granicama prema Srbiji, Bugarskoj i Grčkoj, što nesumnjivo dokazuje, da one tada nijesu ni mislile na rat protiv Turske.

Pošto je ustancima, s uspjehom, prilike u Turskoj stavio na dnevni red razgovora u Evropi, kralj Nikola je počeo pregovore o stvaranju saveza za konačni obračun s turskom vladavinom nad hrišćanskim narodima Balkana. Srbija je svojim poznatim držanjem prema Crnoj Gori, ovoj nametnula dužnost da je zaobilazi. Na dokazano neprijateljstvo to je najblaži odgovor.

Jula 1912. godine, Cetinje je predložilo Sofiji savez hrišćanskih balkanskih država i objavu rata Turskoj. Nekoliko dana kasnije, Cetinje se s istim prijedlogom obratilo i Atini. Vidovitom E. Venizelosu nije ostala neprimijećena Rusija za kulisama prijedloga, i odmah ga je prihvatio. Bugarska Vlada je kao uslov za svoj pristanak postavila zahtjev da Crna Gora tri mjeseca prije ostalih objavi rat Turskoj. Taj zahtjev obrazlagala je strategijskom potrebom, da se turska vojna sila što više privuče na sjever, i time omogući prilika ostalim saveznicima, da je napadnu s boka. S druge strane, trebalo je tim osigurati Bugarsku, da ne bude, kao vojnički najjača, objekat napada cijele Turske snage, što bi bilo vrlo vjerovatno kada bi svi saveznici istovremeno objavili rat. Taj uslov bio je neprihvatljiv za Crnu Goru. Crnogorska vlada ga je odmah dostavila Venizelosu, upozorila na njegovu neprihvatljivost, i zamolila ga da interveniše kod I. Gešova, da bi od postavljenog uslova odustao ili ga barem znatno ublažio. Zahvaljujući mudrom procjenjivanju situacije na Balkanu i u Evropi uopšte, oštroumnom i uvjerljivom izlaganju i odlučnom držanju E. Venizelosa i državničkoj uviđavnosti i susretljivosti I. Gešova, pregovori su tekli brzo i povoljno. Bugarska i Crna Gora su se složile, da Crna Gora mjesec dana prije ostalih objavi rat Turskoj. U tom smislu konačno formulisan prijedlog crnogorske vlade odnio je u Sofiju Kolušev, bugarski izaslanik na Cetinju, početkom avgusta 1912. godine. Bugarska je prijedlog primila na ministarskoj sjednici, održanoj pod carevim predsjedavanjem 13. avgusta, i time “riješila najsudbonosnije od svih pitanja, koja su ikad imali riješiti bugarski državnici od oslobođenja zemlje”, kako to veli I. Gešov u svome djelu “L’alliance balcanique”.

Time je bio sklopljen sporazum između Crne Gore, Bugarske i Grčke za napad na Tursku. Sad je trebalo za njega pridobiti Srbiju. Taj zadatak je preuzela na sebe Bugarska, s obzirom na njen prije spomenuti savezni ugovor sa Srbijom, odnosno na čl. 1. njegovog “tajnog dodatka”. Pristupanjem Srbije sklopljen je četvorni sporazum za napad na Tursku. Tek nakon pristupanja Srbije trojnom sporazumu i na njen prijedlog, sklopile su ona i Crna Gora savezni ugovor od 14. septembra 1912. godine. Naravno i ovaj, kao i prije spomenuti dvojni ugovori, reguliše samo odnose između ugovarača i nema nikakve veze sa sklopljenim četvornim sporazumom.

Brzi razvoj političkih događaja na Balkanu i u Evropi uopšte ubrzao je objavu rata Turskoj. S jedne strane, jer su preporuke Austrougarske u Carigradu, da se Makedoniji i Albaniji daju autonomije dovodile u opasnost životne interese članova četvornoga sporazuma, a s druge strane, uspješna diplomatska akcija ruskog ministra spoljnih poslova S. D. Sazonova prilikom njegove poznate posjete prijestonicama evropskih velesila upravo uoči rata, diktirali su brzu akciju. Na javnost u balkanskim državama djelovala je kao ratni signal izjava, koju je dao S. D. Sazonov bečkim novinarima na prolazu kroz Beč: “Sve sam učinio, da spriječim rat, ali ako ipak izbije, uspio sam ga lokalizovati i osigurati status quo ante”. To prevedeno na običan jezik znači, da članovi četvornoga sporazuma mogu dobiti u ratu, ali izgubiti ne.

Crna Gora, kao što je bila dužna po sporazumu s Bugarskom, prva je objavila rat Turskoj. Ne mjesec dana kasnije, kako je bilo ugovoreno, nego odmah nakon osam dana i ostali članovi sporazuma objavili su rat.

Crnogorska vojska je osvojila dio turske teritorije u Sandžaku i Metohiji, osvojila je gradove Pljevlja, Bijelopolje, Berane, Peć i Đakovicu. Skadar nije mogla zauzeti, iako je dala velike žrtve, upornim pokušajima da ga zauzme. Imala je oko deset hiljada mrtvih i ranjenih, što je ogroman broj u odnosu na ondašnu brojnu snagu njene vojske. Morala je pribjeći opsadi Skadra. Primoran glađu, Skadar se predao pred sam kraj rata. Zauzela ga je crnogorska vojska. Međutim, nakon nekoliko dana morala ga je napustiti po odluci konferencije ambasadora velikih sila u Londonu. Odluka je donesena na zahtjev Austrougarske, koja je bila i ovlaštena da upotrebom oružane sile protiv Crne Gore ovu primora na napuštanje Skadra, ako ga ne bude htjela drugačije napustiti. Da bi dokazala kako je ozbiljno shvatila svoju ulogu egzekutora odluke ambasadorske konferencije, Austrougarska je izvršila mobilizaciju u Bosni i Hercegovini pa čak i koncentraciju vojske na granici prema Crnoj Gori.

Crna Gora nije dobila ni najmanji dio turske teritorije, koji njena vojska nije osvojila, a izgubila je osvojeni Skadar. A Pašić je ipak rekao ruskom caru prilikom svoje audijencije u Petrogradu početkom 1914: “Mi smo njima (Crnogorcima) ustupili veći teritorij nego što su zaslužili”. Prvo, to nije bio Pašićeva teritorija, nego turska. Drugo, nije ga Crnoj Gori ustupio Pašić, nego pobijeđena Turska. I treće, nije Pašić, prilikom pregovora o miru s Turskom, od nje tražio niti mogao tražiti ustupanje te teritorije, nego Crna Gora koja je tu teritoriju zauzela. Ili je možda htio reći, da žali, što po završetku rata s Turskom nije objavio rat Crnoj Gori?

Ova Pašićeva izjava ruskom caru ilustruje i Pašića i njegov sud o snazi intelekta ruskoga cara, kada se usuđuje da mu servira takvu smjelu kombinaciju neistine, gluposti i pakosti u vezi sa događajem, koji se nije desio prije dvije hiljada godina, nego prije nepunu godinu dana. U vremenu kada je to govorio predsjednik srpske vlade, Srbija je imala s Crnom Gorom ugovor o “savezu i prijateljstvu” od 14.septembra 1912. godine. Kasnije će posebno biti govora o ovoj Pašićevoj audijenciji. Sada se vratimo balkanskim “prijateljima i saveznicima”.

Tek što su prestale vojne operacije protiv Turske, našle su se Srbija, Grčka i Rumunija u ratu protiv Bugarske. Bugarska tvrdi da je Srbija kriva za taj rat, a Srbija tvrdi, da je kriva Bugarska. Ja neću traživati krivca. Želim samo konstatovati ovo. Činjenica, da su i Srbija i Grčka bile protiv Bugarske, nesumnjivo dokazuje da su se njih dvije još za vrijeme rata protiv Turske, sporazumjele da se odmah po završetku ovog rata obračunaju s Bugarskom, s kojom su obadvije imale ugovore o “savezu i prijateljstvu”. Ova činjenica ostaće za sva vremena jedna od najboljih ilustracija pojma fides balcanica.14)

Prvi i posljednji savez četiri hrišćanske države i njihov posljednji rat s Turskom posljednji je veliki zamah velikog crnogorskoga kralja.

PAŠIĆEVA AUDIJENCIJA

Januara 1914.godine, predsjednika srpske vlade Nikolu Pašića primio je u Petrogradu ruski car.15) O toku audijencije Pašić je iz Petrograda 2. februara poslao opsežan pisani izvještaj kralju Petru u Beograd. Već sam citirao nešto iz toga izvještaja. Pošto je iznio tok razgovora o Grčkoj, Rumuniji, Turskoj i Albaniji, Pašić počinje izvještaj o razgovoru o Crnoj Gori ovom značajnom rečenicom: “Zatim je prešao razgovor na Crnu Goru, Bugarsku i Austriju”. Neposredno poslije rata Srbije s Bugarskom i u vrijeme poznatog zavjereničkog rada Beograda protiv Austrougarske, Pašić nije mogao jače naglasiti svoj neprijateljski stav prema Crnoj Gori, nego što je učinio uvrstivši je sa njima dvjema u istu kategoriju. Počevši tako svoj izvještaj, Pašić nastavlja: “O Crnoj Gori on (car) reče, on zna, da tamo stoji cio narod na našoj strani i želi ujedinjenje s nama”. Pošto je naveo šta je car rekao, Pašić iznosi o čemu je on cara obavijestio. Rekao mu je što se radilo u toku rata i kasnije (ne kaže šta je rekao da se radilo) i da je crnogorski poslanik u Beogradu L. Mijušković izjavio da će savjetovati kralju Nikoli, da što prije pokrene pitanje personalne unije Crne Gore sa Srbijom, jer bi poslije smrti kralja Nikole, to pitanje moglo biti opasno za cijelu crnogorsku dinastiju. Nakon tog Pašićevog referata caru, “car je žestoko kritikovao držanje Crne Gore, i rekao da Crna Gora ne radi ispravno, kako je ona i sad u sporazumu s Austrijom, i kako je on slučajno tek juče čuo od svog ministra, da Crna Gora ima na umu neke intrige protiv Srbije i njene dinastije, i da se zbog toga mora paziti, da se što zlo ne dogodi”.

Nikada ni jednom piscu o ruskom caru i o Pašiću neće poći za rukom, da njih dvojicu tako vjerno prikaže, kao što je to uspjelo Pašiću u ovom izvještaju o njihovom razgovoru o Crnoj Gori. Ruski car tvrdi, da zna, uz koga su misli i osjećanja crnogorskog naroda, a on je dokazao cijelome svijetu, da su misli i osjećanja njegovog ruskog naroda od njega udaljeniji nego sjeverni pol od južnog. I ne samo to. On je dokazao cijelom svijetu da nema ni pojma ne samo o tome, u kom pravcu se kreće razvitak njegovog ogromnog carstva, nego ni šta se radi u njegovom dvoru, a tvrdi da zna logiku sudbinskog puta Crne Gore, koja je imala svoju državnost kroz sve vjekove svoje istorije. Pašić tvrdi caru da mu je crnogorski poslanik u Beogradu rekao, da će što prije crnogorskom kralju predložiti personalnu uniju, da za njegove potomke to pitanje kasnije ne bi bilo opasno. Personalna unija znači ili nasilno detroniziranje kralja Nikole i njegovih potomaka, ili izmjenu crnogorskog ustava, obadvoje u korist dinastije Karađorđevića. I car se ne sjeti da pita, u kakvu bi to veću opasnost mogli kasnije doći potomci kralja Nikole. Umjesto da to pita Pašića, on mu priča, kao neko otkriće, šta je dan prije čuo od svog ministra. Ne pada mu ni na kraj pameti da je njegov ministar to čuo od Pašića, nego Pašiću prepričava Pašićevu priču kao svoje obavještenje. Car je svojevremeno obaviješten o ulogama Srbije i Austrougarske u bombaškoj i kolašinskoj aferi, zna da je Crnoj Gori prije kratkoga vremena, na zahtjev Austrougarske, oduzet Skadar, i ipak se tako brzo i lako zapleo u mrežu beogradskoga čarobnjaka. Siromah car! Teško je reći, ko je više za žaljenje, on ili ogromno carstvo, kojem je bio na prijestolu.

Kad smo već kod ovako uspjele Pašićeve podvale, moram nešto reći o riječi podvala. Napravljena je od glagola podvaliti. Ni ona, ni glagol, od kojeg je napravljena ne postoji ni u jednoj od zemalja koje su bile u sastavu bivše kraljevine Jugoslavije, osim u Srbiji. Srbija je njena i otadžbina i domovina. Za oznaku nečije nelojalnosti prema drugom postoje izrazi: slagati, prevariti, obmanuti, zabluditi, baciti prašinu u oči, nasamariti, prevesti žednog preko vode, izvući hasuru, nasankati, natociljati, zamazati oči, navesti na tanak led, biti nevjeran, intrigirati, ogovarati, klevetati i drugi. Podvaliti znači i ono, što svaki pojedini od njih znači i što svi skupa znače, i još daleko više. Dok su svi prije navedeni izrazi za nelojalnost istovremeno i oznaka poroka, dotle se podvaliti, u Srbiji, ne smatra porokom nego vrlinom. Pašićevi obožavaoci, kada su se htjeli o njemu najpohvalnije izraziti, govorili su: on podvali svakome. Imenica podvala nije oznaka jednog pojma, nego naziv za jedan moralni i etički sistem, ime jedne religije. Nesrbijancu je nemoguće ući u logiku tog sistema. Otud je domovina religije podvale i u političkim odnosima postala strašilo za sve, koji s njom imaju posla, a posebno za susjede. Ne može se reći za Nikolu Pašića da je Mojsije religije Podvale, jer je ona postojala i prije njega, ali je, svakako, on njen najreprezentativniji predstavnik. Ipak je to slabo opravdanje za cara jedne od najjačih imperija na svijetu, što je s brzinom političkoga početnika utrčao u Pašićevu zamku.

Razgovor između cara i Pašića prešao je na Bugarsku i njenog kralja. Kako taj dio njihovog razgovora nema veze sa sukobima, o kojima je riječ, ja ću ga citirati samo onoliko koliko je u vezi s razgovorom o Austrougarskoj.

“Na to ja (Pašić) dodadoh, da mi (Srbi) s naše strane ne trebamo ipak njih (Bugare) grditi, nego moramo misliti, kako će jedinstvo Srbije i Bugarske biti koristno obojici, i da će možda doći vrijeme, kada bi se moglo nešto odstupiti Bugarskoj, ako bi nas htjela pomoći kod rešenja srpsko-hrvatskog pitanja. Na to zapita car koliko Srbohrvata živi u Austriji i što oni sada veruju i žele. Ja mu odgovorih: preko šest milijuna, i rekoh mu, gde žive. Ja mu rekoh i o Slovencima, da gravitiraju k Srbohrvatima i da će primiti srpskohrvatski jezik, jer je njihov dijalekat rđav i oni su već dugo izgubili nacionalnu samostalnost”.

“Ja sam tada pričao caru, kakav je preokret nastupio kod Slovena u Austrougarskoj, kako mnogobrojni izjavljuju, Starčevićevi pristaše, koji su prije očekivali spas od Austrije, sada uviđaju, da njima ovaj spas može doći samo od Rusije i Srbije, i da oni jedva čekaju priliku da vide ostvarene svoje želje; i tada mu rekoh, da ćemo mi dobiti vojnika iz onih zemalja, koliko budemo imali pušaka”. U nastavku razgovora car je između ostalog rekao: “Ako Austrija ne prestane sa svojom antislovenskom politikom, to neće dobro svršiti. Tada zapita on, koliko vojnika može Srbija sada podići”.

Po Pašićevim riječima, cijeli jug austrougarske monarhije prihvatio je velikosrpsku državnu ideju i samo traži puške, pa da počne borba za njeno ostvarenje. Slovenci su spremni da se odreknu svoga jezika, a mnogi Starčevićanci željno iščekuju da srpska vojska uđe u Zagreb. Treba samo pridobiti Bugarsku da pomogne Srbiji u ratu protiv Austrougarske.

Ruski car nije natuknuo, nego sasvim jasno nagovijestio skori rat Rusije protiv dvojne monarhije. Duhovnom vođi beogradskih revolucionara careve riječi bile su podsticaj za akciju. Organizacijama “Narodna odbrana” i “Crna ruka” nije mogao donijeti ljepši poklon iz Petrograda. Nesretni car nije možda ni slutio, da je svojim razgovorom s Pašićem napunio revolver, čiji su pucnji u Sarajevu objavili početak svjetskog požara i bili mrtvačko zvono njemu, njegovoj porodici i njegovom carstvu.

CRNA GORA U SVJETSKOM RATU 1914.GODINE

Nije prošlo ni punih šest mjeseci nakon Pašićeve audijencije u Petrogradu, pri kraju prve polovine 1914. godine, u Sarajevu je ubijen austrougarski prijestolonasljednik Franz Ferdinand. Oči pune straha, ublaženog drhtavim zračkom nade, bile su uprte prema Beču i Petrogradu. Iako su oblačni horizont šarale privremena provedravanja, slutnje su ostale trajno teške.

Neizvjesnost su prekinuli ultimativni zahtjevi, koje je Beč postavio Beogradu u julu mjesecu. Znalo se, da će odgovor pisati Petrograd, a potpisati Beograd. Očekivao se evropski rat. Iako je odgovor na ultimatum dvojne monarhije bila briga Petrograda, Pašić je ipak zatražio od crnogorske vlade da mu da svoje mišljenje, kako bi trebalo odgovoriti na ultimatum. Htio je znati mišljenje kralja Nikole. Istovremeno je pitao da li bi Srbija, u slučaju rata s Austrougarskom, mogla računati na neograničenu pomoć Crne Gore. Crnogorska vlada je odgovorila, da u odgovoru na ultimatum treba poslušati savjete Rusije, i da će Crna Gora ući u rat, ako do njega dođe.

Crnogorska vlada je znala, da neće doći do rata, ako ga ne želi Rusija; u slučaju da zarati Rusija, Crna Gora je obavezna da joj se pridruži prema vojnoj konvenciji Crne Gore s Rusijom iz 1908.godine, kao što je prije rečeno. Tako je Crna Gora ušla u rat.

Ni u početku ni u toku rata Crna Gora nije sklopila ni s jednim od saveznika nikakav ugovor, kojim bi joj bilo osigurano teritorijalno proširenje ili ma kakva druga korist u slučaju pobjede.

Pri sklapanju poznatog londonskog pakta iz 1915. godine, Crna Gora nije učestvovala, kao ni Srbija. Brige za Crnu Goru kralj Nikola je potpuno prepustio Rusiji, a posebno svome uticajnome zetu, velikom knjazu Nikolaju Nikolajeviću. Njegova vjera u iskrenost i moć te zaštite bila je tako velika, da se on pravio kao da ne primjećuje mnoge, inače opasne intrige, s kojima bi, da te vjere nije bilo, sigurno stupio u borbu na život i smrt.

U toku rata, prilikom jednog od njegovih dolazaka na Njeguše, na front prema Kotoru, jedan od zapovjednika saopštio mu je, da se u vojsci jako osjeća defetistička akcija agenata beogradske “Crne ruke”. Kralj mu je rekao: “Ne boj se! Znam ja to, ali ja, moj dom i Crna Gora sigurni smo, dok je na ruskom priestolu dinastija Romanov. Duže i ne tražim”. Kralj nije ni slutio kako je tačno prorekao propast svoju, svoga doma, i Crne Gore. Njegova vjera u Rusiju jedino je objašnjenje za njegov pristanak na neke prijedloge Beograda na koje on inače ne bi nikada pristao.

Odmah u početku rata Srbija je zatražila da, radi jedinstva zapovjedništva, njeni oficiri uzmu u svoje ruke vrhovno zapovjedništvo nad crnogorskom vojskom. Kralj Nikola je pristao. Za načelnika vrhovnog štaba došao je general Boža Janković. Za njegovog pomoćnika imenovan je pukovnik Petar Pešić, kasniji armijski general u Jugoslaviji, i s njima grupa oficira. Uzeli su potpuno u svoje ruke crnogorsku vojsku i njenu sudbinu.

Veza Crne Gore sa saveznicima preko crnogorskoga primorja bila je zatvorena neprijateljskim podmornicama. Zbog toga su Rusija i ostali saveznici mogli slati ratni materijal i hranu za Crnu Goru samo preko Srbije. Slali su zajedno za Crnu Goru i Srbiju. Međutim, najveći dio pošiljki, određenih za Crnu Goru, Srbija je zadržala za sebe. Usljed toga, evo kako je bila opskrbljena crnogorska vojska: “40.000 crnogorskih golih, gladnih i bosih vojnika, naoružanih starim puškama i topovima s crnim barutom, bez hrane i sredstava za borbu”.16)

Čim je dobila zapovjedništvo nad crnogorskom vojskom, Srbija je Crnoj Gori postavila i drugi zahtjev. Tražila je, da se napravi ugovor o rasporedu crnogorske vojske. I kralj Nikola je pristao. Tim ugovorom dvije trećine cjelokupne crnogorske oružane snage, u jačini od 30.000 vojnika, stavljeno je na raspolaganje zajedničkim operacijama u Bosni i Sandžaku.17)

Svega deset hiljada vojnika ostavljeno je za cijelu sjeverno-zapadnu, zapadnu i južnu granicu Crne Gore i za njene posade prema Albaniji. Ostao je nezaštićen Lovćen, kapija Crne Gore.

Sve po planu za uništenje crnogorske državne nezavisnosti – i zapovjedništvo i ugovor o rasporedu vojske i ostavljanje vojske bez hrane i sredstava za borbu. Dovršivši uvođenje Crne Gore i njene vojske u zamku, u vojsku su pustili agente “Crne ruke”, da agitujuju za pripajenje Crne Gore Srbiji. Beogradski najamnici dokazivali su crnogorskim vojnicima, da oni nemaju ni hrane ni ratnog materijala zbog toga, što kralj Nikola neće da ratuje s Austrougarskom, jer s njom ima tajni ugovor. Tvrdili su da je sva crnogorska vojska poslata u Bosnu i Sandžak i da je Lovćen ostao bez odbrane zato što je kralj Nikola prodao Lovćen Beču i t.d.

Todor Božović, jedan od vođa beogradskih agenata, došao je jednog dana među regrute u Podgoricu i javno im održao govor, kao na nekoj političkoj skupštini. Rekao im je da će Crna Gora i Srbija biti ujedinjene pod jednim kraljem. Ko će biti kralj, Petar ili Nikola, odlučiće Srbijanci i Crnogorci glasanjem. Budući da Srbijanaca ima daleko više, jasno je u čiju će korist biti glasanje. Ne samo da zbog toga čina izvršenoga u ratu nije strijeljan, nego uopšte nije pozvan na odgovornost. Radilo se otvoreno ono, što se po Pašićevim riječima ruskom caru, radilo tajno u ratu 1912. godine. Razlika je samo u tome što se prije moralo raditi zavjerenički, jer srpski oficiri nijesu imali ni pristupa u crnogorsku vojsku, a sad je imaju pod svojim zapovjedništvom. Kuća je povjerena na čuvanje palikući.

Već je rečeno da su neprijateljske podmornice uspjele uspješno blokirati crnogorsko primorje. Taj uspjeh im je omogućila njegova blizina Boki Kotorskoj. Budući da je opskrbljivanje preko Srbije ostavilo Crnu Goru bez ičega, kralj Nikola je odlučio da pomicanjem na jug udalji od Boke vezu Crne Gore sa morem, i time omogući savezničkim brodovima snabdjevanje crnogorske vojske. Naredio je zapovjedniku garnizona prema Albaniji, čiji je jedini zadatak bio čuvanje te granice, da okupira Skadar i luku sv. Jovana Meduanskog. Garnizon je izvršio svoj zadatak polovinom juna 1915.godine. Načelnik crnogorskog vrhovnog zapovjedništva, srpski general Boža Janković, protestovao je što je vrhovni zapovjednik crnogorske vojske izdao naredbu garnizonu bez njegovog pitanja i što je zauzet Skadar. Tražio je napuštanje Skadra. Kralj je odbio da udovolji njegovom zahtjevu i on je dao ostavku na položaj načelnika vrhovnoga štaba, i demonstrativno napustio Crnu Goru. Ponašanje Srbije je dostiglo besprimjeran vrhunac kada je srpska vlada diplomatskim putem dala ukor crnogorskoj vladi zbog zauzeća Skadra i izjavila, da će drugačije postupati, ako se sličan slučaj ponovi!

Umjesto da iskoristi svoje pravo vrhovnoga zapovjednika i otpusti sve srpske oficire iz službe i naredi im da odmah napuste Crnu Goru, kralj Nikola je postavio za načelnika vrhovnog zapovjedništva dotadašnjeg pomoćnika načelnika, srpskog pukovnika Petra Pešića.

Kralj Nikola je imao 74 godine i bio, iznemogao starac, bez ikoga. Da je bio samo 15 godina mlađi, da je bio onaj poznati, ponosni i odlučni knjaz Nikola, srpski oficiri ne bi stigli ni spakovati svoje kovčege. Tako bi na vrat na nos pobjegli u Srbiju. Crnogorska vlada, umjesto da je od srpske vlade zatražila izvinjenje s napomenom, da je u protivnom slučaju prisiljena odgovoriti na uvredu prekidom diplomatskih odnosa, primila je ukor na znanje. Predsjednik te Vlade bio je general Janko Vukotić. Na ovu činjenicu upozoravam zbog onoga što će kasnije doći.

Bijes Srbije zbog ulaska crnogorske vojske u Skadar bio je u vezi sa njenim tajnim ugovorom s Albanijom. General Janković napustio je Crnu Goru, da bi dokazao Albaniji, da je crnogorska vojska bez njegovog znanja i protiv njegove volje ušla u Skadar. Prijetnja srpske vlade da će drugačije postupiti, ako bi se sličan slučaj ponovio, bila je upozorenje, da će Srbija oružanom silom napasti Crnu Goru, ako bi se usudila okupirati još neko mjesto u Albaniji.

Cetinje očigledno nije razumjelo ni postupak generala Jankovića ni opomenu srpske vlade, jer nije znalo za tajni ugovor između Srbije i Albanije. Za njegovo postojanje doznalo se tek iz govora, koji je Nikola Pašić održao u Narodnoj skupštini u Beogradu 25. januara 1922. godine. Objašnjavajući zašto je izgubljen Skadar, Pašić se pozvao na taj tajni ugovor, i dodao da mu je Srbija ostala vjerna i na mirovnoj Konferenciji u Parizu. Zbog toga nije ni tražila Skadar s pozivom na pakt, sklopljen u Londonu između zapadnih velesila i Rusije 1915.godine.

Agenti “Crne ruke” neumorno su i nesmetano nastavljali pripremanje crnogorskog naroda i crnogorske vojske za izdaju sebe i svoje Crne Gore. Dokazivali su, da je general Janković napustio Crnu Goru zbog šurovanja kralja Nikole s Austrougarskom. Crnogorska vlada nije objavila prijetnju srpske vlade zbog okupacije Skadra. Krila ju je kao najveću državnu tajnu. Za nju su znali samo kralj i ministri. Time što je nije objavila preko poluslužbenog lista i tim putem izazvala polemiku sa srpskom vladom zbog nje, učinila je samoubilačku grešku. Da su Crnogorci znali da je Srbija protiv pripajenja Skadra Crnoj Gori, pri kraju 1915. godine, bili bi zarobljeni i srpski kralj i srpska vlada i srpska vojska. I sam kralj Nikola zaludu bi naređivao crnogorskoj vojsci da ih spašava svojom krvlju. Još manje bi se moglo dogoditi, da svojim ropstvom plati njihovu slobodu. Sudbina crnogorske vojske dokazala je, da je gore pomenuta greška vlade, pomognuta njenim ranijim greškama, bila majka veleizdaje.

Posljednjih mjeseci 1915. godine Srbiju je napala jaka vojska centralnih sila pod zapovjedništvom feldmaršala von Makenzena. Napala ju je i Bugarska. Udarac je bio tako silovit, da srpska vojska nije uspjela dobiti ni jednu bitku, od Dunava do Kosova. Borbe njenih zaštitnica bile su jedini znak njenog života. Uništilo ju je povlačenje u neredu. Ostaci ostataka srpske vojske bili su u pokretu preko K. Mitrovice prema Metohiji. Sa njima kralj, regent, vlada, narodna skupština, vrhovno zapovjedništvo i izbjeglice. Put prema Solunu bili su im presjekli Bugari. Mogućnost za dalje bježanje ostala im je ili preko Crne Gore ili preko besputnih albanskih planina, uz rizik da budu poubijani zbog teških uspomena iz rata od 1912. godine. Hoće li imati slobodan prelaz preko Crne Gore, zavisilo je od uspjeha crnogorske vojske, da borbama zaustavi ili znatno uspori nadiranje austrougarske vojske preko Sandžaka. Razumije se, da nisu izostali telegrafski apeli na bratsku crnogorsku vojsku i njeno dokazano junaštvo.

Od straha se sve izbezumilo. Opkoljeni neprijateljem gotovo sa svih strana, srpski vojnici su bacali puške ili ih prodavali Albancima. U Kosovskoj Mitrovici kroz gomile svijeta prolazio je dobošar i vikao: “Narode, naša junačka braća Crnogorci, potukli su Austrijance. Put za Crnu Goru je siguran”. Umjesto nekadašnjih opomena i prijetnji vladala je umilna poniznost. Takvi su možda svi ljudi ili bar ogromna većina. Stisni ga, pišti, pusti ga, zviždi.

Crnogorska vojska je uz ogromne žrtve zadržavala neprijatelja u Sandžaku. Srbijanci su prolazili preko Crne Gore za Skadar i dalje. Kralj Nikola je sazvao Narodnu skupštinu. U najtežim prilikama i u najgore vrijeme. Decembar mjesec, na nebu oblaci, na srcu kamenje. Crnogorski vrhovi bore se s mećavom, duhovi s olujom crnih slutnji. Na početku prve sjednice, na prijedlog vlade, skupština je odlučila da sjednice budu tajne. Kroz više dana održano je više tajnih sjednica, nijedna javna. Vlada je pročitala beznačajan izvještaj o svom radu. Čitava povorka vladinih poslanika održala je beznačajne govore. Govorili su i neki članovi vlade. Ne samo da nijedan član skupštinske opozicije, kojoj sam ja bio vođa, nije govorio, nego ni upadicu nije napravio. To se shvatilo kao demonstracija protiv tajnosti skupštinskih sjednica. Opozicija ne govori vladi i njenoj većini, nego narodu.

Odjednom je vlada generala J. Vukotića dala ostavku. Imala je povjerenje i Krune i Narodne skupštine. Zašto ostavka? Niko nije mogao dati odgovor na to pitanje. Nakon krize od nekoliko dana vladu je sastavio Lazar Mijušković. On je prije par dana došao iz Srbije, gdje je bio crnogorski namjesnik. To je onaj isti Mijušković čije je političke planove iznio Pašić u svom razgovoru s ruskim carem. Bilo je jasno da je kriza izazvana samo da bi on došao za predsjedika vlade, jer je inače ostalo sve po starom. Svak se plašio njegove misije kao i buduće misije generala Janka Vukotića.

Na dan 22. decembra zakazana je sjednica Narodne skupštine, da se predstavi nova vlada. Interesovanje publike je bilo ogromno. Nestrpljivo se očekivala vladina izjava i moj odgovor na nju. Narod je bio željan jasnog uvida na događaje i vjerovao je da će mu ga moj sudar s vladom i dati. Ne samo da su prepune skupštinske galerije, nego je zaposjednut i prostor oko skupštine. Čekali su, da bi što prije čuli što je bilo u skupštini.

Predsjednik vlade pročitao je izjavu. Nakon konstatacije da je nova vlada preuzela upravu u najtežim časovima domovine, rečeno je sasvim jasno da će nova vlada ostati vjerna pravcu rada i programu prošle vlade i sasvim nejasno, da će se nastaviti rat. Ni riječi o spremnosti na povlačenje u slučaju neuspjeha u odbrani Crne Gore. Nije se čuo ni jedan glas odobravanja.

Nakon kratkog govora jednog vladinog poslanika koji je odobrio vladinu izjavu, ja sam dobio riječ. Počeo sam svoj dugi govor konstatacijom da je nova vlada, po svom vlastitom priznanju, vjerni čuvar politike prošle vlade u tolikoj mjeri, da zapravo i nije nova vlada, nego rekonstruisana stara. Iznio sam greške prošle vlade od njenoga preuzimanja državne uprave u aprilu 1913. godine, do dolaska nove vlade. Ustanovio sam, nabrajanjem činjenica, da je prošla vlada svojim naopakim radom izgubila povjerenje velikih saveznika i ostavila crnogorsku vojsku bez hrane i ratnog materijala. Upozorio sam, da je u izjavi, o kojoj se raspravlja, rečeno jasno ono što nije smjelo biti ni nagovješteno, t.j. da će se nastaviti politika prošle vlade, a da je umotano u dvosmislenost ono što se narodu trebalo objaviti odlučno i otvoreno, tj. da Crna Gora neće sklopiti separatni mir. Završio sam svoj govor izjavom, da je protiv Crne Gore skovana veleizdajnička zavjera. Upotrijebio sam krilaticu da je Crna Gora žrtvovana za Goleš planinu.18) Pozvao sam narodne poslanike da sruše vladu, uzmu vlast u svoje ruke i spasu čast i slobodu Crne Gore i crnogorskog naroda. Odgovorio mi je jedan član vlade i dva narodna poslanika, članovi bivše vlade. Njihovi odgovori bili su veoma žučni. Čak su moj govor nazvali veleizdajom. Time su u očima naroda samo potvrdili tačnost moje optužbe. Nakon njihovih govora skupštinske sjednice su odložene. To je bila posljednja sjednica Narodne skupštine kraljevine Crne Gore.

Moj govor je imao ogroman učinak u narodu. To je dokaz da je on bio eksplozija zgusnutih sumnji i teških briga cijeloga naroda. Munjevitom brzinom, od usta do usta, pronesena je Crnom Gorom strašna riječ, da je Crna Gora zavedena za Goleš planinu. Njome su počinjali i završavali ogorčeni napadi na vladu i vrhovno zapovjedništvo. Talasi ogorčenja sve više su se približavali kralju.

Još uvijek je privezana za Sandžak glavnina crnogorske vojske iako je otpala potreba zaštite Srbijanaca. Oni su već napustili Crnu Goru. Neki su doprili i do Drača. Hercegovački odred, koji štiti sjeverozapadnu granicu Crne Gore, uzmiče pred neprijateljem prema Nikšiću. Na Lovćenu je par hiljada vojnika i nekoliko topova s crnim barutom. Prema njima artiljerija sa jedanaest neprijateljskih tvrđava oko Kotora, topovi s neprijateljske ratne mornarice i oko dvadeset hiljada dobro opremljene pješadije. Zapovjedništvo crnogorske vojske još uvijek je u rukama srpskih oficira s pukovnikom P. Pešićem na čelu, iako je već davno prestala “potreba jedinstva komande” srpske i crnogorske vojske. Činjenica, koja bode oči. Svako se pita zašto ovi ne idu za svojom vojskom? Što još moraju da obave? Da imaju neki mračni zadatak, bilo je jasno.

U zoru 24. decembra počela je uraganska topovska paljba na Lovćen i nije prestajala do njegovog osvajanja. Pod zaštitom artiljerije počela je uz Lovćen nadirati neprijateljska pješadija 25.decembra.*) Baš pred sam susret dana i noći, 27. decembra, zauzet je Kuk, ključ lovćenskog masiva. Lovćensku svjetlost progutala je ta noć. Lovćen je pao. Da tragediju začini s malo komike, Pešić je naredio, da palom Lovćenu dođu u pomoć dva bataljona. Glavnina crnogorske vojske još uvijek je vezana za Sandžak.

Rana zora ispratila je diplomatski kor s Cetinja za Podgoricu 29. decembra. Na Cetinju su kralj, vlada i vrhovno zapovjedničtvo. Lazar Mijušković je vjerovao da je došao čas za ostvarenje njegove tajne zamisli. Oko podne je zatražio i dobio audijenciju. Podnio je kralju na odobrenje pismeni zahtjev kojim se traži od neprijatelja trodnevno primirje i određivanje delegata za sklapanje mira. Kralj je odbio. Nakon uporne Mijuškovićeve borbe s kraljem našao se kompromis. Kralj je pristao na traženje primirja, a Mijušković je odustao od traženja mira. Istog dana, oko 2 sata popodne, poslana su neprijatelju na Njeguše dva parlamentarca sa zapečaćenim pismom. Umjesto na tri, primirje je traženo na šest dana. Petar Pešić i ostali srpski oficiri iz vrhovnog zapovjednišva, koji su u junu napravili onoliku buku zbog ulaska Crnogoraca u Skadar, sad su se pravili kao da ih se ništa ne tiče traženje primirja. Nisu ni pitali, zašto su otišli parlamentarci. Istoga dana, predvečer, odputovali su u s Cetinja za Podgoricu kraljeva porodica, vlada i vrhovno zapovjedništvo. Ostao je kralj s malom pratnjom od nekoliko ljudi.

Tačno u ponoći 29. decembra, pred svojim dvorom, uzjahao je kralj na konja. Njegovi pratioci odvezli su se njegovim kolima prije par minuta. Čekaće ga kod Crne Grede. Mjesto, na kome se put za Podgoricu prašta sa zadnjim kućama na Cetinju. U gradu tišina, kao na groblju. Kroz mrtvo Cetinje jaše na konju polumrtav kralj. Sam. Put mu osvjetljava slaba mjesečina. Konj ide lagano, kao za mrtvačkim sandukom. S vremena na vrijeme zaustavi konja i okrene ga. Pogled mu se srete s manastirom, Orlovim Kršem19) i Lovćenom. S grobovima njegovih predaka. Gleda, gleda, gleda. Bog zna, koliko je puta zaustavljao konja, okretao se i gledao. Gledao je Cetinje, manastir, Orlov Krš i Lovćen. Gledao Crnu Goru. Sinji teret posljednjeg oproštaja sa crnogorskim svetinjama i s 55 godina svoje vladavine, jedva mu je dopustio da stigne do Crne Grede. Da pređe put od nepunih pet stotina metara, trebalo mu je preko jedan sat. Do Rijeke Crnojevića kralj nije progovorio ni riječi. Svi su ćutali. Oko podne donijeli su parlamentarci odgovor austrougarskog generala Vebera fon Vebena. Postavljena su dva uslova za pregovore o primirju, da crnogorska vojska položi oružje i da se predaju srpske trupe, ukoliko se nalaze na crnogorskom zemljištu.

Kralj je odmah rekao, da su uslovi neprihvatljivi. Istog dana, 30. decembra poslije podne, kralj je odputovao iz Rijeke Crnojevića za Podgoricu. Glavnina crnogorske vojske još uvijek je vezana za Sandžak. Čim je kralj stigao u Podgoricu, održana je zajednička sjednica vlade i vrhovnog zapovjedništva pod njegovim predsjedavanjem. Raspravljalo se o odgovoru austrougarskog generala. Vlada i oficiri vrhovnog zapovjedničtva s pukovnikom Petrom Pešićem na čelu predložili su, da se prihvate uslovi koje je neprijateljsko zapovjedništvo postavilo za primirje i da se austrougarskoj vladi pošalje prijedlog za pregovore o miru. Kralj je odbio predlog vlade i vrhovnog zapovjedništva odlučnom izjavom, da neće sklapati mir prije Rusije.

Sutradan, 31. decembra, vlada je predala kralju ovu ostavku potpisanu od predsjednika Lazara Mijuškovića i svih ministara:

“Vaše Veličanstvo!

Vlada Vašeg Veličanstva misli, da ne bi bilo ni s kojega gledišta opravdano da Vaše Veličanstvo ostavlja zemlju u ovako kritičnim trenucima, već da ostane u zemlji i dijeli s narodom sudbinu, koja nas je snašla. Kako je Vašoj vladi s druge strane poznato, da naša vojska nije u stanju dati dalje ikakav odpor, to Vam je maločas i predložila, da zatraži mir od neprijatelja. Vaše Veličanstvo to je odbilo, te je Vaša Vlada primorana ovim najučtivije podnijeti ostavku i izjaviti, da od ovoga časa prestaje djelovati i snositi odgovornost za dalji razvoj događaja.

Vašem Veličanstvu najponizniji.”

Istoga dana načelnik vrhovnog štaba pukovnik Petar Pešić podnio je kralju pismeni izvještaj Br. 9034, u kojem, pošto je izloženo rasulo u vojsci, stoji doslovno: “Komande kotorskog i lovćenskog odreda nemaju više ni jednog topa. Vojska je gladna i s vrlo malo municije i nema izgleda da će se ovo stanje moći popraviti”. Zatim se predlaže: “Tražiti mir s neprijateljem pošto nije htio primiti prijedlog Kraljevske Vlade o primirju, koji je učinjen prije dva dana”.

Ostavljen od svoje vlade i od načelnika vrhovnog zapovjedništva, u narodu uzvitlanom vihorom one posljednje sjednice crnogorske Narodne skupštine, osjetivši se usamljen, zaljuljao se stari hrast i pao u zamku, nevjernički podmetnutu. Pristao je, da njegova vlada traži mir, koji je i on zatražio telegramom caru i kralju dvojne monarhije. Zavođenje Crne Gore za Goleš planinu postalo je svršen čin. Glavnina crnogorske vojske još uvijek je vezana za Sandžak.

Sadržaj odgovora austrougarske vlade bio je zahtjev da Crna Gora kapitulira. Poslije toga, događaji su jurili takvom brzinom, da su gotovo preskakali jedan drugog. Diplomatski kor otputovao je iz Podgorice za Skadar i dalje. Otputovala je i kraljeva porodica. Pukovnik Petar Pešić napustio je Crnu Goru, a sa njim i ostali srpski oficiri iz crnogorskog vrhovnog zapovjeništva. Na Pešićevo mjesto, za načelnika vrhovnog zapovjedništva, postavljen je general Janko Vukotić. Da bi izvršio svoj zadatak, morao je dopustiti da bude zarobljen.

U posljednjem trenutku, pred sam ulazak neprijateljske vojske u Skadar, prošao je kroz Skadar za Italiju kralj Nikola. Da njegova tragedija bude malo i komična, s njim je otputovao i Lazar Mijušković. Ostali ministri su dočekali neprijatelja u Podgorici. Glavnina crnogorske vojske ostala je vezana za Sandžak. Crnogorska vojska je zarobljena.

Kakvu je misiju imao Petar Pešić i je li je ispunio? Pustimo ga, da kaže sam: “Kakva bi situacija bila za cjelokupan naš narod, da kralj Nikola nije uputio Franji Josipu onu depešu, i da se je na Solunskom Frontu pored Srbske Vrhovne Komande našla i Crnogorska Vrhovna Komanda, a po proboju ovoga fronta i ulaska u otadžbinu, pored kralja Petra i kralj Nikola”.20) Nakon ovakve izjave P. Pešića suvišan je svaki komentar o njemu kao načelniku crnogorskog vrhovnog zapovjedništva, kao i o njegovom zadatku.

A Lazar Mijušković i general Janko Vukotić? Očigledno je da bez njihove pomoći Pešić ne bi postigao uspjeh, o kojem je riječ u njegovoj izjavi. Oni, međutim, o svojim ulogama nijesu nikada dali izjave slične Pešićevoj. Zbog toga moramo tražiti objašnjenje u činjenicama koje će uslijediti kasnije. U Jugoslaviji je Janko Vukotić primljen u vojsku kao divizijski general, tj. sa činom koji je imao. Kasnije ga je kralj Aleksandar unaprijedio u armijskog generala. Umro je kao aktivni general u Beogradu. Sahranjen je o državnom trošku na beogradskom groblju i to na mjestu koje je određeno za stvaraoce Jugoslavije. Njegovi zemni ostaci našli su svoj vječni mir pored grobova N. Pašića, M. Vesnića i drugih. Sin Janka Vukotića ,oficir, ostao je u službi na dvoru do kraja vladavine kralja Aleksandra. Bio je u njegovoj pratnji i prilikom njegovog ubistva u Marseju.

Lazar Mijušković je dobio u Jugoslaviji jednu od par najvećih penzija, tj. penziju predsjednika vlade. Kralj Aleksandar je za vrijeme svoje diktature, ne samo njega, nego i jednog njegovog rođaka postavio za članove Vrhovnog zakonodavnog savjeta, tj. institucije, kojom je diktator zamijenio parlamenat. Poznavaocima Jugoslavije ove činjenice same sve otkrivaju.

Da ne bi ostao utisak, da su svi Srbijanci koji su bili u bijegu, prešli preko Crne Gore za Albaniju, moram nešto napomenuti. Jedan od njih, koji je Crnu Goru mrzio više od ostalih, nije mogao dopustiti svojoj nozi da stane na crnogorsko tlo. Kako nije mogao jahati na konju, na nosilima su ga prenijeli albanskim planinama, preko Ljumkule, za Skadar. Bio je to kralj Srbije, Petar I Karađorđević.

DRUGA OKUPACIJA CRNE GORE I NJENO PRIPAJANJE SRBIJI

Kao što se vidi iz teksta vladine ostavke od 31. decembra 1915.godine, cilj Lazara Mijuškovića bio je ne samo da navede kralja da traži mir, nego i da ga zadrži u zemlji, da bude zarobljen. Kralj je, čini se, tek u posljednjem trenutku prozreo plan i uspio da pobjegne. Nije se zadržavao u Italiji, kroz koju je prošao putujući za Neuilly kod Pariza, gdje je ostao do kraja rata. Sudeći po određenim znacima, kralj je odmah osjetio težinu svog položaja. Bez crnogorske vojske, bez narodne skupštine, sam. Oko njega se skupila šaka crnogorskih izbjeglica, činovnika i par bivših ministara. Među njima je bio i bivši ministar A. Radović, koji je zbog učestvovanja u bombaškoj aferi bio osuđen na petnaest godina robije i pomilovan 1913. godine, nakon završetka posljednjeg crnogorsko-turskog rata. Kralj je ispustio iz vida istinu, da ne postoji mogućnost pomirenja izdajnika sa izdanom domovinom. Zaboravio je mudrost stihova svoga velikoga predka “Gorskom Vijencu”:

“Što se crnim zadoji đavolom,
Obešta se njemu dovijeka.”

U nedostatku izbora, a možda i pod uticajem laskanja, ponudio je sastav vlade A. Radoviću. On je prihvatio. Kasnije je u Jugoslaviji, preko beogradskoga dnevnika “Politika” izjavio da mu je rečeno da prihvati, da sa tog položaja prati rad kralja Nikole. Njegov naredbodavac je možda imao na umu i to, da će zvanjem bivšeg predsjednika vlade dobiti kvalifikaciju za buduću ulogu.21) Januara 1917.godine naređeno mu je da podnese ostavku. Data su mu uputstva i kako da izazove sukob i kako da obrazloži ostavku, da bi imao opravdanje za njegovu buduću ulogu. Podnio je prijedlog kralju Nikoli, kojim se predviđa regulisanje pravnog položaja kralja Nikole i njegovih sinova nakon pripajanja Crne Gore Srbiji. O pravnom položaju Crne Gore i crnogorskog naroda u prijedlogu nema ni riječi. Ovaj prijedlog je prva izjava Srbije u kojoj ne želi ujedinjenje sa Crnom Gorom, nego njeno pripajanje sebi. Prema Pašićevoj balkansko – beogradskoj koncepciji ujedinjenja, Crna Gora je toliko vjekova vodila protiv Turske borbu za svoju državnu nezavisnost samo zato, da bi jednoga dana mogla postati upravna jedinica beogradskog pašaluka. Kralj Nikola je prijedlog odbio, a A. Radović je dao ostavku motivisanu odbijanjem tog Pašićevog prijedloga. U toj činjenici je Pašić pronašao političku bazu za novinsku kampanju protiv Crne Gore, koja je bila obustavljena od dana predaje ultimatuma austrougarske monarhije Srbiji. Osnovao je odbor od svojih agenata, po rođenju Crnogoraca, i na čelo postavio A. Radovića. Nazvao ga je “Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje” i stavio mu na raspolaganje potreban broj listova i njihovih urednika. Ponovljene su sve izmišljotine, kojima se borio Beograd protiv Cetinja od dolaska knjaza Petra Karađorđevića za kralja Srbije.

U martu 1917. godine abdicirao je ruski car. Počela je ruska revolucija. Na Pašića je prestao djelovati strah od velikog knjaza Nikolaja Nikolajevića. I, on se odlučio da dotadašnji sistem borbe protiv Crne Gore, sistem podvale i korupcije, zamijeni frontalnim napadom.

Jula 1917.godine donesena je na Krfu poznata deklaracija. Potpisali su je N. Pašić, predsjednik srpske vlade i dr A. Trumbić, predsjedik Jugoslovenskog odbora. Srpska vlada i Jugoslovenski odbor izjavljuju da su se složili, da se zemlje južnih Slovena koje su bile u sklopu austrougarske monarhije, ujedine sa Srbijom i Crnom Gorom u jednu državu pod dinastijom Karađorđevića, i pod imenom Kaljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U izjavi se tvrdi da je sporazum napravljen “na temelju načela slobodnog samoopredjeljenja naroda”, ali nema ni riječi o pravu zemalja, o kojima se radi, da plebiscitarnim glasanjem raspolažu svojom sudbinom. To pravo se ne priznaje čak ni Crnoj Gori, koja je bila nezavisna država i saveznik zapadnih velesila, s pozivom na osnovu čije vojničke moći je deklaracija i donešena i kod donošenja na kojem Crna Gora nije imala čak ni zastupnika kakav je bio Jugoslavenski odbor. Srpska vlada je Krfskom deklaracijom objavila aneksiju Crne Gore Srbiji u vremenu kada je Crna Gora imala na teritoriji Francuske svoga kralja i svoju vladu. U vremenu, u kojem srpska vlada ni najmanju stvar nije smjela uraditi bez pitanja zapadnih velesila, od kojih je ne samo zavisila njena sudbina, nego su je i finansirale, jednako kao i crnogorsku vladu, jasno je, da je Srbija za takav postupak prema Crnoj Gori morala predhodno imati odobrenje francuske vlade. Taj stav Francuske prema Crnoj Gori posljedica je silaska velikog knjaza Nikolaja Nikolajeviča s političke pozornice.

Ugledni francuski politički krugovi prigovorili su francuskoj vladi da je pregrubo postupala prema Crnoj Gori i njenom narodu. Zbog tih prigovora ona je prebacila Pašiću, da je stvar nespretno izveo. Da bi ispravio svoju grešku, Pašić je naredio svom “Crnogorskom odboru za narodno ujedinjenje”, da naknadno odobri Krfsku deklaraciju. Ovim ponovnim ignorisanjem crnogorske vlade još jednom je potvrdio aneksiju Crne Gore Srbiji.

Nestankom dinastije Romanov nestala je i Crna Gora. Kralj Nikola je postao francuski zarobljenik. To je istorijska činjenica. I Krfska deklaracija i kasnija okupacija Crne Gore od strane srpske vojske samo su obred ukopa umrle crnogorske slobode.

Posljednjih mjeseci 1918. godine došlo je do sloma centralnih sila. Austrougarska vojska napustila je Crnu Goru. U to je stigla srpska vojska, dolazeći sa solunskog fronta, i okupirala je. Ovom okupacijom ostvarena je aneksija Crne Gore, objavljena Krfskom deklaracijom. Zapovjednik okupacione vojske vodio je sa sobom veliki broj srpskih građanskih činovnika radi organizacije građanske vlasti u Crnoj Gori. Logici zadatka ove okupacije odgovaralo bi da je zapovjednik okupacionih trupa proglasom objavio crnogorskom narodu da je Crna Gora pripojena Srbiji, i pozvao ga da bude miran i da se pokorava vlastima. Ali domovina religije podvale ima svoju posebnu logiku. Nikola Pašić nije mogao ništa uraditi, a da omotom laži ne sakrije lik svome djelu. On želi da naknadnim falsifikovanjem volje crnogorskoga naroda opravda aneksiju, koju je objavio prije nekoliko mjeseci. Dao je uputstva u tom smislu.

Okružni i sreski načelni organi su srpskog upravnog poretka, kojima u Crnoj Gori odgovaraju oblasni upravitelji i kapetani. Velika narodna skupština je institucija srpskoga ustava, i nju crnogorski ustav ne poznaje. Zapovjednik je postupao prema uputstvima. Postavio je okružne i sreske načelnike i time je upravno uređenje kraljevine Srbije obuhvatilo i Crnu Goru. Zatim je naredio, da se napravi “pravilnik”, po kome će sreski načelnici odrediti delegate za “Veliku narodnu skupštinu” i odredio dan njenog zasjedanja u Podgorici. Čini se, da zapovjednik nije primijetio, da je on primjenom srpskog zakona o uređenju državne uprave i srpskog ustava na Crnu Goru ostvario njenu aneksiju Srbiji prije sastanka svoje “Velike narodne skuštine” u Podgorici i prije njenog glasanja za Pašićevu odluku, koju je sa sobom donio. Time je odluka izgubila onu političku vrijednost, koju joj je Paćić namijenio. Postala je toliko prozirna, da je čak pogled i najnaivnijeg oka u njoj vidio nasilje.

Već u prvoj polovini decembra 1918. godine, “Velika narodna skupština” zasjedala je u Podgorici u zgradi monopola duvana. Članovi skupštine, izuzevši oko desetak njih, sve sami beogradski janjičari. Bilo je i gimnazijalaca. Ipak su im za leđima, u dvorani, iza skupštinskih klupa, bili četnici (komitadžije) s puškama, redenicima i bombama. Oni garantuju da će skupštinari dobro glasati. Za leđima četnika “probrana” publika. Posljednje riječi pročitane odluke pozdravio je pljesak četnika i skupštinara. Ne poklici, nego urlanje: “Živio kralj Petar Karađorđević! Živio Nikola Pašić!” Predsjednik skupštine jedva je uspio objaviti, da je odluka primljena. Publika, iako “probrana”, nije dala ni jednog znaka odobravanja.

Odlukom je svrgnut sa vlasti Kralj Nikola i njegovi sinovi u korist dinastije Krarađorđevića, i odlučeno je da se Crna Gora pripoji Srbiji. Prije je rečeno, da su 22. decembra 1915. godine sjednice crnogorske Narodne skupštine odgođene. Crnogorski narodni poslanici i crnogorski oficiri bili su izreda internirani u Austriju i Mađarsku. Dok su bili u internaciji, izglasana je Pašićeva odluka u Podgorici. Vratili su se u domovinu kao državljani kraljevine Srbije.

Srpska vojska, okupirajući Crnu Goru pri kraju 1918, godine ušla je u nju istim putem, kojim je pri kraju 1915. bježala, da ne bi bila zarobljena. Ušla je u Crnu goru preko grobova Crnogoraca, koji su izginuli da ona, saveznička vojska, ne bude zarobljena. Bila je pod vodstvom oficira, koji su, spolja, ličili na ljude. Njihova kasnija djela u Crnoj Gori dokazala su, da su zvijeri.

Pri kraju teksta Krfske deklaracije rečeno je da se Jugoslavija stvara, da bude “jak bedem protiv germanskog nadiranja”. Velika Britanija i Francuska nijesu se stidjele da u temelje toga “bedema” uzidaju slobodu Crne Gore, svoga najmanjeg saveznika. Nijesu priznale crnogorskom narodu, savezničkom narodu, ni pravo, da plebiscitom odluči o svojoj sudbini. Amerika je prihvatila njihov stav prema Crnoj Gori. Zar je moguć jači dokaz da su i zapadnoevropska i američka demokratija laž i da su maska laži svi oblici njihovog života.

POSTANAK JUGOSLAVIJE

Sjeveroslovenstvo i jugoslovenstvo geografske su oznake slovenskih naroda prema tome, da li žive na sjeveru ili na jugu Evrope. U drugoj polovini devetnaestog vijeka Rusija se zalagala za ideju solidarnosti slovenskih naroda, poznatu pod imenom panslavizam. Pod uticajem tog pokreta među južnoevropskim slovenskim narodima javila se ideja, da bi za njihove zemlje najbolje bilo da naprave jednu državnu zajednicu, koja je po mišljenju jednih, trebala biti konfederacija (Staatesbund), a po mišljenju drugih federacija (Bundesstaat). Ta politička orijentacija poznata je pod imenom jugoslovenstvo. Od geografske oznake južnih Slovena stvoren je politički termin. Duhovnim ocem te orjentacije uopšteno se smatra čuveni hrvatski biskup J. J. Štrosmajer. U svakom slučaju, on je njen najveći predstavnik. Po njegovoj zamisli, tu ideju su trebali ostvariti Hrvati. Štrosmajer se nadao da će njenim ostvarenjem ne samo osigurati slobodu zemalja južnih Slovena u njihovom odnosu prema drugim zemljama, nego da će i južnoslovenske narode privući zapadno-evropskom pogledu na svijet, tj. pogledu legaliteta i evolucije, i time ih osloboditi od vizantinskog uticaja, tj. izliječiti ih od vjere u zločin i revoluciju.

Izgledalo je da su Hrvati i po svom geografskom položaju, kao sjever južnih Slovena, pozvani da ostvare zbližavanje njihovih zemalja. Uloga sjevera kod ujedinjenja njemačkoga i italijanskog naroda nametala je tu analogiju. Kao dokaz da je Štrosmajer tu misiju namijenio Hrvatima dovoljno je podsjetiti, da je on hrvatsku akademiju nauka i umjetnosti u Zagrebu nazvao jugoslovenskom, čime ju je na nesumnjiv način označio kao kulturni centar južnih Slovena.

Dolaskom knjaza Petra Karađorđevića na prijesto kraljevine Srbije učvrstila se na vlasti radikalna stranka sa Nikolom Pašićem na čelu. Prije je rečeno, da je on spoljnu politiku Srbije podvrgnuo uticaju Rusije. Time je Srbija postala uporište ruske politike na Balkanu i stekla rusku zaštitu. Stvaranje velike Srbije postalo je istovjetno s jačanjem ruskoga utjecaja na Balkanu. To je osmjelilo Pašića, da da još veći zamah akciji za ostvarenje svojih velikosrpskih planova.

Stvoren je čitav niz revolucionarnih organizacija u Beogradu sa “Narodnom odbranom” na čelu, čijim su radom upravljali aktivni oficiri. Da bi se stvorila velika Srbija, trebalo je pripojiti Srbiji sjeverne turske pokrajine, jug austrougarske monarhije i Crnu Goru. Akcija je povedena u sva tri pravca. Kako je bila organizovana i vođena protiv Crne Gore, već je izloženo. Akcija u sjevernim turskim pokrajinama nije mogla izbjeći sukob sa istorodnom bugarskom akcijom u istim pokrajinama. Sukob se razvio u dimenzijama međusobnog uništavanja.22)

Velikosrpska državna ideja, čim bi prekoračila granicu austrougarske monarhije naizbježno bi došla u sukob sa hrvatskom državnom idejom. Da bi zaobišla strminu frontalnog sukoba, umotala se u plašt jugoslovenstva. Profesor na Univerzitetu u Beogradu i ideolog velikosrpskih revolucionarnih organizacija dr Jovan Skerlić postao je najgrlatiji borac za pobjedu Štrosmajerove političke orjentacije, a “Narodna odbrana” svojim “Statutom revolucionarne organizacije južnih Slovena” propovijedala je federaciju jugoslovenskih zemalja. Tim putem se akcija za stvaranje velike Srbije uspjela uključiti u jugoslovenski pokret i tako maskirana steći pravo građanstva u zemljama na jugu Austrougarske. Tom uspjehu Beograda koji danas izgleda gotovo fantastičan, pridonijele su ondašnje prilike u dvojnoj monarhiji. Budimpešta je bila u oštrom sukobu s Bečom. Vrtlog sukoba zahvatio je i pravne temelje monarhije. Tim povodom je 1905. godine u Rijeci došlo do susreta predsjednika mađarskog parlamenta dr Justa sa Franjom Supilom i dr A. Trumbićem. Posljedica njihovog vijećanja bio je sastanak predstavnika gotovo svih hrvatskih opozicionih stranaka u Rijeci. Donešena je istorijska Riječka rezolucija iz 1905. godine, kojom su Hrvati pružili pomoć Budimpešti u njenom sukobu s Bečom. Dvije sedmice kasnije donešena je Zadarska rezolucija, kojom su dalmatinski predstavnici italijanske i srpske narodnosti prihvatili načela Riječke rezolucije. Orjentacija Riječke rezolucije dovela je do formiranja Hrvatsko-srpske koalicije 1906. godine, a uz pomoć mađarske koalicione vlade dr. A. Vekerlea, do rušenja dotadašnjeg režima grofa Kuena Hedervarija. Hrvatsko-srpska koalicija postala je političko-stranačko uporište vlasti u trojnoj kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Kasnije je Franjo Košut kao ministar trgovine, podnio mađarskom parlamentu prijedlog zakona za novu željezničku pragmatiku, protiv čega je Hrvatsko-srpska koalicija, odnosno njena delegacija hrvatskog Sabora, protestovala napuštanjem parlamenta i Budimpešte. Tim učešćem u borbi za prava Hrvatske srpska komponenta koalicije postala je popularna kod Hrvata. Skretanjem pogleda hrvatskog naroda na tu stranu ostao je hrvatskom oku nezapažen zavjerenički dio velikosrpske akcije. Naravno, pomagala je i galama dr Jovana Skerlića za jugoslovenstvo.

Čim je u jugoslovenskom pokretu stekao pravo građanstva, Skerlić je jugoslovenstvo kao političku orjentaciju počeo pretvarati u jugoslovenstvo kao oznaku narodnog jedinstva Srba i Hrvata. Ne samo da Hrvati koalicionaši nijesu primijetili da se radi o stvaranju ideološke baze buduće centralističke velike Srbije pod imenom Jugoslavija, nego su mnogi od njih pod uticajem Srba i koalicionaša, prihvatili taj falsifikat jugoslovenstva, a koalicionaška omladina gotovo sva. U borbi za prihvatanje tog falsifikata Skerlić je išao tako daleko, da je čak tvrdio da je i Ante Starčević bio za narodno jedinstvo Srba i Hrvata.
Dok je Hrvatsko-srpska koalicija skretala pažnju hrvatskog naroda na svoj rad za proširenje hrvatske autonomije, dotle se srpska inteligencija i srpska omladina u Hrvatskoj upisivala u beogradsku “Narodnu odbranu”. Taj zavjerenički rad dopunjavao se uticajem Nikole Pašića na djelovanje Hrvatsko-srpske koalicije preko Svetozara Pribićevića, o čemu je prije bilo govora u vezi sa jednom noćnom posjetom njegovog brata Adama N. Pašića u Beogradu.

U kojoj mjeri su Hrvati koalicionaši nesvjesno 23) služili Beogradu, vidjelo se i prilikom političkoga procesa u Zagrebu protiv 53 Srbina. Govori hrvatskih advokata, a naročito govor dr Hinka Hinkovića, u suštini su bili zahtjev da se prizna velikosrpska državna ideja u Hrvatskoj.
Takvom stanju u Hrvatskoj odgovaralo je stanje u Bosni i Hercegovini. Za ilustraciju bosanskih prilika onoga vremena donosim u cjelini tekst zakletve, koju su polagali Bosanci i Hercegovci, članovi “Narodne odbrane”.

“Ja (N.N.) zaklinjem se svemogućim Bogom i prahom mojih predaka, da ću svim silama raditi na otcepljenju Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske Monarhije i na ujedinjenju sa majkom Srbijom. Ako bi makar i nehotično odao svoj sveti rad, neka mi sud srpske “Narodne odbrane” sudi kao izdajici srpskog naroda i plemena. Tako mi Bog pomogao; Amin.” 24)

Iz ranije navedenog se vidi, da je Nikola Pašić, prilikom svoje audijencije u Petrogradu početkom 1914. godine tačno referisao ruskom caru o prilikama na jugu austrougarske monarhije. Takvo stanje zatekao je atentat u Sarajevu i početak svjetskog rata. U ime tog stanja radio je “Jugoslovenski odbor”, a ne u ime hrvatskog naroda, koji je kasnije, u Jugoslaviji, pod vođstvom Stjepana Radića, ne samo odbacio politiku odbora, nego je proglasio izdajom. To stanje je, preko “Jugoslovenskog odbora” stvorilo sa Nikolom Pašićem Krfsku deklaraciju, o kojoj je prije bilo govora. To stanje je ohrabrilo Svetozara Pribićeviću da baš on, Srbin, 29. novembra 1918. godine, kao prvi potpisnik, podnese Saboru, Hrvatskom saboru, prijedlog da se “na temelju potpunoga prava narodnoga samoodređenja” proglasi nezavisna hrvatska država i da se ona, ne vodeći računa o pravu samoodređenja hrvatskog naroda, odmah uništi njenim pretvaranjem u sastavni dio druge države. Rijetko je kad neki politički čin, pri samoj svojoj pojavi na svijet, sebi tako pljunuo u lice. Da bi se koliko toliko olakšala pojava tog i takvog prijedloga pred javnošću, on je zavijen u laž, da će ustavotvorna skupština nove države odlučiti o formi vladavine, i to s kvalifikovanom većinom, koja isključuje mogućnost majoriziranja. Nije Sabor hrvatskog naroda, nego sabor ondašnjega stanja prihvatio je taj prijedlog i time ubio tek rođenu hrvatsku državnu slobodu.

Odmah zatim Sabor je odlučio, da “vrhovnu vlast” vrši “Narodno Vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba”, samo nije rekao u kojoj državi, pošto je Hrvatsku već bio uništio glasanjem za Pribićevićev prijedlog.
Dok je Sabor prihvatao prijedloge i donosio odluke, narod je pred Sabornom crkvom na Markovom trgu, klicao: “Živjela hrvatska republika!” Niko se nije usudio da kaže narodu da je Hrvatska izgubila i autonomiju, koju je dotad imala.

U nedjelju, 24. decembra 1918.godine, sastalo se “Narodno Vijeće” radi izbora delegacije za Beograd. Bila je noć. Radilo se pod zaštitom mraka. Svi pognuti. Jedni pod teretom straha, da narod ne otkrije njihov zločin izdaje domovine prije postignutog uspjeha, drugi pod teretom teške sudbine hrvatskoga naroda. Mogla je ostati uspravna, kao bor na Velebitu, samo gigantska snaga Stjepana Radića. S otvorenošću viteza bez mane i straha objavio je rat nasilju izvršenim nad hrvatskim narodom. Svojim govorom u “Vijeću” te noći dokazao je da je bogodani vođa naroda, da mu je Vječnost dala pravo na besmrtnost.
Regent Aleksandar Karađorđević je 1. decembra 1918. godine primio delegaciju “Narodnog Vijeća” u svom dvorcu u Beogradu. Jedan član delegacije pročitao je adresu “Vijeća”, a regent svoj odgovor. Time je objavljeno, da je stvorena kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Jugoslavija. Od toga dana svake godine 1. decembra Jugoslavija je slavila pobjedu podvale, korupcije i nasilja.

NARODNI USTANAK U CRNOJ GORI

Odmah po sklapanju primirja između centralnih i zapadnih sila, Crnogorci su napustili zarobljeničke logore i logore interniranih u Austriji i Mađarskoj. Tri godine teškog logorskoga života slomile su im i tijelo i duh. Radost što se vraćaju slobodnom domu u slobodnoj domovini, ojačala je malaksalo tijelo i povratila svježinu duha.

Putovanje je u ondašnjim prilikama bilo spojeno s posebnim poteškoćama. Trebalo je po nekoliko dana čekati na putovanje željeznicom od jednoga mjesta do drugog. Na prozorima željezničkih kola skoro sva stakla su bila polomljena. Govorili su da su ih porazbijali vojnici pri povratku s fronta. U kola je mećava unosila snijeg, a bjesnila je epidemija španskog gripa. Ipak je Crnogorce, iako oronulog zdravlja, nosio zanos uskrsle slobode prema Crnoj Gori. U prvoj polovini decembra bili su svi u domovini, u koliko nisu usput pomrli ili ostali po bolnicama. Našli su Lovćen uzidan u temelje tvrđave crnogorskog poniženja i sramote, ugašenu lovćensku svjetlost, koja je kroz toliko vjekova bila usamljena na Balkanu. Mrak. Oko, naviklo na dan, zaludu noću traži put. Niko ne vidi, koračajući, gdje će stati.

U podgoričkoj odluci Nikole Pašića je rečeno da je kralj Nikola svrgnut sa vlasti za kaznu, što je pri kraju 1915. godine ponudio mir dvojnoj monarhiji. Crnogorci su znali, ko je kralja Nikolu naveo na nuđenje mira i zašto. Znali su, ko je crnogorsku vojsku doveo u položaj, da bude zarobljena i zašto. No, bez obzira na sve to, pitali su se kakav je zločin nuđenje mira? I da je sklopio mir, zar bi to bio zločin i protiv koga? Crna Gora nije imala ugovor niti sa Srbijom niti sa bilo kojom od zapadnih sila, po kome bi bila obavezana da ide u rat. Još manje je imala ugovor, kojim bi se odrekla prava na sklapanje separatnog mira. Prema tome, ne samo nuđenje mira nego ni sklapanje separatnog mira ne da nije zločin, nego nije ni nelojalnost prema bilo kome, a najmanje prema Srbiji, koja je izazvala rat i čija je vojska, da ne bi bila zarobljena, spašena crnogorskom krvlju.

Separatni mir mogao bi biti samo loša politika, kojom se Crnoj Gori oduzima pravo na koristi od pobjede zapadnih sila. Za lošu politiku, po crnogorskom ustavu, odgovorna je crnogorska vlada, a ne kralj Nikola. No, ako pretpostavimo da je odgovoran kralj Nikola, otkud srpska vlada, vlada druge države ima pravo, da mu sudi. Pa i uz pretpostavku da srpska vlada može suditi crnogorskom kralju, po kom to zakonu, božjem ili ljudskom, može Crna Gora zbog njegove krivice biti okupirana i crnogorski narod i njegova Narodna skupština zarobljeni? Zar da se zbog eventualne kraljeve krivice crnogorskom narodu ne prizna čak ni pravo samoopredjeljenja, koje je priznato svim evropskim narodima, svečano datim izjavama zapadnih sila.

Srbija je svojom okupacijom Crne Gore između nje i sebe stvorila okean mržnje, koji niko neće preplivati za sve buduće vjekove. Crnogorska sloboda nije u ratu podlegla, nego je ukradena; zbog toga crnogorski narod prema srpskom okupatoru ima pravo na upotrebu svih sredstava, koja su dozvoljena u slučajevima napadaja nepravde na pravdu. To je bio sud Crnogoraca o stanju koje su zatekli vraćajući se iz zarobljeništva. Razmišljali su, šta da rade.

U gradovima je vojska okupatora. Svako selo je pod budnom pažnjom beogradskih janjičara. Zabranjeni su i najmanji sastanci. Kretanje iz sela u selo dovodi u zatvor. Kada izdaja dovede vjernost na optuženičku klupu, zna se kakve su kazne. Ipak su sela iz najbliže okoline Cetinja uspjela, preko žena i djece, doći u vezu. To je katunsko i riječko pleme. Sa ostalim plemenima nije bilo moguće sporazumjeti se tim putem. Ali se vjerovalo, da će se i ona povesti za primjerom ovih dvaju plemena, odakle im se pokazivao put kroz sve prošle vjekove.

Crnogorci su epski narod. Poznaju svoju prošlost. Njihovo duhovno oko nikada ne ispušta iz vida djela predaka. Njihovi časovi odmora od dnevnih briga ispunjeni su razgovorima o prošlosti. Razumljivo je, da im se nametnula misao, da je Crna Gora prije preko dvjesta godina bila u sličnom položaju i da su uputstva za svoj rad tražili u postupcima svojih predaka onoga vremena.

Kad su se Turci uvjerili, da ne mogu silom pokoriti složnu Crnu Goru, pokušali su korupcijom razjediniti Crnogorce. I dijelom su uspjeli. Našlo se onih, koji su prešli na islam i tim putem prihvatili tursku državnu ideju, postali “Turci”. Tako je Turska za svoju borbu protiv Crne Gore našla uporište u samoj Crnoj Gori. Crnogorci su dovedeni u položaj da se odreku ili slobode, ili bratstva s domaćim “Turcima” i da ih poubijaju. Odlučili su se za ovo drugo i svoju odluku su izvršili na Badnje Veče. To je znamenito crnogorsko Badnje Veče, kada se rodio mali crnogorski bog, to jest od korupcije i izdaje očišćena Crna Gora. Od tog vremena najveći crnogorski praznik je Badnje Veče. Oko njega se okreće moralni i etički sistem crnogorske religije kao planete oko sunca. Crnogorsko pravoslavlje konačno se odvojilo od vizantijskog i postalo crnogoroslavlje, o čemu će kasnije biti govora.

Pri kraju 1918. godine Crnogorci se odlučiše, da obnove djelo svojih predaka baš na isti dan. Tačno je da su ondašnji domaći “Turci” bili preteče beogradskih janjičara. Po jedinstvu cilja, tj. želje da unište crnogorsku državnu slobodu slični su jedni drugima kao jaje jajetu. Ali, situacija Crne Gore nije bila ista u oba slučaja. Dok Turska nije imala svoju vojsku na Cetinju, Srbija ju je imala. Dok su Crnogorci bili naoružani kao i domaći “Turci”, sad su Crnogorci imali zarđale puške, sakrivene ispod pećina za vrijeme austrougarske okupacije, a janjičari dobro naoružani. Zvijezda badnje večeri ipak je 1918. godine okupila i oko Cetinja katunsko i riječko pleme, iako gotovo goloruke.

Potomci velikih stvaraoca Crne Gore vjerovali su da žrtva za slobodu ne ostaje uzaludna i jurišali su na okupatora i njegove topove. Ishod borbe već unaprijed se znao. Nakon velikih žrtava, velikog broja mrtvih i ranjenih, Crnogorci su se razbježali po planinama, a na Cetinju su nasilje i korupcija slavili svoju pobjedu. Na glas o događajima oko Cetinja ustala su još neka plemena. Svi su ustanci ugušeni u krvi. Mali dio ustanika pobjegao je u Italiju, drugi su ostali u Crnoj Gori i, podijeljeni u manje čete, počeli su gerilsku borbu, koja je trajala do 1926. godine.

Na neuspjele ustanke odgovoreno je kaznenim pohodima vojske i janjičara na sva plemena, koja su sučestvovala u ustanku. Spaljivane su kuće i uništavana pokretna imovina. Vršila su se okrutna nasilja nad starcima, ženama i djecom. Spaljeno je preko 5.000 seljačkih kuća. Porodice, čiji su članovi učestvovali u ustanku, odnosno u kasnijim gerilskim borbama, ostavljene bez kuća i pokretne imovine, živjele su u pećinama, ukoliko se nijesu mogle skloniti kod prijatelja. Njihovi odrasli članovi bili su u zatvorima, u kojima su u najviše slučajeva poubijani. Ne samo članovi tih porodica nego i mnogi drugi ugledni Crnogorci poubijani su u zatvorima. Srpski oficiri i upravni činovnici dokazali su svojim zvjerstvima u Crnoj Gori, kako su jaki tragovi duge turske vladavine na Balkanu. Treba proći još mnogo vjekova, da nekadašnja balkanska raja prestane ići za turskim uzorima. Danas još, u slučajevima veće podivljalosti, ona čak prevazilazi svoje učitelje.

U razdoblju od početka 1920. do kraja 1924. godine bila je najjača akcija gerilaca. U tim godinama su izvan zakona bili svi stavljeni Crnogorci, koji nijesu bili u službi Beograda. Policijski organi i janjičari ubijali su ih slobodno, kao divlje zvijeri. Istovremeno je narod ekonomski uništavan i dovođen do prosjačkog štapa. U sela, u blizini kojih bi poginuo neki državni organ ili janjičar, slala se vojska i ostajala je tamo po više mjeseci. Selo ju je moralo izdržavati i plaćati kontribuciju za plate oficira.

Pretvarajući Crnu Goru u zgarište i groblje, Beograd nije ostavio nepočinjen nijedan zločin sve do spaljivanja majke s djecom. Vođa jedne od crnogorskih ustaničkih četa zvao se Petar Zvicer iz Cuca. Zviceri su jedno od čuvenih bratstava u katunskom plemenu. Jedne zimske noći 1923.godine spaljena je u Cucama žena Petrova s njegovo troje djece. Žena i djeca najprije su svezani u kući, da ne bi mogli pobjeći, a onda je kuća zapaljena u dva sata poslije ponoći. To je izvršilo dvanaest žandara pod vođstvom majora Kecmanovića. Pred kućom su vezali za trešnju majku Petra Zvicera, staricu od oko 70 godina, da gleda kako gore u plamenu snaha i troje unučadi. Ona je poluđela i umrla u ludnici u Danilovgradu. Lice jedne zemlje pretvoriti u takav pakao, kadra je samo duša, u kojoj je živio pakao robovanja Turcima kroz toliko stoljeća. 24)

Cuce tvrde, da od tada svake zime, te noći u dva sata poslije ponoći leti žena s krilima od plamena nad mjestom, na kome je bila kuća Petra Zvicera. Spaljena majka obilazi pepeo svoje spaljene djece. To je mjesto postalo crnogorsko svetilište. Nijedan Crnogorac ne prođe pokraj njega, da ne ostane pred njim, gologlav, po nekoliko minuta u molitvi. 25)

Petar Zvicer je poginuo 1926.godine. Te godine je i završena gerilska borba Crnogoraca. Najveći dio crnogorskih ustanika poginuo je u borbama počevši od kraja 1918. godine. Malo njih je zarobljeno, i gotovo svi su strijeljani, a sasvim neznatan dio ih se predao. Ovi su osuđeni na robiju.

Oni, koji su emigrirali u Italiju, ukoliko nijesu tamo pomrli, završili su vrlo bijedno. Nakon više godina vratili su se u Jugoslaviju. Njihove vođe i neki od njih ušli su u radikalnu stranku Nikole Pašića i dobili su penziju. To je sudbina svih pobijeđenih, koje bog nije odredio za junake tragedija.

Da je srpski teror u Crnoj Gori bio reakcija na otpor crnogorske državne ideje velikosrpskoj državnoj ideji, a ne na crnogorsku gerilsku borbu kao takvu, dokazuje činjenica da je u isto vrijeme i, mutatis mutandis, iz istoga razloga bio teror i u Hrvatskoj i Makedoniji. Isto kao u Crnoj Gori, i u Hrvatskoj su beogradski janjičari vršili teror, uz državne organe i pod njihovom zaštitom. U po bijela dana janjičari su usred Zagreba, na Zrinjevcu i Jelačićevu trgu, ubijali hrvatske rodoljube nekažnjivo kao vrapce. Kad je tako bilo u glavnom gradu, zar je potrebno reći, kakvih zločina su bila poprišta zabačena sela u Baniji, Lici i Dalmaciji. Beogradski janjičari su se u Crnoj Gori službeno zvali “Organizovana omladina”, a oni u Hrvatskoj “Organizacija jugoslovenskih nacionalista”, skraćeno “Orjuna”. Bili su naoružani vojničkim revolverima, a u Crnoj Gori i puškama.

U doba najbezobzirnijeg terora pitali su novinari vođu janjičara, ondašnjeg ministra unutrašnjih poslova, Svetozara Pribićevića o prilikama u Hrvatskoj i Crnoj Gori. On je odgovorio, da se prilike sređuju i da će djelo pacifikacije brzo dovršiti Orjuna i Organizovana omladina. Kraljevski ministar otvoreno je i javno priznao, da se zločini vrše ne samo sa njegovim odobrenjem nego i po njegovim upustvima.

Jedinstvom u ranije izloženoj patnji i kasnijom zajedničkom borbom protiv beogradske strahovlade ovjekovječeno je bratstvo Hrvata i Crnogoraca. Velebit i Lovćen su dokazali da su vrhovi istih planina.

USTAVOTVORNA SKUPŠTINA

Nakon uspostavljanja svoje državne vlasti u svim zemljama južnih Slovena osim Bugarske, Beograd je prema jugoslovenstvu zauzeo novi stav. U svim izjavama regenta Aleksandra i vlade i svakodnevno u srpskoj štampi u Beogradu i drugim mjestima isticalo se da je kraljevina S. H. S. tvorevina srpske pobjede u ratu. Sve beogradske stranke, svi beogradski političari bez izuzetka su zauzeli stav da je jugoslovenstvo vladavina Srbije nad ostalim zemljama južnih Slovena, da je Jugoslavija proširena Srbija.26) Otud su izveli zaključak, kojim je proglašena separatizmom, tj. veleizdajom svaka akcija za federativno uređenje državne zajednice zemalja južnih Slovena. U zemljama koje su prije bile u sastavu dunavske monarhije, centralizam se obrazlagao i narodnim jedinstvom.

Da bi se osigurala pobjeda velikosrpske državne ideje u ustavotvornoj skupštini, napravljen je Ersatz-parlament pod imenom “Privremeno narodno predstavništvo”. U njemu je trebalo iztražiti odnos snaga Beograda i njegovih agenata prema onima, koji su protiv centralizma, tj. protiv velike Srbije. Trebalo je ustanoviti dvije stvari, pravac u kojem će se korupcija razvijati, i obseg, u kom joj nasilje mora priteći u pomoć. Dr Ivan Lorković s drugovima je pozvan u to predstavništvo, da se vidi da li bio voljan popuštati i dokle, a Stjepan Radić, da bi mu se oduzelo vrijeme za organizovanje hrvatskog naroda. Stjepan Radić nije došao u Beograd.

Da je Privremeno narodno predstavništvo bilo samo priprema za ustavotvornu skupštinu, dokazuje činjenica što su ministri naredbama protezali srpske zakone na ostale zemlje ne vodeći računa o Ersatz-parlamentu. Jednako su naredbama mijenjali zakone u svim zemljama osim Srbije.

Nakon nekoliko mjeseci promatranja situacije u privremenom predstavništvu i u okupiranim zemljama Srbijanci su imali sljedeću sliku:

Svi hrvatski seljaci bez izuzetka i nešto građana pod vođstvom Stjepana Radića neće da čuju ni za velikosrbsku državnu ideju ni za srpsku dinastiju. Znatan dio hrvatskog građanstva i grupa ugledne hrvatske inteligencije pod vođstvom doktora Ivana Lorkovića prihvatili bi srpsku dinastiju, ali samo pod uslovom da ona prihvati jugoslovensku državnu misao i federativno uređenje državne zajednice.

U Crnoj Gori većina bi bila za federativno uređenu jugoslovensku državnu zajednicu, u kojoj bi Crna Gora bila ravnopravan član federacije. Niko nije bio za centralizam osim beogradskih janjičara.

Muslimani u Bosni i Hercegovini, organizovani pod vođstvom dr M. Spahe, pod pritiskom velikosrpstva nastupaju oportunistički.

U Sloveniji je grupa dr G. Žarjava za centralizam već samim tim, što je u sastavu stranke Svetozara Pribićevića. Stranka dr A Korošca od straha, da joj grupa dra Žerjava preko Pribićevića ne otme vlast, a time i znatan dio pristaša u Sloveniji, nastoji se približiti beogradskim političarima, a naročito vladaru, i zbog toga, po pitanju uređenja države, ulazi u beogradsku političku aktivu. 27)

Beograd je smatrao da je Makedoniju stekao u ratu protiv Turske iz 1912. godine i da se ona mora smatrati sretnom, što će joj se dati prilika da glasa za Srbijance kao svoje poslanike u konstituanti. Pitanje političke orjentacije Njemaca i Mađara u Bačkoj, Banatu i Baranji riješeno je tako što većina njih nije unešena u biračke spiskove.

Hrvatska i Crna Gora su zadavale ozbiljnu brigu velikosrpskim planovima Beograda. Hrvatska samo svojom snagom i svojom jednodušnošću, a Crna Gora narodnim otporom protiv srpske okupacije i činjenicom, da je kralj Nikola još bio živ, te što je ambasadorska konferencija u Parizu odbila da prizna Crnu Goru kao sastavni dio Kraljevine S.H.S. Zbog toga su njih dvije bile žrtve vrlo bezobzirnog nasilja.

Početkom februara 1919. godine održana je u Zagrebu skupština Radićeve “Hrvatske pučke seljačke stranke”. Otvorio ju je Radić. Govoreći o nasilju u Hrvatskoj, Radić je između ostalog rekao: “U Ždali preko Drave svukli su do gola ljude i tukli ih trnovitim batinama. Isto se dogodilo u Severinu, Rači, Popovači i Grubišnom Polju, svagdje su ljude batinali i to samo za povik “živjela republika”. Među svojim političkim zahtjevima Radić je posebno istakao hrvatsku republiku i hrvatsku konstituantu.

Na ovaj i slične govore Stjepana Radića i na njegovo organizovanje hrvatskog naroda Beograd je odgovorio naredbom vojnog zapovjedništva, koja je objavljena krajem aprila 1919. godine, u službenom organu “Narodne Novine”. Njom je Hrvatska proglašena okupiranim neprijateljskim područjem, te je objavljena primjena srpskog vojnog kaznenog zakona i na građanske osobe. Potpukovnik Petar Teslić u Bjelovaru izdao je naredbu, kojom je uvedeno batinanje. Po toj naredbi “uvreda kralja ili republikanstvo kažnjava se (i za civile) s 25 batina”. Ovakvim stanjem u Hrvatskoj i prije izloženim stanjem u Crnoj Gori pripremljeni su izbori za konstituantu, koji su određeni kraljevim ukazom za 28. novembar 1920. godine.

Crnogorskim federalistima je onemogućeno isticanje kandidata. Proglašeni smo neprijateljima države. Dokazivalo se, da smo mi duhovne vođe crnogorskih gerilaca i da upravljamo njihovom borbom protiv države i njenih organa. Zaključeno je da mi kao takvi nemamo prava biti narodni predstavnici.To je bilo službeno opravdanje oduzimanja prava crnogorskom narodu, da raspolaže svojom sudbinom. Međutim, to nije bio pravi uzrok za sprječavanje naše kandidature. Ambasadorska konferencija u Parizu odbila je da prizna priključenje Crne Gore kraljevini SHS. Odbila je da prizna Pašićevu odluku “Velike narodne skupštine” u Podgorici kao izraz volje crnogorskog naroda. Kako je glasanje za konstituantu bilo tajno, kuglicama, znalo se da bismo mi dobili 80% kuglica. Beograd je pretpostavljao da mi kao narodni zastupnici ne bismo otišli u konstituantu, nego bi zatražili od ambasadorske konferencije da naredi Srbiji evakuaciju Crne Gore. Time bi Srbija, u najpovoljnijem slučaju za nju, bila prisiljena na federaciju. Od straha pred tom eventualnošću, Beograd je odlučio, da po drugi put nasiljem falsifikuje volju crnogorskog naroda.28)

Stjepan Radić. “U borbi za slobodu hrvatskog naroda ili ću pobijediti, ili će me narod mrtvoga iz rova iznijeti”. Ove riječi Radić je izgovorio nekoliko sati prije zločina u Narodnoj skupštini u Beogradu 20. juna 1928. godine.

Pet srbijanskih stranaka istaklo je svoje kandidate, a crnogorska nijedna. Prijetnja policije da će biti zapaljena kuća svakome ko ne bude glasao, dovela je na biralište, uračunavši veliki broj neuvedenih u biračke spiskove, gotovo polovinu izbornika. Od deset mandata, koliko je pripadalo Crnoj Gori za konstituantu, četiri su dobile monarhističke stranke: radikalna, demokratska i zemljoradnička, a šest republikanci i komunisti. Time se crnogorski narod, čak i u tim prilikama, na nesumnjiv način izjasnio protiv dinastije Karađorđevića i protiv velike Srbije.

U Crnoj Gori 1920. godine nije bilo ni komunista ni republikanaca. Svi glasovi, koji su dani njima zbog nedostatka naših kandidata, su bili bili federalistički, o to dokazuje činjenica, što ni na jednim kasnijim izborima ni komunisti ni republikanci nijesu dobili nijednoga mandata, jer smo mi na svima isticali kandidate i bili birani. 29)

Ako se uzme u obzir, da u biračke spiskove nijesu unešeni poznati separatisti, kao ni oni koji su vodili gerilsku borbu, te s obzirom na veliku odsutnost unešenih u biračke spiskove, takav izborni rezultat znači potpuni poraz Beograda. Uz ostale okolnosti, nesumnjivo je i ova pridonjiela, da su Velika Britanija i Francuska za cijelo vrijeme postojanja Jugoslavije odbijale, da bilo kakvim pismenim dokumentom priznaju pripadanje Crne Gore kraljevini SHS. odnosno Jugoslaviji. Dopustile su Srbiji, da Crnu Goru uništi, a one su se držale podalje, da ne bi bile saučesnici u zločinu.

Stjepan Radić je uspio istaknuti svoje kandidate samo u Hrvatskoj i Slavoniji. Kratkoća vremena i nasilje spriječili su da već tada svojom organizacijom obuhvati cio hrvatski narod. Dobio je 49 mandata od 93, koliko je svega pripadalo banskoj Hrvatskoj. Grupa dr Ivana Lorkovića, “Hrvatska zajednica”, od koje je kasnije postala “Hrvatska federalistička stranka”, dobila je 11 mandata. Centalizam je triumfovao u Srbiji, a u ostalim zemljama je dijelio uspjeh sa oportunizmom.

Prije sastanka konstituante vlada je objavila svoj privremeni poslovnik, kojim je za narodne zastupnike propisana zakletva kralju odmah u početku rada. Time je konstituanti oduzeto pravo, da raspravlja i odlučuje o obliku vladavine. Član vlade je bio S. Pribićević, koji je hrvatskom Saboru podnio onaj prijedlog od 29. oktobra 1918. godine, u kojem je rečeno, da će ustavotvorna skupština odlučiti o formi vladavine.

Na to degradiranje konstituante Stjepan Radić je odgovorio zaključkom, da se “Hrvatska pučka seljačka stranka” ubuduće zove “Hrvatska republikanska seljačka stranka”, skraćeno HRSS i da ne ide u konstituantu. I Hrvatska stranka prava je zaključila neodlazak u konstituantu. Kad su se narodni zastupnici Hrvatske zajednice” i “Hrvatske težačke stranke”, uvjerili da je Beograd nepopustljiv po pitanju centralizma, napustili su konstituantu uz izjavu da joj poriču pravo da donosi ustav obavezan za hrvatski narod.

Srbijanci, njihovi agenti i potplaćeni muslimani30) izglasali su ustav na Vidovdan 1921. godine. Istog dana je potpisao regent Aleksandar. Posebno je udešeno, da se daju pravni temelji velikoj Srbiji istoga dana, kad je u Sarajevu ubijen austrougarski prijestolonasljednik Franz Ferdinand. Aleksandar Karađorđević i Nikola Pašić su vjerovali da je Vidovdanski ustav triumf sarajevskog zločina iz 1914. Godine. Sinovi domovine religije podvale vjerovali su da zločin može triumfovati i da djelo nasilja i korupcije, Vidovdanski ustav, može biti trijumf. Kasniji događaji su pokazali da je Vidovdanski ustav bio obnovljeni prvi čin Vidovdanske tragedije iz 1389. godine. 31) On je bio početak velike bitke, u kojoj su poginuli i vođa Hrvatske i njenih saveznika Stjepan Radić i vođa Srbije Aleksandar Karađorđević.

CRNA GORA I HRVATSKA PROTIV VIDOVDANSKOG USTAVA

Beograd je vjerovao, da korupcija i nasilje mogu donositi zakone. On je vjerovao da je Vidovdanski ustav zakon i da je njegovim centralizmom za sva vremena ozakonjena vladavina Srbije nad ostalim zemljama koje je pobjeda zapadnih sila ugurala u sastav kraljevine SHS. Srbija je vjerovala da je centralizmom uništila patriotizam ostalih zemalja. Proglasila ih je separatistima, tj. veleizdajnicima. Nije vidjela da je tom svojom ludošću veleizdaju pretvorila u vrlinu. Zaboravila je, da pojam domovina obuhvata vjernost svojih sinova. Proglasiti veleizdajom vjernost prema domovini ne znači obesčastiti je, nego je pretvoriti u mučeništvo, u svetinju. Srbija, hrišćanska zemlja, zaboravila je da je krst, nekada najprezreniji znak, postao simbolom najveće časti, od kada je na njemu razapeta vjernost. Srbija, zavedena ludošću svojih vođa, nije vidjela da Vidovdanski ustav nije grob patriotizma ostalih zemalja, nego kolijevka njihove mržnje prema Srbije.

Umjesto da postane temelj snage, centralizam je postao otac raspada. Ustav, koji je trebao biti početak konsolidacije, postao je početak kraja. Odmah nakon njegovog proglašenja borba među zemljama razvila se u dimenzijama borbe na život i smrt.

Gerilska borba u Crnoj Gori dobila je svoje novo opravdanje u Vidovdanskom ustavu i nastavljena je pojačanom snagom. Protivnici svake zajednice sa Srbijom navodili su centralizam kao dokaz da Srbija neće pravednu i poštenu zajednicu s ostalim zemljama, nego njihovo robovanje Beogradu. Ona neće Jugoslaviju, nego prošireni beogradski pašaluk. Nema drugog izlaza, nego, ili borba za oslobođenje ili spremnost na robovanje. Srbija je, govorili su dalje, turski đak. Ona poznaje samo politiku prevare, kupovanja i ubijanja. Ko nije budala da se može prevariti, toga kupuje, ko se ne može kupiti, toga ubija. Ako nisi budala, ako nisi na prodaju i ako nećeš da te kolju kao jagnje, pušku u ruke. Drugoga puta nema. Takav sud o situaciji stvorenoj Vidovdanskim ustavom, počeo je sve više uzimati maha u Crnoj Gori.

Na takvo stanje Beograd je odgovorio povećanjem broja ubistava i paljenjem kuća, o čemu smo prije govorili.

Hrvatska je zauzela stav nepriznavanja Vidovdanskog ustava. Stjepanu Radiću je bilo jasno da je beogradsko Vidovdansko ludilo samo početni stadijum borbe koja će biti i duga i teška. Činjenica, da u konstituanti nijesu bile zastupane tri zemlje: Hrvatska, Crna Gora i Makedonija, za njega je bila daleko značajnija od Vidovdanskoga ustava. On je vidio da je Srbija okružena jedinstvenim stavom te tri zemlje prema Beogradu. Radićeva ideja okruživanja Srbije je za Beograd najteža posljedica Vidovdanskog ustava.

U takvim prilikama raspisani su izbori za narodnu skupštinu i održani 18. marta 1923. godine. Uspjeli smo istaći kandidate crnogorskih federalista. Na javne skupštine nismo smjeli ni pomisliti, čak ni na sastanke od nekoliko osoba. O našem pohađanju sela, iako su baš seljaci bili naše pristalice, nije moglo biti ni govora. Ubistva po selima i paljenja kuća bili su u jeku. I po gradu smo se kretali najmanje što se moglo i samo bar po trojica zajedno. Razumije se uvijek s revolverima u džepu, očekujući na svakom koraku napadaj janjičara. Tako potpuno odsječeni od birača ipak smo dobili dva mandata. Afirmisali smo svoje postojanje. Ostali smo, međutim, i dalje bez prava na bilo kakav politički rad u narodu.

Umjesto 49 mandata, koliko je dobio u izborima za konstituantu, Stjepan Radić je sada dobio 70 mandata. Ovi izbori nijesu donijeli, niti su mogli donijeti bilo kakvu promjenu stanja u državi, ali su jako istakli tendenciju da se prilike razvijaju na štetu Beograda. Nemajući autoriteta, koji je nužna pretpostavka svake konstruktivne vlasti ljudi nad ljudima, Beograd je nastavio ubrzanim tempom, pretvaranje nasilja i korupcije u trajni sistem svoje vladavine. Time je u očima naroda poistovjećen Vidovdanski ustav i njegov centralizam sa nasiljem i korupcijom te je borba protiv vidovdanske države dobila moralno opravdanje. Čak su se i kod srbijanskih seljaka (a jedino se oni i radnici u Srbiji nisu ovajdili korupcijom ) počeli primjećivati znaci indiferentnosti prema državi.

Stjepan Radić, svjestan svoje moralne nadmoći nad Beogradom, na javnim skupštinama nije govorio, nego grmio. Skupština u Zagrebu na Borongajskim livadama dana 14. aprila 1923.godine bila je u Hrvatskoj dotad neviđena manifestacija hrvatske narodne snage, Radićeve snage. Na skupštini je bilo oko 90.000 ljudi. Radić nije išao, nego letio na krilima svijesti i zanosa organizovanog naroda. Svaka njegova riječ bila je s vrha jezika oteta narodu, svaka njegova misao iz narodne duše izvađena, svaki njegov osjećaj od narodnoga srca pozajmljen. Prekidan je odobravanjem, koje je bilo nalik odjecima koje izaziva borba oluje s planinama.

Mislim da ću najbolje prikazati ondašnje stanje u Hrvatskoj i njen odnos prema Srbiji, ako iz tog govorničkog remek djela citiram ovo mjesto: “Ali to se ne zaboravlja, da je 30.000 seljaka bilo izbatinano i zatvoreno samo radi republikanstva i da su naše žene i djeca batinani, to se neće nikada zaboraviti. Nikad više neće se naći čovjek u našim redovima, koji će reći, da smo mi i Srbi jedan narod. Krvnik i njegova žrtva nijesu jedno. Srbijanski su seljaci krivi utoliko, kad o tome čuju, da se još nije digao protest. Nijedan list, nijedan političar još se nije našao, pa da je protiv tih zvjerstava što napisao”.

U tom istorijskom govoru Radić je objavio svoj plan o budućoj saradnji Hrvatske s Crnom Gorom i Makedonijom.

Dok je govorima na javnim skupštinama potkopavao temelje vidovdanske tvorevine, Radić je primao Pašićeve delegate i sa njima razgovarao, pa čak i pregovarao,31) i istovremeno dao na znanje demokratima Ljubomira Davidovića, da bi pod određenim uslovima njima pomagao. Pokazujući nasmijano lice prema Beogradu, ipak je u ruci držao bič. Napravio je s dr A. Korošcem i s dr M. Spahom federalistički blok. On je znao vrijednost saveza s ljudima, koje s njim ne veže jedinstvo cilja. I od lošeg materijala bič je ipak bič. Tim postupcima pokušavao je ublažiti progone u Hrvatskoj idući pri tom pravo ka svome cilju.

Jula 1923.godine Radić je doznao za odluku beogradske vlade da želi da ga zatvori, i prešao je u Mađarsku. Odatle je preko Beča i Pariza otputovao u London. Uspio je, da određeni utjecajni krugovi čuju njegova izlaganja o stanju u kraljevinin SHS i to je sve. London je bio zadovoljan svojim pandurom u Beogradu i nije bio voljan zbunjivati ga svojom intervencijom. Pred Božić 1923. Radić je iz Londona otputovao u Beč, da bi bio bliže događajima u Hrvatskoj. U Beogradu je bila homogena vlada radikalne stranke s Pašićem na čelu. Radikali su imali većinu u Narodnoj skupštini usljed odsutnosti hrvatskih narodnih poslanika. Stjepan Radić je odlučio da Pašićevu vladu u parlamentu ostavi u manjini. Narodnim zastupnicima HRSS nisu još bili verifikovani mandati, jer verifikacija nije tražena. U vezi sa Radićevim novim planom zatražena je i dobijena verifikacija 20 mandata i odmah je 15 narodnih poslanika došlo u skupštinu i zatražilo verifikaciju ostalih mandata. Da bi spriječio ovu naknadnu verifikaciju, Pašić je podnio ostavku vlade 24. marta 1924.godine. Istoga dana Pašićev šef kabineta prenio mi je poziv, da posjetim Pašića sjutradan u 11 sati prije podne u kabinetu predsjedništva Vlade.

Tačno u 11 sati bio sam kod šefa Pašićevog kabineta. Pašić me odmah primio. Kad sam se pojavio na vratima, ustao je iza pisaćega stola i krenuo prema meni. Susret je bio vrlo srdačan. Pružio mi je ruku s riječima:

“Niste ništa stariji nego što ste bili, kad smo se ono prvi put videli.32)

“A Vi meni, gospodine Predsjedniče, izgledate svježiji i mlađi, nego što ste onda bili”.

Sjeli smo oko okruglog stola u sredini kabineta.

Pašić: Gde ste, ovaj, Vi sada?

Ja: Advokat sam u Zemunu.

Pašić: Jeste, Vi ste se u Hrvatskoj školovali pa volite Hrvate.

Ja: Kralj Nikola se školovao u Parizu, pa je volio Hrvate. Vama su, gospodine predsjedniče, sigurno, poznate njegove veze sa Štrosmajerom.

Pašić: Ja, ovaj Ustav nisam doneo sam.

Ja: Pa jeste, i muslimani su glasali za njega.

Pašić: Da, Sulejmani 33) su glasali za Ustav, a Vi Crnogorci ne.

Ja. Mi, Crnogorci, nismo ni bili u konstituanti. Vi ste onemogućili našu kandidaciju.

Pašić: Pa bilo je, ovaj, Crnogoraca.

Ja: To su bili Vaši janjičari.

Pašić: Koliko je ono Crna Gora poslala u skupštinu?

Ja: Desetoricu. Četiri monarhista i šest komunista i republikanaca.

Pašić: Pa, ovaj, zar su Crnogorci za komunu i za republiku?

Ja: Ne, nego su glasali protiv okupacije Crne Gore i protiv dinastije Karađorđevića.

Pašić: Pa Aleksandar je unuk kralja Nikole.

Ja: Ali crnogorski narod nije miraz kćeri kralja Nikole. Prošla su davno vremena, kada su se zemlje dobivale u miraz. Crnogorski narod nije nikada izabrao Aleksandra za svoga kralja. Dinastija Karađorđevića nema nikakve veze s istorijom crnogorskom kao ni s hrvatskom ni slovenskom.

Pašić: Da, ovaj, Radić je rekao u jednom govoru, da će početi da radi zajedno sa vama Crnogorcima.

Ja: On neće početi nego nastaviti Štrosmajerovu saradnju s Crnom Gorom.

Pašić: Sada nema Radića. Ovi Vaši dvojica u skupštini mogli bi glasati za moju vladu.

Ja: Crnogorski narod ne dozvoljava nama federalistima, da glasamo za bilo koju vladu, dok je na snazi Vidovdanski ustav.34)

Pašić: Ovaj Svetozar, iz preka, izdat će one svoje i ući u moju vladu. Zašto ne bi i Vi ušli. Dat ću Ti ministarstvo pravde.

Ja: Pribićeviću je svejedno, bio s Vama ili s Davidovićem. Njemu je glavno da služi Beogradu, kome je vazda služio. A moji drugovi i ja imamo domovinu, a Vi, gospodine predsjedniče, znate, kakve su obaveze prema domovini. U ostalom, ne može Vam pomoći ni Pribićević ni mi. Čim dođu Radićevi poslanici, ostat ćete u manjini.

Pašić: Mi one ostale Radićeve mandate nećemo overiti.

Ja: Učinit ćete nasilje. Eto Vam dokaz, da je vladavina nasilja nužna posljedica centralizma. Ali će doći dan, da nećete ni nasiljem moći doći do većine. Što ćete onda raditi?

Pašić: Onda ćemo vladati bez skupštine.

Ja: To je diktatura. To Vam je dokaz, da će Srbija na kraju morati zarobiti samu sebe, da bi mogla održati u ropstvu nas ostale. Od toga i nas i vas može spasiti samo federacija.

Pašić: Da, ovaj, ali ovi moji neće za to ni da čuju. Stojan je nešto slično pokušao, pa si video, kako je prošao. Ne bih ni ja bolje. Nego, ovaj, hoćeš li da uđeš u moju vladu?

Ja: Ja sam Vam, gospodine predsjedniče, vrlo zahvalan na ljubaznoj ponudi, ali mi je nemoguće. Sve što mogu, to je, da Vam poželim svaku sreću.

Pašić: Hvala Ti. I ja Tebi najlepše želim. Hvala Vam, što ste se odazvali mome pozivu.

Rastali smo se prijateljski. Otpratio me je do vrata. Kad sam napustio kabinet N. Pašića, bilo je prošlo podne za nekoliko minuta.

Sjutradan, 2.marta, Sv. Pribićević i 14 njegovih drugova napustili su demokratsku stranku Ljubomira Davidovića i osnovali Samostalnu demokratsku stranku. Među njima su bila i dva člana verifikacionog odbora. Time je Pašić dobio u odboru većinu od jednog glasa. Omogućeno mu je da spriječit verifikaciju mandata narodnih zastupnika HRSS i s Pribićevićem mu je osigurana većina u narodnoj skupštini. Sastavio je vladu u zajednici s Pribićevićem.

Na postupak Nikole Pašića, Stjepan Radić odgovorio je 1. Maja 1924. godine proglasom hrvatskog narodnog zastupstva za hrvatski narod.

Sadržaj toga proglasa je iznošenje cijele istine o stanju u državi, što znači orkanski napad na Beograd i njegovu vladavinu. Uz strahote koje se rade u Hrvatskoj, iznose se i zločini državnih organa nad narodom u Crnoj gori i Makedoniji. Konstatuje se da vlada naređuje “u Crnoj Gori sotonski mučiti i ubijati crnogorske seljake i bivše crnogorske oficire samo zato, što se protive beogradskom centralizmu”. Proglas se posebno odnosi na Crnogorce. Da bi se osjetila slast Radićeve riječi i dubina njegove misli, da sine bljesak njegova viteškog pogleda na svijet, donosim to mjesto u cjelini.

“Braćo Crnogorci! Mi smo Hrvati u najljepšem djelu svoje književnosti 35) cijelu Crnu Goru nazvali veličanstvenim žrtvenikom slobode u najdivnijem hramu božjega podnebesja, a Vas smo Crnogorce proglasili ne samo uzorom junaštva, nego i nedostižnim primjerom jednostavnosti i poštenja. Zato mi Hrvati rušimo Beogradski centralizam te Pašićevu korupciju i tiraniju još napose radi toga, što svojim poganim rukama razvaljuju veličajni žrtvenik crnogorske slobode i što Vas Crnogorce barbarski progone i sotonski muče. I da beogradski centralizam nije učinio ništa drugo, nego što ovako sramotno i barbarski gazi ponos, poštenje i slobodu Crne Gore i još uz to Crnu Goru pretvara u jedno strašno zgarište i grobište, – da je Pašićev sistem samo to skrivio, mi se Hrvati nikada ne bismo mogli pomiriti ni s nikim drugim, koji bi pošao istim tragom.”

Međutim, korupcija u Beogradu nije sjedila skrštenih ruku. Nastas Petrović, narodni zastupnik radikalne stranke, bio je član verifikacionoga odbora. Ljubomir Davidović obavezao se da će mu dati mu ministarstvo unutrašnjih poslova u svojoj vladi, ako glasa za verifikovanje mandata narodnih zastupnika HRSS. Usljed te transakcije Pašić je ostao u manjini u verifikacionom odboru, a zatim i u skupštini. Dok se ovo u Beogradu događalo, Radić je iz Beča otputovao u Moskvu.

Pašić je predao ostavku vlade. Novu vladu sastavio je Davidović. Nastas Petrović postao je ministar unutrašnjih poslova.

Stjepan Radić pristupio je u Moskvi “Zelenoj internacionali”. Vratio se u Zagreb 11. avgusta 1924. Nakon njegova govora na javnoj skupštini u Vrpolju i nekoliko izjava kralj je zatražio ostavku vlade Ljubomira Davidovića, iako nijedan član Radićeve stranke nije bio u vladi. Pašić je u zajednici sa Sv. Pribićevićem sastavio izbornu vladu. Razpisani su izbori za dan 8. februara 1925.

Dana 23. decembra 1924. vlada je donijela ovu odluku:

“1. Da se odmah rasturi Hrvatska republikanska seljačka stranka, koja je stupanjem u seljačku internacionalu postala sastavni dio komunističke internacionale.

1. Da se u buduće zabrane svi zborovi, konferencije i svaki rad ove partije, kao što i izlaženje svih njenih publikacija, knjiga i novina.
2. Da se prema HRSS najstrože primijene propisi 18. čl. Zakona o zaštiti javnoga reda i poredka u državi.
3. Da se odmah uzapte sve arhive i novine, publikacije i prepiska HRSS.
4. Da se hitno preduzme krivični postupak protiv vodstva HRSS.”

Kralj Aleksandar odobrio je vladinu odluku 1. januara 1925. To je bila kraljeva čestitka Nove godine hrvatskom narodu.

Zatvoren je Stjepan Radić i cijelo predsjedništvo HRSS. Počela su zatvaranja i progoni u Hrvatskoj, koji su odavali podpunu neuravnoteženost Beograda. Desna ruka Svetozara Pribićevića, Većeslav Vilder, podtajnik ministarstva unutrašnjih poslova, trčao je tih dana po Hrvatskoj kao bijesan pas. Sklanjali su se ljudi. Susreet s njim bio je opasan. Nimalo ga nije zbunjivalo, što se na svakom koraku sretao s krvavim tragovima svojih prijašnjih zločina. Bio je sretan, što mu se dala prilika da zadovolji svoju janjičarsku krvoločnost.

Sve, što se tih dana događalo u Hrvatskoj, odavalo je da se ne radi o izboru narodnih zastupnika nego o očajnom pokušaju Beograda, da nasiljem dokaže Stjepanu Radiću i hrvatskom narodu, da su stavljeni pred izbor: ili priznati velikosrpsku državnu ideju ili biti uništen. Radić se sreo s tigrom u njegovu kavezu. Hoće li mu uspjeti da se spasi?

Crnogorskim federalistima pošlo je za rukom istaći kandidate. U Crnoj Gori gerilska je borba bila u stadiju malaksavanja, ali se još osjećala i davala izgovor državnim organima i janjičarima, da vrše najstrašnije zločine. Dok su sve druge stranke, čak i komunisti, držali javne skupštine, mi federalisti nismo mogli ni konferencije. Mjesec dana prije izbora, mene je iz jednoga sela blizu Rijeke Crnojevića, jedan redarstveni pisar s deset žandarma odveo u zatvor na Cetinje. Pustili su me iz zatvora na dan izbora u sedam sati poslije podne, tj. kad su vidjeli, da sam izabran za narodnoga zastupnika. Bez pismenoga rješenja sam zatvoren, bez pismenog rješenja sam pušten. To je bilo protivno zakonu kao i samo zatvaranje, ali beogradski zakoni nisu bili obvezna pravila za postupak državnih organa, nego instrument za obavještavanje Europe o stanju u zemljama pod upravom Beograda. Državnim zakonima se propisuje jedno. Državnim organima se naređuje i oni rade drugo. Cio život je organiziran u skladu s religijom podvale.

Od 7 narodnih zastupnika, koliko ih je svega birala Crna Gora, mi federalisti dobili smo 3, a po dva Pašićevi radikali i Davidovićevi demokrati. Svatko zna, da bez nasilja i krađe kuglica radikali i demokrati ne bi dobili nijedan mandat, ali nije odlučivala volja crnogorskoga naroda, nego nevolja, u koju je zapala Crna Gora. Došli smo u Beograd, u Narodnu skupštinu. Zgrada jašionice preuređena je za zasjedanje Narodne skupštine. Možda se to dogodilo slučajno, ali je svakako za parlamenat i njegovu sudbinu “malum omen” (loš znak).

Osnovali smo zajednički klub s narodnim zastupnicima njemačke stranke pod vodstvom dra Stefana Krafta. Gledali su Srbijanci poprijeko i nas i njih. Ja sam došao iz zatvora u skupštinu, a dr. Kraft s tragovima četničkih udaraca na glavi.36) Spadamo zajedno. Čekali smo pet dana, dok nam je predsjedništvo skupštine dodijelilo jednu sobicu za klub.

Predsjedništvo HRSS sa Stjepanom Radićem na čelu, još je u zatvoru. Ostali zastupnici HRSS došli su u skupštinu. S njima su i narodni zastupnici Hrvatske zajednice. Oni su se prije izbora izjavili za republiku. Birani su kao kandidati HRSS i članovi su njenoga kluba narodnih zastupnika, kojemu je predsjednik Pavle Radić, sinovac Stjepana Radića.

Stjepan Radić se uvjerio u Parizu i Londonu, da su francuska i engleska vlada, zemlje, koje su gurnule pod vlast Beograda, ovome predale na milost i nemilost. Berlin i Rim bili su u to vrijeme u tolikoj mjeri zauzeti svojim brigama, da mu nisu mogli pomoći i kad bi htjeli. Uvidio je, da mu je demonstracija protiv Pariza i Londona, koju je napravio stupanjem u “Zelenu internacionalu”, mnogo škodila, a ništa koristila. Bilo mu je jasno, da mu ne preostaje drugo, nego redovitom unutrašnjom borbom okupiti ostale zemlje oko Hrvatske, dovesti Srbiju u parlamentu u manjinu i tim je staviti pred alternativu: ili predati vlast Hrvatskoj i njenim saveznicima ili pribjeći diktaturi i tim objaviti rat ostalim zemljama na život i smrt, a cijelom svijetu dokazati nemogućnost postojanja države SHS kao monarhije i uopšte, njenu nemogućnost pod vodstvom Beograda. Da bi mogao voditi tu borbu, nužno je bilo da spasi sebe i svoju vojsku od uništenja. To je mogao samo izbjegavanjem bitke u tome trenutku, tj. uzmakom. Radilo se samo o tome, koliko će morati uzmaknuti, stotinu ili više stotina kilometara.

Stjepan Radić pokušao je spasiti vojsku manjim uzmakom. Narodni zastupnici HRSS odrekli su se republikanstva, priznali Vidovdanski ustav i stvorili u Narodnoj skupštini Hrvatski seljački klub. S narodnim zastupnicima stranaka Davidovića, dra A. Korošca i dra M. Spahe napravili su “Blok narodnoga sporazuma i seljačke demokracije” i time objavili njegov radni program. U drugoj tačci toga programa traži se “monarhija engleskoga tipa”. Prirodno je, da je shvaćanju ljudi, čiji su preci robovali Turcima toliko stoljeća, pristupačan samo balkansko-begovski pojam monarhije. Sva druga shvaćanja toga pojma za njih su nedostižne apstrakcije. I Pašić je poručio Stjepanu Radiću: ili da prizna Vidovdanski ustav i dinastiju Karađorđevića bez ikakve definicije pojma monarhije ili će biti poništeni svi mandati narodnih zastupnika HRSS i stranka uništena. Stjepan Radić, da bi izbjegao bitku u trenutku tako povoljnom za protivnika, odlučio se na povlačenje na cijelom frontu.

Na sjednici parlamenta od 27. ožujka 1925. Pavle Radić održao je govor, u kome je priznao Vidovdanski ustav i dinastiju Krađorđevića ne uslovljavajući to priznavanje bilo kakvom definicijom. Radikali su poništili mandate predsjedništva HRSS. Ostale mandate su ovjerili, jedan dio uz ceremonijal, kojim se htjelo dokazati, da se ipak vodilo računa i o zakonu.

Nikola Pašić je mislio, da je njegova pobjeda postala svršen čin. Stjepan Radić je vjerovao, da je svojim potezima spasio svoju vojsku od poraza i stvorio preduslove za veliku buduću borbu, koja će dovesti Beograd do osamljenosti i katastrofe. Prva žrtva nove Radićeve politike bio je vođa janjičara u Hrvatskoj Svetozar Pribićević. Da bi dobio Radićev pristanak na zajedničku vladu s radikalima, Pašić se morao odreći Pribićevića, koji je bio preko dva decenija odano u službi Beograda i njegove dinastije. Govorilo se među radikalima, da je kralj tražio od Pašića, da žrtvuje Pribićevića.

Akt o sporazumu između Narodne radikalne stranke i Hrvatske seljačke stranke podpisan je 14. srpnja. Sadržaj ovoga “Sporazuma” je ponovljeno Radićevo priznanje vidovdanskoga ustava i dinastije Karađorđevića umotano u “radni program”, zajedničke vlade. Pašić-Radićeva vlada sastavljena je 18. srpnja 1925. U Pašićevu vladu ušli su četiri narodna zastupnika HSS. Istoga dana kralj je abolirao postupak protiv Stjepana Radića i ostalih članova predsjedništva stranke te su oni pušteni iz zatvora.

Narodni zastupnici Hrvatske zajednice shvatili su Radićevo priznanje Vidovdanskoga ustava kao konačnu kapitulaciju pred velikosrpskom državnom idejom. Na prigovor, da je Radićev postupak smao strategijski nužno povlačenje, odgovarali su, da je i u tom slučaju to podpun slom hrvatske politike, jer će imati za posljedicu dezorganizaciju i raspad Radićeve vojske. Nisu predviđali, kao ni Nikola Pašić, da Stjepan Radić može uzmicati preko cijeloga kontinenta, pa da mu ipak vojska ostane jednako disciplinirana i sposobna za borbu. Nisu osjećali snagu vjere hrvatskoga naroda u Stjepana Radića i napustili su ga njih 11. Osnovali su Hrvatski federalistički klub, a kasnije Hrvatsku federalističku stranku pod vodstvom dra Ivana Lorkovića. Svoj postupak obrazložili su svojom poslanicom narodu od 9. Kolovoza 1925. Stjepan Radić ušao je u vladu Nikole Pašića kao ministar prosvjete 18. studenoga 1925.

Hrvatski federalisti zauzeli su prema vidovdanskom ustavu i njime stvorenom poredku stav identičan sa stavom crnogorskih federalista. Mi smo bili u parlamentu krajnja ljevica. U svojim govorima mi smo uspjeli nesumnjivo uglaviti, da država vidovdanskoga ustava nije ostvarenje jugoslavenske političke orientacije, poznate od imenom jugoslavenstvo, nego svim drugim zemljama, osim Srbije, prevarom i nasiljem nametnuto ostvarenje velikosrpske državne ideje. Dokazivali smo, da kraljevina SHS, kao organizovano nasilje Srbije, ne može biti duga vijeka jednostavno zato, što je Srbija više nego četiri puta numerički slabija od ostalih zemalja, a kulturno zaostaje za nekima od njih po više stoljeća.

Da se vidi ideologija, kojom smo oponirali centralističkom poredku vidovdanskoga ustava, citirat ću, po skupštinskim stenografskim bilježkama par pasusa iz moga govora, koji sam održao u narodnoj skupštini 22. srpnja 1925. prilikom debate o deklaraciji Pašić-Radićeve vlade.

“Iz vlastitoga iskustva naučili smo, da mali narodi vrlo teško stvaraju svoju nezavisnu državu, a još teže održavaju njenu međunarodnu samostalnost u odnosima s jačim državama i narodima. Ta spoznaja dovela je prve sinove naše rase na misao o potrebi stvaranja zajedničke jugoslavenske države. Sve jugoslovenske zemlje, ukoliko su uspjele u svom istorijskom razvoju stvoriti posebne ekonomske, kulturne i političke individualitete, odriču se svoje političke samostalnosti i težnje za njom, u koliko dolazi do izraza u međunarodnim odnosima.

Ali ta abdikacija na samostalni međunarodni individualitet nije bezuvjetna, nego je uvjetna; uvjetovana je zahtjevom, da sve zemlje, kojima je historijski razvitak dao posebni individualitet, budu državopravno ravnopravne.

Taj i tako uslovljen pristanak jugoslavenskih zemalja, da se pojavljuju u međunarodnom životu kao jedna jedinica, to je jugoslavenska državna misao.

Jugoslavenska državna misao, diktirana našom težnjom za slobodom, treba da bude svim ujedinjenim zemljama garancija slobode, veća od one, koju bi mogle vlastitom snagom imati, a stabilnija od one, koju daju međunarodni savezni ugovori.

Mogući maksimum garancije naše samostalnosti prema ostalim državama i magna carta libertetum naših sloboda unutra, to je jugoslavenska državna misao.

Njen je sadržaj: jedinstvo prema ostalim državama, jedinstvo državnih emblema, pojmovno jedinstvo državnog imena i ravnopravnost udruženih zemalja u međunarodnim odnosima. To je federalizam.

Sistem federalizma, to je sistem uzdizanja države nad svim udruženim zemljama, nad njihovim političkim, ekonomskim i kulturnim individualitetima.

S te visine podjednake dominantnosti nad interesima svih centralizam baca državu u nizine konguentnosti njenih interesa s interesima zemlje, proglašene za centralnu, survanje u vrtlog nezasitne centralne sebičnosti.

Politika centralizma, to je politika brisanja političkog, ekonomskog i kulturnog individualiteta svih udruženih zemalja u korist centralne. Kako ta politika brisanja izgleda, kada je provodi administracija s tradicijom osmanlijskih uzora, svi brisani smo već dovoljno iskusili.

Konsolidacija naše države nemoguća je na pravnim temeljima, koje joj daje vidovdanski ustav. To nesumnjivo potvrđuje čitav naš unutrašnji život od njegovog donošenja do danas. To do očiglednosti jasno dokazuju i prošli izbori, u kojima su, da bi se došlo do ustavobraniteljske većine u parlamentu, upotrijebljena i morala biti upotrijebljena sredstva, koja su, sa žandarskom bezobzirnošću, pogazila sva osnovna građanska prava, garantirana tim istim ustavom. (Usklici odobravanja i pljeskanje kod opozicije).

Svaki pravni poredak je sila, ali sila, koju odobrava većina građana kao pravednu. Ukoliko se pravni poredak više približava kongruentnosti s pravnom sviješću građana, u toliko je više u položaju, da fizičku silu, u službi svoga samoodržanja, smanji i slučajeve njene primjene učini što rjeđima. Drugim riječima, ukoliko je moralni autoritet pravnoga poretka veći, u toliko je njegovo održavanje jeftinije. Finansijski izdaci za održavanje pravnoga poretka stoje u obrnutom razmjeru s visinom njegova moralnog autoriteta.

Veliki broj žandarmerijskih i vojničkih kasarni u našoj državi nesumnjivo dokazuje, da vidovdanski ustav nema toga moralnoga autoriteta. Zbog toga mora fizičku snagu za svoje održavanje pojačavati do mjere, koja guta najveći dio naših financijskih sredstava i time isključuje mogućnost pomaganja ekonomskih i kulturnih ciljeva naroda i ozbiljno prijeti, danas, u daljemu razvitku, da dovede do finansijskoga sloma.

Činjenica, da Vidovdanskom ustavu nedostaje onaj autoritet, koji daje zakonima kongruentnost njihovih propisa s pravom sviješću naroda, prisiljava pobornike za njegovo održavanje, da gaze sve u nova i nova nasilja.

Da se Vidovdanski ustav može održavati samo nasiljem, dokazuju i svi zakonski projekti, koje centralizam podnosi ovom parlamentu. To, naposljetku, dokazuje i današnja vlada g. Pašića i Radića. Da se do nje dođe upotrijebljene su metode i sredstva, koja su, s bezprimjernom bezobzirnošću, pokidala u najsitnije komadiće čak i one najelastičnije moralne okvire, poznate pod imenom balkanskog političkog morala. (Dugotrajno odobravanje i pljeskanje kod opozicije. Radikali ogorčeno protestiraju).”

Nakon borbe u parlamentu, koja je trajala nepunu godinu dana, nadmoć naše ideologije nad ideologijom branitelja Vidovdanskog ustava postala je očigledna i najširim slojevima naroda. Bilo je isto tako jasno, da će naša ideologija u bliskoj budućnosti okupiti pod svoj barjak sve zemlje osim Srbije, da će se ova naći usamljena. Strah od razvoja događaja u tom pravcu mučio je Srbijance iznad svega. Sve njihove stranke, jednako one u opoziciji kao i one u vladi, ulagale su sav svoj trud, da spriječe takav tok događaja. Da bi taj cilj postigle, izbjegavale su međusobne koalicije i svaka od njih je težila da bude u koaliciji s nekom od stranaka drugih zemalja, a koalicijama njihovih stranaka nametale su se sa židovskom nasrtljivošću. Razumije se, da je svaka koalicija nesrbijanskih stranaka smatrana zavjerom protiv države i nju je, kao takvu, tretirao cijeli državni aparat. Time se takva koalicija upozoravala na potrebu da primi u društvo neku od srbijanskih stranaka, tj. da svoj rad stavi pod njenu kontrolu.

Položaj narodnih poslanika njemačke stranke dr Krafta bio je sam po sebi vrlo težak. Razumljivo je, da su oni izbjegavali, da ga otežavaju svojim miješanjem u tešku borbu protiv Vidovdanskog ustava. Međutim, činjenica da su u narodnoj skupštini imali zajednički klub s nama, crnogorskim federalistima, stvarala je utisak da se oni miješaju u državnopravne sukobe. Da bi se eliminisao taj nepoželjni utisak, oni su napravili zajednički klub 37) sa narodnim poslanicima srbijanske zemljoradničke stranke J. Jovanovića Pižona, a mi sa hrvatskim federalistima, s kojima smo programski bili jedno.

Poslije ulaska poslanika HSS u vladu, državni organi i janjičari počeli su zazirati od težih nasilja u Hrvatskoj i Crnoj Gori. Pod zaštitom toga zaziranja od Stjepana Radića održali smo u Podgorici 4. oktobra 1925.godine Kongres crnogorske federalističke stranke, na kojem je prihvaćen program i statut stranke. Govoreći o uređenju odnosa među zemljama koje su ušle u sastav kraljevine SHS, program traži da sve zemlje koje su u istorijskom razvoju postale posebne političke, ekonomske i kulturne jedinice, budu ravnopravni članovi državne zajednice. Programom se ističe da je ravnopravnost zemalja uslov za pristanak na državnu zajednicu.

Crnogorska federalistička stranka je za vrijeme Jugoslavije bila jedina crnogorska stranka u Crnoj Gori. Njene pristaše bili su uglavnom seljaci, vrlo malo građana. Beogradski janjičari su raspoređeni po raznim srbijanskim strankama, pod čiju zaštitu je i crnogorske građane odveo strah i interes. Federalisti, budući i po svojim pristalicama i po svojoj političkoj i socijalnoj ideologiji seljačka stranka, upotrebljavali su zeleni papir za svoje proglase, letke i za sva stranačka obavještenja i uputstva.Time su zelenu boju, seljačku boju, boju prirode i njene slobode, prihvatili za svoju. Sve srbijanske stranke koristile su papir bijele boje. Kako je bijela boja znak kapitulacije, crnogorski narod prozvao je janjičare i uopšte sve pristalice srbijanskih stranaka bjelašima, a federaliste zelenašima. Ti su nazivi tako uopšteno prihvaćeni, da su sve pristalice beogradskog centralizma sebe redovno nazivali bjelašima, a pristaše federativnog uređenja Jugoslavije sebe su zvali zelenašima. I danas u Crnoj Gori tri boje, zelena, bijela i crvena (komunistička) vode međusobnu borbu.

Dok je u Podgorici kongres crnogorskih federalista davao sankciju programu stranke, koji je, iz naših članaka u zagrebačkim listovima i naših govora u parlamentu i dotad bio poznat ne samo članovima stranke, nego i cijeloj jugoslovenskoj javnosti, za to vrijeme je kralj Aleksandar, u potaji, smišljao plan za rušenje Nikole Pašića.

Uz pomoć Pašića i Pribićevića prisilio je Radića na povlačenje svih njegovih snaga.Vjerujući da je pobijedio Radića, mislio je da mu više ne trebaju janjičarske usluge Svetozara Pribićevića u Hrvatskoj i napustio ga je. Da ne bi u očima Srbijanaca morao s Nikolom Pašićem dijeliti “slavu” stvaraoca velike Srbije, udesio je da Pašić postane nepodoban za predsjednika vlade zbog korupcije, i time ga u narodu moralno diskvalifikovao. Kao sredstvo za rušenje Pašića poslužili su mu Ljuba Jovanović, potpredsjednik radikalne stranke, i Ljubomir Davidović, predsjednik demokratske stranke.

Zet Ljube Jovanovića, Dragiša Stojadinović, inspektor u ministarstvu trgovine i industrije, jednim člankom u beogradskom dnevniku “Novosti” od 22. februara 1926. godine, oštro je napao Radu Pašića, sina Nikole Pašića, zbog korupcije. Došlo je do žučne polemike među zainteresovanima. U vezi s tim, predsjedništvu narodne skupštine predata je interpelacija protiv korupcije. U interpelaciji je rečeno, da na čelu korupcionaša stoji sin predsjednika vlade Nikole Pašića. Interpelaciju su potpisali narodni poslanici Demokratske stranke s Ljubomirom Davidovićem na čelu. Supotpisali su je i dr M. Spaho i dr. A. Korošec sa drugovima, jer su znali da se interpelacija podnosi na mig kralja Aleksandra. Kraljev uticaj se osjetio i među radikalskim narodnim poslanicima Nikole Pašića. I oni su došli do zaključka da je nemoguć Pašićev dalji opstanak na položaju predsjednika vlade. Pobijeđen od kralja i korupcije, Pašić je predao ostavku vlade 4. aprila 1926.godine, i tako otišao s vlasti zauvijek. Otac domovine, kako su dotad zvali Nikolu Pašića, uklonjen je iz političkoga života Srbije kao otac korupcije. Nikome, ni prije ni poslije ovog slučaja, korupcija nije bila smetnja za učestvovanje u javnom životu nesretne Jugoslavije. Vladu je sastavio jedan od najpoznatijih konrupcionaša, Nikola Uzunović. Inače su vladu i dalje zadržali bivši radikali Nikole Pašića uz saradnju Stjepana Radića.

Pravi smisao galame koja se u parlamentu podigla protiv korupcije, šira javnost nije razumjela. Ona nije znala, da se nije radilo o borbi protiv korupcije nego o rušenju Nikole Pašića. Ne shvatajući zakulisnu igru korupcionaša, javnost je tražila da se borba protiv korupcije nastavi. Protiv korupcije se počelo govoriti na javnim skupštinama, na konferencijama, pa i u privatnim razgovorima. Tada je korupcija u pomoć pozvala nasilje. Državni organi počeli su progoniti sve one koji su govorili protiv korupcije. U tom trenutku mnjenju se pridružio Stjepan Radić, ministar prosvjete. Na javnim skupštinama u Novoj Gradiški, Požegi i Somboru objavio je rat beogradskoj korupciji. Nije poštedio ni pojedine aktivne ministre. Imenovao ih je i naveo konkretne slučajeve njihove korupcije. Napao je državni aparat, što se svojim nasiljima stavio u službu korupcije.

Ali, centralizam je bio neodrživ bez nasilja i korupcije. Napadati njih bilo je isto, što i napadati Vidovdanski ustav i njime stvoreni poredak. Razumljivo je, da su u Stjepanu Radiću ponovno vidjeli rušitelja države svi korupcionaši počev od kralja pa nadalje. Stjepan Radić se osjetio nemoćnim, i podnio je ostavku. Ostavio je i dalje u vladi svoje predstavnike.

Raspisani su izbori za oblasne skupštine i održani 23. januara 1927.godine. Bez nasilja i falsifikovanja izbornih rezultata nijesu mogli proteći nijedni izbori u Jugoslaviji, jer bi centralizam inače ostao u manjini, pa je prirodno da ni ovi nijesu mogli biti bez toga. Ipak su ovi izbori bili izuzetak u odnosu na ostale, po tome što su kotarski predstavnici ne samo javno agitovali, nego i vršili nasilja i falsifikate na štetu kandidata HSS, iako je bila u vladi zastupljena s nekoliko svojih ministara. To je dalo povoda Stjepanu Radiću da svoje ministre povuče iz vlade i nastavi odlučnu borbu protiv vidovdanske države. Radić je odmah počeo s politikom zaokruživanja i izolacije Srbije. Početkom februara 1927. ponudio je narodnim poslanicima Crnogorske federalističke stranke, da s narodnim poslanicima HSS osnuju zajednički parlamentarni klub, koji će se zvati “Narodni seljački klub”. Ponuda je prihvaćena s velikim zadovoljstvom. Stranke su zadržale dotadašnja imena, ali jedinstvo političkog cilja ubrzo ih je pretvorilo u jedan politički pokret, kojim su Hrvatska i Crna Gora ostale nerazdvojno vezane u svim borbama u Jugoslaviji sve do njenoga sloma. Koliko je Srbijance uznemirio ovaj akt Radićeve političke mudrosti, otkrila je ponuda narodnih poslanika zemljoradničke stranke J. Jovanovića Pižona da uđu u parlamentarni klub HSS, pod uslovom da se ne pravi sporazum s crnogorskim federalistima. Ponuda je odbijena.

Dok je Radić stvarao planove za borbu protiv centralizma, nasilja i korupcije, za to vrijeme su srpske stranke razjedali sukobi ličnih interesa i kraljeve intrige. Pala je i šesta vlada Nikole Uzunovića, i novu vladu je Velja Vukićević sastavio od radikala, demokrata Ljubomira Davidovića i muslimana dr M. Spahe. Ova vlada je raspisala izbore za narodnu skupštinu i održala ih je 11. septembra 1927.godine.

Stjepan Radić uložio je znatan napor, da se prilikom ovih izbora Makedonija pridruži Hrvatskoj i Crnoj Gori u borbi protiv Beograda. U tu svrhu poslao je u Makedoniju Pavla Radića sa nekoliko narodnih poslanika. Međutim, nasilje u Makedoniji je bilo tako veliko, da je isključivalo mogućnost da volja tamošnjeg naroda dođe do izražaja u bilo kom obliku. Sami pokušaj pojavljivanja jedne makedonske stranke Beograd je smatrao veleizdajom. Makedonci bi bili progonjeni za veleizdaju i u slučaju da pokušaju istaći Hrvate, članove HSS, kao kandidate za svoje narodne poslanike. NIšta nije moglo izmijeniti činjenicu da je Makedonija proglašena ratnim plijenom srpskih stranaka. Policijski službenici napali su kamenjem Pavla Radića i drugove.

Stjepan Radić je htio, da ja budem izabran u Hrvatskoj. Kandidovao me je u sremskom izbornom okrugu, u županijskom okrugu. U vezi s tim uz njega sam bio ja i jedan od govornika na javnim skupštinama u Sremu. Polovinom avgusta mjeseca, baš prilikom putovanja na skupštinu u Ilok, govorili smo o teškom položaju samostalnih demokrata Svetozara Pribićevića. Bilo je očigledno da u opoziciji ne mogu dugo izdržati usamljeni. Opterećeni odgovornošću za teške zločine počinjene u ranijih godina u Hrvatskoj, oni su čekali da ih beogradska politika nasilja opet pozove u službu. Stjepan Radić je mislio da će biti bolje da ih on uzme kod sebe, nego da ponovno u Hrvatskoj vrše janjičarske usluge Beogradu. Dezerterstvo Svetozara Pribićevića, vođe beogradskih janjičara biće gorka pilula za Beograd”, reče Stjepan Radić, i mene ovlasti da radim na pridobijanju Pribićevića nama. Taj Radićev plan ostao je tajna nas dvojice sve do početka pregovora sa Pribićevićem u Narodnoj skupštini. Kasnije smo se nekoliko puta, u razgovoru, vraćali na to pitanje. Tačno je da i taj savez ulazi u plan izolacije Beograda, ali se moralo viditi računa i o ogromnom teretu Pribićevićevih grijeha kao i o mogućnosti, da se on odvikne služiti Beogradu, kojem je služio cijeli život. Ipak je Radić svaki put ostao pri mišljenju da je bolje da je s nama nego s Beogradom.

Što smo se više približavali danu izbora, izborna borba je postajala sve žešća. Ja sam otišao u moj županijski kotar. Iako je moj izbor bio osiguran činjenicom da me je Radić kandidovao, ipak sam morao voditi oštru borbu zbog velikog broja protivkandidata. Održao sam skupštine u svakom selu. Na skupštama je redovno prisustvovalo cijelo selo. Vrlo ljubazno su me dočekivali, pažljivo slušali, s velikim razumijevanjem odobravali i s poklicima ispraćali. Skupštine u županijskom kotaru spadaju među najljepše uspomene moga života.

Rezultat izbora nije, sam po sebi, donio nikakve promjene u političkoj situaciji. HSS je dobila 62 mandata. U Zagrebu su izabrani dr Ante Pavelić, vođa Hrvatske stranke prava, i dr Ante Trumbić, federalista.

Glavni odbor crnogorskih federalista napravio je jednu veliku grešku pri isticanju kandidata. Kandididovao je u cetinjskom okrugu nepouzdanu osobu. Međutim, glasači su o kandidatu bili bolje obaviješteni od glavnoga odbora te nijesu došli na glasanje. Njihovom apstinencijom smanjen je broj glasova na kandidatskoj listi, usljed čega je izgubljen i mandat u podgoričkom okrugu. Cetinjski kotar, koji je uvijek bio neosvojiva federalistička tvrđava, tim svojim postupkom napravio je štetu. Kasnije, za vrijeme diktature, vidjelo se, da je narod imao pravo. Onaj kandidat u cetinjskom kotaru, izdao je, otišao je u službu diktature. Dokazalo se da bi bila veća šteta da je izabran, od štete, koja je napravljena njegovim rušenjem. Narod ljude ne proučava nego ih osjeća. Zbog toga je narodni sud o pojedincima uvijek pouzdaniji nego sud takozvane gospode.

BORBA SELJAČKO-DEMOKRATSKE KOALICIJE
S BEOGRADSKIM IMPERIJALIZMOM

Nikola Pašić je izbjegavao dvije stvari. Pazio je da dvije velike srpske stranke, radikalna i demokratska, nikada ne budu istovremeno u vladi. Bojao se da bi tim jedinstvom srbijanskog fronta izazvao jedinstvo fronta ostalih zemalja protiv Srbije. S druge strane, držao je mnogo do toga da nasilja u ostalim zemljama, a posebno u Hrvatskoj i u Crnoj Gori, što manje vrše neposredno Srbijanci, već je to radio preko svojih janjičara, sinova tih zemalja. Pored te dvije stvari, on je upotrebljavao terminologiju jugoslovenske političke orjentacije za oznaku pojmova srpskog imperijalizma i time uspješno stvarao zabunu u širim slojevima.

Dolaskom u vladu obadviju srpskih stranaka, i radikalne i demokratske, stvorena je srbijanska fronta. Odlaskom samostalnih demokrata Svetozara Pribićevića u opoziciju nestalo je janjičara u Hrvatskoj. Sama upotreba termina jugoslovenstvo bila je preslaba, da maskira srpski imperijalizam. S vladom Velje Vukićevića pojavio se srpski imperijalizam prvi put s maskom, kroz koju je lik maskiranog vidjelo i najnevještije oko.

Nametala se Radićeva ideja o stvaranju koalicije sa samostalnim demokratima. Razgovori sa njima doveli su 10.novembra 1927. godine do Seljačko-demokratske koalicije, skraćeno SDK. Toga dana održana je zajednička sjednica oba kluba narodnih poslanika. Donešena je rezolucija o osnivanju SDK. Ostali tekst rezolucije je beznačajan, ali istorijski značaj ima činjenica, da se tog dana kraljevina SHS rascijepila na Savi i Dunavu. Prema srbijanskom frontu stvoren je kontrafront. Stvoreni su suprotni frontovi dva pogleda na svijet, dva svijeta.

Vlada Velje Vukićevića je nekoliko puta rekonstruisana, ali su svaki put u vladi ostali radikali i demokrati, ostala je srbijanska fronta. Dr A. Korošec i dr M. Spaho su na vrijeme osjetili pripreme za veliku bitku i sklonili su se pod zaštitu beogradskog imperijalizma. Mislili su da su svojim postupkom dokazali jezuitsku lukavost i istočnjačku mudrost, a kasniji događaji su pokazali da je njihov vođa bila kratkovidna briga malih ljudi za spašavanje svojih malih računa.

SDK je počela borbu u parlamentu tražeći jednakost poreskih obaveza. Ustanovljena je, na temelju službenih podataka, strahovita nejednakost poreskog opterećenja stanovnika Srbije i stanovnika ostalih zemalja, te se tražilo, da se hitno donese zakon o neposrednim porezima, kojim će biti izjednačene poreske obaveze u svim zemljama. Vlada je priznala nejednakost poreskih obaveza, ali je odbila hitnost zakonskog projekta pozivajući se na tehničke poteškoće. U stvari, hitnost je odbijena zbog toga, što je jednakost obaveza značila smanjenje poreza u ostalim zemljama, a povećanje poreza u Srbiji, čime bi se u Srbiji izazvalo ogromno nezadovoljstvo. Široke narodne mase u Srbiji bile su za centralizam baš zbog te nejednakosti poreskih tereta i zbog trošenja velikoga dijela poreza ostalih zemalja u korist Srbije.

Ovim zahtjevom SDK napadnut je Vidovdanski ustav na njegovom najosjetljivijem mjestu i to s pozivom na 116. paragraf istog ustava, kojim je jednakost poreskih obaveza garantovana za sve državljane. Ovaj naš zahtjev jednako je uznemirio sve Srbijance, i one u parlamentu i one van parlamenta. Osjetilo se, da je cijeli smisao centralizma doveden u opasnost. Zašto smo se onda odrekli svoje države i pristali na kraljevinu SHS, govorili su jedni. Zašto smo ratovali, ako nećemo imati koristi od svoje pobjede, govorili su drugi. Živjela majka Srbija! Napolje “prečani” iz Beograda! – dovikivali su najradikalniji. Uzburkala se cijela Srbija. Beogradska štampa prozvala je SDK “prečanskim frontom” i počela je oštro napadati. Na naše prigovore da su Srbijanci prvi stvorili svoj front, odgovarali su nam da je srbijanski front državotvorni, a naš antidržavni.

Narodni poslanici SDK održali su sjednicu u Zagrebu 21. Januara 1928.godine. Na toj sjednici prihvaćena je rezolucija, koja je bila odgovor na uzbunu Srbije. Prošireni su zahtjevi i pooštren je ton. Rezolucija počinje konstatacijom da je SDK jedna cjelina prema svim drugim parlamentarnim strankama i političkim faktorima uopšte. Traži se vlada koncentracije svih stranaka i grupa, koje pristaju da se odmah uspostavi ne samo poreska ravnopravnost, nego i ravnopravnost na svim područjima javnog života. Vlada koncentracije treba da povuče prijedlog državnog proračuna, koji je bila izradila vlada srbijanske fronte, i da izradi novi na principu ravnopravnosti. Ističe se hitnost potrebe da se depolitizuje državna administracija. Vlada srbijanske fronte naziva se izazivačkom i separatističkom. Za SDK se tvrdi da nije “prečanski front”, kako je službeno nazvana, nego front samoobrane protiv eksploatacije i hegemonije. U slučaju da se ne udovolji zahtjevima SDK prije budžetske rasprave, rezolucijom se izjavljuje, da će se povesti najbezobzirnija borba protiv vlade Velje Vukićevića u parlamentu, i da će se borba prenijeti u narod. Napominje se, da će opseg borbe obuhvatiti i Staru Srbiju i Makedoniju.

Rezolucijom se od Srbijanaca traži da se odreknu najvažnijih prednosti, za koje su smatrali da su ih sebi trajno osigurali centralizmom. To je u njihovim očima značilo da se odreknu cijelog smisla svoga pristanka na državnu zajednicu sa ostalim zemljama. Zbog toga su smatrali rezoluciju objavom rata Srbiji. Nagovještaj prenošenja borbe u Staru Srbiju i Makedoniju, u zemlje “koje su oni od Turske na sablji dobili”, smatrali su besprimjernom provokacijom. Po njihovom shvatanju državne zajednice, što je srbijansko, to je samo njihovo, a što pripada nekoj od ostalih zemalja, to je zajedničko svima. A srbijansko pravo pljačke ostalih zemalja, to je pravo srbijanske pobjede u ratu. To su bili neophodni rekviziti definicije srbijanskog pojma državne zajednice. Tražiti uklanjanje ne svih, nego makar jednog od tih rekvizita iz definicije, bila je veleizdaja. Zato je zagrebačka rezolucija SDK proglašena veleizdajom, a SDK neprijateljem države broj 1.

Da bi uništio SDK, kralj je prilikom krštenja svog drugog sina, ponudio Stjepanu Radiću ulazak u vladu Velje Vukićevića bez samostalnih demokrata. Radić je odbio. Učinjen je i drugi pokušaj. Udešeno je da Velja Vukićević podnese ostavku vlade i time omogući da cijela SDK uđe u vladu, ali ne dopuštajući ni diskusiju o zahtjevima njene rezolucije. Ni to nije uspjelo, i ponovno je sastavljena vlada srbijanske fronte s Veljom Vukićevićem na čelu. Ovaj sporazum između radikala i demokrata Ljubomir Davidović je nazvao “tvrdim gradom, koji niko ne može razoriti”. Za ministra unutrašnjih poslova došao je dr A. Korošec. Bolje poznavaoce srbijanskih metoda ovo je jako zabrinulo. Iz iskustva se znalo da Srbijanci ovo ministarstvo daju nesrbijancu, kad god se spremaju na izuzetno teška nasilja i zločine. Bilo je jasno da su u temelje Davidovićevog “tvrdoga grada” uzidane kobne odluke. Budući da se SDK nije dala uništiti prevarom, odlučeno je da se uništi zločinom.

“Tvrdi grad” Ljubomira Davidovića bio je prva lasta diktature. Srbijancima je postalo jasno da oni Vidovdanskim ustavom nijesu osigurali vladavinu Srbije nad ostalim zemljama. Činjenica da su ostale zemlje po broju stanovništva četiri puta veće od Srbije, omogućavala je da njihova koalicija dovede Srbiju u manjinu u parlamentu, i oduzme joj vladavinu. Time bi Srbija bila dovedena u položaj da vodi borbu ili za federativno uređenje državne zajednice ili za potpuno odvajanje od ostalih zemalja. Takav pravac razvoju budućih događaja nesumnjivo je dalo stvaranje ovakvih frontova, a oni se nijesu mogli izbjeći na duže vrijeme, jer su bili nužna posljedica neravnopravnosti ostalih zemalja sa Srbijom. Da ne bi došla u položaj potlačene zemlje, a odbijajući i samu pomisao na federaciju, Srbija se odlučila na nasilno ukidanje Vidovdanskog ustava, tj. na diktaturu, i skrenula je razvoj događaja u tom pravcu.

Koncem februara počela je u Narodnoj skupštini borba dvije strane. U samom početku bila je vrlo oštra. Bilo je i tučnjave. Predsjednik parlamenta kažnjavao je pojedine narodne poslanike SDK isključenjem sa većeg broja sjednica. Počeo je kažnjavanje isključenjem Stjepana Radića s tri sjednice. U znak solidarnosti s njim sa sjednica su izostali svi narodni poslanici SDK. Zatim je počelo isključivanje po više njih istovremeno. Ako je neko, uprkos isključenjima, ostajao na sjednicama, skupštinsko obezbjeđenje ga je izbacivalo napolje. Neke je policija morala iznositi. Među narodnim poslanicima srbijanske strane organizovane su trojke i petorke za fizičke napade na narodne poslanike SDK. Sve je govorilo da se Srbija sprema na neki sudbonosni preokret i da hoće za to da stvori opravdanje. Da bi omela tu namjeru, SDK je izjavila u parlamentu da neće učestvovati u raspravi državnog proračuna prihoda i rashoda. Rekla je da to čini da bi skinula sa sebe čak i onu sjenku odgovornosti, koju bi primila samim učestvovanjem u diskusiji o njemu. Za sebe je zadržala pravo eventualnog učestvovanja u diskusiji o zakonu o finansijama. Tim svojim postupkom SDK je zaobišla zasjedu, koja joj je bila namještena.

Izglasan je državni budžet za 1928. godinu. Kratak parlamentarni raspust koji je nastupio poslije toga, iskoristila je SDK za održavanje javnih skupština. Svake nedjelje održavala se po jedna skupština u Hrvatskoj i na svakoj se napadao poredak stvoren vidovdanskim ustavom.

Čim se sastao parlamenat, SDK je počela voditi tehničku opstrukciju, koja je onemogućila i sami prelaz na diskusiju o predloženim vladinim zakonskim projektima. Redovno se raspoloživo vrijeme ispunjavalo diskusijom o zapisniku sa prošle sjednice. Dokazalo se da SDK može onemogućiti rad parlamenta. Nervoza Beograda i Srbije rasla je iz sata u sat. Beogradski listovi nijesu objavljivali govore članova SDK, ali su na posebno istaknut način donosili iz njih pojedine rečenice, koje su bile podobne da pojačaju ogorčenje Srbije. Ne samo to. U Beogradu je počeo izlaziti list “Jedinstvo”. Znalo se da je to organ predsjednika vlade Velje Vukićevića. On ga je finansirao. U broju “Jedinstva” od 14. jula 1928. izašao je članak, kojim se dokazuje potreba ubistva Stjepana Radića. Uz to se znalo, da neki narodni poslanici, članovi srbijanske fronte, inače poznate komite, često noću idu u kraljev dvor. Svima nam je bilo jasno, da je Stjepan Radić osuđen na smrt. Niko od nas nije ni slutio da će zločin biti izvršen u parlamentu.

DIKTATOR PRIPREMA SVOJ DOLAZAK

Opstrukcija narodnih poslanika SDK u parlamentu mogla se savladati samo raspuštanjem Narodne skupštine i novim izborima. Od njih se nije moglo očekivati drugo do pogoršanje situacije na štetu Srbije, jer je nezadovoljstvo protiv Beograda bivalo iz dana u dan sve veće, a time i pouzdaniji izgledi SDK u pobjedu. Beograd je znao, da su dr A. Korošec i dr M. Spaho uz njega samo dotle, dok je jači. Opasnost da Srbija bude izolovana a njena vladavina uništena, bila je na pragu. To je ubrzalo uvođenje diktature. Da bi se diktatoru uspjeh osigurao, trebalo je ubiti Stjepana Radića, jedinog političara, koji bi mogao voditi narod na barikade. Eto ko je i zašto donio odluku, da se ubije Stjepan Radić. Za mjesto izvršenja ubistva parlamenat je izabran iz dva razloga. Prvo da bi se mjestom izvršenja zločina odgovornost zbog toga što više udaljila od diktatora, da bi sa što više uspjeha mogao dokazivati svoj alibi. Drugo, da bi se diktatoru pružila mogućnost da parlamenat ukloni iz javnoga života kao zločinca i time bude na strani naroda u osuđivanju užasnog zločina. Nesumnjivo je dobro smišljen plan za političku i psihološku pripremu diktature, kao jedinog izlaza iz situacije. Pakao ne bi imao ovom planu što zamjeriti.

Da bi se vidjelo s koliko su lakoumnosti vodeći beogradski političari učestvovali u pripremanju diktature, dodaću još par činjenica onima, koje sam prije naveo.

Beogradska Narodna skupština je obavještena da će se sjednice međunarodne interparlamentarne unije održavati u Parizu u vremenu od 19. do 17. juna 1928.godine, i pozvana je da učestvuje preko delegacije svog interparlamentarnog odbora. Interparlamentarna unija bila je instrumenat saradnje parlamenata, na koju vlade pojedinih država nijesu imale i nijesu smjele, bar ne javno, imati nikakvih ingerencija. Tim povodom naš interparlamentarni odbor je 12. juna održao sjednicu, na kojoj je odlučeno, da naša delegacija krene u Pariz 15. juna.

Predsjednik delegacije bio je dr Milan Stojadinović, jedna od vodećih ličnosti Radikalne stranke. On je izjavio, da se dogovorio s predsjednikom vlade Veljom Vukićevićem, da Stjepan Radić, kao član delegacije, ne može putovati u Pariz. Sutradan, 13. juna beogradski radikalski dnevnik “Vreme” donio je izjavu dr Stojadinovića s njegovim punim potpisom, u kojoj ponavlja ono, što je rekao na sjednici interparlamentarnog odbora, tj. da naša delegacija uopšte neće putovati u Pariz, ako bi putovao i Stjepan Radić. Tek nam je 20. juna bilo jasno zašto su predsjednik vlade i dr M. Stojadinović spriječili Stjepanu Radiću putovanje u Pariz.

Predsjednik narodne skupštine bio je dr Ninko Perić, profesor na Pravnom fakultetu beogradskog univerziteta. Kao profesor prava, a i iz prakse, dobro je znao skupštinski poslovni red. Ipak je, protivno njegovim propisima i dotadašnjoj praksi, dao riječ Puniši Račiću.38) Time mu je omogućio, da dođe na govornicu, tj. prema Stjepanu Radiću, koji je sjedio u prvoj klupi. Račić je mogao i bez pitanja predsjednika doći na to mjesto, da bi omogući pucanje na Radića, ali je od najvećeg značaja za pravnu kvalifikaciju djela, što već svojim dolazkom na govornicu nije otkrio svoju deliktuoznu namjeru. Ta okolnost uvjerljivo optužuje dr Ninka Perića za saučestvovanje u zavjeri protiv Stjepana Radića.39)

Dana 20. juna prije podne Puniša Račić je iz parabeluma ispalio pet metaka, od kojih dva na Stjepana Radića. Dvojicu je ubio, a trojicu teško ranio. Nakon izvršenog zločina, lagano je napustio skupštinsku dvoranu, prošao kroz ministarsku sobu između ministara i izašao iz skupštinske zgrade u grad. Ni skupštinska policija ni žandarmerija oko skupštinske zgrade nijesu mu pravili smetnje. Tek poslije podne oko pet sati prijavio se ministru unutrašnjih poslova dr A. Korošcu. Ovaj je naredio da ga pritvore.

Zločinom, koji je bio tako krvav, ipak nije postignut cilj. Iako teško ranjen, Stjepan Radić je ostao živ. Zbog toga je odgođeno proglašenje diktature. Zavjerenici su se zbunili. Istog dana kralj je posjetio u bolnici ranjenog Stjepana Radića. Radić mu je rekao: “Zločinom u skupštini uništeno je sve. Ostao je samo narod i kralj”. Kralju je bilo jasno, da ga je tim riječima Radić stavio pred izbor: ili federacija ili razlaz. Narodni poslanici SDK 21.juna donijeli su odluku da napuste parlamenat, i napustili su ga. Kralja je zbunjivao i smrknuti pogled zaprepaštene Evrope put Beograda i njegovog zločina.

Cio plan okrenut je naglavačke. Umjesto diktature i čiste situacije, razjareni narod oko ranjenoga Radića. Kralj ipak nije odustao od diktature. Odgodio ju je, dok ne vidi što će biti sa Radićem. Zato nije ni pomišljao na raspuštanje skupštine i na nove izbore. Da bi koliko toliko skrenuo pogled naroda s Radića na drugu stranu, naredio je početkom jula 1928. godine Velji Vukićeviću da podnese ostavku vlade. Ponudio je sastav koncentracione vlade čovjeku u dubokoj starosti, Aci Stanojeviću. On je bio jedini od srbijanskih političara, za koga se moglo pretpostavljati da Radić vjeruje, da nije učestvovati u zavjeri protiv njega. Stanojević je preko Radićevog doktora zatražio, da ga Radić primi. Radić mu je istim putem odgovorio, da s njim, budući da je prvi potpredsjednik radikalne stranke, ni sada ni ubuduće ne samo da neće o politici govoriti, nego neće uopšte stupiti ni u kakav socijalni dodir. Radić je dodao, da to vrijedi za sve članove skupštinske većine, dakle za sve radikale i demokrate, što ustvari znači za sve srbijanske političare. I nakon takvog Radićevog odgovora, kralj je nastavio manevrisanje sa savjetovanjima, ali je doskora povjerio sastav vlade dr A. Korošcu, koji je zadržao i ministarstvo unutrašnjih poslova. Inače je ostala vlada srbijanske fronte, samo sada zaogrnuta mantijom katoličkog sveštenika.

Dr. A Korošec pristao je da bude predsjednik te vlade u toj Narodnoj skupštini. Da bi se preporučio budućemu diktatoru, solidarisirao se s ubicama. O toj se činjenici govorilo, u narodu uopšte, a u hrvatskome narodu posebno, vrlo nepovoljno za dra Korošca, osobito kao svještenika.

Kad se oporavio toliko, da mu je doktor mogao dopustiti putovanje, Stjepan Radić je prevezen željeznicom iz Beograda u Zagreb. Pretpostavljao je domaću njegu bolničkoj, a i čeznuo je za tim da se što prije oslobodi Beograda.

Narodni poslanici SDK održali su sjednicu u hrvatskoj sabornici u Zagrebu na Markovom trgu 1. avgusta 1928.godine, i donijeli su rezoluciju, koja je svojim sadržajem uvjerila Beograd, da je zločin u parlamentu, umjesto da bude opravdanje diktature, kako je zamišljen i pripremljen, postao sudbonosna prekretnica u životu kraljevine SHS. Rezoluciju je predhodno odobrio Stjepan Radić. Samostalni demokrati, koji su dotle bili uporni centralisti, prihvatili su zahtjev za federativim uređenjem državne zajednice. Toga dana srbijanske stranke ostale su jedine centralističke stranke u Jugoslaviji. Time su Sava i Dunav definitivno postali granica dvaju nespojivih svjetova.

Najvažnija je 2. tačka rezolucije, koja doslovno glasi: “Konstatirajući, da su kraljevine Hrvatska i Crna Gora – te sve narodne individualnosti predstavljene u Narodnom vijeću, – pristupile u državnu zajednicu s kraljevinom Srbijom ne odričući se svojih historijsko-državnih odnosa narodno-politički individualiteta u korist ma koje druge od ujedinjenih zemalja, nego samo u korist državne zajednice Srba, Hrvata i Slovenaca, pa da su akt od 1. prosinca 1918. i ustav od 28. lipnja 1921. upotrijebljeni za utvrđenje hegemonije bivše kraljevine Srbije nad svim ostalim zemljama i narodnim dijelovima, – izjavljujemo, da je u narodnoj svijesti dosadašnje državno uređenje u cjelini poništeno poznatim događajima, pa da ćemo povesti najodlučniju borbu za novo državno uređenje, koje će osigurati potpunu ravnopravnost svih spomenutih individualiteta. Daljnje odluke u ovom pravcu donijet će se, kada bude predsjedniku Stjepanu Radiću moguće da sudjeluje na sjednicama”.

Činjenica, što je rezoluciju odobrio Stjepan Radić osam dana prije svoje smrti, dala joj je značenje Radićevog političkog testamenta. Rezoluciju su 2. avgusta prihvatili: vođa Hrvatske stranke prava dr Ante Pavelić i vođa Hrvatskih federalista dr A. Trumbić, i istog dana ušli u klub narodnih poslanika Hrvatske seljačke stranke. Tako je rezoluciju prihvatila cijela Hrvatska bez izuzetaka, i Crna Gora preko narodnih poslanika crnogorske federalističke stranke kao članova SDK.

Nijedna srbijanska stranka i nijedan srbijanski političar nije prihvatio zagrebačku rezoluciju. Time je Srbija konačno odbacila ideju državne zajednice zemalja južnih Slavena., Srbija je tim svojim stavom Zemlje koje su tada bile u sastavu Jugoslavije stavila pred izbor: ili da se pomire s robovanjem njoj ili razlaz.

Stjepan Radić je umro 8. avgusta 1928. godine. Otpala je smetnja uvođenju diktature. Ipak je ostavljeno, da prođe nekoliko mjeseci, da se ne bi primijetilo, kako se željno očekivala Radićeva smrt, a i da bi se, koliko toliko, umanjilo šaputanje o zločinu u parlamentu na štetu diktatorovu. Traži se novi povod za diktaturu. Udešeno je, da ga daju obadvije srbijanske velike stranke, radikalna i demokratska.

Kralj je pozvao u audijenciju predsjednika SDK dr-a Vladimira Mačeka i Svetozara Pribićevića. Primio ih je, svakoga posebno, 4. januara 1929. godine. Dr Maček je tražio federativno uređenje državne zajednice. Pribićević se složio s njim. Poslije njih su primljeni u audijenciju Aca Stanojević, vođa radikalne stranke i Ljubomir Davidović, vođa demokratske stranke. Kralj im je rekao šta traži dr Maček. Saslušavši svoje klubove narodnih poslanika, Aca Stanojević i Lj. Davidović saopštili su kralju, da odbijaju zahtjev dr-a Mačeka.

Logika poštovanja ustavnog poretka i poštovanja naroda i njegove volje tražila je, da se rješenje tog sukoba između centralizma i federalizma prepusti narodu i raspišu izbori za Narodnu skupštinu, ali je bila jača logika srbijanskoga imperijalizma, koja je u sukobu našla povod za proglašenje diktature. Diktatura je bila posljednji i dugo pripremani napor Srbije da ostale zemlje potčini svojoj vladavini.

DIKTATURA KRALJA ALEKSANDRA

Kralj Aleksandar Karađorđević svečano je, pred parlamentom, položio zakletvu, kojom se obavezao narodu, da će biti vjeran ustavu iz 28. juna 1921. godine. Manifestom od 6. januara 1929. godine objavio je taj isti kralj tome istome narodu, da ukida taj isti ustav. Svečano je objavio narodu, da gazi svoju svečano položenu zakletvu! U manifestu su dva dragocjena priznanja. Citiraću ih doslovno: “Žalosni događaji i razdori u Narodnoj skupštini pokolebali su kod naroda veru u korist ove ustanove”. “Moja je sveta dužnost, da svim sredstvima čuvam državno i narodno jedinstvo”.

Pozivanjem na zločin u skupštini potvrđeno je da je počinjen samo zbog toga da bi se njime pripremilo uvođenje diktature. A izjavom diktatora, da će “svima sredstvima” čuvati državno i narodno jedinstvo, priznato je, da se pribjeglo diktaturi samo radi obrane centralizma. Objavljen je rat federalizmu i federalistima, i to rat, koji će se voditi “svim sredstvima”. Da bi mogao voditi taj i takav rat, kralj je uzeo svu državnu vlast u svoje ruke. Narodu je naredio da mu se pokorava.

Na dan kraljevog minifesta i nekoliko dana kasnije narod je ostao skamenjen. Niko nije ništa govorio. Nešto kasnije, šapat je počeo ponavljati riječi “svima sredstvima”. Svaka prijetnja kralja narodu sama po sebi je strašna. A takva prijetnja, i to iz usta čovjeka, koji je ne priznajući svetost zakletve dokazao da mu nije ništa sveto, izaziva jezu. Šapat je zgusnuo oblake crnih slutnji kao pred provalu oblaka.

Po imenima ministara diktatorove vlade vidjelo se, da su u vladu ušle vodeće ličnosti srbijanske fronte.40) Na čelu im je general, zapovjednik kraljeve garde. Ne može se znati je li se srbijanska fronta upisala u diktatorovu gardu ili se garda upisala u srbijansku frontu. Da su postali jedno, jasno je. Opšti je osjećaj, da prijetnja “svim sredstvima” nije samo kraljeva, nego prijetnja cijele Srbije ostalim zemljama, a naročito Hrvatskoj, kao najjačem predstavniku borbe za federalizam.

Istoga dana kada i kraljev manifest, objavljeni su “Zakon o kraljevskoj vlasti” i “Zakon o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi”. Ni manifest ni ti zakoni nijesu izrađeni za jednu noć. Kada bi se i samo to znalo, to bi bio dovoljan dokaz da su audijencije od 4. i 5. januara, o kojima sam prije govorio, bile školski primjer licemjerja. Igrao se kralj s narodom i njegovim vođama kao mačka s mišem, koga je njegova zla sudbina namijenila da bude njen zalogaj.

Dr Ante Pavelić, vođa Hrvatske stranke prava, već 7. Januara osnovao je u Zagrebu, razumije se tajno, Ustaški pokret sa zadatkom da se revolucionarnim sredstvima izbori za hrvatsku državnu slobodu. Diktator je nagovijestio borbu “svim sredstvima”. Dr Pavelić ju je prihvatio i napustio Jugoslaviju. Bilo mu je jasno, da se nema čemu nadati od čuvara evropskoga poretka, stvorenog versajskim diktatom i njegovim dodacima, te je sudbinu hrvatskoga naroda vezao za sile, koje su bile protiv tog poretka.

Mi ostali političari Seljačko-demokratske koalicije ostali smo u zemlji, da spremnošću na žrtve održavamo vjeru naroda u slobodu.

U Beogradu je osnovan “Državni sud za zaštitu države”. Bio je nadležan za sve političke delikte. Sudio je u prvoj i zadnjoj instanci. Bio je najopterećeniji sud u državi. Prisustvovanje raspravama dopuštalo se samo najbližoj rodbini. Zatvori u Hrvatskoj bili su prepuni. Vješala u Beogradu nijesu bila nezaposlena. Hrvatska istorija sačuvaće imena obješenih. Rad toga suda i rad žandarmerije i policije diktator je dopunjavao naručenim ubistvima.

Političari SDK bili su pod strogim policijskim nadzorom. Policijski agenti bili su im neprestano pred kućom. Praćen je svaki njihov pokret. Prve pojave narodnog otpora diktaturi bile su povod za njihovo hapšenje i interniranje.41)

Ukoliko je pritisak diktature bivao teži, utoliko je s većim zadovoljstvom i nadom hrvatski narod pratio borbu dr-a A. Pavelića 42) s diktatorom. Prasak svake njegove bombe čuo je cio narod. Šapat ga je donosio i zatvorenicima. Kako djeluju mašta i šapat jedno na drugo, to je tajna narodne duše, ali se čini, da je daleko navjeći dio narodnoga duhovnoga života djelo njihove saradnje. Svakako su njihove tvorevine bogovi, vile i narodna poezija.

Dok je narod šaputao i brojao dane diktaturi, diktator je pravio planove za trajno uređenje države. Ali, za svaku sigurnost, odlučio se da jednom predradnjom stavi na probu funkcionisanje budućeg konačnog uređenja. Početkom oktobra 1929. godine objavljen je “Zakon o nazivu i podeli kraljevine na upravna područja”. Njime je država nazvana Kraljevinom Jugoslavijom umjesto dotadašnjeg naziva Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Podijeljena je na devet oblasnih jedinica, kojima je dat naziv banovine. Promjenu državnog imena diktator je obrazložio potrebom, “da se i u službenom nazivu kraljevine manifestira puno državno i narodno jedinstvo”. Promjena državnoga imena, sama po sebi, nema značaja, jer je narod državu i dotad zvao Jugoslavija, ali je potrebno istaći obrazloženje te promjene, jer je u njemu i uzrok za uvođenje diktature. Za ljubav centralizma i njegove što uspješnije borbe protiv federalizma diktator se odrekao trojstva u državnom imenu. To je dokaz da je Srbija još uvijek vjerovala da će ostale zemlje prihvatiti velikosrpsku državnu ideju, samo ako joj sakrije lice feredžom, izatkanom od jugoslavenske pređe.

Početkom septembra 1931. godine, diktator je manifestom objavio narodu davanje svoga ustava. Ustavom su stvorena dva kolektivna državna organa. Jedan je nazvan Narodna skupština, a drugi Senat. Polovinu senatora imenuje diktator. Drugu polovinu osigurao mu je izborni zakon. I u Narodnoj skupštini diktatoru je izbornim zakonom osigurana ogromna većina. članovi oba tijela biraju se javnim glasanjem. Zemlje nemaju čak ni pravo isticanja svojih kandidata. Moraju imati zajedničku kandidatsku listu sa drugim zemljama. Srbijanska fronta postala je svemoćna. Ovjekovječena je vladavina Srbije nad ostalim zemljama. Ustavom predviđena mogućnost njegove izmjene je takva, da je isključeno da bi narod mogao izmijeniti ustav legalnim putem. Ipak je od svih ustavnih propisa najinteresantniji član 29. Njim je diktator definisao svoj pojam kralja.

Ta definicija doslovno glasi: “Kralj je zatočenik narodnog jedinstva i državne cjeline; on je čuvar njihovih svakidašnjih interesa.” Njom je diktator postojanje Jugoslavije i dinastije Karađorđevića vezao za postojanje centralizma tako nerazvojivo, da se čak poslužio riječju “zatočnik”, koja se upotrebljava samo u poeziji, ali u zakonima nikada. Značenje te riječi sadrži u sebi i kraljevu spremnost da po potrebi za centralizam žrtvuje i život.

Istim ustavom kojim je državu nazvao Jugoslavijom, objavio je rat ideji državne zajednice zemalja južnih Slovena. Federalizam, a s njim i Seljačko-demokratsku koaliciju, proglasio je krvnim neprijateljem države i dinastije. Diktatura je od privremene administrativne mjere pretovorena u sistem tajne vladavine. Proglasivši kralja čuvarom svakidašnjih narodnih interesa, diktator je proglasio narod i državu svojim vlasništvom.

Srbija je bila preslaba da bi mogla vladati nad ostalim zemljama samim nasiljem. Pozvala je korupciju u pomoć. Već od samog početka korupcija je postala vrlo zapažena pojava u Jugoslaviji. Počelo se s “izvoznicama” i “uvoznicama”, koje su značile monopoliziranje trgovine s drugim zemljama za pristalice režima. Kad je došlo do skidanja sekvestara i pljačke reparacija, korupcionaši su postali snažan politički faktor u državi. U Beogradu, koji je do kraja 1918. bio poznat po svojim skromnim kućama i turskoj kaldrmi, počele su filmskom brzinom nicati višespratne palate. Ne iz mjeseca u mjesec, nego iz dana u dan Beograd je mijenjao lik. Za dvije decenije postao je velegrad. Njegova okolina, s Dedinjem na čelu, načičkana je raskošnim vilama. Sjaj spomenika na Avali rječito odaje ludilo ondašnjih megalomanskih planova.

Za vrijeme diktature korupcionaši su postali vladajući stalež, na čijem je čelu stajao kralj. Krali su ministri, njihovi pomoćnici i načelnici. Krali su generali. Sa svima njima zajedno državu su pljačkali državni liferanti i poduzetnici državnih radova. Ni ostali članovi korupcionaškoga staleža nisu stajali skrštenih ruku. U ministarstvima nijedna novčana stvar nije se mogla obaviti bez posrednika. Veliki dio beogradskih advokata bavio se gotovo isključivo posredovanjem u ministarstvima. Tamo su imali svoje ortake, s kojima su dijelili “zaradu”. Ne samo advokati, nego i znatan broj drugih iz beogradske “čaršije” koji su imali “veze”, sticali su velika imanja od intervencija. Korupcionaški stalež se naglo umnožavao ili, kako se to službenim jezikom govorilo, neprestano je rastao broj vjernih kralju i otadžbini.

Ministarstvu vojske i mornarice dato je, od 1919.-1941.godine, redovnim, vanrednim i tajnim kreditima, oko stotinu milijardi dinara. Polovina te svote trebala se utrošiti na naoružanje vojske. Godine 1941. dokazalo se da je najveći dio toga pokraden. Dokazalo se, da je vladavina nasilja pretvorila vojsku u ništa i da ju je korupcija ostavila bez ičega.

Do kralja su dopirali glasovi, da se u narodu govorka da on najviše krade. Da bi ućutkao ta govorkanja, kralj je s vremena na vrijeme davao znak beogradskoj štampi da napadne ponekoga korupcionaša. Napade je redovno počinjao beogradski dnevnik “Politika”, u kojem je većinu dionica imao kralj. Taj ratoborni stav beogradskih listova trajao je po nekoliko nedjelja i prestajao na dati znak. I svoju Narodnu skupštinu kralj je upotrebljavao u istu svrhu. Tako je naredio članu skupštine, bivšem ministru saobraćaja Andri Staniću, da u skupštini optuži aktivnog ministra saobraćaja, Lazara Radivojevića, da je pri gradnji željeznica ukrao osamsto miliona dinara. Beogradski listovi su se tom aferom bavili preko mjesec dana. Kralj je vjerovao, da tim manevrisanjima uspješno skreće pažnju naroda sa sebe na drugu stranu.

Kralj Aleksandar Karađorđević poginuo je u Marseju početkom oktobra 1934. godine. Povodom njegove smrti, neki francuski listovi objavili su, da je u inostranstvu, dakle bez imanja u Jugoslaviji, ostavio preko dvjie milijarde franaka u gotovom novcu i u vrijednosnim papirima. Kad je stupio na prijesto nije imao ništa.

Rijetko je kada u svjetskoj istoriji nečija vladavina ostala u tako ružnoj uspomeni.

DIKTATURA KNJAZA PAVLA

Uz knjaza Pavla, kralj Aleksandar je testamentom imenovao još dvojicu za kraljevske namjesnike. Međutim, knjaz je od samog početka prigrabio diktatorsku vlast. Druga dvojica ostali su za cijelo vrijeme neprimijećeni.

Knjaževa diktatura niti je bila manje krvava ni manje koruptivna od diktature kralja Aleksandra. Ubijanje seljaka od strane žandarma po selima u Hrvatskoj uzimalo je sve veće razmjere. Maja 1935. godine zagrebački nadbiskup stari dr Bauer došao je u Beograd i knjazu uručio memorandum, kojim je tražio, da obustavi masovno ubijanje hrvatskih seljaka. U memorandumu su podrobno opisani slučajevi, u kojima su žandarmi otvarali vatru na narod za vrijeme crkvenih svečanosti. Navedena su imena ubijenih i ranjenih.

U Crnoj Gori je seljake osim žandarmerije ubijala i vojska. Krajem juna 1936. godine seljaci su u većim grupama iz okolnih sela išli prema Cetinju. Pretpostavljajući, da hoće na Cetinju da održe javnu skupštinu, vojska je na njih pred samim gradom otvorila vatru bez ikakvog povoda. Bilo je sedam mrtvih i preko pedeset ranjenih.

I knjazu Pavlu kao i kralju Aleksandru su državni sud za zaštitu države i korupcionaški stalež bili stubovi vladavine, a jemstvo njenog imuniteta bili su zločini žandarmerije i policije. U svemu je išao oprobanim Aleksandrovim putevima. Vodio je borbu za centralizam “svim sredstvima”.

Pred sami početak rata Njemačke s Poljskom nastupio je preokret. Knjaz je naredio predsjedniku svoje vlade, da s dr Vladimirom Mačekom potpiše sporazum, kojim je Hrvatskoj data autonomija. 43) Sporazum je bio uslovan, jer se za njegovo ostajanje na snazi tražilo naknadno odobrenje Narodne skupštine. 44) Diktatoru je data zakonska mogućnost da nakon rata od njega odustane, tj. da naredi svojoj narodnoj skupštini, da ga ne prihvati. Ali, bez obzira na to, kao i na cinjenicu da se sporazumom nije dobilo ni slično onome, što je SDK tražila rezolucijom od 1. Avgusta 1928. godine, sporazum ipak dokazuje, da je knjaz Pavle pomišljao na mogućnost ulaska Jugoslavije u rat. Na tu misao upućivali su i govori hrvatskog bana dr I. Šubašića. Prilikom svojih službenih putovanja po Hrvatskoj dokazivao je potrebu solidarnosti hrvatskoga naroda s Beogradom u slučaju rata. Bilo je poznato da je Šubašić čovjek knjaza Pavla i da te govore drži po njegovoj želji. U skladu s tim predviđanjima bila je i djelimična mobilizacija vojske. Javnost je sve to pratila s velikom zabrinutošću. Zato je kao olakšanje i ugodno iznenađenje primljeno pristupanje Jugoslavije Trojnome paktu 25. marta 1941.godine.

Međutim, velikosrpski revolucionari, čija je organizacija učestvovala u svim zavjerama, počev od one protiv kralja Aleksandra Obrenovića 1903. godine, već od ranije su bili pripremili državni udar, koji su izveli u noći između 26. i 27. marta 1941. godine. Upotrijebljeni su niži oficiri preko generala Simovića. Naviknuli na pustolovine, a pod uticajem novca iz Londona i naredaba iz Moskve, oteli su državnu vlast i uništili državu.

Država je najveće ljudsko djelo. Nju je najteže stvoriti, a lakše od mnogih velikih ljudskih djela uništiti. Talenat za umjetnost vladanja nad ljudima vrlo je rijedak. Mnogo je više velikih pjesnika, slikara, muzičara itd nego velikih državnika. Jugoslavija je tako postala, tako živjela i tako nestala, da cio pokušaj s njom mnogo liči na sudbinsku kaznu zemalja koje su bile u njenom sastavu.

Soljeća crnogorske državne slobode dali su crnogorskom narodu snagu, da i u tom mučilištu izdrži do kraja u borbi za slobodu. Tom borbom je crnogorska državna ideja potvrdila svoje pravo na život.

DUHOVNI LIK CRNE GORE

Crna Gora je u svijetu poznata po vojničkom duhu svoga naroda. Ona je sa sobom spojila slavu, da je jedina od zemalja na jugoistoku Evrope koja se uspjela oduprijeti svim pokušajima Turske da je pokori svojoj državnoj vlasti. Za sve vjekove svoje vladavine na Balkanu Turska je pokušavala da osvoji Crnu Goru i nikada u tome nije uspjela. Tu slavu Crne Gore ovjekovječili su, uz ostale pjesnike, i pjesnički kraljevi Alfred Tenison i A. S.Puškin. U svojim pjesmama nazvali su Crnu Goru tvrđavom slobode.

Nakon antičkih grčkih pjesnika i filozofa najveći pjesnik i filozof na Jugoistoku, crnogorski vladar i pjesnik Petar II Petrović Njegoš, u svom najvećem djelu “Gorski Vijenac”, kaže za Crnu Goru, da je “gnjijezdo junačke slobode”. Pojam junačke slobode nema nijedan drugi narod Jugoistoka osim Crnogoraca. On stoji prema pojmu građanske slobode zapadnih “demokratija” u odnosu, u kome stoji istina prema laži. Junačka sloboda je pravo naoružanoga junaka, da u odbranu svoje časti upotrijebi oružje protiv svakoga, pa i protiv državnih organa u toku njihovog službenoga rada. Građanska sloboda je iluzija razoružanih ljudi da su slobodni. Pojam junačke slobode uzidan je u temelje crnogorskoga pogleda na svijet, koji nema ničega zajedničkog s pogledom na svijet bilo kog drugog naroda na Jugoistoku, izuzevši narode koji pripadaju dinarskoj grupi.

Rase su zajednice krvi, a narodi su istorijske tvorevine. Crnogorski narod po jeziku pripada slovenskoj jezičnoj zajednici, a po krvi grupi onih naroda koji su poznati pod imenom dinarski narodi. Ovi narodi su, po savremenoj nauci o evropskim rasama, potomci Ilira, koji su, primivši jezike drugih rasa, napustili i svoje ilirsko ime, ali je ilirska krv u zajednici s geopolitičkim položajem i istorijom i dalje ostala stvaralac njihove kulture. Otuda postoji ne srodnost nego jedinstvo određenih kulturnih oblika kod dinarskih naroda počev od Albanaca pa do Južnih Tirolaca, koji su pogermanjeni Iliri.

Elegije, koje su se u slavu pokojnika i njegovog rada recitiraju prilikom sahrane, zovu se naricaljke (tužbalice). Najčuvenija naricaljka u svjetskoj književnosti je Homerova “Odiseja”, a najpoznatija crnogorska naricaljka je ona u “Gorskome Vijencu”, kojom sestra oplakuje svoga poginulog brata Batrića i sudbinu njegove djece, koja su njegovom pogibijom ostala bez oca, te bol njegovih sestara i sudbinu njegovog oca, koji je, izgubivši sina, ostao u starosti bez hranitelja.

Kao i Homerovi Grci, naricaljke imaju svi narodi dinarske grupe, jednako Crnogorci kao i Njemci u južnom Tirolu, a nemaju ih ostali narodi Jugoistoka. Sve naricaljke imaju istu metriku kao i Homerova “Odiseja” i jednako se skandiraju.

Poznati srpski naučnik Jovan Cvijić istakao je razliku između dinarskih naroda slovenskoga jezika i Srba, ali on je mislio da je ta nejednakost samo posljedica različitih uslova, pod kojima su se odvojeno, u posebnim državama, razvijali kroz sve vjekove istorije. Cvijiću nije bilo jasno da kultura nije samo tvorevina geopolitičkoga položaja i istorije nego i krvi.

Jednako znameniti srpski naučnik Živojin Perić, profesor beogradskoga univerziteta, kaže da su Crnogorci etička i etnička posebnost.

Ministar Velikonjemačkoga Rajha A. Rozenberg u svom poznatom djelu “Mitovi dvadesetog vijeka” kaže, da su junaštvo i čast mitovi dinarskih naroda jednako kao i Germana, čime na nesumnjiv način odvaja dinarske narode od ostalih naroda Jugoistoka.

“Gorski Vijenac” je bljesak crnogorskog pogleda na svijet.

Ne mogavši vojnički pokoriti Crnu Goru svojoj državnoj vlasti, Turci su pribjegli vjerskoj korupciji. Pojedinci su počeli prelaziti u islam i tim putem postajati privrženici turske državne ideje u Crnoj Gori, tj. postajati “Turci”. Time su došli u sukob s crnogorskom državnom idejom. Zbog toga, a ne zbog islama kao vjere, Crnogorci su dovedeni pred izbor:ili da poubijaju domaće “Turke” ili da izgube državnu slobodu. Cijeneći više državnu slobodu od krvnoga srodstva s domaćim muslimanima, oni su ih pobili na Badnje Veče godine 1702. Crnogorci su jedini narod na Jugoistoku, koji su imali svoju bartolomejsku noć. Taj događaj je opjevan u “Gorskom Vijencu”, u kojem je crnogorsko shvatanje svijeta, čovjeka i njegove sudbine na zemlji prenešeno u oblast apstrakcije i stvoren filozofski sistem.

Cijelo obrazloženje, koje je dato odluci o ubistvu odadnika od crnogorske države, dokazuje da se nije radilo o religioznom fanatizmu, nego o reakciji na zločin izdaje domovine. To dokazuju i riječi vladike Danila: “Udri za krst, za obraz junački” i njegov poziv da se “oltar pravi na kamen krvavi”. Krst se spominje samo zato, što je izdaja krsta odvela putem zločina veleizdaje, a borba se vodi za obraz junački, tj. za čast naroda i čast pojedinca, kojih nema bez slobode. To se vidi i iz govora igumana Stefana, koji za čast kaže da je slava i svetinja narodna. Uostalom, na kamenu krvavom ne pravi se hrišćanski oltar, nego samo oltar narodne slobode. Po crnogorskom pogledu na svijet, istu cijenu kao i čast ima samo junaštvo. Čast je izuzeta od primjene bilo kojeg mjerila zemaljskih vrijednosti i prenešena u carstvo religije, a junaštvo je uzdignuto u nedogledne visine nad svim ostalim ljudskim vrlinama. Junaštvo je “piće najslađe duševno, kojijem se pjane pokoljenja”. Ono je “vječna zublja vječne pomrčine”, koja “nit dogori niti svjetlost gubi” (“Gorski Vijenac”). Ljudska je dužnost boriti se protiv zla, a samo je junaštvo jače od svakoga zla. Zbog toga su bez junaštva sve ljudske vrline pomrčina, a junačtvo je zublja, koja vječno plamti, koja nikada svjetlost ne gubi. Na sjajniji prijesto junaštvo nije nikada podignuto, niti mu je ikada od ove pjesme ljepša ispjevana.

Crnogorski pojam junaštva nije isto što i pojam hrabrosti. Čojstvo tj. vjernost zadanoj riječi i velikodušnost prema slabijima, nužno je sadržano u definiciji pojma junaštva, dok kod hrabrosti nije isti slučaj. Svaki junak je hrabar, ali svaki hrabar čovjek nije junak. Hrabar je i lopov, koji provali u tuđu kuću, da je pokrade, ali nije junak.

Svim pjesničkim genijima njihovi narodi daju građu za djela, koja im osiguravaju besmrtnost. Zbog toga najveća djela najvećih pjesničkih genija potpuno razumiju samo sinovi njihovog naroda, jer ih samo oni osjećaju. Pjesnik “Gorskoga Vijenca” unio je u svoje djelo misao i osjećaj crnogorskoga naroda u tolikom stepenu, da crnogorski seljaci citiraju iz njega stihove, kao da su ga pisali zajedno s njegovim autorom. Crnogorci žive u “Gorskom Vijencu”, a “Gorski Vijenac” živi u Crnogorcima. Za Crnogorce ne postoji, ono čega nema u “Gorskome Vijencu”, u kojemu je sadržan moralni i etički sistem crnogorskoga naroda, svi propisi crnogorske religije. Crnogorci, iako hrišćani, i to uglavnom pravoslavni, ispovijedaju religiju “Gorskoga Vijenca”. Zbog toga je crnogorsko pravoslavlje crnogoroslavlje. Znatno se odijelilo od ostaloga pravoslavlja pa i od srpskoga, koje za sebe kaže da je svetosavlje, iako još nijedan srpski pisac nije dao definiciju toga pojma.

Ima još jedan razlog, zbog koga crnogorska i srpska crkva nikada ne mogu postati jedna crkva. Cijela religiozna mistika crnogorske crkve sadržana je u čudotvorstvu i svetiteljstvu crnogorskih svetitelja: sv. Vasilija Ostroškog i sv. Petra Cetinjskog. Nijednog od njih srpska crkva ne priznaje za svetitelje.

Postoji i jedna važna istorijska činjenica, koju treba istaći. Za vrijeme turske vladavine na Balkanu srpska crkva je potpala pod carigradsku patrijaršiju i od nje se podpuno odijelila tek poslije prvog svjetskog rata. Crnogorska crkva kroz sve vjekove nije bila ni u kakvoj zavisnosti od bilo koje pravoslavne crkve, pa ni od carigradske patrijaršije. Da li je i ta okolnost nešto pridonijela, da se crnogorsko pravoslavlje toliko udalji od ostalih, nije važno. Odlučujuća je činjenica, da Crnogorci imaju svoju religiju, svoje crnogoroslavlje i da su ostajući vjerni njemu vjerni samima sebi.

Narodna i državna organizacija Crne Gore, o kojoj sam govorio prije pod naslovom “Proglašenje Crne Gore kraljevinom”, potpuno je samostalno izgrađivana i jednako samonikla kao i crnogorski pogled na svijet i crnogorska religija. Crnogorski poredak nije djelo pojedinca, nego djelo koje je stvorila narodna pravna i politička svijest i na kojem je radila kroz mnoge vjekove. Stvaran narodnom borbom i narodnom sviješću taj poredak je postao narodna savjest. Zbog toga je neizbježan snažan otpor crnogorskoga naroda protiv svakoga pokušaja, da mu se nametne neko drugo uređenje. Državna samostalnost Crne Gore za Crnogorce nije stvar njihove taštine, nego nužna pretpostavka za održanje čistoće njihove rase i njihove kulture.

Fusnote:

1) Kad god su događaji stavljali Hrvatsko-srpsku koaliciju pred donošenje važnijih odluka, Svetozar Pribićević je slao u Beograd posebne izaslanike, da pita Nikolu Pašića šta da radi. Godine 1913. poslao je u tu svrhu u Beograd svog brata Adama. Pašić ga je primio noću u privatnom stanu radi davanja uputa. Adam je to iznio u svom članku “Rad hrvatsko-srpske koalicije i srpske vlade na sprečavanju rata 1913. god.”, koji je objavljen u božićnom broju beogradske “Pravde” 1937.

2) Austijska policija nije ga mogla pronaći čak ni kao gosta bosanskog mitropolita.

3) Čl. 29 Berlinskog mirovnog ugovora iz 1878. godine odnosi se na Crnu Goru. Pored ostalih ima i ovu odredbu: “Crna Gora ne smije imati ni ratnih lađa ni ratne zastave. Luka Bar i sve vode, koje pripadaju Crnoj Gori, ostaju zatvorene ratnim lađama sviju naroda”. Velike sile su priznale zahtjev Crne Gore da se ove odredbe ukinu na dan proglašenja aneksije Bosne i Hercegovine. Da bi potvrdile to priznanje, velike sile su naizmjenično slale po nekoliko jedinica svoje ratne flote u barsku luku, odakle su admirali s pratnjom dolazili na Cetinje, da u ime svojih vrhovnih zapovjednika čestitaju knjazu Nikoli slobodu crnogorskoga mora. To je uz ostale, uradila i ratna mornarica Austrougarske monarhije.

4) Marta 1937 . godine u beogradskom dnevniku “Pravda” objavljen je članak Adama Pribićevića pod naslovom: “Pismo g. Adama Pribićevića “Pravdi”. Tamo između ostalog, piše i ovo: “Statut, koji je Nastić objavio, bio je poslan za Petra Kočića. ….. Dodajem, da je Milan Pribićević posle objavljenja Statuta valjda za “kaznu”, bio premješten iz zabitnog Kruševca u Beograd i dodeljen “Narodnoj Odbrani”. To je bilo u vreme kralja Petra”. Kočić je poznati književnik i revolucionar iz Bosne. Milan Pribićević je u to doba bio aktivni srpski oficir i jedan od autora revolucionarnog statuta. Njega je “Narodnoj odbrani” mogao dodijeliti samo ministar vojske. Ne može se jasnije reći, čija je bila ustanova “Narodna odbrana” i čiji je bio ondašnji tzv. jugoslovenski pokret.

5) Vidi Jovan Đonović “Ustavne i političke borbe u Crnoj Gori”, strana 250.

6) Sasvim drugo značenje ima pojam Kuće ili kućne zajednice kao institucije građanskoga prava.

7) Jedinstvo mjerila za sve. I za svako pleme i za svako bratstvo i za svakoga pojedinca. Pravila bez izuzetka. Bratstvo Petrovići iz Katunskog plemena, iz sela Njeguša, davalo je Crnoj Gori državne i narodne vođe preko dvije stotine godina i vazda je i za njega ostalo obavezno ovo pravilo, kao i za ostala bratstva crnogorska. Zato ono nije postalo niti je moglo postati dinastija, jer bi se to protivilo crnogorskome mišljenju, da se ugled prilikom svake borbe za slobodu domovine i uopšte u svakoj prilici mora ponovno sticati, odnosno opravdanost stečenoga ponovno dokazati. Proglasiti sebe dinastijom značilo bi u budućnosti se izuzeti od pomenutoga pravila, i time jednom stečeni ugled proglasiti trajnim ne samo za bratstvo, nego i za pojedine njegove članove. Međutim, pojedini članovi bratstva Petrovića imali su ugleda samo utoliko, ukoliko su ga stekli svojom ličnom vrijednošću. Zato ni crnogorski Ustav iz 1905. godine nije proglasio bratstvo Petrovića dinastijom. U 18. paragrafu nabrajaju se, kao članovi vladalačkoga doma, kralj, kraljica i njihovi potomci. Za ostale članove bratstva izričito se napominje da nemaju “nikakvijeh prerogativa ni prava mimo ostalih crnogorskih državljana”. Od pravila o vrijednosti pojedinca nijesu izuzeti ni državni organi. Ni najveći položaj u državnoj hijerarhiji ne povećava ugled pojedinca. U Crnoj Gori je dogma da ne daje položaj ugled osobi nego osoba položaju.

8) Riječ pleme ima drugo značenje kod ostalih južnih Slovena. Kod njih pleme nekad označava narod, nekad rasu. Oni govore i o ruskom plemenu i o slovenskom plemenu.

9) Tok ove svoje prve posjete Petrogradu ispričao mi je knjaz Nikola na Rijeci Crnojevića za vrijeme balkanskog rata 1912. godine. Ja sam tada bio ministar finansija.

10) Deset soldi u Crnoj Gori zvali su šestica.

11) Kralju Nikoli su krajem prvog svjetskog rata, 1918. godine, njegovi dotadašnji saveznici oduzeli ne samo prijesto, nego i domovinu. Živeći u Francuskoj kao izgnanik, zapao je u materijalnu bijedu. Založio je svoju maršalsku palicu u jednoj zalagaonici u Parizu. Nije je mogao otkupiti i ona je prodata na javnoj aukciji. Kupio ju je jedan pariski jevrej.

12) Već je spomenuto, da sam ušao u vladu dr L. Tomanovića kao ministar pravde i zastupnik ministra prosvjete i crkvenih poslova prilikom rekonstrukcije vlade početkom aprila 1909. godine. Istupio sam iz vlade 24. januara 1910. godine. Nakon demisije te vlade, novu vladu je sastavio general M. Martinović 6. juna 1912. godine. Ja sam ušao u vladu kao ministar finansija i urbanizma. Martinovićeva Vlada dala je ostavku 25. aprila 1913.godine povodom zahtjeva konferencije ambasadora velikih sila u Londonu, da Crna Gora napusti Skadar. Vladu je sastavio genera Janko Vukotić.

13) Vidi St. Stanojević “Srpsko-turski rat 1912. god.”, preštampano iz “Ratnika” 1927. i 1928. godine, str. 49. “Ratnik” je bio organ srpskog glavnog štaba, te je Stanojevićevo djelo službena istorija srpsko-turskog rata.

14) U “strogo povjerljivom pismu” ruskog ministra spoljnih poslova Sazonova ruskom ambasadoru u Londonu grofu Be nckendorfu stoji, između ostaloga, i ovo: “Međutim, izvještava naš ambasador u Parizu u svojoj brzojavci broj 438 o gledištu, koje mu je saobćio Novaković, “da, ako se Srbija odrekne suverenog posjeda jedne jadranske luke, ona mora tražiti bilo kakve kompenzacije u jednom drugom pravcu, naime proširenje svojih granica preko područja, koje je u njenom ugovoru s Bugarskom uzeto u obzir, do linije uzduž rijeke Bregalnice ka Ohridskom jezeru, pri čemu moraju pripasti Srbiji Prilep, Bitolj i grad Ohrid”. Zbog toga je vrlo poželjno, da i Vi s Vaše strane navedete Novakovića na otvorenu izmjenu misli i da mu sasvim određeno izjavite, da takvo stanovište, koje vrijeđa Vama poznate temelje srpsko-bugarskog ugovora, od nas niti može dobiti podpore niti naći simpatije”. (Dr. M. Bogićević, “Die auswartige Politik Serbiens 1903.-1914., Band II. Diplomatische Geheimakten aus russischen, montenegrinischen und sonstigen Archiven. Nr. 745. Streng vertrauliches Schreiben des russischen Aussenminister an den russischen Botschafter in London, von 30 November (13. Dezember) 1912.” str. 352.

Stojan Novaković je bio prvi delegat srpske mirovne delegacije u Londonu. Iz saopštenja grofa Benckendorfa Novakoviću, Pašiću je bilo jasno, da se nema čemu nadati od arbitraže ruskoga cara, koja je bila predviđena ugovorom između Bugarske i Srbije, i došao je na kobnu misao rata protiv Bugarske. Istraživanje dubljih uzroka i daljih posljedica Pašićeve sudbonosne odluke prepuštam piscima o Pašiću. Hoću samo da konstatujem, kako Rusija svojom opomenom nije uspjela spriječiti srpsko-bugarski rat. Naprotiv, njena opomena bila je neopreznost, koja je ubrzala pripreme za rat.

15) Dr M. Bogićevi ć, “Die auswartige Politik Serbiens, 1903.-1914.”, Band I. . Geheimakten aus serbischen Archiven, Nr. 399, str. 418. Izvještaj o toku svoje audijencije kod ruskoga cara koji Nikola Pašić šalje iz Petrograda kralju Petru u Beograd.

16) General Petar Pešić, “Crna Gora u svjetskome ratu”, u “Ratniku” iz 1925. godine, januarsko-februarski broj, str. 17.

17) General Petar Pešić, “Crna Gora u svjetskome ratu”, u “Ratniku” iz 1924. godine, novembarsko-decembarski broj, str. 27.

18) Smisao te krilatice u Crnoj Gori je poznat iz narodnih pjesama, prema kojima je bitka na Kosovu 1389. godine izgubljena zato što je jedan od zapovjednika, Vuk Branković, zaveo za Goleš planinu 12.000 oklopnika, te nisu učestvovali u bitci.

*) Datumi su po starom kalendaru.

19) Brdo nad Cetinjskim manastirom, na kojem je sahranjen vladika Danilo, prvi duhovni i svjetovni vođa Crne Gore iz bratstva Petrovića.

20) Petar Pešić, “Komandovanje u ratu”, članak u beogradskoj “Pravdi” od 9. maja 1925. godine, br. 125.

21) Neki slabo obaviješteni beogradski agenti prebacivali su A. Radoviću, što je bio predsjednik crnogorske vlade u Francuskoj. Ućutkao ih je jednim člankom u “Politici”, u kome je izjavio da mu je rečeno da prihvati, i zašto mu je to rečeno. Koliko je meni poznato, Radović je prva osoba na kugli zemaljskoj, koja se tako javno hvalila, da je kao predsjednik vlade jedne države i njenoga kralja bio u službi drugoga kralja i druge države.

Razumije se, domovina religije podvale nije tu osobu smatrala moralno diskvalifikovanom. Bio je član Glavnoga odbora demokratske stranke Lj. Davidovića, član jugoslovenskog parlamenta, viceguverner jugoslovenske emisione banke, član uprave monopola duvana i, kao ljubimac kraljev, član uprave mnogih banaka i drugih ustanova, kod kojih je sa tim položajem povezan veći prihod.

22) Taj sukob se bio pretvorio u rat između bugarskih i srpskih četa u Macedoniji. Ne samo da su se međusobno ubijale, nego su ubijale i jatake protivne strane. To međusobno klanje trajalo je do ugovora “o prijateljstvu i savezu” između Bugarske i Srbije iz 1912. godine, kojim su interesne sfere podijeljene između ugovarača, kao što je prije rečeno.

23) Kasnije, u Jugoslaviji pokazalo se, da su neki od njih već tada bili izdali svoj narod. Svi koji su u Jugoslaviji napustili dr I. Lorkovića i prišli Svetozaru Pribićeviću, nesumnjivo su već od prije bili beogradski agenti.

24) Tekst zakletve uzet je iz beogradskog dnevnika “Politika”, broj od 1. maja 1929. godine, iz članka pod naslovom “Legendarni čika Boža”. U članku, između ostalog, stoji da je čika Boža bio trgovac u Šapcu i da je u vezi s beogradskim zavjereničkim radom u Bosni i Hercegovini “preturio milijone preko ruku”.

25) Za cijelo vrijeme tih zvjerstava, koja ne mogu naći uzora čak ni u dugoj turskoj vladavini na Balkanu, nije se našao nijedan Srbijanac, koji bi osudio beogradsku vladu zbog njih. Nije se našao ni tzv. Srbin prečanin, koj bi to učinio. Ne samo to. Kada sam ja u svome govoru, koji sam odr’ao u Beogradu u Narodnoj skupštini 16. februara 1926. godine, napao vladu zbog zločina u Cucama, narodni poslanici su digli zaglušujuću viku, ne protiv vlade, nego protiv mene. U toj sramotnoj vici, Srbi prečani su se nadmetali sa Srbijancima To vrijedi zapamtiti.

26) Stojan Protić se razilazio s Nikolom Pašićem samo po pitanju na koji način se najbolje osigurava vladavina Srbije.

Po pitanju uređenja međusobnih odnosa u zemljama južnih Slovena, među Srbijancima se izdvajao profesor na pravnom fakultetu beogradskog univerziteta Živojim M. Perić. On je opšte priznat kao jedan od najpoznatijih i najplodnijih pravnih pisaca na slovenskom jugu. Nije se politikom aktivno bavio u Jugoslaviji, ali je za cijelo vrijeme njenog postojanja u svojim mnogobrojnim raspravama, najviše na francuskom jeziku, dokazivao nu’nost njenog federativnog uređenja. Među tim njegovim raspravama mnogo je zapažena ona pod naslovom: “Crna Gora u Jugoslovenskoj federaciji”, objavljena u zagrebačkom “Ekonomistu”, avgustovsko-septembaski broj iz 1940. godine. U raspravi se dokazuje potreba da Crna Gora bude ravnopravan član jugoslovenske federacije, jer je ona poseban istorijski, etički i etnički individualitet.

27) Taj stav Muslimana i Slovenaca ostao je nepromijenjen za cijelo vrijeme trajanja Jugoslavije. Privremena prividna odstupanja bila su samo kratkotrajne koncesije javnome mnjenju. Prvom prilikom vratili su se oni na liniju, koja je ovdje obilježena.

28) Radi isticanja federalističkih kandidata ja sam otputovao iz Zemuna, gdje sam bio advokat, u Crnu Goru. Ostao sam u domovini svega dvanaest dana. U Kolašinu, gradiću moga plemena, boravio sam dva dana. Odmah nakon moga dolaska, u deset sati prije podne, dok sam stajao s nekoliko prijatelja pred kućom svoga brata, na mene je iz revolvera pucao policijski agent Bla’o Bošković. Nije me pogodio. Protiv njega nije ni sprovedena istraga. Istoga dana jedan oficir ubio je u Peći na ulici moga rođaka, koji se također zvao Sekula Drljević. Oficiru je sudio vojni sud u Beogradu i oslobodio ga je s motivacijom da je ubijeni bio poznati separatista.

Povodom istovremenog pokušaja ubistva u Kolašinu i ubistva u Peći, “Daily Telegraph” i još neki londonski listovi objavili su, da sam ja ubijen. Vijest su demantovali jugoslovenska ambasada u Londonu i beogradska novinska agencija. U engleskom Donjem domu interpeliran je ministar spoljnih poslova o slučaju. Na interpelaciju je odgovorio podsekretar istog Ministarstva, da uprkos demantiju sa srpske strane, mora konstatovati da je Sekula Drljević ubijen. U vezi s tim dobio sam od gradonačelnika Zemuna 6. decembra 1920. godine Prez. akt br. 125 ovog sadržaja: nm Od gospodina ministra unutrašnjih poslova u Beogradu stiglo je 6.XII.1920. broj 10127 sledeće rešenje: “Ministarstvo Inostranih Dela izvestilo je ovo Ministarstvo, da je list “Daily Telegraph” doneo da je Sekula Drljević na svom izbornom putovanju kroz Crnu Goru ubijen od žandarma. Kako ta vijest nije istinita, to pronađite dr Drljevića, koji se po izjavi njegovoga brata nalazi u Zemunu i saopštite mu želju Gospodina Ministra i Ministarstva Inostranih Dela, da on lično uputi telegrafski “Daily Telegraphu” svoj demanti. O rezultatu izvestite. Vrlo hitno”. Nakon citiranog akta ministarstva gradonačelnik od mene traži odgovor. Istoga dana ja sam odgovorio gradonačelniku, da neću demantovati, jer je tačno da je moga rođaka Sekulu Drljevića ubio jedan oficir u Peći. Koliko je Beograd bio bijesan zbog toga moga odgovora vidjelo se u beogradskoj štampi. “Politika” u broju od 16. decembra 1920. godine poziva ambasadora Velike Britanije u Beogradu, da dođe u Zemun, da me vidi. Mene naziva smutljivcem i podanikom Stjepana Radića.

29) U Crnoj Gori su sve beogradske vlade favorizovale komuniste i republikance, da bi nama naškodili, jer su nas smatrale većom opasnošću za velikosrpsku državnu ideju. Na posljednjim izborima 1938. godine komunistima je dopušteno da kandiduju samo u Crnoj Gori.

30) Vlada se obavezala da će isplatiti begovima zemlju, koja im je bila oduzeta agrarnom reformom.

31) U bici na Kosovu 1389. godine poginuli su srpski knez Lazar i turski car Murat.

31) Pašićevi delegati Marko Đuričić i dr Voja Janjić posjetili su Radića u Zagrebu. O razgovoru s njima čak je napravljen i zapisnik, koji je Radić nazvao Markov protokol i time rekao, da je njegova vrijednost jednaka nuli.

32) Prvi naš sastanak bio je pri kraju balkanskoga rata 1913. godine, kad sam u Beogradu bio crnogorski ministar finansija.

33) Tako je Pašić zvao muslimane.

34) Za cijelo vrijeme postojanja Jugoslavije mi, crnogorski federalisti, ostali smo u opoziciji. Nikada u narodnoj skupštini u Beogradu nijesmo kod glasanja izustili riječ “za”.

35) Ivan Ma’uranić: “Smrt Smail-age Čengića”.

36) U toku izborne borbe, bez ikakvog povoda, beogradski janjičari, zvani četnici, napali su dr Krafta fizički i zadali mu teške povrede čije je posljedice dugo osjećao, i čiji tragovi su se dugo primjećivali.

37) Po poslovniku Narodne skupštine narodni poslanik je imao pravo da govori pola sata, a kad govori u ime kluba onda sat i po. Crnogorski federalisti imali su tri poslanika, njemačka stranka pet, zemljoradnička stranka četiri, a za klub je trebalo imati šest narodnih poslanika.

38) Ovo je onaj isti Puniša Račić, preko koga je Nikola Pašić 1909. godine organizovao protiv kralja Nikole zavjeru, o kojoj je prije bilo govora pod imenom kolašinska afera. Račić je bio krunski svjedok u solunskom procesu protiv vođe “Crne ruke” Dimitrijevića Apisa, u kojem je ovaj bio osuđen na smrt i strijeljan. U Beogradu je bilo notorno da je Račić osoba od najvećeg povjerenja i kralja Aleksandra i Nikole Rašića. Njih dvojica su ga upotrebljavali u najpovjerljivijim misijama u Albaniji, Staroj Srbiji i Makedoniji. Bio je upućen u sve beogradske zavjere i komitske akcije, a u najvećem dijelu njih je aktivno učestvovao.

39) Tok zločina u parlamentu opisan je u mom članku, koji je pod naslovom “Dvadeseti jun godine 1928.”, objavljen u “Božićnici, seljačkom prosvjetno-političkom zborniku i kalendaru” za 1912. godinu.

40) Ljubomir Davidović i Miša Trifunović govorili su za sebe da su opozicija, ali su prilikom svake revije trupa na Banjici, došli tamo, da s ostalim vjernicima pozdrave diktatora.

41) Već 1929. godine Svetozar Pribićević je interniran u Brus, selo u unutrašnjosti Srbije. Pri kraju 1929. godine dr Vladimir Maček je u Zagrebu zatvoren i predan “Državnom sudu za zaštitu države” u Beogradu. Marta mjeseca 1930. ja sam zatvoren u Zagrebu, gdje sam bio doputovao u vezi s procesom protiv dr Mačeka. Istoga dana odveden sam u Beograd, a odatle u Sokobanju, mjesto na granici Srbije prema Bugarskoj, gdje sam bio interniran. To je bio početak mnogobrojnih zatvaranja i interniranja, koja nijesu prestala za cijelo vrijeme diktature.

42) Početkom druge polovne 1929.godine Državni sud za zaštitu države osudio je na smrt dr. Antu Pavelića.

43) Sporazum je sklopljen 26. avgusta 1939.godine.

44) Sporazum je napravljen pozivajući se na 116. paragraf Uustava u kojem izričito stoji da je potrebno naknadno odobrenje Narodne skupštine.

S A D R Ž A J

Predgovor: Dr. Danilo Radojević – Svjedok vremena

Uvod

Davanje ustava

Bombaška afera

Kolašinska afera

Uoči knjaževog jubileja

Proglašenje Crne Gore kraljevinom

Crnogorsko-turski rat godine 1912.

Pašićeva audiencija

Crna Gora u svjetskom ratu godine 1914.

Druga okupacija Crne Gore i njeno pripojenje Srbiji

Postanak Jugoslavije

Narodni ustanak u Crnoj Gori

Ustavotvorna skupština

Crna Gora i Hrvatska u borbi protiv vidovdanskog ustava

Borba Seljačko-demokratske koalicije s beogradskim imperijalizmom

Diktator priprema svoj dolazak

Diktatura Kralja Aleksandra

Diktatura knjaza Pavla

Duhovni lik Crne Gore

Fusnote