15.10.2018.

 

Postoje događaji po kojima se pamti određeno vrijeme, neki period u toku godine. Oktobar mi je nekako uvijek bio vezan za knjigu, za sajam knjiga. Ko se još ne śeća dobro poznatih kolektivnih odlazaka za Beograd? Zapošljeni u osnovnim i srednjim školama u Crnoj Gori, rijetko kad su kraj oktobra proveli na radnim mjestima. Bilo je to vrijeme predviđeno za sajam knjiga, događaj koji se mjesecima unaprijed planirao. Uprave škola su se dovijale na različite načine da obezbijede sredstva i zaposlenima omoguće besplatan put i boravak. Naravno, ne bilo kakav smještaj, nepoznat hotel ili previše udaljen od Knez Mihailove. Po povratku sa sajma, kad se sazna da su kolege iz suśedne škole bili smješteni u boljem hotelu, počinju priče i osude na račun uprave. Začas svi zaborave da su tu bili zbog knjige, ili možda nijesu. Najčešće se putovalo vozom, mada je bilo situacija i kad je to bilo na vrlo visokom nivou – avionom. To je zavisilo od mogućnosti tadašnjih SIZ-ova, stanja privrede u nekoj opštini i dovitljivosti uprave škola.

Dobro se śećam, da je najzanimljiviji dio te kompletne organizacije pośete sajmu bio ustvari povratak sa sajma. Bila je to prilika, da se nakon udobnog smještanja, najčešće u prvoj klasi večernjeg voza za Bar, elobariraju efekti pośete. Beogradski sajam knjiga, nastavnih sredstava i učila obuhvata nekoliko sajamskih hala. Ako se detaljnije posvetite obilasku, ako želite da kupite određene knjige, često puta tih dva ili tri dana koliko vam stoji na raspolaganju, bude malo da sve vidite, a o obilasku grada teško da se može govoriti. Povratak je upravo prilika, da se dosta toga čuje i sazna. Većina nije prvi put u Beogradu, ali veliki grad uvijek nudi nešto novo. Zamislite koliko priče može da stane u jednu noć. Saznali smo za nove restorane, butike sa firmiranom robom koju jedino možete kupiti u velikim svjetskim centrima i baš tu u Knez Mihailovoj. Bilo je priče i o prodavnicama jeftine ali kvalitetne robe. Saznali smo i kolika je cijena ajvara i ostalih poljoprivrednih proizvoda na Kalenićevoj pijaci i Zelenom vencu. Tada mi je postalo jasno zašto sam s mukom podizao torbe, pomažući pojedinim koleginicama. Znao sam da su knjige teške, ali me čudilo što zveckaju kao da su od stakla. Čini mi se da je neko pomenuo sajam knjiga i izvanredan leskovački roštilj na platou ispred glavne hale. Nakon svakog ovakvog povratka, pitao sam se da li su vagoni ozvučeni. Naslućivao sam da vozovođa sluša naše razgovore i da mu je žao da nas prekine. Svako naše putovanje je trajalo znatno duže od predviđenog i uvijek sam mislio da je to pravi razlog dužeg putovanja.       

Društvena situacija je učinila svoje, putovanja za Beograd su se prorijedila ili potpuno ukinula. Svi smo bili na gubitku, i onaj mali broj koji je u Beograd išao zbog knjiga i onaj veći koji je u pośetu glavnom gradu tadašnje države išao iz drugih razloga.

Prva godina bez poznatih hala i štandova, bez mirisa knjige. Nekako mi se činilo da nije morao oktobar ni dolaziti. Mogao sam ga preskočiti. Ako nijesam u prilici da ispratim događaj koji sam svih prethodnih godina jako priželjkivao i ispratio u pravom smislu, po kome sam pamtio određeni mjesec, dio godine, činilo mi se da je bolje da sam iz septembra direktno zakoračio u novembar.

Priželjkivao sam takvu kulturnu manifestaciju u Crnoj Gori. Kad je knjiga u pitanju, valjda je ovakvu manifestaciju Crna Gora trebala da ima znatno prije drugih. Ako ne prije, ono bar kad i drugi. Što bi narod rekao, „kuća joj ga daje“.

Iznenađanjima nikad kraja. Vijest dugo iščekivana. Sajam knjiga u Podgorici. U maju. Nije baš termin na koji sam navikao. Nakon oktobra, treba se privikavati kao na promjenu zimskog i ljetnjeg računanja vremena. Neće biti lako, ali kad je knjiga u pitanju sve je moguće. Radujem se što ću ponovo ośetiti sajamsku atmosferu, kupovati i čitati knjige, prisustvovati promocijama, planirati termin odlaska na sajam. Naravno, sve je to sad jednostavnije i lakše, Podgorica mi je neuporedivo bliža od Beogada. Od prvog, koji je održan u ne baš srećno odabranom prostoru, pa do zadnjeg sajma, redovno sam prisutan. Uvijek se iznova radujem knjizi. Posebno prvih godina, prateći program manifestacije, neodoljivo me podśećao kao da sam na Beogradskom sajmu. Mislim na učesnike tog dijela manifestacije. Na štandovima zavidan broj izlagača iz Crne Gore i regiona. Ponuda raznolika i za dobre ljubitelje knjige, uvijek može da se nađe nešto interesantno.

Novo iznenađenje. Naravno, veoma prijatno. U oktobru, takođe u Podgorici organizovan je Internacionalni sajam knjiga sa značajno drugačijom koncepcijom od prethodnog. Akcenat je stavljen na izdavačku djelatnost i tako dat prioritet onima koji se istinski bave knjigom. Izbjegnuta je zamka koja se često javlja kod većine sajamskih manifestacija ovog tipa da se one isključivo pretvore u veliku prodavnicu knjiga, a ne promovisanje onih koji su svoju djelatnost posvetili knjizi. Prateći program obuhvata promociju knjiga i autora. Prisutni su značajni stvaraoci iz regiona, a najveći dio posvećen je crnogorskim autorima i njihovom stvaralaštvu. Nije potrebno naglašavati da sam redovni pośetilac i ovog Sajma, jer mi se njegova koncepcija veoma dopada. Na relativno malom prostoru, mogu da nađem sva tražena izdanja. Na drugim sličnim sajmovima obilazim ogroman broj štandova na kojima najčešće postoje sve iste knjige. Ono što me posebno privlači je prateći program. Konačno sam u prilici da imam pravu sliku o crnogorskim autorima i njihovom stvaralaštvu. Na kraju, ne i nebitno, sajam je u oktobru.   

Često čujete kvalifikaciju da je Crna Gora „Zemlja čuda“. Svjesni raznih događaja, nevjerovatnih tumačenja, različitih viđenja istog događaja, počinjete da ozbiljno razmišljate o toj kvalifikaciji. Nešto slično se desilo i prilikom organizovanja Sajma knjiga u oktobru. Pojavila su se tumačenja tipa – „da li nam treba takav sajam“, „zašto su najviše zastupljeni crnogorski autori“, „to je sajam za njihove pisce“ i tome slično. Očigledno, postajao je strah od “viška” kulture. Naši građani toliko su “ponešeni” za knjigom, da im je potpuno suvišna još jedna takva manifestacija. Nije im potrebna dodatna edukacija. Pa onda još i crnogorski autori. Zamislite drskosti od strane Organizatora Sajma da u Crnoj Gori promoviše crnogorske autore. Nečuveno.

Zamišljam Podgoricu sa predivnim zdanjem u kojem bi se organizovale slične manifestacije i ne samo u maju i u oktobru. To bi bila Kuća knjige, njen dom 365 dana u godini. Stalno bi bili prisutni svi crnogorski izdavači, organizovale bi se promocije, kao i veće regionalne sajamske manifestacije u određenim periodima godine. Vrata bi bila otvorena za sve dobre stvaraoce i jedino mjerilo bi bilo kvalitet djela koji se prezentuje. Govorilo bi se o dobroj knjizi i uspješnom autoru, a ne o našem i njihovom  stvaraocu. Znam, izgleda čudno, čak i u Zemlji čuda. Čudno jeste, ali ne i nemoguće.

Pitam se šta je sa organizovanim kolektivnim odlascima do Podgorice. Nekad nam nije bio napor da prevalimo 500km, danas izgleda jeste i 50. Da li smo se zasitili knjige ili postoji neki drugi razlog. Možda nam Delta City ili Capital Plaza ne pružaju dovoljno u našem „pratećem programu“? Kako god, vrijeme je da se planiraju ovakva putovanja, zbog đece, da se navikavaju na knjigu, na kulturne manifestacije. Mislim da bi dobro došla i neka sugestija od strane Ministarstva prosvjete upravama osnovnih i srednjih škola da u okviru 10 radnih, a nenastavnih dana planiraju pośetu sajmu. Čak i u toku nastavnih dana. Ne bi to bio izgubljen, već vrlo koristan nastavni dan. Koji sajam pośetiti? Knjiga je knjiga, koji god hoćete, majski ili oktobarski ili najbolje oba, sve do momenta dok proradi Kuća knjige, kad se stvore uslovi da svoju pažnju posvetite knjizi od januara do decembra i da cijelu godinu po njoj pamtite. To će biti na dobrobit svih, a biće to i vrijeme kad više nećemo biti „Zemlja čuda“.

 

 

Tagovi: , , , , , ,

 
 

Kalendar

June 2019
M T W T F S S
« May    
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930