Prošlo je više od četvrt vijeka od kako je na Cetinju izgrađen posljednji teniski teren. Od tog perioda (1931. godine izgrađen je u Njegoševom parku na Cetinju teniski teren) pa sve do današnjih dana, na tom planu, takoreći nije ništa rađeno. Istina, na tri postojeća igrališta koja su nastala krajem 19. i početkom 20. vijeka izvršene su određene popravke, zahvaljujući prije svega pojedincima, kao što su veliki zaljubljenci bijelog sporta Svetislav Pule Vujović, pok. Bogdan Pajević i Milorad Bato Milošević. Njima mnoge poslijeratne generacije Cetinjana mogu zahvaliti što su savladale tajne ovog sporta. Na sreću, nedavno je jedan od tih terena rekonstruisan (u pomenutom Njegoševom parku), ponovo zahvaljujući velikim ljubiteljima ovog sporta – sugrađanima Đoku Bećiru i Dušku Proročiću. Tako je grad podno Lovćena dobio još jedan prestižni sportski objekat koji će, pored sportske, upotpuniti i svoju turističku ponudu.
Pomenuti teniski teren nalazi se u vjerovatno najljepšem parku na ovim prostorima. Taj nadaleko poznati park, kojeg danas krase stogodišnja stabla bio je, slobodni smo reći, dnevna soba kralja Nikole I Petrovića Njegoša, pogotovo u ljetnjem periodu. Pod krošnjama tih stabala odmarao se car junaka, a bogami i donosio važne državničke odluke. Park obiluje prepoznatljivim vrstama drveća, svojstvenim ovom podneblju, kao i ne malim brojem rijetkih i endemskih biljaka koje mu daju posebnu ljepotu. Bećir i Proročić su na postojećem teniskom terenu navukli šljaku, tako da su Cetinjani dobili priliku da po prvi put u svom gradu igraju na kvalitetnoj teniskoj podlozi.
Kao što smo rekli, tenis na Cetinju ima dugu tradiciju i njegovi počeci vezuju se sa period vladavine kralja Nikole I Petrovića Njegoša. Taj period u crnogorskoj istoriografiji označen je kao crnogorska renesansa, odnosno kao period kada je tradicionalna Crna Gora hvatala korak sa modernom i savremenom Evropom. Naravno da je i crnogorski sport u isto vrijeme doživljavao preporod i procvat. U tom razdoblju nastalo je moderno klizalište 1892. god. (Angel), tenis 1894. godine, (zvaničan podatak), golf 1906.godine, sketing/skejting 1910. godine, fudbal 1913. godine, itd. Znači, u ondašnjem Cetinju upražnjavali su se sportovi koje mnoge evropske metropole nijesu imale.
Po svoj prilici, tenis u Crnoj Gori dolazi sa njenim medjunarodnim priznanjem 1878. godine na Berlinskom kongresu, kada se na Cetinju otvaraju mnoga diplomatska predstavništva. Poznati crnogorski bibliograf i kulturni poslenik, akademik dr Dušan Martinović, baveći se ovom temom, zapisao je: „Krajem prošlog i početkom ovog vijeka na Cetinju je posebno tenis postao omiljena igra. U to vrijeme u gradu je bilo 11 teniskih igrališta“
(Dušan J. Martinović : Cetinje, postanak, razvoj i turističke mogućnosti, Cetinje, 1977, str. 150), što govori da su teniska igrališta imala skoro sva poslanstva. Isti podatak iznosi i dr Novak Jovanović u knjizi Cetinje : 1482-1982 (Cetinje, 1994, str. 483).
Podaci koji govore o počecima tenisa u Crnoj Gori mogu se naći u raznim monografskim i periodičnim publikacijama koje su u tom vremenu izlazile u Crnoj Gori, a i svijetu. Neki su poznati široj javnosti, a o nekim se manje zna. Najznačajniji podatak o istoriji tenisa na Cetinju, koji je do sada poznat, objavljen je u beogradskom dnevnom listu Politika (4. april 1976, str. 20), iz pera Zijada Kršlaka, dopisnika iz Zagreba. Naime, Kršlak uz kraći tekst koji se odnosi na istoriju tenisa na Cetinju, prikazuje i grafiku na kojoj se jasno vide dva para kako igraju tenis (muškarci u crnogorskoj nošnji, žene u damskim haljinama). Autor teksta kaže da je isti tekst objavljen u jednoj engleskoj reviji 1894. godine, pod naslovom Crnogorski knez igra tenis na Cetinju. U tekstu se dalje kaže „da je za vrijeme letnje posete britanske mediteranske flote kotorskom zalivu gospodina Majkla Kalma Sejmora i njegove oficire na Cetinju primio knez crnogorski“. I dalje, da „ je poslije prijema uslijedila partija tenisa koju je priredila supruga britanskog poslanika“ sa Cetinja i da su knez i njegov brat „igrali dobro tenis“. Ovaj podatak za ondašnje jugoslovenske prilike bio je dragocjen zbog istorije sporta na ovim prostorima. Autor dalje kaže da je do grafika došao zahvaljujući prije svega starom teniskom radniku inž. Peru Lukiniću, jugoslovenskom prvaku u tenisu i bivšem saveznom kapitenu koji je fotografiju dobio od prijatelja iz Rijeke (Hrvatska).
Pošto su u tekstu iznešene neke nepreciznosti u smislu ko je sa pomenutom misijom igrao tenis, da li su to bili knjaz i njegov brat (knjaz nije imao brata), jasno je da se radi o kraljevim sinovima Danilu i Mirku koji su ovaj sport upoznali školujući se daleko van granica Crne Gore. Uvaženi dr Novak Jovanović, autor knjige Sport u Crnoj Gori do 1941., takođe je tog mišljenja, kao i Ivan Huić, autor knjige Tenis u Crnoj Gori 1894-1995. (Herceg Novi, 1998, str. 19). Po Huiću, pomenuti tekst objavila je londonska revija Arena. U istoj knjizi se ne navode podaci o toj periodičnoj publikaciji, kao ni godina i broj u kojoj je tekst objavljen.
Za izučavanje istorije tenisa u Crnoj Gori, dragocjeni su i podaci dr Dimitrija Rašovića. Naime, Rašović u svojoj doktorskoj radnji Medalja Momčila Tapavice osvojena na prvim novim Olimpijskim igrama i njen značaj za razvoj tenisa u Crnoj Gori (Niš, 2007, str. 6-7) kaže da je Tapavica u Crnoj Gori nezaobilazna sportska ličnost. I zaista, ovaj svestrani sportista, porijeklom iz Vojvodine (učesnik Olimpijskih igara u Atini 1896. godine, takmičio se u dizanju tegova i rvanju) bio je i vrsni teniser i arhitekta, koji je najvjerovatnije boravio na Cetinju 1904. ili 1908. godine sa prekidima do II svjetskog rata. Rašović dalje kaže da je „njegov boravak na dvoru knjaza Nikole bio značajan za popularizaciju i brzi razvoj sporta u Crnoj Gori“. Svakako da je boravak Tapavice na Cetinju i u Crnoj Gori bio od velikog značaja, ne samo kao sportskog radnika, već i kao arhitekte (po podacima D. Rašovića, Tapavica je u Crnoj Gori projektovao na Cetinju Njemačku ambasadu i Državnu banku, u Herceg Novom – hotel ,,Boku“, a u Bijeloj „Dom za nezbrinutu djecu“. Njegov najveći doprinos, boraveći sve te godine na Cetinju, sastoji se, neosporno, u tome što je generacije mladih Cetinjana animirao za bavljenje sportovima u kojima je postizao zapažene rezultate, a prvenstveno u tenisu u kojem je na pomenutim Olimpijskim igrama osvojio bronzanu medalju.
Za istoriju crnogorskog sporta, odnosno tenisa, bilo bi jako značajno ako bi se pronašli neki bliži podaci koji bi potvrdili tezu da je Cetinje zaista imalo poslije 1878. godine teniske terene o kojima govore Martinović i Jovanović. U slučaju da se dođe do tih podataka Crna Gora bi se svrstala u red zemalja koje su bitno doprinijele popularizaciji tenisa u Evropi i svijetu.
U nastojanju da dođemo do preciznijih i bližih podataka o tenisu na Cetinju, kontaktirali smo izuzetnog kolekcionara i sakupljača crnogorske kulturne baštine g-dina Zorana Bulatovića iz Londona, koji nam je velikodušno ustupio par ilustracija o počecima tenisa na Cetinju. Sa njima nam je poslao i naslovne strane listova u kojima su iste objavljene. Jedna od njih, objavljena je u londonskoj reviji The Graphic (11. VIII 1894.) (londonski neđeljni list koji je počeo sa izlaženjem 1869. god), istovjetna je sa onom objavljenom u Areni koju pominje Huić.
Znači, nije samo navedena Arena objavila sada već poznatu ilustraciju, već je to uradila i revija The Graphic. Na osnovu ovog podatka bi se dalo zaključiti da je vijest o igranju tenisa na Cetinju očito bila interesantna i drugim listovima na Ostrvu a i šire.
I druga ilustracija, koja je objavljena u njemačkoj reviji Zick – Zack, posebno je za nas interesantna. U njoj su objavljeni podaci koji do sada nijesu bili poznati široj čitalačkoj publici. Zbog toga tekst u cjelosti prenosimo (u prevodu Vjenceslave Ševaljević). On glasi:
„Kada njemaki car vrijedno zamahuje reketom, zašto bi onda za njim zaostajao crnogorski knjaz?
Kada su nedavno nekolicina engledskih oficira posjetila crnogorski dvor, odmah je na dobro održavanom travnatom terenu organizovana partija tenisa, u kojoj se knjaz Nikola (Nikita) pokazao kao vješt teniski igrač.
On nije našao za shodno ni da obuče uobičajeni sportski kostim. Crnogorska nacionalna nošnja sa bogatim zlatnim vezom zamijenila je jaknu od flanela, tako da je živopisnošću nadoknadila ono što je možda izgubila na udobnosti.”
Iako se i u ovom tekstu, uostalom kao i u The Graphic-u, knjaz pominje kao igrač tenisa, mišljenja smo da se ovđe ipak radi o njegovom sinu Danilu. Poznato je za knjaza/kralja da je tajne ovog sporta upoznao za vrijeme svoga školovanja u Parizu, ali osim navedenih nema drugih zapisa da je igrao tenis.
Ono što je veoma značajno za istoriju tenisa u Crnoj Gori odnosi se na podlogu teniskog terena, za koju N. Jovanović kaže da se iz dokumenata ne vidi da li je bio travnat ili posut “pržinom”. U ovom tekstu se eksciplitno kaže da se partija tenisa odigrala na održavanom travnatnom terenu. Znači da se radilo o njegovanom terenu, koji nije mogao biti napravljen iste godine već znatno ranije, što govori u prilog tvrdnji da se tenis igrao na Cetinju i prije 1894. godine.
Što se tiče domaće štampe, kao prvorazredni izvor za istraživanje konsultovan je nezaobilazni Glas Crnogorca. U toj našoj respektabilnoj novini, koja je počela sa izlaženjem 1873. godine, u br. 24 od 17. juna 1906. godine, na strani 3, objavljen je tekst kojim se obavještavaju čitaoci da je u krugu italijanske ambasade otvoreno tenisko igralište. Prije toga formiran je i klub. U tekstu se, između ostalog, kaže: „U četvrtak pred veče na prostoriji, gdje se brzo i s uspjehom podiže veleljepna zgrada za talijansko poslanstvo na Cetinju, bilo je otvaranje vrlo lijepo udešenog mjesta za tenis“. Dalje se kaže da je talijanski poslanik markiz g. Kuzani pozvao članove diplomatskog kora i naše ministre i velikodostojnike na „bogatu zakusku“. Tom prilikom je odigrano nekoliko partija tenisa u prisustvu mnogih posmatrača, koji su ostali „do poslije zalaska sunca“. Mnoge naše monografske, kao i periodične publikacije, donosile su vijesti o tenisu na Cetinju i ti su podaci manje više poznati. U ovom tekstu pomenućemo i dva dokumenta koja do sada nijesu publikovana, a objavljena su u crnogorskoj periodici između dva svjetska rata. Naime, list Omladina, koji je izlazio na Cetinju, u dva broja donosi podatke o tenisu, i to u brojevima 25 i 28 za 1926. godinu (str. 7-8). U njima prof. Savo Bratičević govori o pravilima igranja tenisa, kao i o „Davisovom peharu“. Tenisom na Cetinju bavio se i ruski vojni agent N. M Potapov. On je boravio sa prekidima u Crnoj Gori od 1906. do 1915. godine i u svojem Dnevniku, koji je objavljen 2003. godine (Podgorica-Moskva), govori na više mjesta o igranju tenisa na Cetinju.
Tenis se takođe igrao i u našem bližem okruženju, ponajprije na prostoru današnje Hrvatske, tačnije u Hrvatskom Zagorju između 1880-90. godine. U Srbiji prvi teniski klub formiran je u Vojvodini 1893, dok je 1919. godine formiran teniski klub u Beogradu.
Kao što se vidi, istorija tenisa i sporta uopšte u Crnoj Gori i na Cetinju je izuzetno bogata i duga, ali nedovoljno izučavana, zbog čega bi trebalo nastaviti istraživački rad kako u našim tako i stranim arhivima i bibliotekama.
U svakom slučaju, za razvoj tenisa u Crnoj Gori postoje povoljni uslovi. Jedan od najvažnijih je podneblje sa umjerenom klimom, tako da se tenis može igrati gotovo čitave godine. Osim toga, postoji dovoljan broj kvalitetnih teniskih terena i škola tenisa sa obučenim kadrom za rad sa mladim talentima. Sve to može biti primamljivo i za investitore, pa time i za razvoj sportskog turizma u našoj zemlji. Zbog svega navedenog, Crnogorci ne bi smjeli zaboraviti ove značajne sportske datume, koji bi bili i većim državama i narodima dragocjeni. Datumi poput ovih su obavezujući, moraju se poštovati i na pravi način valorizovati, prigodnim svečanostima, akademijama, organizovanjem turnira, itd. Samo uz poštovanje vlastite istorije i tradicije, možemo biti ravnopravni dio evropske istorije i kulture, integrišući neke važne sportske datume, koji su nastali na ovim prostorima, u značajne evropske kalendare razvoja modernih sportova.
Tekst je objavljen u dnevnom listu Vijesti.
