Vasilije Mujo Spasojević

 

CRNOGORSKI KATUNI

 

Na području današnje Crne Gore u prošlosti bilo je mnogo katuna po raznim planinama i svi su oni imali svoje osobenosti koje ih čine interesantnim. Ovo je cjelovit prikaz o crnogorskim katunima i životu u njima do kraja XIX vijeka pa i nešto kasnije

Obilazeći kao mladi planinar neke planine u Crnoj Gori, a kasnije i kao lovac, nailazio sam na usamljene katune, najčešće skrivene u nekom pristranku male kraške doline. U posljednje vrijeme išao sam u goste nekim mojim prijateljima na katune na Durmitoru, Sinjajevini i Štitarici. Imao sam priliku da ih posmatram u rasvit zore kada planina, a u njoj i katuni, miruju ili preko dana kada su pašnjaci išarani stadima ovaca i krdima govedi ili pak u predvečerje kada je sve u nekakvoj žurbi, reklo bi se uzavrelo. Imao sam prilike da jedem onu pravu čobansku planinsku cicvaru ili kačamak smočan sa sirom koji se za čitav rastegljaj oteže. Pio sam vareniku sa snijegom. Ovdje se sva jela gotove na ognjištu, a hljeb se peče ispod sača. U tim jednostavnim i primitivnim kolibama pokrivenim slamom ili rjeđe daskom, gledao sam karlice u kojima se hvata skorup, a u drugom kraju kolibe kace i mješine sa sirom i skorupom. Sve je tako čisto i uredno, ono što bi se reklo ko u apoteci. Slušao sam iz daljine čaktar na ovnu predvodniku – ugiču i povremeni lavež psa tornjaka, tek toliko da se oglasi. Sve je ovo na mene uticalo da se odlučim da nešto zapišem o katunima i životu ljudi u njima, ali se plašim da neću uspjeti da dočaram njihovu ljepotu u nekoj zabiti, u nekom neviđenu, gdje je najčešći gost: vuk, medvjed, lisica, po neki zec, srna ili divokoza.

Ka cjelovitom opisu

I konačno, kada sam počeo pripreme za pisanje, uvidio sam da je na području današnje Crne Gore u prošlosti bilo mnogo katuna po raznim planinama i da su svi oni imali svoje osobenosti koje ih čine interesantnim. Nastojao sam da ih što više obuhvatim i da o svakom po nešto kažem. Koliko sam u tome uspio, reći će onaj koji pročita ovu knjigu.
Da bih opisao svoje viđenje crnogorskih katuna, ocijenio sam da ova priča ne bi bila cjelovita ako ne bih nešto rekao i o stočarstvu kao osnovnoj grani privređivanja u nekadašnjoj Crnoj Gori. Na kraju, katuni su i nastali zbog držanja stoke. Ustvari, u Crnoj Gori do kraja XIX vijeka, iako je stočarstvo bilo životna egzistencija, nije bilo dovoljno razvijeno, pa čak ni tamo gdje su uslovi za stočarstvo bili dosta povoljniji. Iako su razlozi zbog čega je to bilo tako dosta poznati, ocijenio sam da je i o tome potrebno nešto više reći. Ovo tim prije što su mnogi faktori (prirodni uslovi, političke prilike, ratovi, nizak stupanj razvijenosti privrede i nauke itd.) bili odlučujući da se stočarstvo u staroj Crnoj Gori i oblastima koje su joj vremenom pripajane različito razvi-jalo. O svemu ovome sam dao kratki opis i komentar, tako da sada, po mom mišljenju, imamo jedan, u neku ruku, cjelovit prikaz o crnogorskim katunima i životu u njima do kraja XIX vijeka pa i nešto kasnije.

Bogatstvo u stoci

Mnogi putopisci, istraživači, naučnici, avanturisti, planinari, književnici i drugi, koji su do kraja XIX vijeka krstarili Crnom Gorom zapisali su po nešto o životu i radu stanovništva ovih krajeva. Jedno od prvih zapažanja im je bilo da je osnovno zanimanje ljudi bilo stočarstvo. Neki su zapisali da Crnogorci vide svoje glavno bogatstvo u njegovoj stoci, pa kada bi ih neko pitao kako žive ovi bi mu odgovorili: „Mi živimo o stoci”. Polazeći od ovoga može se pouzdano reći da je crnogorskom življu osnovna egzistencija bila u stoci i sljedstveno tome osnovna mu je briga bila kako da održi stočni fond bilo u pogledu reprodukcije bilo u pogledu obezbjeđenja svakodnevne ishrane. Može se sa sigurnošću reći da je Crnogorcu lakše padalo ako mu ne bi rodilo žito nego ako bi ga izdala paša ili sijeno za zimu.
Istina, u nekim krajevima nije se mnogo vodilo računa ni o ispaši ni o zimnici za stoku, jer je za neku vrstu stoke priroda bila naklonjena kao što je u primorskim krajevima i u krajevima gdje je bilo dosta sitnogorice gdje je stoka mogla da se hrani brstom. Međutim, u predjelima gdje je stoka bila brojnija i gdje su zime bile duge po šest mjeseci, nije bilo lako obezbijediti ishranu stoke. No i u tim krajevima vrijedni ljudi su se snalazili na razne načine. Najčešće bi sjekli list sa hrastovih, jasenovih ili drugih stabala i đenuli ga u lisnike ili bi sjekli četinu i to po malo davali stoci. Onaj koji je držao koze, uglavnom ih je odbijao da same brste. O ovome ćemo kasnije nešto više reći. Bilo je slučajeva da su neki stočari davali svoju stoku u napolicu, tj. davali su imućnijim ljudima polovinu stoke da mu onu drugu polovinu izimi i na taj način su mnogi siromašili i mučili se da obnove svoje stado ili mal, živo, marvu, stoku, brave, kako se u pojedinim mjestima nazivala stoka. Rjeđe se mogao čuti izraz krdo, ali i taj naziv se ponekad upotrebljavao.

Višestruka korist

Rekli smo da je stočarstvo u Crnoj Gori bilo osnovna egzistencija života. Pa da kažemo u čemu se to sastojalo. Prije svega ljudi su imali višestruku korist od stoke koju su držali. Za ovcu se kaže da je blagoslovena životinja. Od nje se dobija mlijeko, vuna, meso, jagnje i koža. Od govedi se dobija mlijeko, meso, tele i koža, a uz to i radna snaga. Od koza se dobija mlijeko, meso, jare, kostret i koža. Konji, mazge, mule i magarad su takođe radna snaga bez koje se ne može zamisliti život na selu. Istina, niko nije klao ili ubijao konja da bi dobio kožu, ali ako je konj uginuo ili na neki drugi način stradao, njegovu kožu bi iskoristili za svoje potrebe. Proizvode od svojih životinja ljudi su mijenjali putem trampe ili prodajom, i tako obezbjeđivali one potrebštine koje su im neophodne za život. I o ovome će biti više riječi u narednom izlaganju.
Naveli smo da se za ovcu kaže da je blagoslovena životinja. Ovako visoko mišljenje o ovci nije bez razloga. Prije svega, ovca daje višestruku korist, a njeno držanje nije isuviše teško. No, pođimo redom da o svemu tome kažemo nešto malo više.

Podjela Rovinskog

Pavle Rovinski kaže da: „u Crnoj Gori imaju samo dvije sorte ovaca: sitne – u Staroj Crnoj Gori, Kučima, Zeti i okolini Podgorice, i krupnije – u Vasojevićima, Drobnjacima, Pivi, Nikšićkoj Župi, Banjanima. Osim veličine ove se životinje razlikuju i po kvalitetu vune i ukusu mesa od njih”1. Ovakva podjela Rovinskog je nastala na osnovu njegovog ličnog zapažanja. Međutim, prava podjela ovaca, koja je prihvaćena i u narodu i u nauci je pramenka i merino ovce. Istina je da u podjeli Rovinskog ima tačnosti, ali ukrštanjima jedne i druge se dobija ovca koja je i kvalitetom vune i veličinom i drugim osobinama zastupljena na svim prostorima Crne Gore. Dr. Obren Blagojević za ovce kaže: „Pivska ovca nije tako sitna kao brdska, crnogorska, ona je krupnija i na hladnoću naviknuta. Po pravilu ima dugu oštru vunu, ali ih ima i sa mekšom, i za nju kažu da je ruda. Ipak je ovca na Planini pivskoj nešto krupnija nego u Župi, skoro isto toliko krupna kao čuvena jezerska ovca. Obično se muze po 4 do 5 mjeseci i za to vrijeme da oko 40 litara mlijeka ili oko 5 kg skorupa i toliko sira. Ovce su u ogromnoj većini bijele vune, a sa crnom ih ima samo po nekoliko u krdu”2.
Pored navedene razlike dobar stočar pa i drugi iskusni ljudi će lako primijetiti da i meso od svih ovaca nije podjednako ukusno. Tako na primjer, može se čuti da je meso od ovaca u okolini Tuzi kod Podgorice, u Kučima i Pješivcima, pa zatim jezerske ovce ispod Durmitora, mnogo ukusnije od ovaca sa nekog drugog područja, na primjer iz Vasojevića i sl. Po našem mišljenju kvalitet mesa kod ovaca određuje paša, odnosno ishrana.
I vuna kod ovaca je različita to je opredijelilo i podjelu na pramenku i merino ovce. Vuna kod merimo ovaca je nešto kraća od pramenke i nešto je mekša, kako u narodu kažu, ruda. Vuna kod pramenke je dosta duža i bjelja. Smatra se da je najbolja kod ovaca iz Šaranaca pod Durmitorom. Pored vune i koža se od ovaca koristi za krojenje opute ili za pravljenje mješina. Iz razgovora sa mnogim sagovornicima se da zaključiti da su kože od vasojevićkih ovaca slabijeg kvaliteta od koža, recimao pivskih ili drobnjačkih ovaca.
U pogledu ishrane odnosno, držanja ovaca može se reći da je ovcu dosta lako hraniti, jer ona može da pase i nisku travu i travu između kamenja gdje, recimo, goveče ne bi moglo ni prići. Pored toga za ovcu se računa da je dovoljno tovar (150 kg) sijena da izimi, a u nevolji i manje. Ovca dobro podnosi zimu i sve vremenske promjene.

Koze unosne

Za koze se može reći da je ranije bila zastupljena kao i ovca, ako ne i više. Najviše su držane u nekim pribrežnim selima i mjestima gdje ima dosta brsta. S obzirom da je kozi glavna hrana brst to je nju i lako bilo držati. Ona nađe hranu tamo gdje ni jedna druga domaća životinja ne može. Imao sam prilike da u Ograđeničkom brijegu prema rijeci Tari u ataru Bobova kod Pljevalja vidim veliko stado koza za koje mi je jedan starac Rončević rekao da nikada nije znao koliko ih ima. One same žive u Brijegu i tamo se jare i samo izlaze kada treba da im se da so ili kada treba da se uzme neko jare za klanje. Oni koji ih muzu, a tih je malo, navikli su koze da same u određeno vrijeme izađu iz brijega, poslije čega bi se vratile u tarske strane. Inače, pored mlijeka od koza se koristi i meso. Posebno je ukusno od jarića. I kostrijet se koristi za izradu: pokrovaca, kabanica, užadi, vreća, prostirki na podovima ili ispod postelja i sl. Koze u cjelini daju nešto više mlijeka od ovaca i što najčešće daju po dvoje, a ponekad i troje jaradi. U narodu vjeruju da je kozje mlijeko ljekovito, posebno za neke plućne bolesti. Na kraju da kažemo i to da je suvo meso od koza izuzetno ukusno i da se u staroj Crnoj Gori cijenilo kao dobra kastradina i imala je dobru prođu u primorskim mjestima.

Čuvanje stada

Ne bi priča o ovcama i kozama bila potpuna ako ne bi smo nešto rekli o čobanima koji sa najvećom mogućom pažnjom vode brigu o svome stadu. Njihova je osnovna preokupacija da napasaju svoje stado i da ga čuvaju od divljači, prije svega vukova i od lopova. Posebno je nekada teško bilo kada su Turci napadali stočarska naselja i otimali ili pljačkali čitava stada ovaca i koza. O tome je narod spjevao dosta pjesama kao što je ona o Nikcu od Rovina. Budno oko čobanina je uvijek prisutno i kada ovce mirno pasu i kada su poplašene i njegovo reagovanje je najčešće blagovremeno. I noću je čobanin na oprezu. Najčešće spava u kućari kod tora i svaki šum koji se čuje zna od čega dolazi. Čobanin posebnu brigu posvjećuje kada se ovce jagnje, a koze koze (misli se na koze koje su kod kuće) i za veliko čudo, dobar iskusan čobanin u najvećem broju zna koje je jagnje od koje ovce. Isto tako on vodi računa i kada treba ovnove pustiti u ovce da se mrču. Za taj posao čobani odabiraju dobre ovnove da bi i jagnjad bila dobra. I kada se koze teku, čobani odabiraju dobroga jarca.
U ranijem periodu u planinskim predjelima Crne Gore bilo je buljuka ovaca od po nekoliko stotina. Za čuvanje tolikih buljuka bilo je potrebno angažovati i po više čobana. Ako ih u kući nema dovoljno, onda bi se uzimali najamnici. Vlasnik ovaca je bio dužan da najamniku da obuću, nešto odjeće, hranu i stan i na kraju godine bi mu platio ili u novcu ili u hrani ili u stoci. Najamnici su se uzimali na određeno vrijeme: za jedno ljeto ili za jednu zimu ili u nekim slučajevima i za duže vrijeme, godinu pa i više.
Kada govorimo o čobanima ne možemo a da ne kažemo za jednu osobinu čobana koja zadivljuje. Radi se o tome da dobar čobanin poznaje svoje ovce bez obzira koliko ih ima. On je svakoj ovci dao neko odgovarajuće ime. Najčešće je to određivao po nekom spoljašnjem znaku i izgledu. Pavle Rovinski u knjizi Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti navodi više od pedeset imena ovaca koje su im čobani nađenuli. Evo nekih od tih imena: mrkulja -crne vune, galja – crne vune, šara – šarene vune, bjelka – bijela u glavu, zrnja – tačkasta i glavu, čulja – kratkih ušiju, kusa – koja ima mali rep, blečka – koja stalno bleji, čizma – koja ima trapave noge, labuda – potpuno bijele njuške, kolačara – koja je oko očiju crna, roga – koja ima rogove, viloroga – koja ima zašiljene rogove, kopilica – koja se prije vremena rodila, pešterka – nabavljena sa Peštera, Vasojevka – nabavljena u Vasojevićima i tako dalje. Treba reći i to da imena ovaca ili koza nijesu izmišljena već je svako ime dato po nekoj osobini ovce ili koze.

Najbolji ovan za predvodnika

Čobani su ti koji odabiraju najboljega ovna oko čijeg vrata stavljaju čaktar. Taj ovan se zove predvodnik ili ugič. Takav je ovan na posebnoj cijeni i on se u dosta narodnih pjesama pominje. Čaktar se meće i na jarca, a nikada na kozu. Isto tako, djeca znaju ponekom jagnjetu staviti malo zvono. Stavljanje čaktara ili zvona na ovna predvodnika ili jarca prča je iz praktičnih razloga. Čobani često po zvucima čaktara određuju gdje su mu ovce ili koze. Isto tako po ovome se zna da li je neko udario u ovce, vuk ili hajduk. Čobani nastoje da je čaktar dobar i da se dobro čuje. Pričali su mi stari ljudi da je bilo slučajeva da se ukrade čaktar sa ovna, ali to može uraditi samo neko ko živi daleko od sela u kome je ukraden, jer u protivnom čobanin bi ga poznao i po zvuku i po izgledu.
Još jedan detalj zaslužuje da se opiše kada je u pitanju uzgoj ovaca i koza. Rekli smo da se ovnovi i jarčevi odvajaju od ovaca, odnosno koza iz razloga da se ne bi u nevakat mrkale, odnosno tekle i time u nevakat jagnjile i kozile. U toplijim krajevima, kao što je primorski kraj i okolina Podgorice, ovnove puštaju rano u ovce (početkom avgusta) i tada se počnu jagnjiti u decembru. Međutim, u planinskim krajevima gdje su veliki snjegovi i gdje zima traje po šest mjeseci ovnovi se puštaju u ovce u oktobru, a jagnje se u martu. U početku jagnjadima i jaradima se ostavlja čitava količina mlijeka da bolje ojačaju i napreduju. Uveče se jagnjad odvajaju – luče da ne bi gazili po ovcama, a ujutro ih puštaju pod ovce.

Odvajanje jagnjadi

Odmah poslije Đurđevdana jagnjad se uglavnom odvajaju od ovaca i ovce se počinju musti. U početku, poslije muže jagnjad se pušte pod ovce i opet se odvoje. Ima domaćina koji za duže vrijeme ne odvajaju jagnjad od ovaca u cilju da im jagnjad budu bolja. I zaista takva jagnjad su mnogo krupnija i teža od one jagnjadi koja se odvajaju. Jagnje pored ovoga naziva, zavisno od uzrasta ima i sljedeće nazive: Šiljeg – pošto se ostriže, a poslije Đurdevdana dvize, dviska ili dvizac. Za jarca i kozu od dvije godine se takođe kaže da je dvizac i dviska. Ovca koja se nije ojagnjila se kaže jalovica ili jalovuša. Vrijedno je istaći još jedan detalj, a to je da se u planinskim krajevima, gdje se ovce kasnije jagnje, ne jede meso od jagnjadi prije Đurđevdana, dok u ravničarskim krajevima gdje se ovce jagnje i oko nove godine to pravilo ne važi. U nekim krajevima čobanin ne smije jesti meso od mladunčadi odnosno od jagnjadi prije Spasovdana. Da napomenemo i to da se rijetko kolju isuviše mlada jagnjad. To će možda učiniti domaćin koji slavi Markovdan, a ako može, neće ni tada. Radije će zaklati šiljega ili dvisku nego mlado jagnje. Ali eto, običaj nalaže da se to može uraditi pošto se jagnje napase mlade trave, a to je oko Đurđevdana.
Na području današnje Crne Gore u prošlosti bilo je mnogo katuna po raznim planinama i svi su oni imali svoje osobenosti koje ih čine interesantnim. Ovo je cjelovit prikaz o crnogorskim katunima i životu u njima do kraja XIX vijeka pa i nešto kasnije
Uobičajeno je da se ovce strižu u junu a jagnjad u julu. Međutim, to nije u svim krajevima Crne Gore. Zavisi od toplih dana i gleda se kada će nova vuna podići staroj, ali u svakom slučaju junsko – julsko vrijeme je kada se ovce strižu. Vješti ljudi sa povećim nožicama za čas ostrižu ovcu. Kod jagnjadi je proces striženja nešto malo drugačiji. Ako postoji mogućnost jagnjad se okupaju u rijeci ili jezeru i to na način što se nekoliko puta natjeraju da prođu kroz vodu i pošto se osuše, strižu se kao i ovce. Vuna od jagnjadi se zove jarina i ona je ruda i ima veću vrijednost. Nakon striže jagnjadi, ista se puštaju među ovce. Interesantno je da ostriženu jagnjad ne poznaju njihove majke i ne daju im da doje. Rijetko će koja pustiti svoje jagnje podase. U tom slučaju jagnje se luči ili nagaravi. Inače, ima ovaca koje svoje jagnje ne ljubi, kako to na selu kažu, i tada se na razne načine muče da privole ovcu da svoje jagnje podoji ili u nekom slučaju puste ga pod drugu ovcu da doji dok ne ojača.

Popis iz 1971. godine

Vrijedno je navesti šta je akademik Mirko Barjaktarević zapisao o stočarstvu, odnosno o ovčarstvu u Rovcima. On navodi: „Prema popisu od 1971. godine u Rovcima je imalo:

Ovaca ……………………………… 5265

govedi ………………………………. 693

konja ………………………………… 226

svinja ……………………………….. 140

košnica ……………………………… 626

živine ……………………………… 2864

Samo retki pojedinci, po jedan ili dvojica iz sela, sada imaju po trideset do četrdeset ovaca, i po koju kravu. Koze su rijetke. Međutim, ranije je bilo domaćinstava sa velikim stadima ovaca i koza. Priča se da je Radojica Janković, iz Liješnja, pre sto godina pustio u brdo Tali sve ovce koje su mu se namnožile preko broja sto. A za Jola Stamatova, iz Vlahovića, čak se kazuje da je pre 120 godina imao hiljadu ovaca i da je, kada je tu brojku premašio, sve ovce preko hiljade pustio u planinu. Narednog proleća, navodno, sve oterane ovce je našao i to sa jagnjadima… Poznato je da stočari nikada i skoro nikome ne kazuju pravu brojku svoje stoke…

Ujalovljivanje ovnova

U Rovcima su, inače, ovce zetsko-polmske. Nazvaće je ponekad i „kolašinskom”. Ovce su srazmerno krupnije, mlečne, oštrije vune i crne glave. Takva je vrsta ovaca i u Drobnjacima. Verovatno je to u ovim krajevima stara pasmina ovaca… Ujalovljavanje ovnova vrši se tako što im se, preko oblog drveta, žile od mošnica „utuku” drvenom maljicom. Tako se jalove i volovi. Konji i krmci se „škope” na taj način što im se „jajca izrežu” (odstrane). Konji se, ali ređe, i tuku…

Neuštrojeni ovnovi se „pripuštaju u ovce o Krstovdanu. Do tada se oni leti obično odvojeno čuvaju, ponekad i sa jagnjadima…

Ako tele puste na pašu s kravom, onda, da ne bi sisalo privežu mu s prednje strane na glavu „osti” – drvene bodlje na daščici koju mu pričvrste za glavu. Bodlje bodu kravu kada se tele primiče da sisa…

S proleća se ovce „počiste” (ili „podačiste”) oko nogu, repa, i po stomaku, a juna meseca se strigu. To se čini obično petkom, radi berićeta.3

U staroj Crnoj Gori govedarstvo nije bilo razvijeno. Ljudi su držali po jednu ili dvije krave i po jedan ili dva para volova. Istina, na sjeveru Crne Gore, u Pivi, Vasojevićima, u durmitorskom kraju govedi je bilo znatno više nego u primorskom pojasu ili u četiri nahije. Ovo je i razumljivo, jer uslov za držanje govedi je prvenstveno dobra paša. Goveče ne može pasti travu tamo gdje i ovca ili koza, posebno u krševitim predjelima. Iako je govedi manje od drugih vrsta životinja, u narodu se za vola kaže da je hranitelj, a za kravu hraniteljica ili sirotinjska majka. Ovo dolazi otuda što je vo bio jedina radna snaga za oranje njiva, za vuču saonica ili taljiga ili plašća po livadama.
One sirotinjske porodice koje nijesu imale mogućnosti da drže buljuk ovaca ili koza, držale su po jednu kravicu čije bi mlijeko prodavale imućnijim ljudima i od tih para nabavljale osnovne potrepštine za kuću.
I za svoju djecu bi odvajale po kašiku mlijeka, tek toliko da ih prehrane. Pored ovoga za takvu kravicu se moglo naći paše u samom selu. Nasuprot ovome u sjevernom dijelu Crne Gore bilo je domaćina koji su držali po dvadesetoro govedi pa i više. Ovdje se misli na krave, volove, junad, telad. Oni koji su imali dosta govedi ako je bilo dobrog ispusta za pašu, najčešće bi poslije jutarnje muže odbijali goveda i ona bi ispred noći sama dolazila. U protivnom, goveda bi čuvali odrasliji muškarci, dok za ovcama i jagnjadima su mogla biti i djeca, pa ponekad i sasvim mala djeca od sedam osam godina.

Kastriranje volova

Što se tiče rase govedi, preovladavala je domaća rasa koja je bila dosta sitne građe, a prema građi relativno mlječna. Ovakva goveda su mogla lakše da savlađuju kamenite brdske predjele i da traže hranu na takvim prostorima. I za zimu je bilo lakše hraniti domaće goveče. Pričali su mi da je bilo pokušaja da se gaje krupnije i mlječnije krave, ali je to ostalo bez većeg uspjeha. Mali domaći vočić je bio izuzetno snažan i mogao je povući ralo kao i neki odrasli volovi druge rase. Sa ovim malim volovima je bilo lakše raditi, a i ishrana je bila zadovoljavajuća. Volovi koji su se držali za rad, morali su biti uštrojeni (kastrirani) i to su ljudi radili na jedan dosta primitivan način. Obično se to radilo tako što bi se sakupilo nekoliko ljudi i sputali bi vola i obalili na zemlju, a potom bi uzeli dvije daske i u njihov proštac bi stavili volujske testise pa onda velikim drvenim batom (čekićem) bi udarili po dasci i tako bi mu testise sprštili i onesposobili ga za dalje parenje. Međutim, onaj domaćin koji bi imao nekog boljeg junca ostavio bi ga za priplod i obično bi seljaci iz sela dovodili svoje krave da vode pod tim juncem. U nekim slučajevima za tu uslugu se po nešto plaćalo vlasniku bika. Ukoliko bi se desilo da vlasnik krave propusti vrijeme parenja takva krava bi ostajala ozimačna, što znači da bi i dalje davala mlijeko ali ne bi se mogla voditi. One krave koje sastavljaju mlijeko, računa se da su najbolije. To znači da krava od teljenja do teljenja ne prestaje da daje mlijeko. Istina, to nije u većoj količini. Ono prvo mlijeko koje se pomuze odmah poslije teljenja zove se konuzdra i takvo mlijeko djeca vole ali ga voli i tele.

Briga o oteljenoj kravi

Vrijedno je istaći koliku brigu pružaju ljudi kravi kada se oteli. Imao sam prilike da u jednom selu pljevaljske opštine budem prisutan kada se otelila krava. Teljenje je prošlo bez ikakvih problema. Napolju je bilo hladno i padao je snijeg. Domaćica je uvela kravu u kuću, u prostoriju u kojoj se živi i odmah joj je umlačila jedan kotao vode sa mekinjama. Ona je to brzo popila, a maloga telca je stalno njušila i lizala niz rudu dlaku. Malo zatim i tele je samo počelo da sisa. Ovaj prazor je bio veličanstven, bar za mene koji to prvi put gleda. Znači, ljudi su krajnje humano postupali prema stoci, znajući da će od nje imati višestruku korist.
Da kažemo i to da se tele koje navrši godinu dana zove june, muško junac, a žensko junica, a kada junica napuni dvije godine zove se volovodka, a ako se ranije oteli, kažu, da je kopilica. I ovdje čobani nadijevaju imena kravama i volovima. To obično određuju prema spoljašnjem izgledu ili nekim drugim znacima. Tako npr. krava koja se rodila u srijedu zove se sredulja, crne boje – mrkulja, šarene boje – šarulja ili prutulja, ako je po nosu bijela – baljuša, a ako je od mlađe krave onda je zovu mladulja. I za volove se određuju imena: ako je šarene dlake onda je šaronja, zelene zekonja, sive sivonja, mrke galonja itd.
Što se tiče tovarećih i jahaćih životinja u Crnoj Gori su se držali konji, magarci, mazge i mule. Istina, ove vrste životinja nijesu podjednako zastupljene, odnosno u nekim krajevima nekih od ovih životinja nije ni bilo. Jedino konj u manjem ili većem broju je držan na svim prostorima današnje Crne Gore.
Dobro je poznato da su magarci, mazge i mule životinje koje su se bez većih problema držale na prostorima stare Crne Gore i u primorskim krajevima. Ovo prije svega, zbog toga što su lako prilagodljive kamenitom terenu i što ih je lako hraniti. Nijesu probirljive. Njihovo kretanje po bespućima je dosta lagano, a teret koji nose nije baš tako mali. Recimo da mazga može da ponese po 120 kilograma pa i više. Zbog toga je mazga i mula više cijenjena nego li magarac. Magarac je životinja dosta izdržljiva ali slabija od mazge i mule. Sve tri navedene životinje se odlikuju tvrdoglavošću i ponekad znaju da budu zločeste, naročito prema nepoznatom licu. Pokušaće ili da ga ujedu ili udare zadnjim nogama.

Držanje konja

Kada je riječ o konjima poznato je da u davnoj prošlosti u staroj Crnoj Gori nije bilo dovoljno uslova za držanje konja. Prije svega, u staro vrijeme nije bilo boljih puteva po kojima bi se kretali. To su bile staze za pješake ili u najmanju ruku za magarad, mazge ili mule. Otuda je poznata izreka onoga Crnogorca kada su ga pitali koliko ima od jednog do nekog drugog mjesta, ovaj odgovara: „Pješke ura, a na konju ura i po”. Što potvrđuje konstataciju da su se konji vrlo sporo kretali po takvim terenima. Kasnije kada su počeli da se grade putevi, počeli su i konji da se nabavljaju i to oni bogatiji ljudi, za jahanje ili pak kiridžije za prevoz robe. Znači, konji su na prostorima stare Crne Gore bili rijetkost pa otuda se može reći da i Crnogorci sa ovih prostora nijesu bili vješti jahači. Oni su voljeli da jašu i odlikovali su se hrabrošću, ali vještine nijesu imali.
U drugim krajevima današnje Crne Gore konji su bili nužni ili moglo bi se reći neizbježni skoro u svakom domaćinstvu. To su, prije svega, konji koji su služili, kako navodi dr Obren Blagojević: „Za dogon drva, za mlivo, za kupovinu žita ili soli u gradu, za pregon ovršenog žita, za izdizanje i zdizanje, za jahanje i za šta se sve ne upotrijebi. Samo oni koji imaju po više konja ponekad im skinu potkov i odbiju prosto same u planinu, u sampas, gdje ostanu sve dok se u jesen ne dovedu, često uz veliku muku da se uhvate, jer „podivljaju”. Normalno, konj se ljeti ili pripinje, tj. veže za, po nekoliko metara dug konop ili uže sa gvozdenim ili drvenim klinom na kraju, koji se zabije u zemlju i konj oko njega pase; ili se sapinje, tj. vežu mu se prednje noge preko goljenica, pa tako sapet može da se kreće samo uz veliki napor, skačući, i ne može daleko da ode”.4 Po pravilu isti konj se i tovari i jaše.

Sedlo i samar

Samo imućniji ljudi drže jahaće konje i taj meraklija za jahaćim konjima ne bi ni po koju cijenu dozvolio da se njegov ljubimac tovari. Ovi bi ljudi sa ponosom govorili da se na njegovog konja nikada samar nije postavljao. Obično na vašarima se ponekad održavaju konjske trke i dobri konji služe za to i za neke druge svečane prilike kao što je odlazak u svatove ili na neke druge svečanosti. Na jahaćim konjima se stavlja sedlo, a za trkaće lakše sedlo. Pored sedla idu i bakračlije – uzengije pa zatim oglav, uzda sa đemom od čelika, kožne bisage. Nasuprot jahaćim konjima kod tovarećih konja u upotrebi je samar koji prave zanatlije – bilo da je u selu neki samouk ili u gradu. Samar je od drveta, a ispod njega je stelja koja mora biti tako podešena da ne nabija konju sadno (povrede). Na samaru su uprtače ili praće pomoću kojih se pričvršćuje tovar i naravno sa još jednim konopom zvanim tožina. Samar se na konju pričvršćuje pomoću prednjeg i zadnjeg popruga ili kolana.
Naš seljak će za konja reći da je plemenita životinja i on se svojski brine o njemu. Uredno će ga timariti i hraniti. Konj je čista životinja i iziskuje čistu hranu. Rijetko će konj piti zamućenu i nečistu vodu. Dobar domaćin neće nikada pretovariti svoga konja, da ga ne bi „slomio”. Dr Obren Blagojević kada govori o kvalitetu konja i kako se određuje, kaže: „Ima seljaka koji su u stanju da zagledajući konjske grudi, sapi, noge, zube, dužinu glave, posigurno utvrde kakav je. Čak i boja dlake, kažu, igra tu neku ulogu. Alat je ili sasvim dobar ili ne vrijedi baš ništa. („Sto alata, sto dukata; jedan alat sto dukata”). Ponekad je konj arum, tj. ne da se tovariti ni jahati i opasan je, jer grize i bije zadnjim kopitom. Posebno se cijeni konj koga su vuci napadali i ugrizli, pa se on odbranio. Tada se trag vučjih zuba na konjskim grudima, vratu ili stegnu sa ponosom pokazuje. Pivljani su konje rijetko prodavali na pazaru, to su radili samo između sebe, ali ima meraklija koji jahaćeg konja mijenja, trampi svaki čas, samo neće li nabaviti boljega.

Imena konja

Kao i drugim domaćim životinjama i konjima su nadijevali imena. Prema boji dlake: đogat ili bjelaš – bijele boje; zelen siv ili sur (sura bedevija); alat – riđ; dorat – crvenkast; vranac crn; mrkov – tamno smeđ; kulaš – siv sa pjegama; brnjaš – koji ima oznaku na nosu; putalj – bjelonog; šarac – šaren; ćetalj – sa zvijezdom.
Treba reći i to da se konji potkivaju čeličnim pločama. To najčešće rade kovači, ali to isto znaju da rade i po neki u selu. Kada konju padne podkovica kažu da mu je konj obosio. Kada kiridžije idu na dalji put sa sobom nose kompletan kov i potkovice da bi usput potkovali obosjelog konja.
Ne bi mogli završiti ovo kratko izlaganje o konjima a da ne kažemo da se za konje prave posebne prostorije bilo da su u suvomeđi ili da su napravljene od brvana. To su konjušnice. Inače, konj se ne bi ni mogao spraćati se ostalim životinjama, jer zahtijeva posebnu brigu, a uz to uvijek postoji bojazan da se ne ritne nogom ili da ne ujede bilo drugu životinju ili čeljade. Pored toga, rekli smo, da konj voli čistoću kako u hrani tako i u uslovima življenja.

Držanje svinja

Potrebno je da kažemo nešto i o držanju svinja. U našim krajevima, može se reći u čitavoj Crnoj Gori u današnjim granicama nije nikada bilo razvijeno svinjogojstvo, a posebno u siromašnijim predjelima. Rijetko je ko držao svinju i ako je to držao morao je kupiti malo svinjče u gradu pa ga držati do jeseni i kada zahladni, zaklati. Zbog siromaštva se nijesu gajile svinje, jer nije se imalo dovoljno hrane. Uglavnom su brali po nešto trave ili korijenja i to bi sa malo mekinja davali svinjama. Oni koji su živjeli pored Skadarskog jezera, Riječka i Crmnička nahija i dijelom Lješanska, brali su travu iz jezera i neke plodove koji rastu u vodi, a koje narod zove kasoranje i to bi kuvali svinjama i na tome bi ih žirili. Ni u sjevernim krajevima nije bili razvijeno svinjogojstvo. I tu su ljudi kupovali po jedno ili dvoje prasadi s proljeća i do jeseni bi ga hranili travom, tikvama, repom, mekinjama surutkom, njihova prasad bi se bolje tovila od onih u južnim krajevima Crne Gore. Rijetki su bili seljaci koji su držali krmače radi priploda. Još jedan momenat, u doba turske vladavine je bio razlog što se nijesu držale svinje ili pak ne u većem broju. Stalno prisustvo turaka, najčešće kao vlasnika imanja na kojim pravoslavni živalj radi kao čipčija ili pak rijetki zakupac, napoličar. Ovo se odnosi na sjeverni dio Crne Gore gdje je muslimansko stanovništvo bilo većinsko.
Što se tiče živinarstva, ribarstva i pčelarstva u staroj Crnoj Gori, pouzdano se zna da je bilo više simbolično. Istina, onaj živalj koji je živio pored jezera ili rijeka vršio je ulov ribe, negdje manje, a negdje više, pretežno za svoje potrebe, a manje radi prodaje. Žitelji okoline Skadarskog jezera su jednim dijelom ribu prodavali bilo u sirovom stanju ili sušenu.
Pčelarstvo je takođe bilo sporedno zanimanje, tek toliko da se ima za kuću malo meda i voska za krsnu svijeću. Iako je to bio primitivan način pčelarstva u primitivnim košnicama zvanim trnke, bilo je domaćina koji su dobijali toliko voska da su jedan dio mogli prodati na kotorskom ili podgoričkom pazaru.
Živinarstvo je bilo dosta slabo razvijeno. Rijetke su bile kuće koje su imale više od desetak kokoši. Razlog, prema pričanju mojih sagovornika, je bio u tome što je za kokoške trebalo dosta hrane, a s druge strane i od onoga broja koliko su držali polovinu ponesu lisice i druge životinje. No, bilo kako bilo, kokot se u svakom selu čuo, a jaja je uvijek bilo za Vaskrs ili za gosta koji bi došao u kuću.

Podaci Rovinskog

Na kraju ovog kratkog izlaganja o crnogorskom stočarstvu do kraja DžIDž vijeka, najbolje će ilustrovati podaci koje je Pavle Rovinski prikupio za vrijeme svoga izuzetno bogatog istraživanja u Crnoj Gori. Da bi prikazao kojim se načinom privređivanja crnogorski narod više bavio navodi sljedeće: „Imamo sljedeće podatke za 1880. godinu:

ziratne zemlje je bilo 109.000 rala

sjenokosa (livada) 59.000 kosa

ovaca i koza ukupno 530.000 grla

goveda 70.000 grla

konja, mazgi i magaraca 10.000 grla

svinja 21.000 grla

Kada se sve ovo podijeli na tadašnjih 150.000 stanovnika, ili na 25. 000 kuća, računajući da na jednu kuću otpada 6 duša, dobiju se ovi odnosi:
ziratne zemlje na 1 stanovnika 0.72 rala na kuću 4,36 sjenokosa 0.39 kosa 2,36 sitne stoke 3.53 grla 21,20 krupne stoke 0.43 grla 2,80 konja i ost. 0.06 grla 0,40 svinja 0.14 grla 0,84 Kasnije su se povečavale površine oranica, pa smo se i sami uvjerili da je mnoga do tada neiskorišćena zemlja uzorana, kakav je slučaj bio u Kosovom Lugu u Bjelopavlićima, u okolini Podgorice, pa na mnogo mjesta u Vasojevićima, Drobnjacima, Pivi i u okolinu Ulcinja. Naporedo sa ovim porastao je i broj grla stoke. Tako je 1884. godine bilo: 768.000 ovaca i koza, 140,000 grla krupne stoke i 18.000 konja… Rovinski dalje navodi da je 1882. godine u Vasojevićima bilo: sitne stoke po 3,2 grla po stanovniku, odnosno skoro 20 grla po kući, a u Lješanskoj nahiji čak po 5 grla na stanovnika, ili 30 po kući”.6

Stalna briga o stoci

Nažalost nemamo podatke koliko je stoke u kom periodu bilo po pojedinim područjima u Crnoj Gori. Našli smo podatke u Glasu Crnogorca iz 1892. godine da je u Cucama u Katunskoj nahiji bilo oko 20.000 grla sitne stoke, nešto manje od 1600 grla krupne i oko 110 konja, što znači da je na jednu kuću dolazilo oko 44,5 grla sitne stoke, 3,5 grla krupne i po 1 konj na četiri kuće.7
Crnogorski stočari su dobro znali koliku korist imaju od domaćih životinja i da su one često puta život značile mnogim ljudima u raznim situacijama. Svjesni te činjenice, oni su nastojali da se prema svome stadu, pa bilo to da je stado brojno ili da je u pitanju jedna krava hraniteljica, odnose krajnje humano. Nije bio rijedak slučaj da oteljenu kravu ili ojagnjenu ovcu uvede u kuću u kojoj živi sa svojom djecom i da je okrijepi. Kolika je ta briga našega seljaka oko stoke u pojedinim godišnjim dobima i u pojedinim mjestima zaslužuje da se o tome nešto više kaže.
U toku ljeta dok se stoka najčešće nalazi na katunima, vrijedni stočari nastoje da obezbijede što više piće (hrane) za svoju stoku. Gdje god može da pokosi koje parče livade to će uraditi. Onaj koji nema dovoljno svojih livada uzimaće u napolicu ili na trećinu livade kod onih koji imaju višak ili koji ne mogu pokositi u vrijeme kada se kose. Neki će kupovati ili sijeno ili travu pa da je on kosi. Na kraju, ima onih stočara koji iz više razloga sijeku lis hrasta, bukve, jasena i slažu ga u stogove i sa tim će se ispomagati za vrijeme zime. List je mogao sjeći samo u svojoj šumi ili uz saglasnost suvlasnika ili plemenika i u seoskoj ili bratstveničkoj ili plemenskoj šumi. I slamu od ovršenog ječma, raži, zobi, pšenice će brižljivo sakupiti u stogove ili kako se negdje zove jednostavno u slame. I kukurozovina je dobrodošla za zimsku ishranu. Iako je ovo dosta naporan ljetnji posao, seljak je zadovoljan ako je na vrijeme obezbijedio dovoljno piće za zimu. A koliko je to dovoljno nikada se tačno ne zna, jer su ćudi prirode čudne i ne zna se koliko će zima trajati. Pored ovoga nastoji se da se po potrebi popravi štala ili druge zgrade za smještaj stoke. U onim slučajevima gdje seljak uviđa da ne može izimiti svoju stoku, iznalazi način da je da negdje na zimovanje, naravno pod određenim uslovima. Ima i onih koji će svoje stado tjerati u niže krajeve i uz minimalnu pašu i određenu malu količinu hrane pokušati da izađe iz zimskih nevolja. Eto to je jedna briga našeg stočara, a ostaje mu da čitavu zimu druguje sa stadom moleći Boga da zima ne bude tako teška i duga.

Hranjenje stoke

Kada nastupe zimski dani i kada padne prvi snijeg, čobani spraćaju goveda u štale, a iznad njih, na spratu, ovce. Ima štala u kojima je na spratu sijeno, a u nekoj drugoj štali su ovce. Konji, mazge, mule i magarci su najčešće na otvorenom prostoru ili pak u nekoj konjušnici. Tamo gdje snijega nema ili gdje je snijeg ri-jetkost ostaju na otvorenom prostoru. Ovcama se ne izbacuje đubrivo sve do proljeća, a ostaloj stoci se redovno, svaki dan izbacuje napolje. I govedima i ovcama i kozama se daje hrana dva puta dnevno, a u nekim slučajevima i po jedanput. Naime, ako su veliki snjegovi, čobani idu da čepaju snijeg ili kako se to kaže na sjeveru Crne Gore, torinu i kada ga dobro utabaju donose sijeno u krošnjama i posipaju po torini, a ovce ga jedu sa čiste površine. Obično se ovce izgone na torinu oko 10 sati i tu ostaju do poslije podne, kada se spraćaju u štalu. Govedima se sijeno stavlja u jasle, a u nekim selima i njima se može stavljati na torinu ali samo ako je površica dosta čvrsta, jer goveda bi sijeno ugnala duboko u snijeg i ne bi se sve moglo dobro iskoristiti. Tovarećim životinjaina se hrana davala u jaslama ili tamo gdje su privezani. Ako je u pitanju list sa lisnika, stoka se tjera tamo gdje je list sadenut i daje im se onoliko koliko čobanin smatra da je dovoljno. Gledao sam u Šarancima ispod Durmitora kako ovcama sijeku četinu i ove je jedu, ali kažu da se ne smije davati mnogo, jer je četina dosta smolava i ista može biti i štetna. Ako je u blizini voda goveda se tjeraju na pojilo, a ovce se zadovoljavaju i snijegom. Isto tako i preko zime se stoka soli na način što se ponekad govečetu stavi šaka soli u usta ili u neku posudu, a ovcama i kozama se metne u male gomilice i one to lijepo poližu, pogotovo ako je postavljena na travnati dio zemlje.

Dosta posla za čobane

U onim krajevima gdje se ovce rano jagnje, kao što je primorski pojas i okolina Tuzi, okolina Podgorice, okolina Skadarskog jezera, čobani imaju pune ruke posla. Treba prihvatiti svako jagnje ili jare ili tele. Međutim, jagnjenje i telenje traje dosta dugo, zavisno od broja brava ili krava i od vremena kada su se parile. Što znači da taj proces angažuje čobane do proljeća pa ponekad i duže. To nije mali posao, ali vični čobani naviknuti na sve to, rutinski i sa zadovoljstvom ga završavaju.
Odmah pošto se ovce izjagnje, čobani moraju iste počistiti, a to je ostrići vunu oko repa i oko vimena da bi jagnjad mogla lakše posati. Čuo sam da je bilo slučajeva da jagnje ugine od toga što je sisajući nepočišćenu ovcu pojelo i nešto vune koja je uzrokovala poremećaj u crijevima i od toga je došlo do uginuća. Treba reći i to da se vuna od počisti takođe koristi, stim što je ista nešto kraća i prljavija nego od ostalog runa.
Ako je neka krava steona ili je ozimačna njoj se daje nešto više hrane nego ostaloj stoci. Volovima se daje slama, a ako ima dovoljno sijena i sijeno. U onim krajevima gdje nema vode, govedima se topi snijeg i sipa u korito odakle će piti.
Ona stoka koja je izimila, bez obzira kako se hranila, u toku zime je izgubila dosta od svoje težine, ili kako to naš seljak kaže, dosta je smršala. Negdje manje, a negdje izraženije, ali je najbitnije da je izašla iz zime. Ona će to nadoknaditi dobrom pašom.

Jesenja selekcija

Da kažemo još i to da svaki domaćin vrši selekciju svoje stoke u kasnu jesen. Drugim riječima, vrši odabir onih brava ili govedi koje će prodati ili zaklati za kuću ili prodaju. Ostavlja za držanje najbolje iz stada ili krda i one koje misli držati za obnovu ili proširenje stočnog fonda. Obično kolje jalove brave bilo koze ili ovce, a zatim i one starije. Od suvoga mesa jedan dio će pro-dati kao kastradinu, a jedan dio će ostaviti za ishranu. I goveđe meso suši i koristi za ishranu i prodaju.
Kada snijeg počne da kopni i kada se livade prošaraju, čobani puštaju ovce da po malo pasu. Nađu one uvijek po nešto. Goveda se teže snalaze, a tovareća stoka, je uvijek u nekom radu, bilo da vuče đubrivo na livade i njive ili da dogone drva ili žito u mlin i tome slično. Pošto snijeg okopni i pošto malo otopli ovce se izgone u torove kao i goveda, a đubrivo od ovaca se tek tada izbacuje iz štala. To nije lak posao, jer je đubrivo dosta utabano i treba dosta truda da se one plase iznesu iz štale. Ovčije đubrivo je izuzetnog kvaliteta i koristi se tamo gdje je najpotrebnije. Najčešće za đubrenje njiva i vrtova.
O opisu štala i drugih prostorija za smještaj stoke u selu nisam govorio, jer to će biti posebna tema nekog drugog pisanja.

Specifično zimovanje

Da kažemo nešto i o jednom specifičnom načinu zimovanja stoke koji se u prošlosti dosta dugo praktikovao. Naime, u godinama kada zbog velike suše ljudi nijesu mogli ukositi, ono što se kaže, ni šaku sijena, morali su sa svojim stadima odlaziti u toplije i župnije krajeve. To je ustvari neka vrsta nomadskog načina življenja ili u krajnjem slučaju polunomadskog. O ovome je ostao tu i tamo po neki zapis, a Pavle Rovinski je zabilježio sljedeće: „Ranije (1860. god.), u krajevima koji još nijesu pripadali Crnoj Gori, kao Banjani, Piva, Jezera, Vasojevići – bio je običaj da se upute na zimovnik u Bosnu, sadašnju Kraljevinu Srbiju i Staru Srbiju. Kretalo se oko Petkovadana (15. okt.), a vraćalo se pred Đurđevdan (23. apr.)…
Evo kako je to teklo kod Vasojevića koji su obično zimovali u Posavini (Bosna) i u Srbiji.
Okupi se buljuk od 1.000 do 15.000 ovaca, pa ga zajedno tjera nekoliko domaćina. Ko u buljuku ima stotinu grla, taj lično ide kao domaćin, a može da uzme sobom i maloga sina, a oni koji imaju manje ovaca, sastavljaju stado od stotinu grla i biraju između sebe ko će ići sa ovcama. Cijelim buljukom upravlja jedan ćehaja, koji drži sav novac i plaća sve troškove. Zatim se bira čobanbaša koji upravlja cijelim stadom i čobanima…
Za zimovnik se plaćalo pet groša po grlu, posebno se plaćalo za ljude…
Obično bi se Vasojevići upućivali zajedno sa Gusinjanima i Plavljanima primajući tom prilikom turska imena (ovo zbog toga što su prolazili preko terena naseljenog turskim življem, primjedba V S)”.
Vrijedno je napomenuti da ovakav način zimovanja nije se odnosio samo na stoku već i na ljude. U nekim krajevima stare Hercegovine bilo je veliko siromaštvo pa su se čitave porodice upućivale u pravcu Posavine ili Srbije da tamo prezime, jer uslova za život u svome kraju nijesu imali. Znači, ovo bi se moglo okarakterisati kao pravi nomadski način življenja, ali u svakom slučaju to nije bila masovna pojava, već bi se moglo reći kao usamljeni primjeri.
Ovi polunomadi bi se vraćali sa svojim stadima odmah pošto počne kopniti snijeg, a prije nego se njive obrade i livade zabrane.

Briga o zdravlju stoke

Na kraju da kažemo i to da su čobani ti koji su najpozvaniji da vode brigu i o zdravlju svoje stoke. Naime, stoka kao i svako drugo živo biće izložena je opasnosti da se razboli od neke bolesti. Zbog toga svaki iskusan čobanin i iskusan seljak zna od čega najčešće može oboljeti njegova stoka pa tome posvećuje posebnu pažnju. Jedna od dobro poznatih stočnih bolesti je metilj. Seljaci znaju da se on razvija na močvarnom zemljištu i zato izbjegavaju da svoju stoku napasaju tamo, odnosno znaju da je takva trava opasna pošto se isuši, a dok je pod vodom manje je opasna. Taj metilj napada jetru i nekada je bilo teško izliječiti bravče od njega ili skoro i da nije bilo izgleda da ozdravi. Sada se to sasvim uspješno liječi, a skoro i da više i nema metilja. Ako neka od životinja se nadme, čoban zna da je to zbog toga što je popasla neku travku i tada primjenjuje neki od isprobanih metoda liječene. Da li da je tjera u trk ili da je hladi vodom ili da joj da da pije vareniku ili nešto drugo. Dešava se i da goveče ugine ili da ga prinudno zakolju, jer su svi pokušaji liječenja ostali bezuspješni. Isto tako kod govedi se pojavljuje neki podkožni crv i to utiče da goveče mršavi i da je nemirno. To se liječi fizičkim putem vađenja takvih crva (strljena). Isto tako stoku napadaju i krpelji pa se takva stoka kupa u vodi sa cijeđem od pepela. Ako je ovca ili goveče prolitalo, daje im se neka trava od koje će prestati. Stoka može i da se prehladi i da kašlje pa i to čobani znaju šta treba raditi da ozdrave. Nijesu rijetki ujedi zmije. Najčešće ujedu za glavu i to mjesto odmah otekne. Vješti ljudi ako se tu zadese pokušavaju da trljanjem nekim posebnim kamenom ili korijenom od neke biljke spasu životinju. Ponekad i uspiju, ako je zmija manje otrovna. I prelom nogu životinja čobani dosta uspješno liječe. Istina, to ne zna svaki čobanin, već oni koji su nešto vještiji. Ustvari, to su isti oni ljudi koji i čovjeku namještaju lomove i to rade sa dosta dobrim uspjehom. Ponekad se i ne primjećuje da je bilo loma. Životinja se ponaša sasvim normalno.
Eto sada smo u najkraćim crtama zaokružili priču o stočarstvu na području Stare Crne Gore i onim oblastima koje su kasnije pripojene današnjoj Crnoj Gori.

O katunima uopšte

Polazeći od toga da se pojam katuna u narodu, naročito među stočarima različito tumači, a i među istraživačima postoje neke razlike u finesama, to je potrebno da o tome nešto kažemo. U Maloj prosvjetnoj enciklopediji pojam katuna se definiše na sljedeči način: „Katuni – bačije – stočarska naselja na visokim planinskim pašnjacima ili suvatima, najčešće su privremena stočarska naselja ili letnja staništa u kojima stočari žive tokom letnjih meseci kada napasaju stoku na suvatima”. Za razliku od ove definicije, poznati naučnik koji se, između ostalog, bavio problemima istorije Crne Gore pod turskom vlašću i koji je dosta posvetio prostora o nastanku i razvoju katuna u Crnoj Gori, Branislav Đurđev, je dao nešto opširniju definiciju katuna: „Katun je organizacija letnjeg pasišta, odnosno zajednica staništa i radionica (bačija) na tom pasištu u vezi sa radom oko stoke i stočarske proizvodnje, organizacija pokretnog balkanskog stočarstva, vlaškog i arbanaškog, i kod drugih naroda osim Turaka – porekla, takođe, starobalkanskog koje je procesom potpunog utapanja stočarskog starobalkanskog stanovništva u druge etničke celine izgubilo trag od svog ranijeg etničkog obeležja”.
Postoje i druga mišljenja vezana za pojam katuna, a od svih, smatramo da je potrebno navesti mišljenje dr Jovana Erdeljanovića koji navodi sljedeće: „U ugovoru između Đurđa Brankovića i Mlečića se pominju „catuni Cernogore” i dvaput „catunos Cernogore”.
Očigledno da se ovim označavaju katuni Crne Gore, što je preteča današnje Katunske nahije. Sam taj naziv pokazuje, da Crna Gora nije bila isto što i katuni Crne Gore, nego da su to bila dva različita predela”…

Pojedinačni pojam

Pošto se 1435. godine izrikom pominju katuni Crne Gore, to bi značilo, da je tada imao neki predeo koji se zvao Crna Gora, a da je opet unekoliko kao zaseban od njega bio drugi deo koji je dobio naziv po katunima te Crne Gore. Nema sumnje da je ovaj drugi deo predstavljao Katunsku nahiju… Katuni se pominju još od popa Dukljanina pa i ranije”.
Iz ovih i nekih drugih definicija se ne govori o tome da li je u pitanju katun na otređenom prostoru ili su to katuni. Naime, da li je katun prostor na kome je koliba, mljekar, savardak, tor, kućara i drugi objekti jednog stočara ili je katun prostor više stočara koji svaki za sebe ima navedene objekte? U narodu se ovaj termin tumači tako što neki pod katunom smatraju prostor na kome se nalazi više stočara sa svojim objektima, a drugi opet govore da je katun samo onaj prostor na kome su objekti jednog stočara, a pasište je zajedničko za više njih. Tako neki govore da selo to i to ima svoje katune na toj planini, a drugi kažu da je katun njihovog sela na toj planini.
Bilo kako bilo, iz definicije koju smo naveli iz Male enciklopedije, proizilazi da se radi o katunu kao pojedinačnom pojmu i da on predstavlja skup objekata jednog stočara na određenom prostoru. Pasište je najčešće zajedničko za više stočara. Može da bude i zajedničko snabdijevanje vodom bilo iz snježnica, ublova, bunara, lokvi ili pak iz izvora žive vode. I šuma može biti zajednička, Prema tome, mišljenja smo da je ovaj termin prihvatljiviji u odnosu na ona mišljenja koja govore o katunu kao zbiru više jedinki, pojedinačnih stočarskih cjelina.

Preovlađujuće mišljenje

O porijeklu katuna na prostoru današnje Crne Gore preovladava mišljenje da katun kao ljetnje sezonsko stočarsko naselje ima svoje porijeklo u davnoj prošlosti. Rekli smo da se termin katun prvi put pominje 1435. godine u ugovoru između đurđa Brankovića i Mlečića, odnosno, po Erdeljanoviću još iz doba popa Dukljanina. Erdeljanović ističe da su prvi stočari bili „Vlasi” i „Srbi Zećani” koji su se izdizali iz svojih staništa u katune. Ima i drugih mišljenja, ali o njima nećemo govoriti posebno, jer se uglavnom sve svodi da su u srednjem vijeku katuni bili organizacija vezana za stočarstvo i to ne samo za prostor Crne Gore već i za čitavo Balkansko poluostrvo. O ovome Branislav Đurđev kaže: „Da je to stočarstvo, ukoliko se tiče vlaških grupa u našim sred-njevekovnim državama, bilo u ranijim vekovima više pokretljivo, a da je to kod većine arbanaških grupa bilo i kasnije u većoj meri, vidi se po daljinama na kojima su se nalazila neka letnja i zimska staništa istih stočara, što se može konstatovati naričito u toponamastici. Očigledno su katuni prvo bili ograničeni na visoke planine, tu su imali svoja staništa. Tu se vezivala katunska organizacija sa pasištima, koja su se, osim toga, pomicala prema godišnjem dobu i obilju trave.”
Ovdje se mora reći i to da su katuni bili vezani za stalno naseljena sela i da su prema Đurđevu činili jednu teritoriju. O toj teritorizaciji Đurđev navodi: „Teritorizacija se ostvarivala i kad su se delovi katuna ili čitav katun u povoljnim uslovima u udaljenim mestima na svojim staništima naseljavali i pretvarali ih u sela, kao na primer Kuči, Tuzi i Bušati u skadarskom kraju”.13
U mnogim krajevima su sela nastala na nekadašnjim katunima i taj proces je tekao duži vremenski period. Tako Svetozar Tomić navodi da su u Drobnjaku od katuna nastala, pored ostalih, i sljedeća sela: Gornja Bukovica, nastala na previškom katunu; Provalija, nastala tamo gdje su bile previške staje; Kovačica Karadžića, gdje su petnjičke staje; Palež, ranije bio katun; Komarski kraj, Pašina Voda, Virak, Motički Gaj, Javorje, nastao na zimskim katunima i stajama; Vukodo, nastao na katunu, Donja Bukovica, takođe na katunu, Novakovići, takođe na katunu.14 Rekli smo da je dug proces bio pretvaranja katuna u stalna naselja. To je trajalo do druge polovine XX vijeka. Tako npr. imamo sela koja su nastala na nekadašnjim katunima u Pivi ili gdje su nastala turistička izletišta sa modernim vikendicama kao što je Studeno kod Danilovgrada.

Nema pjesme čobana

Pored ovoga, u posljednje vrijeme neki katuni su se na neki način modernizovali, tako što su umjesto koliba i savardaka podignute moderne kuće, a u ostalom dijelu je zadržano sve ono što karakteriše katunski život. Na nekim katunima je dovedena i vodovodna mreža i električna struja. Istina, to su rjeđi slučajevi, ali ih ima. I na kraju, da kažemo i to da je na području današnje Crne Gore sve manje onih koji izdižu na katune i od ogromnog broja nekadašnjih katuna u najvećem broju su ostala pusta katuništa sa propalim kolibama i pustim pašnjacima. Nema više brojnih stada ovaca i krda govedi, niti pjesme i svirke čobana kao što je to nekada bilo. Svetozar Tomić navodi sljedeće: „Koji seljak nema ovaca, taj je siromah, pa makar svega drugoga imao. Bogatstvo se osniva na broju ovaca. Običan je buljuk ovaca od 50 do 80 brava. Srednji je od 80 do 130 brava, a ima mnogo plemenika sa buljukom od 200 do 300 ovaca. Letos je najveći buljuk imao Grgur Vilotijević na Dužima. Imao je velikih ovaca 475, a svega brava malih i velikih, kozjih i ovčih oko hiljadu”.15 A Mirko Barjaktarević, da ponovimo kaže: „Međutim, ranije je bilo domaćinstava sa velikim stadima ovaca i koza. Priča se da je Radoica Janković, iz Liješnja, pre sto godina pustio u brdo Tali sve ovce koje su mu se namnožile preko broja sto.

Rijetki primjeri

Ovi primjeri i još mnogi drugi govore kako je nekada bilo razvijeno stočarstvo, naravno zahvaljujući katunima u najvećoj mjeri. Međutim, u sadašnje vrijeme rijetki su slučajevi da po neki domaćin ima dvije tri stotine ovaca i koza. Rijetki su i slučajevi da se na pojedina pasišta izgoni stoka. Primjera radi da kažemo da je nekada na Sinjajevini iz Bjelopavlića izdizalo oko 400 domaćina, taman toliko koliko je bilo i koliba, a sada ih jedva da ima oko dvadesetak i to sa po nekom kravom ili malim buljukom ovaca. Da navedemo i primjer Bijele Gore kod Grahova na kojoj je nekada bilo više katuna, a sada niko više ne izdiže i ruševine od koliba zjape kao aveti koje govore da su tu ipak nekada bili katuni i da se čula čobanska pjesma i čaktar na ovnu predvodniku. No o tome nećemo više pričati, možda će se ipak u budućnosti povratiti život na katunima.
Kada govorimo o katunima moramo naglasiti da su oni nastali kao nužnost održanja osnovnog izvora života – stočarstva. Uostalom, rekli smo da se katuni pominju još u XI vijeku, a svakako su postojali i mnogo ranije. Znači, stočarstvo je bilo osnovni i glavna izvor života. Da bi se održavao stočarski fond ljudi su tražili dobre paše, posebno u ljetnjem periodu, a to su bile, prije svega, visoke planine. Nijesu bili rijetki sukobi među stočarima oko ispaša i preotimanja jednih od drugih. Tako npr. Mirko Barjaktarević navodi: „Iako su neke rovačke planine udaljene, ili i bez vode, one su opet ljubomorno čuvane i branjene od drugih. Od nekada u celini njihove planine Lukavice zadržan je makar i mali deo, gde danas samo oni iz Veljeg Dubokog leti borave sa stokom. Razume se oni koji imaju stoke”.17
Ovo je samo jedan konkretan primjer preotimanja pasišta. Bilo je i slučajeva da gospodari Crne Gore dodjeljuju ispaše pojedinim plemenima ili možda bratstvima.

Ispaša na poklon

Tih primjera takođe ima dosta, a mi ćemo navesti samo neke. Knjaz Nikola I Petrović je 1881. godine za posebne zasluge Bjelopavlićima dao ispašu na Sinjajevini, tako da je ovdje izdizalo skoro svako bratstvo iz Bjelopavlića i, kako smo naveli, tu je bilo oko 400 koliba. Bjelopavlići su u znak zahvalnosti podigli crkvu zvanu Ružica 1894. godine. Isto tako knjaz Nikola Petrović je dao ispašu plemenu komanskom u Latično u Pivi. Iako su ova pasišta bila udaljena i po dva i tri dana pješačkog hoda, računajući da se goni stoka ispred sebe, ova plemena su na tim planinama podizala svoje katune. Udaljenost nije predstavljala veliki problem. Bitno je bilo da imaju gdje izdići sa stokom u ljetnjem periodu. Bilo je i onih koji su na planini imali i svoja obradiva imanja i tamo na kraju tih imanja su podizali katune. Znači, postojale su seoske, bratstveničke i plemenske -komunice. Sami nazivi govore ko je na tim komunicama mogao da podiže katune ili da ih koristi kao ispašu. Nije mogao niko sa strane da izdiže na pašnjake niti pak da podiže svoju kolibu. U nekim slučajevima je mogao sa dozvolom sela da preko ljeta izdigne sa stokom, ali pod uslovom da boravi u kolibi sa nekim koji je ima. To su bila stroga pravila o kojima ćemo još govoriti.

Odabir mjesta

Svi oni koji imaju pravo na koriščenje ispaše, morali su podići svoje kolibe, glade ili stanove, kako ih ko zove, i druge objekte. Nije bio lak posao odabrati mjesto koje je najpogodnije. Tako npr. nastojalo se da mjesto izabere tamo gdje je zaklonitije od vjetrova, u nekim blagim udolinama, gdje su voda i šuma blizu i gdje je najmanja šteta za obradiva imanja, livade i njive. Ovi isti uslovi su traženi i kada su se odabirala mjesta za starija stalna naselja, s tim što se vodilo računa i o mikro klimi, tj. biralo se mjesto sa toplijom klimom ili blažom klimom. Pošto se izabere najpovoljnije mjesto pristupa se podizanju objekata koji su najpotrebniji za boravak na planini. Ti objekti su, kako ih dr Jovan Bojović navodi sljedeći: „Kolibe, savardaci, prosukače, torovi, proštaci, priboji, duvarovi, torine, plandišta”. Pored ovih objekata postoje i drugi: nasloni, slonovi, kućare, mljekari. Neki od ovih objekata imaju drugačije nazive kao što se za kolibu u Vasojevićima kaže stan, a u Kučima glada, ili za savardak se kaže dubirog, a za kućaru, kućer, torarica i slično. O svim ovim objektima daćemo malo detaljnije opise da bi čitalac imao što vjerniju sliku o ambijentu u kome žive ljudi na katunima.
Kolibe (stanovi ili glade) su objekti koji su imali istu namjenu na bilo kome katunu na prostoru današnje Crne Gore. Pravljene su od raznog materijala, odnosno, od onoga materijala koji se mogao na tom prostoru najlakše naći. Tako su kolibe pravljene kao brvnare ili suvomeđe ili kombinacija i jednog i drugog. Svetozar Tomić daje sljedeći opis kolibe u Drobnjaku i kaže: „Kolibe se grade od brvana. Brvna se sasijeku na ravnom zemljištu u visini 1,20 do 1,50 metara. Na brvna se dignu rogovi, a preko njih prikuju se žioke. Krov u kolibe je obično od luba. Lub je kora oguljena od velikih jela ili smrča… Po lubu stavlja se krovina da lub ne puca od sunca. Ima koliba pokrivenih šindrom, tarabom i pošivehih slamom”19. „Pored ovako građenih koliba ima na sjeveru Crne Gore i koliba brvnara koje su građene tako što su se brvna na krajevima zasijecala i, slagala bi se tako što bi se uklapala u te usjeke putem ukrštanja, i tako redom do visine oko jedan metar i pedeset santimetara ili u nekim slučajevima i malo manje. Brvna bi ležala na niskoj suvomeđi ili u nekim slučajevima na četiri ćoška bi se stavila četiri veća kamena ili deblja koca.

Jedna ili dvije vjenčanice

Pored ovih brvnara postoje i brvnare kod kojih se postavljaju samo po jedna ili dvije vjenčanice i na njih se dižu rogovi koji dodiruju zemlju, što znači da i krov dodiruje zemlju. Kod ovih koliba je krov obično strmiji. Na ovim kolibama brvnarama nema prozora, a vrata su nešto niža sa visočijim pragom. U nekim slučajevima postoje i dupla vrata i to jedna kraća, da bi svjetlost mogla da ulazi u kolibu, a druga zatvaraju čitavu šupljinu. Da kažemo i to da se nastojalo da između brvana ne bude šupljina, a u slučajevima gdje se pojavi, začepe se nekim krpama, ljuskama i slično. Na kraju treba reći i to da su krovovi na brvnarama najčešće na dvije vode, a ima ih i na tri vode. Rjeđi su slučajevi da ima koliba na četiri vode. Istina, četvrta strana je vrlo mala, jer se nalazi iznad vrata.
Druga vrsta koliba je od suvomeđe. To znači da su zidovi kolibe od naslaganog kamenja bez ikakvog maltera. Debljina takvih zidova je najčešće više od pola metra, a nerijetko i preko 80 santimetara. Visina zidova je oko 1,50 metara. Ovakve kolibe su pokrivene daskom ili ražanom slamom ili papratinom, a u nekim slučajevima i kamenim tankim pločama. Ovakve kolibe susrećemo na području Pive, Katunske nahije, Štitova i nekim drugim planinama. I ovdje je krov na dvije vode. Na nekim katunima, kako navodi Mirko Barjaktarević se prave staje za čeljad od kamena ili od drveta. Način gradnje ovih staja je skoro isti kao i naprijed navedenih koliba, odnosno glada, odnosno stanova.

Savardak

Savardak je objekat koji zamjenjuje ulogu kolibe. Gradi se po katunima, ili pored staja, kod torina na planinama, a u nekim slučajevima i u selima pored kuća ili u zamjenu za kuću. Oni savardaci koji su na katunima, imaju ulogu kolibe, a u nekim slučajevima služi i kao smještaj za stoku za vrijeme nevremena, ili za smještaj jagnjadi, jaradi ili teladi. Savardak je zgrada koja se može vrlo brzo i lako napraviti. Najčešće se napravi podzida od suvomeđe i to jedan ili dva reda kamena i po ovoj podzidi se postavi nekoliko rozgi (pet ili šest), sve u krugu, i po tim rozgama ili podzidi se postave u vidu kupe ili im se prislanjaju vrljike tako što se u gornjem kraju sastavljaju i povežu. I rozge i vrljike povežu se prućem kako bi manje vrljika prošlo. Po tom plotu naslaže se lišće bukovo, a po njemu se stavlja krovina. U nekim slučajevima se stavlja i paprat ili ražana slama. Vrata se ostave kao i na kolibi. Da kažemo i to da se u Vasojevićima savardak zove dubirog. Visina savardaka – dubiroga je oko 2, 5 metara, računajući od vrha do zemlje.
Unutrašnjost kolibe, odnosno savardaka je jednostavna. Pod nogama je utabana zemlja, a vrlo rijetko je u jednom dijelu popođena. Najčešće se na sredini nalazi ognjište sa pločom ili bez nje za pečenje hljeba, a sa strane su soje. Soje se postavljaju tamo gdje ima dosta mlijeka za kuvanje, pa verige ne mogu izdržati veće količine mlijeka u velikim kotlovima po 80 ili 100 litara. U takvim slučajevima se kotao navuče na debelu motku, a ova se postavlja na soje. Inače, iznad ognjišta su verige. U nekim slučajevima ognjište je nešto malo niže od nivoa zemlje ili je malo podzidano, a ovo da se ne bi rasturao žar i pepeo po kolibi. Pored brvana ili na podzidi naprave se police za karlice u koje se razlijeva mlijeko za kupljenje skorupa. Mogu biti i po dvije police, zavisno od broja karlica. Na policama se ostavlja i posuđe koje je najčešće bilo od drveta. Jedan dio posuđa je na zemlji kao što su: kace, kablovi, kravljače, debeta, burila, žbanovi, mješine, čabrovi i drugo. Tu je i sinija koja se poslije upotrebe uzaslanja uza zid, odnosno brvna. Ima i po koji škanj ili tronožac, a u nekim kolibama i običan trupac za sjedenje.

Jedan ili dva kreveta

U nekim kolibama ima po jedan ili dva, a rjeđe i tri kreveta, koji su napravljeni na jednostavan način. Obično su četiri koca zabodena u zemlju ili ne moraju biti zabodena, i oni se povežu daskama, a zatim se popode kraćim daskama. U nekim kolibama su kreveti toliko široki da na njih može leći i po četvoro čeljadi. Tamo gdje nema kreveta, spava se na ploštinama ili daskama ili po granama naslaganim jedne na druge, ali ne debelim, i po njima se prostre ponjava ili iram ili u najboljem slučaju slamarica. U krevetima su najčešće slamarice naložene suvim lišćem ili slamom. Ako na katunu nema mljekara onda se u kolibi odnosno u savardaku drže zalihe hrane. To je najčešće u nekom sanduku da bi se zaštitilo od glodara ili drugih štetočina. I priručni alat se drži u jednom uglu kolibe, odnosno savardaka.

Mjesto za rad oko mlijeka

U nekim katunima (durmitorskog kraja, u Vasojevićima, Bjelasici i dr.) pored kolibe se pravi i mljekar. To je zasebna koliba – brvnara, znatno manja od kolibe za stanovanje. Pored ovoga ona je najčešće solidnije pravljena na isti način kao i ostale brvnare. Mljekar služi isključivo za rad oko mlijeka. To znači, tu se mlijeko kuva, razlijeva u karlice, siri, kupi skorup. Tu su kace sa sirom i skorupom i mješine tamo gdje se u njih ostavlja sir, skorup, mješavina i drugo. U mljekar ulazi samo planinka, a to ne znači da ne mogu i ostali ulaziti. U nekim slučajevima i u mljekaru se može spavati što se u nekim slučajevima i praktikuje. Da kažemo i to da je u mljekaru: sir, skorup i ostali mlječni proizvodi znatno čistiji od onoga koji se dobija u kolibama. Ovo iz razloga što je u mljekaru mnogo manje trunja koje pada sa krova i što je manje prašine od ognja. Mljekar je uvijek blizu kolibe i naravno blizu torova.
Kod nekih koliba postoje i nasloni koji se postavljaju na prednjem dijelu, gdje su vrata. Svetozar Tomić ih opisuje ovako: „Ta suvota što se dobija tim naslonom, zove se ajat. Ajat se gradi od vrljika koje se naslone na kolibu s prednje strane. Tih ajata ima dosta jer se mogu lako načiniti. Oni se pokrivaju uvek krovinom, a služe za varenje mleka, kuvanje jela, i opšte za sedenje i življenje čeljadi.
Kućara, kućer, torarica ili pružina je mala suvota koja služi jedino za čobane. Ona se gradi pored torova gdje se spraćaju ovce, koze i goveda. U njima preko ljeta noćivaju čobani i paze na stoku da je ne napadnu vuci, medvjedi ili neka druga zvjerka. Ranije su pazili i da ne napadnu pljačkaši ili lopovi. Kućara ima oblik kolibe. Njena veličina je najčešće oko 2,50 metara dužine i oko 1,50 do 1,80 metara širine. Visoka je toliko da se u njoj može sjesti, a nikako stajati. Pravi se na dvijema saonicama, a to zbog toga što se može lakše premicati s mjesta na mjesto, kada se i torovi premještaju. Pokrivena je šindrom, tarabom, krovinom ili je pošivena ražanom slamom. Unutrašnjost te kućare je popođena i naložena slamaricom ili jednostavno slamom, suvim liščem ili nečim drugim. U lijepo uređenoj kućari je ljepše spavati nego u kolibi.

Eto vuka!

Neće biti na odmet ako kažem da sam imao to zadovoljstvo da jednu noć spavam u kućari. To je bilo u pljevaljskoj opštini. Poslije večere ja i domaćin kuće smo pošli da spavamo u kućari. Ovce su bile u jednom toru sa visokom ogradom, a goveda u drugom. Pored tora, nešto visočije bio je svezan veliki tornjak. Kućara je bila desetak koraka od tora. Pošto smo popušili po cigaretu, sazuli smo obuću i onako u pantalonama, bez kaputa, smo legli jedan pored drugoga. Vrata na kućari su bila otvorena i mogao sam da posmatram komadić neba. Sve je bilo tiho, samo što bi se s vremena na vrijeme čuo tihi muk krave koja se tek prije nekoliko dana otelila. Povremeno se čulo i zvono na jednoj od krava i čaktar na ovnu ugiču. Nije bilo nikakvog komešanja. Tek što smo zaspali začuo se lavež psa kod susjednih torova, a malo zatim i povika „Eto vuka! Držite ga!” Mi smo skočili, ali nismo ništa vidjeli. Naš pas je bio miran. I zaista je te noći udario vuk na obližnje torove. Mi smo opet zaspali i ne znam kako se desilo da sam i zoru prespavao, jer sam od uvijek bio ranoranilac. Nisam osjećao umora. Naprotiv, bio sam izuzetno zadovoljan i lijepo naspavan. Eto, u najkraćim crtama sam ispričao jednu noć u kućari i mislim da neće biti suvišno.

Torovi ili priboji

Na svakom katunu postoje torovi za ovce i koze, i torovi za goveda. Ti torovi ili kako ih neko zove priboji se prave od kamena ili od kolja ili prošća. Zavisno od broja stoke za koju se pravi tor, odnosno priboj, stočari određuju njegovu veličinu. U nekim krajevima gdje je oskudica sa šumom, torovi se prave na način što se podižu zidovi od suvomeđe. Ti zidovi moraju biti debljine najmanje oko 80 santimetara, pa možda i malo više. Visina je oko dva metra. Na jednom kraju se ostavi uski prolaz za stoku i on se zatvara običnom tarabom ili ljesom. Ako je tor za ovce i koze, onda se pregrađuje i na jednom kraju se ostavi mala struga gdje planinka obično na nekom kamenu sjedi i sačekuje ovce da ih muze. Ta struga se pregrađuje poprečnim motkama. Druga vrsta torova je od kolja i prošća, koje je na gornjem kraju dobro zašiljeno. To kolje može da bude dugo i po dva i po metra, Imao sam prilike da vidim tor čije je kolje bilo dugo tri metra i rekli su mi da je jedne godine vuk preskočio tu visinu i zaklao nekoliko ovaca. Postoje dvije vrste torova od kolja i prošća i to torovi koji se premještaju i oni koji su nepokretni. Torovi koji se premještaju sa mjesta na mjesto se prave tako što se ljese od kolja ili dasaka ili parmaka razdvajaju i pošto se pobije kolje u zemlju, postavljaju se i povezuju prućem. Premještanje torova se čini radi đubrenja livada i njiva tamo gdje ih na katunima ima. Kažu da je ovakav način gnojenja livada najbolji i ne iziskuje veliki rad. Kako se torovi premještaju (svaki drugi ili treći dan) tako se i kućara čobanska premješta.
Pored torova, na katunima se prave i nasloni ili slonovi, a ponegdje ima i duvarova. Slon je vrsta tora koji ima oblik zarubljene kupe, što znači da su vrljike duge preko dva metra postavljene slično onim za savardak s tim što je u gornjem kraju ostavljen otvor kroz koji može i da upada snijeg ili kiša. Pod kosinom vrljika se sklanjaju ovce i koze od velikih vjetrova i nevremena. U nekim slučajevima i čobani nađu zaštitu od nevremena unutar slona, odnosno naslona. Slonova i naslona ima u mojkovačkoj i bjelopoljskoj opštini, na Sinjajevini i dijelom u Pivi i Drobnjaku. Naslon može biti i u vidu duvara (zida) koji se pravi jednostrano pod nagibom, a poduprto koljem i tu ovce i koze nalaze sklonište od nevremena. Ovakvi duvarovi se obično postavljaju na onu stranu odakle najviše duvaju jaki vjetrovi ili odakle bije kiša ili snijeg.

Pravljenje sniježnica

Na katunima gdje nije bilo žive izvorske vode ili jezera stočari su pravili snježnice. Tako je najviše bilo snježnica na Sinjajevini, Pivskoj planini i drugim planinama na području Pive, manjim dijelom na Bjelasici, na Lovćenu, u Katunskoj nahiji, Grahovu, Durmitoru. Breda Vlahović o snježnicama u durmitorskom kraju kaže: „Da bi preko leta naročito na katunima ili kod koliba imali dovoljno snega oni su ga preko zime trpali u senovite jame i prekrivali jelovim ili smrčevim granama. Preko leta taj sneg su sekli i obično žene donosile do kuće i stavljale na sunčanu stranu krova”. Ovome treba dodati da je svaki domaćin koji namjerava izdići sa stokom na katun morao zarana, dok još ima dosta snijega da izađe na planinu i da u neku pećinu ili neki škrip nasiječe toliko snijega koliko smatra da će mu biti dovoljno za potrebe i za stoku. Tako natrpan snijeg pokriva se lišćem, jelovim ili smrčevim granama i slamom koja se pokazala kao najbolji zaštitnik od topljenja snijega. Bilo je i snježnica koje su služile za više domaćinstava, kao i onih koje su bile bogatije sa snijegom i koje su se koristile na način što bi pomoću čekrka ili na neki drugi način vadili snijeg iz dubokih jama. Snijeg se topio na više načina. Jedan je onaj koji je opisala Breda Vlahović, a u većini slučajeva se radilo tako što se snijeg ostavljao u korota i pošto se otopi stoka se dogoni na pojilo. Za domaće potrebe se snijeg topio tako što bi se u veliki kotao natrpao snijeg i pored ognja bi se topio.
Tamo gdje je bilo izvora ili ublova voda se donosila u žbanovima, bremenicama ili burilima. Kod kolibe se voda u navedenim posudama držala ispred vrata kolibe.

Zublje, lampe i fenjeri

Osvjetljenje na katunima je nekada bilo uglavnom od luča (borovog drveta). Za neka domaćinstva to je mogao biti veliki problem, naročito ako u tom kraju nema borovine. U tom slučaju ili su išli u grad da ga kupe ili su išli u neke brežine gdje ima borovih stavala ili panjeva ili žila i otuda bi na konjima donosili. Sa zubljom luča je osvjetljavao unutrašnjost kolibe ili mljekara ili ponekad put do nekog mjesta. Ukoliko na ognjištu gori dobra vatra i ona je mogla dati određenu svjetlost. U nekim rijetkim slučajevima koristio se i žižak. To je od krpe napravljen fitilj koji se umoči u maslo ili drugu masnoću i tako osvjetljava mnogo manju površinu od luča. U kasnije vrijeme počeo je da se upotre-bljava petrolej. Najprije u limenim „ćorama” lampicama bez stakla, a kasnije u lampama sa staklom ili cilindrom, kako ga je po neko zvao. Pored ovih lampi bilo je i fenjera sa kojima se moglo ići i po vjetrovitom vremenu, a da se ne ugasi. I sada ima i luča i lampi i fenjera na mnogim katunima, ali postoje i baterijske lampe, naravno tamo gdje nema električnog osvjetljenja.
Kad dođe proljeće i snijeg okopni u selima, stoka slobodno pase po livadama i njivama, s tim što se pazi da ne učini potru na ozimim usjevima. Kada malo otopli i kada počene trava da raste livade se zabranjuju, a njive se zasijavaju. Tada za stoku nastaju problemi posebno kada je i sijena ponestalo. Čobani moraju da paze kuda će napasati stoku, a pasište je skučeno. Tih dana svaki domaćin, nešto od nestrpljenja, a nešto od nužde pogleduje prema planini da vidi hoće li brzo snijeg opasti. Kada uvidi da se može ići ka planini i katunima, priprema se da ide sam ili možda još sa nekim iz doma ili sela da vidi u kakvom su stanju kolibe i drugiobjekti. Sa sobom nosi potreban alat i nešto materijala koji mu može trebati oko pokrivanja kolibe ili oko postavljanja torova i sl.

Potrebne stvari

Pored ovoga ponijeće nešto od potrebnih stvari za baoravak na katunu. To su kace, karlice, kotlovi, bremenice, žbanovi, burila i slično. Sve ovo natovari na jedno ili dva konja i odlazi na katun. Na katunu je najčešće po vrtačama još snijega, a ako je preko zime bio veliki snijeg i krov na kolibi i ambaru je najčešće propao. On će to sve popraviti i dovesti u stanje da se može tu izdići i stanovati. Pregledaće torove i iste popraviti, ili ih postaviti, ako su složeni uz kolibu prilikom zdizanija predhodne jeseni. Kada sve ovo posavršava odlazi da obezbijedi sniježnicu, ako nema druge vode za domaće potrebe i za stoku. On je ranije odabrao sjenovito mjesto u nekoj pećini ili uvali i tamo će nasjeći toliko snijega, koji je već očvrsnuo, koliko mu može biti za čitavo ljeto. To će sve dobro zaštititi granama, lišćem, slamom. Onaj koji ima ubao pogledaće da li je i sa njim sve u redu, pa ako treba i njega će popraviti. Isto tako, ako su mu drva za ogrijev daleko nastojaće da dotjera dovoljno drva za domaće potrebe, bar za jedan period. Kada ovo sve uradi vraća se u selo i zna tačno kada će se izdizati na planinu.
Na većini katuna u Crnoj Gori se tačno zna kada se izdiže. To se radi tako što se korisnici paše na planini dogovore kada će biti izdig ili ako su katuni jednoga sela onda se svi sakupe i učine dogovor kada da se kreće put planine. U ovakvim slučajevima niko ne smije izdizati prije ugovorenog dana. Taj dan je u nekim slučajevima oko Đurđevdana, a ponegdje oko sredine juna ili pak oko 1. juna. Jednom sam slučajno bio prisutan kada je grupa Bjelopavlića (njih petorica) došla u Mojkovac i žalili se predsjedniku opštine na njegove Mojkovčane što su izdigli na Sinjajevinu prije dogovorenog roka. Rasprava je bila žučna. Kako sam kasnije saznao ovi su morali da se vrate u selo i da sačekaju ugovoreno vrijeme izdiga. Nasuprot ovome ima katuna na koje se može izdizati kada ko hoće. U opisu svih katuna sam naveo za sve, kada je kod koga izdig i da li se može izdizati kada ko hoće ili po dogovoru.

Živost u selu

Na kraju kada stigne vrijeme izdiga na planinu u selu se osjeća neka živost i užurbanost. Mnogi se raduju odlasku na planinu. Ovo se, prije svega, odnosi na one koji izdižu na visoke planine kao što su: Durmitor, Sinjajevina, Bjelasica, Komovi, planine u Pivi, u Drobnjaku, moračke planine, kučke planine i druge. To su uglavnom plemena: Bjelopavlići, Kuči, Piperi, Moračani, Vasojevići, Rovčani, Durmitorci i drugi.
Kod pojedinačnog opisa katuna zabilježili smo koliko je koji katun udaljen od sela. Za koliko se može sa stokom pješke doći do katuna. Ima katuna koji su udaljeni od sela oko pola sata hoda, a ima i onih koji su udaljeni po dva do tri dana pješačenja.
Prema udaljenosti katuna od sela određuje se i polazak. Stočari koji izdižu na Sinjajevinu i Štitovo iz Bjelopavlića, ili oni iz Komana koji izdižu na Latično u Pivu, iz sela polaze odmah poslije pola noći. Naravno sa stokom. Planinka može i malo kasnije krenuti. Oni koji ostaju kod kuće u selu pomažu planinki da natovari na konje ili mazge ili magarad sve što joj je potrebno za život na katunu. To su, kotlovi, karlice, kace za sir i skorup, burila, žbanovi, bremenice, posteljina, posuđe, mješine, sirište, velika zavatka za razlijevanje mlijeka, crepulja za pečenje hljeba, sač, užad, konopi, sjekira i drugi alat i namirnice za pripremanje jela: brašno, so za kuću i stoku, pasulj, nešto masnoće, krompir i ko zna šta sve tu ima. Sve se to natovari na konje ali i magarad, gdje ih ima. Ponese se i kolijevka ako planinka ima malo dijete. Ovako opremljena planinka sa drugim članovima domaćinstva koji izdižu na katun, polazi odmah po svanuću. Interesantno je navesti da i mala djeca od pet šest godina ili malo više izdrže cio put koji traje od zore do noći, pa i po dva i tri dana.

Čobani i planinka obavezni

Da kažemo i to da na katun obavezno polazi planinka i čobani. Da li je jedan ili više čobana, zavisi od broja grla stoke. Da li će još ko iz kuće ići zavisi od poslova koji se trebaju obavljati u selu. U svakom slučaju bolesni i iznemogli ne idu, jer je put naporan. I broj planinki zavisi od broja stoke, ali u svakom slučaju zna se koja je glavna planinka i ona je ta koja rukovodi čitavim životom na katunu. Znači, u velikom broju slučajeva porodica je podijeljena na način što jedni ostaju u selu, a drugi odlaze na katun. Oni se povremeno posjećuju ako katun nije mnogo udaljen od sela i jedni drugima donose ono što im je potrebno za život. Sa katuna se nosi mlijeko, kajmak, sir, a iz sela brašno, zelen, pasulj, po koja boca rakije ili vina i sl. Oni koji moraju putovati cio dan ili više, uz put muzu stoku da ne pregori i mlijeko piju ili ga daju domaćinu kod koga su zanoćili, a to su najčešće dobri prijatelji, poznanici ili rođaci. Planinka je za puta ponijela hranu, ali kod dobrih domaćina kod kojih su zanoćili dobiju večeru, a pošto dosta rano polaze idu bez doručka. Na ovo su navikli i oni koji idu na katun i oni kod kojih se svraća na konak. Ovdje smo dali kratak opis onih koji putuju toliko da moraju negdje konačiti. Međutim, ima i onih čiji put traje po 10 ili više sati, odnosno koji za jedan dan pješačenja mogu stići do svojih katuna. I oni usput odmaraju i radi sebe i da bi se obavila muža. Konačno kada se stigne na katun svi se toliko obraduju da zaborave na umor od puta. Na katunu je najčešće sve pripremljeno, kako smo to ranije objasnili. Počinje novi život u kome svi uživaju. Pored graje djece, čuje se blejanje ovaca, rika govedi, kokodakanje kokošaka, koje su donijete iz sela kao i groktanje praseta ukoliko ga neko ima. Sve ovo daje određene čari i jedinstvenu harmoniju života i onoga što ga okružuje.

Prvo u niže katune

Da kažemo i to da neki stočari prvo izdižu na niže katune, a to su obično obradiva imanja, pa kada se i tu livade zabrane ide se na visočije. Takvih katuna nema mnogo, a primjera radi da navedemo Džakovicu, zatim na nekim mjestima na Bjelaslci, Sinjajevini i drugim. I u povratku će se zadržavati na nižim katunima na kojima poslije kosidbe ima dosta sočne trave.
Pravi katunski život počinje na planinskim katunima. Dan počinje tako što čobani odmah po svanuću, to je vrijeme oko Spasovdana, izgone živo na popasak. Oko 10 sati stoka se dogoni na strugu, tj. na mužu. Tada dođe planinka sa kravljačom i još neko da joj pomogne oko muže.
Pomužena ovca se pušta kroz strugu, da se ne bi miješala sa nepomuženim. I tako redom dok sve ovce ne pomuze. Za to vrijeme čobani doručkuju i po nešto urade i poslije izgone na pašu, gdje se ostaje sve dotle da se za dana može obaviti muža. Običaj je da se na Spasovdan stoka „omrsi” (da joj se da so). Ovcama se so daje dva puta sedmično. To se radi tako što se so sipa na mjesta po travi, ili kamenim pločama. Govedima se so daje tako što se uzme šaka soli i ugura u usta govečetu. Popasak traje do sredine jula ili u nekim slučajevima do početka avgusta. Kada prestane popasak, stoka se muze rano ujutro, pa se cijeli dan ne prijavljuje, već se nalazi na ispaši gdje preko dana i planduje, ako je vrućina. Čobani sa sobom nose užinu, a to je hljeb, sir ili kajmak, parče pite ako je ostalo od večere, komad mesa, ako ga je bilo i sl.

Kad volovi prave krug

Na svim katunima koje sam popisao obaveza je da za ovcama, kozama, jagnjadima i teladima moraju ići čobani. Na jednom broju katuna i za govedima idu čobani. Međutim, na nekim katunima goveda se odbijaju u pašu, s tim što se povremeno nadgledaju. Ona će sama uveče dojaviti kod koliba. U nekim mjestima u Pivi, volovi ostaju kod neke lokve i tu prenoće i što je interesantno, tako poliježu da su im glave okrenute van kruga koji su napravili instiktivno. Ovo čine radi eventualne odbrane od vukova ili medvjeda. Pričali su mi da je to lijep prizor gledati ih kada poliježu u krugu. Izgleda kao umjetnička slika na platnu. Na nekim katunima stoka odlazi daleko za boljom pašom i udalji se od katuna i po dva do tri sata hoda. Na katunima, a i u selima nije rijetkost da dijete od šest, sedam godina izgoni goveda ili kako se to kaže „odbije goveda u pašu” ili da čuva jagnjad ili telad… Ona su to navikla i nije ih strah, već taj posao revnosno obavljaju. Ako je za ovcama djevojka, ona nije nikada besposlena. U rukama joj je pletivo ili neki drugi ručni rad. To je rutinski rad. Ona ide i ne gleda u pletivo, a prsti vješto barataju iglama i plet čarape, rukavice ili džempera odmiče. Uz pletenje nije rijetkost da se čuje i njeno pjevušenje ili razgovor sa drugim čobanima, ili momkom u koga se zagledala.

Velike obaveze

Rekli smo da je planinka glavna ličnost na katunu, ako se to tako može reći. U svakom slučaju, ona je organizator svih aktivnosti. Obavezna je da dva puta dnevno pomuze ovce, koze i krave. Mlijeko se muze u kravljače ili štrugle. Pomuženo mlijeko se procijedi i sipa u kotao ili drugi odgovarajući sud (sve zavisi od količine pomuženog mlijeka) i to nastavlja na verige da se kuva iznad ognjišta. Kada varenika uzvari, s velikom drvenom zavatkom razlijeva u karlice. Broj karlica takođe zavisi od količine varenike. Kajmačenje razlivenog mlijeka traje dva do tri dana, a nikako više, da ne uskisne. Poslije skidanja kajmaka počinje pravljenja sira. U međuvremenu, planinka mora da spremi hranu za svu čeljad na katunu. Ona je ta koja treba da donese trave teladima i da da psu da jede. Pričaju da su telad ogledalo planinke, a ne izostavljaju i psa čuvara. Vodi računa da stoka dojavi na vrijeme i da je na broju. Ako je na katunu neka njiva posijana ječmom ili raži, ona je ta koja treba da to požnje i da pomogne mlatiti raž. Vodi računa i o vrtu gdje je posijala luka, kupusa, pasulja i slično. Kada i dođe vrijeme kosidbe livada ona je ta koja treba da sakuplja sijeno. Istina, ona ne radi sama te poslove, ali uglavnom u najvećoj mjeri ih obavlja. Postupak oko dobijanja raznih vrsta sira i drugih prerađevina od mlijeka opisali smo u poglavlju o stočarstvu.
Ishrana na katunima je dosta jednostavna, ali čista i kalorična. Da počnemo od hljeba. U sjevernom dijelu Crne Gore jeo se ječmeni, ražani ili heldovni hljeb. Rjeđe pšenični. U katunskoj nahiji, Bjelopavlićima, Kučima, Piperima, u nikšićkom kraju jeo se kukuruzni hljeb. Pripremanje hljeba je bilo takvo što bi planinka umijesila tijesto sa uskvasom ili bez nje i na čistoj ploči na ognjištu postavila tijesto i prekrila ga listom od kupusa ili bljušture, a zatim zagrnula vrelim pepelom i žarom. Ili u drugom slučaju, tijesto bi pokrila sačom i na njega nagrnula žar. Ko je imao crepulju u nju bi stavio tijesto da se peče. Ovako ispečen hljeb je vrlo ukusan, pogotovo kada je vruć. Pored hljeba, na katunu se jelo dosta sira, skorupa, mlijeka, grušavine. Isto tako kuvao se krompir, pasulj, kupus i drugo zelje. Pravile su se i pite sa jajima i sirom.

Za gosta cicvara

Ako bi došao neko u goste za njega je pravljena cicvara ili gotovac ili kuvani sir (to je sve isto). i; Što se tiče mesa, posebno sirovog, manje se jelo. Ako bi vuk naklao ovcu u nekim krajevima je valjalo od nje da se jede, s tim što bi se onaj dio koji je vuk zubima načeo bacao. U drugim nekim krajevima takva ovca bi se bacala. Jagnjad su se rijetko klala, ali kada su neke svečanosti, o čemu će biti riječi, klala bi se neka dviska i pekla na žaru ili kuvala na čistoj vodi. Ako je neki čobanin ulovio kakvu divljač, planinka bi to na dosta ukusan način spremila za ručak. Da kažemo i to da je na katunima glavni obrok večera, jer preko dana su svi za nekim poslom otišli na razne strane, a uveče su na okupu. Možda će biti zanimljivo da kažemo da su planinke dosta vješte da spreme zelja, bilo da je u pitanju kopriva, blitva, štir ili neko drugo. Vješta planinka će od zelja napraviti i dobru pitu, još kada se tome doda malo sira i skorupa. Možda će biti korisno da opišemo način kako su se neka jela spremala.

Neka od jela

Obzirom da je u knjizi Stara crnogorska trpeza dat opis jela koja su se na prostoru današnje Crne Gore spremala u vrijeme kada nije bilo šporeta, to ćemo preuzeti samo neka:

„DROBOVI LEŠO KUVANI S KROMPIROM – Bravlji ili goveđi drob, dobro očišćen i opran, isiječe se na srednje komade i stavi se u slanu vodu da se kuva. Kada se ocijeni da je drob kuvan u isti kotao se stave oljušteni krompiri (količinu određuje domaćica) da se kuvaju. Pošto se i krompir skuva voda se ocijedi i jelo je gotovo…

JAJA PEČENA U PEPELU – Crnogorci više vole pečena nego kuvana jaja. Ako treba da se jaje pripremi za jelo što prije, najpogodniji način je zapretati ga u vreo pepeo na ognjištu. Čim se jaje orosi siguran je znak da je pečeno i treba ga vaditi iz pepela.

KROMPIR U TEPSIJI SA MLIJEKOM – Sedam osam oljuštenih krompira srednje veličine isjeći na tanke kolutiće, posoliti ih i poređati u tepsiju ili crepulju. Preko krompira staviti dvije tri kašike masnoće i staviti da se ispod sača peče. Kada krompir porumeni i bude upola pečen, preliti ga varenikom, toliko da ogrezne i poklopiti sačem da mlijeko savri. Ovo jelo se služi dok je vruće…

MLjEČNICA – U ključalu vareniku postepeno sipati pšenično ili koje drugo brašno uz stalno miješanje (na dva litra varenike idu dvije šolje brašna). Potrebno je da se dobije srednje gusta kaša. Nakon petnaest do dvadeset minuta kuvanja, kaša je gotova.Na kraju se po ukusu posoli i ako se ima doda se malo kajmaka…

POSNI PASULj – Dvije pregršti bilo koje vrste pasulja očistiti i oprati i zatim staviti u kotao da se kuva na čistoj vodi. Nakon desetak minuta kuvanji pasulj ocijediti i u njega staviti drugu toplu vodu. Ovome se mogu dodati dvije tri glavice na rebarca isitnjenog crnog luka. Kada se pasulj skuva, napravi se zaprška na sljedeći način: u tiganj staviti dvije tri kašike ulja i kada se dobro ugrije dodati jednu ili dvije kašike pšeničnog brašna, što zavisi od toga da li se želi gušći ili rjeđi pasulj. Kada brašno porumeni, sipa se u kotao i na kraju se posoli…

RAZNE VRSTE ZELjA NA SUVO MESO – Za ovo jelo je najbolja mješavina od lista lobode, štavlja i štira. Uzmu se po mogućnosti iste količine lista lobode, štavlja i štira i pošto se lijepo očisti od suvišnih trski, sve se skupa stavi u kotao da se obari. Vrlo malo se bari (dva, tri minuta) i zatim se izvadi iz vode i isiječe na malo krupnija rebarca i to se vrati u isti kotao da se kuva zajedno sa suvim mesom bilo koje vrste, a najbolje se slaže sa debelom kastradinom. Pred kraj kuvanja dodati nekoliko krompira oljuštenih i isječenih na kriške. Ovo jelo se ne mora zapržiti…

Mlada kopriva

SKROB – Ovo jelo se sprema u proljeće kada ima mlade koprive, a može i kasnije s tim što se može koristiti kopriva koja nije prerasla ili isklasala. Jelo se sprema na sljedeći način: Uzme se mlada kopriva i u kotao na ognjištu se obari, nakon čega se iscijedi i što sitnije isjecka. Tako isjeckanu koprivu treba vratiti u kotao i nasuti toliko vode koliko je potrebno da se napravi skroba. Kada voda sa koprivom provri sipa se kukuruzno brašno i to toliko da se dobije kaša ili skrob. Povremeno treba miješati da ne zagori i kada to bude gotovo, još dok je na vatri, doda se malo skorupa ili izmrvljenog sira ili masti, ono što se ima u kući. Ovako skuvan skrob se sipa u činije i jede se dok je vruće.

TVRDI SIR U VARENICI – U vareniku se nadrobi nekoliko kriški tvrdoga sira (posnoga) iz kace ili iz mješine i to se stavi u kotao da se kuva. Ne treba ga dugo kuvati (nekoliko minuta) i pošto se skine sa vatre, jede se sa hljebom dok je još toplo…

KUKURUZNI HLjEB – Kukuruzni hljeb ili kukuruza se sprema na razne načine, a ovo je jedan od najjednostavnijih i najčešće korišćenih načina. Da bi se dobio ukusan kukuruzni hljeb potrebno je u slanoj toploj vodi zamijesiti tijesto od kukuruznog brašna u koje se stavi dobra uskvas. Paziti da se kvasac ne opari. Tijesto treba da je toliko gusto da se može izliti u podmazanu crepulju, a zatim kvasnom rukom odozgo poravnati. Pošto tijesto uskisne treba crepulju staviti da se ispod sača peče”.

Radost i veselje

O životu na katunu može se dosta reći. Čitajući djela Pavla Rovinskog naišao sam na jednu malu priču koju je zabilježio, pa ću biti slobodan da je prenesema u ovaj rukopis: „O životu na katunu najbolje mogu da govore oni koji su tim životom živjeli. Tako je, na našu molbu, učitelj u Vasojevićima Zaharije Vuković dao kratak opis katunskog života: „Život na katunu” kaže on -„pun je radosti i veselja. Planinke s vremena na vrijeme posjećuju jedna drugu, isto tako i čobani; djeca se takođe sastaju. Život u selu isto je što i zatvor, a ovdje je sloboda. Kada su noći mjesečne, momci i djevojke sastaju se da poigraju na nekom za njih zgodnom mjestu. Oni toliko vole ove sastanke da ne mogu dočekati da se završi večera, pa neki od njih ostavljaju večeru napola pojedenu. Tu se do zore igraju razne igre, kola, pjevaju se pjesme. I ako je noć mračna, to njima ništa ne smeta, igraće jednako kao na mjesečini. Jedino ako je kiša, onda izaberu neku prostraniju kolibu i tamo srećni i zadovoljni provode vrijeme. (I sam se sa većim zadovoljstvom sjećam tih srećnih noći, nego balova i pozorišnih predstava u Beogradu, iako se đački život smatra najljepšim dobom).
Čobani se lijepo zabavljaju i preko dana. Oni se stalno okupljaju, zajedno užinaju, pa se onda napiju hladne vode sa izvora. I ovdje oni igraju razne igre, pjevaju, bacaju kamena s ramena, takmiče se u skokovima i u gađanju oružjem. Na neke svece, a posebno za Petrovdan i Ilindan, na katun dolaze svi iz sela jedni uoči sveca, a drugi na taj dan. Poslije obilatog ručka, kakav se može pripremiti samo na katunu i tu provedu cijeli dan: mladi se vesele, stariji ljudi uživaju u veselju omladine i razgovaraju, a poneki, izvalivši se na travu, odmaraju. Ponekad se okupi na jednom mjestu po nekoliko katuna. Kada se dobro naigraju i povesele, idu u katun na užinu i planinkama pobrkaju mnoge karlice. Zatim se veselje nastavlja na katunu. Slijedi zatim večera, na katunu se i prenoći, pa gosti rano izjutra odlaze kući u selo, isto onako veselo kako su i došli.

Gostoljubivost

Treba reći i to da su planinke na katunu mnogo gostoljubivije nego u selu. To je, pretpostavljam, zato što se ovo na katunu uvijek pripisuje njoj lično, a u selu -domaćinu kuće. Između 15. i 25. avgusta planina se napušta, uglavnom zato što na njoj više nema trave, a na pašnjacima bliže selu već je ima dosta. Na visokim planinama kao što su Durmitor, Kom i Lukavica, tada već počinju velike hladnoće, pa i počinje padati snijeg. Jednom, kada sam išao na Lukavicu (a bio je 17. avgust), dočekala me je mećava, pa sam morao da prenoćim u praznoj kolibi, jer tu više nije bilo nikoga. Tada se pomelo nekoliko koza”. Ovoj kratkoj priči treba dodati i to da su se na nekim planinama održavali čobanski sabori, odnosno vašari na Petrovdan i na Ilindan. Tako npr. da pomenemo petrovdanske sabore: na Lovćenu, pod Ostrogom, na Pešteru, na Trojanu, Popadiji, Grebaji, na Dio, kao i ilindanske: na Koritima, na Lukavici, na Krnovu, na Sinjajevini na Ružici, na Maganiku, u Morači, na Savinoj vodi, na Leskovim livadama, na Cijevni, na Tragaji itd. Svi ovi sabori, odnosno vašari su imali svoje čari i ljepote. Mnogi čobani su sa toliko žara i nestrpljenja čekali kada će doći dan vašara.

Primjer iz plavske opštine

O ovome govori lijepi primjer iz Plavske opštine. Nekada su muslimanke nosile feredže i to djevojčice od 12 godina pa do starica. Međutim, na dan vašara na Ilindan koji se održavao na Popadiji ili Grebaji ili na Dio, sve bi muslimanke toga dana skidale feredže i bez njih bi šetale prostorom gdje se održavao vašar i ulazile bi u kolo, igrale i pjevale. Tako bi se ponašale cio dan, a uveče kada se vašar završava i kada svak ide svome katunu, opet bi se pokrile i tako bi čekale sljedeću godinu i sljedeći vašar. Nijesu rijetki slučajevi da se na vašarima po neka djevojka prstenuje ili čak da se uda i ode za svoga izabranika. Da dodamo i to da se na nekim vašarima okrene i po koje pecivo na ražnju i da prijatelji jedni druge zovu na čašicu rakije i da po nešto prezalogaje. A svako je donio i da jede i da pije. Ovo su dani koji se dugo pamte.

Ljeto na katunima dosta brzo prođe. Primiče se vrijeme povratka ili kako to neko kaže zdiga. Malo ko se raduje povratku sa katuna. Obično se kaže: „Ko jedno ljeto provede na planini, tad produži sebi dva ljeta života”. Iako je na katunima posla dosta, radi se od zvijezde do zvijezde, mnogi se rado sjećaju provedenog vremena na katunu kao vrlo prijatnog i veselog trenutka, ali dođe i Sveti Toma i u narodu se kaže: „Sveti Toma, vrijeme je da se ide doma”.
Vrijeme povratka – zdiga je različito od katuna do katuna. Sa nekih katuna se povraća tako što se ide postepeno kao što se i izdizalo. Naime, oni koji imaju nešto niže svoje livade i paše spuštaju se sa stokom i svim ostalim i tu provode produžavaju katunski život, ponekad i dok ne padne prvi snijeg. Oni drugi koji nemaju niže livada povraćaju se počev od druge polovine septembra, od Male Gospojine pa tjeraj tako do kasne jeseni, dok ih snijeg ne potjera. Ima slučajeva da po neki stočar ostane i da sa stokom prezimi, jer na planini ima dosta sijena za stoku pa mu je lakše da ostane i da hrani stoku nego da sijeno prenosi u selo, što je fizički ponekad vrlo teško. O ovome smo govorili u poglavlju o stočarstvu.

I krov skidaju

Na jedan dan prije polaska planinka obezbjeđuje kace i mješine sa mrsom, a zatim počinje da po malo uređuje oko kolibe i mljekara, da ne bi ostao kakav nered. Uz večeru se učini raspored kako će se kretati i ko će prvi ići. Ono mlijeko koje se uveče pomuze se popije. Rano se ide na spavanje. Čobani koji treba da tjeraju stoku ustaju rano. Ako im je dug put, ustaće odmah poslije pola noći. Ukoliko se torovi rasklapaju to će uraditi i brižljivo ljese složiti uz kolibu i zatim polako krenuti natrag. Pri izlasku iz udolice gdje je koliba, okrenuće se i prekrstiti ili Muslimani se pomoliti Bogu. U početku ovce i koze idu dosta raštrkano, a malo kasnije same naprave kolonu koja izgleda kao najljepši biserni đerdan. Goveda idu mirno, bez zastajkivanja. Nešto ispred zore ustaje planinka i ostala čeljad i počinju tovariti konje sa kacama, mješinama, kotlovima, vrećama, ponjavama, posuđem. Planinka ne zaboravlja ni svoju preslicu. To se sve radi tako tiho i reklo bi se znalački. Neka od djevojaka će počistiti, pomesti kolibu da ostane uredna. Pričali su mi da na nekim katunima domaćin skida i krov sa kolibe da ga ne bi veliki snijeg polomio. On to sve lijepo složi i obezbijedi od propadanja. Kada planinka zatvori vrata na kolibi, kaže „Bože pomozi” i potjera konja ispred sebe. Ukoliko ima i neka starica koja ne može pješačiti, za nju se obezbjeđuje poseban konj. Ide se polako i na jednom dijelu puta se sustignu čobani sa stokom. U povratku se svraća isto kao i u polasku na katun.

… ama dobro prođe

Mnogo je lijepih pjesama koje govore o čobanima i čobanicama, o planini i ovcama. Neke od njih je zabilježio Pavle Rovinski, pa ćemo neke preuzeti:

„Nije ti se Lale odmetnuo,
No sve ovce u planinu čuva:
Brata nema, bratučeda nema,
Nema kod kog ostaviti brave…
U to malo ne traja vrijeme
Te se gora preobuče listom,
Zemlja crma travom i cvijetom;
Stasa jagnje bjelo za pecivo,
Bjela gruda stasa za jedilo,
Sjavi Lale ovce od planine,
Do Meduna dojavi, do grada,
Tu je šnjima noćcu konačio,
Tu pomuzi tri stotine brava,
Te tu grudu velju usirio
Koja makla do dvanaest oka.
Te ujutro kod paše otidne,
Dovede mu kravu jalovicu
I štrikinju ovcu o’devet godina;
Dva tovara bijele pšenice,
Jedan tovar masla i skorupa,
Grudu sira o’dvanaest oka.
Dockan dođe Drekalović Lale,
Dockan dođe, ama dobro prođe”

Šta reći na kraju ljeta provedenog na katunu. I onoga prošlog i onoga koje će ponovo doći i koje se uvijek rado očekuje. Da li je dovoljno kazati: „Ko jedno ljeto provede na planini, taj produži sebi dva ljeta života”. Možda će i ova mala priča Pavla Rovinskog malo upotpuniti ovu izreku. Evo šta kaže Rovinski: „Već smo kazali kako je opterećena planinka na katunu. Zato ona ovdje nema iznad sebe nikoga starijega, pa ne mora ni da prekida svoj posao skačući stalno da bi svakome od muškaraca dodala žišku da zapali lulu ili vode i kada je ovaj može sam uzeti samo ako pruži ruku, i sl.

Carstvo za planinku

Ovo je njeno carstvo. Niko joj se ne miješa u poslove niti je zbog sitnica prekidaju u radu. Ovdje ona slađe jede i mirnije spava i, kako je dobro primijetio učitelj kojega smo već pominjali ovdje je ona gostoljubivija i bolja. I za djecu ovo je pravi raj, mada su i ona zauzeta preko cijelog dana, ali podjednako i djevojčice i dječaci. Šestogodišnji Peko, čvrst dječak o kome je već bilo riječi, u selu je bio razmaženko, a ovdje je po cio dan samo sa komadićem hljeba i sira za stadom jagnjadi, dok osmogodišnja Joša čuva telad. Kada dođu kolibi, oni tada nijesu slobodni: moraju stalno da paze na svoja stada da bi što prije iskoristili svoje pravo na mlijeko koje je ostalo od dojenja. Osim ovoga, Peko, kao pravi čobanin, naveče dugo ne može da zaspi, već po nekoliko puta izlazi da vidi da li njegovo stado leži mimo. A ponekad i noću, kada izađe iz kolibe, on pozove psa i podvikne (privikuje) da bi poplašio vukove. Naravno, ovo isto čine i odras-li članovi. Ako po lajanju psa ocijene da su ovi osjetili vukove oni viču: „Odalji, odalji, goliću”… Osim što postaju zdravija, djeca se ovdje nekako uozbilje, međusobno su složnija, a da i ne govorimo o omladini za koju je ovaj način života pravi praznik. Čobanski život kod čovjeka raz-vija sposobnost zapažanja, nagoni na razmišljanje i uopšte pobuđuje intelektualnu aktivnost, pa su, kako smo već rekli, čobani najbolji poznavaoci pjesama i prvi započinju razne igre. Ovdje mnogi jedan od drugoga nauče da čitaju i piša, pa se često u planinskoj tišini može čuti glasno čitanje bukvara ili neke „pjesmarice”…
O ovome načinu života nijesu na posljednjem mjestu intimni odnosi omladine oba pola. Ovdje se oni bolje upoznaju, razgovaraju i iznose svoje misli i osjećanja, da bi to ponekad rezultiralo i brakom”.

Nezaobilazno gostoprimstvo

Da bi smo zaokružili priču o katunima i životu na njima, neophodno je nešto reći o jednom nezaobilaznom segmentu, a to je gostoprimstvo. Mnogi putopisci, istraživači, književnici, turisti, avanturisti i ko zna ko sve nije pričao i pisao o crnogorskom gostoprimstvu. Ono je u neku ruku uzdignuto do kulta. E, to gostoprimstvo je imalo svoje posebnosti baš na katunima. Iako su rijetki posjetioci na katune, itekako zaslužuje da se o njihovom dočeku nešto više kaže.
Srdačnost planinke prema onome ko joj dođe pred kolibu je takva da se prema gostu odnosi kao prema bližnjemu svome koga duže vremena nije vidjela. Ona je ljubazna i sa osmijehom će pozvati nezvanog gosta da uđe u kolibu. Odmah će ga ponuditi čašom rakije, ako je ima, ili čašom mlijeka. Neće ga pitati da li je gladan, već će odmah iznijeti da nešto prezalogaji, govoreći mu: „Ti si umoran od puta, a sigurno i gladan”.
Ako je u izgledu da mora konačiti, daće mu najbolji ležaj, a oni domaći, nekako će se snaći. I druga čeljad u kolibi su uljudna i svako će sa osmijehom pogledivati u gosta. Ukoliko bi se desilo da gost pokuša da nešto jede iz svoje torbe, domaćica – planinka mu to neće dozvoliti, a što se tiče plaćanja, to ni za živu glavu ne dolazi u obzir. Ovdje nije mnogo bitno šta će iznijeti gostu da pojede i popije. Srdačnost i prostodušnost se osjeća na toj plemenitoj domaćici i njenoj familiji. Da ovdje nešto razjasnimo. Mi govorimo o dočeknosti planinke, a ne i o domaćinu kuće.

Detalj sa Sinjajevine

Pogrešan bi bio zaključak da se domaćin zapostavlja u odnosu na domaćicu. Riječ je o tome da su na katunu najčešće planinke sa čobanima i malom djecoma, a da su odrasli ljudi i domaćin kuće u selu i da obavljaju druge poslove. U slučaju, a toga ima dosta, ako je domaćin kuće na katunu, gostoprimnost ne gubi ni u čemu u odnosu na ovo što smo rekli kada je samo planinka u kolibi. Naprotiv, domaćin se takođe ophodi prema gostu kao da je od Boga poslat, što se nekada u narodu vjerovalo. To gostoprimstvo u crnogorskim planinskim zabitima ima neke neobjašnjive ljepote i za gosta i za domaćina koji ga dočekuje. Biću slobodan da ispričam kako sam dočekan na jednom katunu na Gusaru na Sinjajevini. Šezdesetih godina XX vijeka nas petorica lovaca smo išli po planini u lov. Zaneseni lovom uhvatila nas je noć. Prišli smo jednoj kolibi koja se nalazila u jednoj maloj uvali. Veliki tornjak je zalajao i u taj čas je izašla djevojka svojih dvadeset i tri četiri godine. Odmah je povikala na svoga psa koji se brzo umirio. – Odkuda vi večeras na naš katun?, pitala je Danila, koga je poznavala. – Zalutali, s osmijehom joj je ovaj odgovorio. Pošto smo se pitali, pozvala nas je u kolibu. Na ognjištu je gorela dobra vatra. Tu je bilo još dvoje djece i jedan momak koji je mogao imati oko 18 godina. Posjedali smo na neke trupce, a ja u jednu stolovaču. Dok je domaćica pričala ili odgovarala na naša pitanja, uzela je kotao i nastavila na vatru. – Šta ćeš to? pitao ju je Danilo. – Da skuvam jedan dobar kačamak, s osmijehom mu je odgovorila. – Jeste li vi večerali? Pitao je opet Danilo. Ovaj čas smo završili s večerom. I tako je tekao razgovor, dok se nije skuvao kačamak. Ne znam koliko je stavila skorupa i mladog sira u njega, ali znam da je „plivao” u masti. Bio je izuzetno ukusan i sa kisjelim mlijekom smo lijepo večerali.

Dobroćudna djevojka

Koliba nije bila velika, a unutar je bio samo jedan krevet. Meni se pridrijemalo i ja sam počeo da kunjam. Domaćica je rekla da ja legnem na krevet. Odbio sam, jer nijesam htio da djeca ostanu na zemlji. I tako je i bilo. Ja sam prespavao u stolovači, a ostalo moje društvo kud koje. Ujutro rano smo ustali da idemo, a dobra domaćica nas je ispratila i rekla da joj opet dođemo dok je na katunu. Izvinjavala se po nebrojeno puta što nam nije mogla pružiti udobnije spavanje. Njena srdačnost je bila velika da se i danas rado prisjećam te dobroćudne i gostoprimne djevojke.
Da kažemo i to da se o katunima pisalo i sada se piše, a ne bi bilo dobro da katuni nestanu i da se o njima i njihovim ljepotama i koristima prestane pisati i da se potpuno zaborave. Nadajmo se da do toga neće doći i da će oživjeti i Durmitorski katuni i oni na Bjelasici, Sinjajevini, Komovima i drugim našim lijepim planinama. Hoću da u to vjerujem.
Svaki katun u Crnoj Gori ima svoju priču i sve te priče imaju svoje osobenosti i sličnosti sa onim drugim bilo u neposrednoj blizini na istoj planini ili negdje drugo, na drugoj planini. Nije lako bilo pohvatati ono što je najbitnije, što ocrtava pojedini katun ili katune. U svemu tome nastojao sam da dam opšte karakteristike pojedinih katuna i lokaliteta na kojima se nalaze. Da bih izbjegao ponavljanje, iako ih tu i tamo ponegdje ima, vjerujem da će čitalac imati dosta dobru sliku svakog pojedinačnog lokaliteta na kome se nalaze katuni. Osnovne karakteristike su sadržane u pojedinačnim opisima.

Popis katuna

Nastojao sam da pomoću brojnih saradnika popišem sve lokalitete na kojima imaju katune pojedina bratstva, sela, plemena ili pojedinci. Želio sam da ne izostavim ni jedan katun, a posebno da navedem sve one koji izdižu na te katune. Pretpostavljam da su svi katunu popisani, pa i ako je koji izostavljen, ne bi trebalo preoštro o tome suditi. Međutim, siguran sam da je tu i tamo izostavljeno neko prezime, a na nekim mjestima znam da jeste, a to iz razloga što moji sagovornici nijesu mogli da se, ama baš, svakoga sjete. No, više bih volio da toga nema, ali računam da tu ima i objektivnih razloga, jer npr. neka prezimena već dugo vremena ne žive gdje su nekada živjeli i o njima se izgubio svaki trag. Drugo, u ovom rukopisu je popisano nekoliko stotina lokaliteta, sa možda nekoliko hiljada koliba, pa i to može da bude objektivan razlog. Primjera radi, da navedem da je samo iz Bjelopavlića na Sinjajevini, bilo oko 400 koliba, što znači toliko je porodica izdizalo. To je impozantan broj, samo što je, nažalost, ogroman broj tih koliba u stanju propadanja ili je uveliko propao.
U metodu popisa katuna, odnosno lokaliteta, držao sam se teritorijalnog principa po opštinama. To znači, da sam lokalitete pojedinih katuna prikazao da pripadaju onoj opštini na čijoj teritoriji se isti nalazi. Tako npr. one katune na Sinjajevini na koje izdižu građani danilovgradske opštine, prikazao sam teritorijalno kao mojkovačke posjede. Ili katune na Latičnom, na koje izdižu Komani, prikazao sam kao teritoriju opštine Plužina. Takav je slučaj i sa Komovima, Bjelasicom, Lukavicom, odnosno sa katunima nekih mještana iz Kuča, Vasojevića, Pipera, Bjelopavlića, Rovaca i drugih. U svakom slučaju, čitalac će jasno vidjeti gdje se koji katun nalazi i ko na njemu izdiže. Ovakav prikaz je jedino realan, jer se jasno vidi čiji su katuni, a čija je zemlja.
Katuni na koje izdižu mještani andrijevačke opštine: Katunište, Gropa, Zeletin, katuni na Lisi, na Brdu Bačkom, Štavna, Rupe Bojovića, Gradišnica, Mokra, Goleš i Misa.

Katunište

Mještani sela Ulotine u andrijevičkoj opštini i to: Šoškići, Ćulafići i Radenovići imaju svoje katune na planini Goleš. Mjesto gdje se katuni nalaze zove se Katunište. Prostor oko katuna je izvanredan za stoku, a i za ljude. Obiluje lijepim livadama, četinarskom i listopadnom šumom i bogatim izvorom žive vode zvanim Blatina. Pašnjaci su prostorni i po njima se goveda odbijaju, a ovce, koze i jagnjad se čuvaju. Svako domaćinstvo ima i po konja. Skoro svi iznose i kokoške da ne bi ostajale same u selu, a onaj koji ima svinju i nju će iznijeti na katun.
Ka katunima su stanovi (kolibe) brvnare i to su sve pravljene na isti način. Naime, brvna su sklapana putem ureza na krajevima gdje se užljebljuju jedno u drugo tako da im krajevi mimoilaze ćoše stana. Na prvi pogled lijepo izgledaju. Unutrašnjost stana je jednostavna. Dolje je zemlja, a okolo su stalaže za karlice i drugo posuđe. Po neko ima krevet ili dva, a neko spava po zemlji. Ispod sebe se stavi neka podnica i po njoj slamarica. Sve su kolibe na dvije vode. Po neko domaćinstvo ima i kućaru za čobanina. Torovi su dosta visoki i oni se premještaju po livadama. Ovce i krave se muzu po tri puta, a od mlijeka se kupi skorup, tvrdi i masni sir i to se ostavlja u kace.
Da kažemo i to da se iz Ulotine do Katuništa može stići pješke za dva sata i to sa stokom. Izdig je oko 15. maja, a povraćaj u selo krajem oktobra, odnosno ostaje se do snijega.

Gropa

Katuni na mjestu zvanom Gropa se nalaze preko brda Plana, udaljeni od sela Ulotina oko tri sata pješačkog hoda. Na ove katune izdižu mještani sela Ulotine: Šoškići, Radenovići i Ćulafići, a iz Kruševa Vlahovići. Prostor koji zahvataju ovi katuni je bogat livadama i prostranim pašnjacima. Ima dosta izvorske vode, a četinarska i listopadna šuma je svuda okolo. Seljaci izgone: ovce, koze, goveda, kokoške, konje i ko ima svinje. Stanovi su brvnare koje smo opisali kod Katuništa. Lijepo je mjesto ovih katuna. Stanovi su relativno dosta blizu jedni drugima. Česti su susreti komšija, rođaka i prijatelja. Ima stanova koji nijesu udaljeni više od 100 metara jedan od drugoga.
Jedan detalj koji sam čuo vrijedan je pažnje. Na ovim prostorima ima dosta vukova i medvjeda, pa je uvijek opasnost da vuci ili mečke ne udare u ovce ili goveda. Kažem mečka, jer kažu seljaci da mečka više napada nego medvjed.
Što se tiče ishrane ljudi na ovim katunima, može se reći, da je ista zadovoljavajuća. Imaju dosta bijelog mrsa, a uz to i krompira, pasulja, zelja i drugog. Često se kuva kačamak, cicvara, popara i sl.

Zeletin

Stanovnici sela Ulotine: Šoškići, Vlahovići i Radenovići izdižu sa stokom na svoje katune na mjestu zvanom Zeletin. To je prostor koji se nalazi na samom brdu Plane, odnosno Previje. Cio prostor prekrivaju veliki pašnjaci i šuma. Na svakom koraku ima izvora. Livade su dosta razbacane u vidu proplanaka. Stanovi su dosta grupisani, tako da se od stana do stana može kamenom dobaciti. Ostale karakteristike ovih katuna su iste kao i naprijed opisane. Treba napomenuti da su ovdje česti gosti vuci i mečke, pa čobani moraju uvijek biti na oprezu.
Katuni na Zeletinu su udaljeni od Ulotine za oko tri sata pješačkog hoda.
Na kraju da kažemo jedno pravilo koje važi za sve katune u andrijevičkoj opštini, a to je da se izdiže oko 15. maja, ali nije niko obavezan da mora istoga dana izdizati. Međutim, rijetko će se desiti da neko ostane poslije odlaska većine mještana. Ovo se radi zbog toga što se u maju, o Đurđevdanu livade zabranjuju, pa je teško čuvati stoku, a da ne ulazi u livade. Znači, ipak se nastoji da svi pođu na katune u isto vrijeme.
Na katunima na planini Lisi su izdizali, a i sada izdižu mještani sela Slatine i to: Mojaševići, Ivanovići, Jelići, Zekovići, Kićovići, Vukići, a iz sela Prisoje: Kuburovići, Bandovići, Radevići i Đekovići. Katuni na koje izdižu navedena bratstva su smješteni na lijepim padinama planine Lise. Grupisani su u dvije grupe, tako da stanovi nijesu udaljeni jedni od drugih ni stotinu metara. Prostor je obrastao bukvom, jelom i smrčom. Na više mjesta ima izvora, pa čak i potoka i jedna mala rječica. Stanovi su brvnare, kakve smo opisali naprijed. Pasišta su velika, a ima i livada koje se kose. Izdižu 1. juna, a zdizanje je različito, što znači, da se neko povraća krajem avgusta, a neko ostaje do prvoga snijega.
Katuni su relativno blizu sela. Do njih se može stići za dva sata. Slatinjani i za sat i po iz Prisoja. Uglavnom se izgone ovce, koze i goveda. Svako ima po konja. Ovce se čuvaju, a goveda se odbijaju i sama dolaze na katun.

Katuni na Brdu bačkom

Brdo Bačka je ustvari planina na koju izdižu mještani sela Slatine: Asanovići i Kićovići, a iz Vranještice: Ivanovići, Jelići, Asanovići i Vukići. Mjesto gdje su razbacani katuni se naziva Katunište. Inače, prostor je veliki po kome pasu ovce, goveda i koze. Interesantno je da se na ovim pasištima i goveda čuvaju, najviše zbog livada, a ima i divine. Nije velika udaljenost od stanova. Na ovom prostoru ima dosta izvorske vode i mješovite šume.
Udaljenost katuna od Slatine je oko 3 sata pješačkog hoda, a od Vranještice oko jedan sat. I ovdje je izdig od Vidovdana do 1. juna i niko ne smije ranije izdići. Povraćaj je najčešće oko Velike Gospojine.

Katuni Štavna

Katuni Štavna se nalaze na planini Komovi. Dosta su udaljeni od sela iz kojih mještani izdižu sa stokom. Radi se o nepreglednom prostranstvu bogatom pašnjacima, izvorskom vodom i šumom. Na Štavnu izdižu mještani sela Konjuha: Babovići, Vulići, Fatići i Kastratovići, a iz Kralja: Novovići, Lekići, Martinovići, Labovići i Rajovići. Iz Konjuha do Štavne treba oko 4 sata pješačkog hoda, a iz Kralja oko dva do tri sata. I na ovim prostorima ima dobrih livada. Jedna od karakteristika ovih katuna je ta da su stanovi dosta razbacani i da ima stanova koji su napravljeni od suvomeđe. Krov im je na dvije vode i napravljen je od dasaka.
Pasišta su velika i po njima pase sitna stoka koju čuvaju čobani, a goveda se odbijaju i ista sama dolaze svaku veče.

Katuni rupe Bojovića

Katuni Rupe Bojovića se nalaze na planini Jelovici. Ovo nijesu brojni katuni, jer ovdje izdižu samo mještani sela Bojovića i jedna kuća Mitrovića. Prostor ovih katuna pokrivaju bogati pašnjaci po kojima na svakom koraku ima izvora i bogate šume. Ima i livada koje se kose. Ovdje se izgone ovce i goveda i ko ima konje, a skoro svaka kuća ima po konja. Nije mnogo daleko od sela. Stanovi su dosta blizu jedan drugome, tako da su u svakodnevnom kontaktu.
Izdig na ove katune je isti kao i u drugim katunima na ovim andrijevičkim prostorima.
Na planini Gradišnici su istoimeni katuni na koje izdižu mještani sela Zabrđa: Bakići, Mimovići i Stojanovići. Vrijedno je napomenuti da se Gradišnica graniči sa Lisom i Brdom Bačkim, tako da su pašnjaci kao jedinstvena cjelina za sve katune na sve tri planine. Katuni su dosta blizu. Manje od dva sata je potrebno pješačiti od sela do katuna.
U neposrednoj blizini katuna su bogati izvori, a tu je i jedna rijeka koja teče niz planinu. Šume ima dovoljno, a pasišta su, kao smo rekli nepregledna, jer čine cjelinu sa Lisom i Brdom Bačkim. Ovdje se izgone samo ovce i goveda. Koza nema.
I ovdje se vodi strogo računa da se na katune ne izdiže prije 1. juna, kao je to od davnina dogovoreno među seljacima.
Da kažemo i to da su i ovdje stanovi od brvana i da nema kućare za čobana, jer su torovi blizu stanova, pa se može stoka paziti i iz stanova.

Opština Berane

Katuni na koje izdižu mještani beranske opštine: Tegovine, Suvodo, Katun, Reljina, Šiška, Kojanovac, Rasova, Oriže, Pešića rupa, Jelovica, Strmenica, Plavac, Džakovica, Smiljevica, Crno vrelo, Krnja jela, Mrtvica, Gutavice, Moravac, Kralje, Kruščica, Lazovske strane, Konjska rijeka, Turjak, Mušika, Bare, Mokri do, Petkov do, Kolomanski do.
Gornja sela se nalaze na 15. kilometru južno od Berana, na obroncima planine Bjelasice. To su dosta pitoma sela u kojima mještani drže buljuke ovaca i krda govedi, a po neko i koze. Svako domaćinstvo ima po jednoga konja, a rijetko ko dva.

Katuni Gornjih Sela

Svako domaćinstvo u Gornjim selima ima svoje katune na Bjelasici, koje koriste u ljetnjem i jesenjem periodu. Veći broj katuna je bogat obradivom zemljom, prije svega livadama, koje se kose u vremenu od Petrovdana do Ilindana. U njivama na katunima se sije: ječam, raž i ovas, a od drugih kultura: krompir, repa, kupus, boranija, luk i drugo. Svi katuni obiluju izvorskom vodom, o čemu će biti više riječi kada budemo govorili o pojedinačnim katunima. Svako domaćinstvo na svome katunu ima kolibu brvnaru napravljenu tako što su brvna poređana na maloj suvomeđi. Po nekoliko redova brvana, otprilike oko 1,5 metara visine i onda se dižu rogovi, a po njima su daske od šindre. Vrata su nešto malo manja od normalnih. Unutrašnjost koliba je jednostavna. Ognjište je na sredini sa verigama iznad a okolo su police sa karlicama. U nekim kolibama ima po koji krevet od primitivnih dasaka na kome mogu spavati po dvije ili tri osobe. Po neko spava na zemlji, s tim što se postavi po neka podnica koja se preko dana diže i uzaslanja uz brvna. Svi koji izlaze na katun jedu na niskoj okruglog siniji, a sjedi se na tronošcima ili trupinama. Jede se iz zemljanog posuđa ili po neko ima i bakarno. Koristi se i drveno posuđe. Za ishranu se najviše koristio: pasulj, kupus, kačamak, popara, krompir, suvo i sirovo meso, a najviše mlijeko, sir, kajmak i drugo. Hljeb je ječmeni.
U blizini kolibe je tor. Postojale su dvije vrste torova. Jedni koji se premještaju svaka tri – četiri dana i na taj način se đubre livade, i drugi koji su pri šumi u nekoj zavjetrini, koji se ne premještaju. I jedni i drugi su napravljeni od parmaka visine i do dva metra. Pored tora je kućer za čobanina. Napravljen je na saonicama tako da se može lakše premještati s mjesta na mjesto. Tu je i pasji kolac za koga je privezan pas čuvar stoke.
Na svakom katunu ima po jedan mljekar. To je brvnara slična kolibi u kome se drži mrs. Naime, ovdje se u kacama kupi skorup, masni i tvrdi sir. Ovdje se takođe razlijeva, varenika u karlice. Ako je mljekar veći u njega može po neko i spavati. Mljekari kao i kolibe su najčešće na dvije vode, ali ih ima i na četiri. U nekim katunima postojao je i dubirog (savardak).
Što se tiče muže stoke može se reći da se ovce i koze, ko ih ima, u početku muzu tri puta, a kasnije dva puta. Isto važi i za krave. U početku se puštaju na popasak i pošto se pomuzu i malo odmore tjeraju se na pašu. Za ovcama i kozama uvijek mora ići čoban, a goveda se po pravilu odbijaju, s tim što se moraju češće nadgledati.
Cio prostor Bjelasice na kome su smješteni katuni Gornjih Sela je obrastao bogatom šumom o čemu ćemo više govoriti kada budemo pričali posebno o svakom katunu.

Katuni Tegovine

Mještani sela Kurikuća imaju svoje katune na lokalitetu Tegovina. Na njih se stiže za oko pola sata pješačkog hoda. To je predio u dobrom dijelu prekriven livadama i obradivom zemljom, a okolo su bogati pašnjaci. Uspijeva dobro ječam, raž i ovas, a isto tako i krompir, kupus i dr. Okolo je velika četinarska šuma u kojoj ima dosta izvorske vode. Ovdje je izdig o Petrovdanu, a povraćaj u selo krajem oktobra. Na ove katune izdižu porodice Šekularaca i Šćekića. Kolibe su dosta razbacane. Treba reći i to da je u ovim šumama dosta dosta divljači. Ima vukova, lisica, zečeva, srna i dr.

Katuni Suvodo

Katuni zvani Suvodo se nalaze na oko pola sata hoda visočije uz Bjelasicu od katuna Tegovine. Po mnogo čemu je sličan Tegovinama. Postoje livade i njive koje se redovno kose. Pošto se pokose na ovaj katun izdižu Šćekići i Šekularci koji su do tada bili na Tegovinama, a pored njih i: Rakovići, Merdovići, takođe iz Kurikuća. Ovi drugi izdižu između Petrovdana i Ilindana. Svakako se gleda da se livade pokose. Istina, nije obaveza da svi moraju u isto vrijeme izdizati, ali onaj što je izdigao prije kosidbe mora bolje čuvati stoku od poara. I ovdje je dosta izvorske vode i četinarske šume. Kolibe su dosta udaljene jedna od druge.

Katun

Lokalitet na kome se nalaze neki katuni se zove Katun. To je prostor još visočiji od katuna Suvodola i spada u ljepše katune na ovom dijelu Bjelasice. Velika su prostranstva pašnjaka i dobre šume, pretežno četinarske, I ovdje ima izvora, može se reći na svakom koraku. Na ovaj katun izdižu svi oni koje smo pomenuli da se nalaze u Suvodolu. Nešto je udaljeniji od ostalih katuna. Stiže se sa stadima za 90 minuta. Ovdje se ostaje do kasne jeseni.
Katuni na mjestu zvanom Reljina su nešto udaljeniji od ostalih katuna na ovom području. Od sela se izdiže za oko dva sata i trideset minuta pa u nekim slučajevima i tri sata. Šekularci, Merdovići i Rakovići izdižu oko Petrovdana, a zdižu u oktobru, zavisno od vremenskih prilika. Reljina je po mnogo čemu slična ostalim katunima koje smo pomenuli. I ovdje ima dosta vode i šume, tako da se ne oskudijeva u tome. Pašnjaci su dosta bogati sočnom travom. Međusobna udaljenost koliba nije velika. Kolibe su smještene u nekoj zavjetrini.

Katuni Šiška

Na katunima zvanim Šiška na Bjelasici izdiže veći broj domaćinstava iz više sela, i to: Iz Lušca: Popovići, Pajkovići i Vekovići; iz Doca: Veljići, Jovančevići i Piperi; iz Crnog Vrha: Dubaci, Vešovići i Piperi. Ovi katuni su udaljeni oko pet sati pješačkog hoda od pomenutih sela. Izdiže se oko Petrovdana, a zdiže se u oktobru. Ovaj predio je bogat livadama i dobrim ispašama. Na ovom lokalitetu su tri jezera: Šiško, Malo i Ševar. U njima ima uvijek vode. Pored pomenutih jezera ima na svakom koraku izvora. Obzirom na nadmorsku visinu ovih katuna, ovdje preovlađuje listopadna šuma. Katuni su rasporećeni oko obradivih imanja i dosta su raštrkani.

Katuni Kojanovac

Katuni na Kojanovcu su u neposrednoj blizini katuna Šiška. Ustvari oni se nastavljaju na ove katune. I ne samo to, već koriste vodu i šumu iz Šiške. Ovdje nema livada, već su sve okolo bogati pašnjaci. I do Kojanovca se stiže za nekoliko sati pješačkog hoda, podrazumijevajući tjeranje stoke ispred sebe. Kolibe nijesu mnogo raštrkane. Ima katuna koji su udaljeni jedan od drugog samo toliko da se mogu lako dozvati.
Na Kojanovac izdižu Vešovići i Šćekići.

Katuni Rasova

Ovo je još jedan od ljepših katuna na obroncima Bjelasice. Nešto je malo udaljeniji od sela u odnosu na neke druge katune. Katuni na lokaciji Rasova su bogati pešnjacima, vodom iz izvora i šumom. Ovdje se izdiže kao i na ostale katune o Petrovdanu pa se ostaje do oktobra.
Mještani sela Doca i Crnog Vrha: Dubci, Veljići, Piperi i Vešovići, imaju svoje katune na Rasovi. Od Doca se stiže pješke za oko dva sata hoda. Kažu da su prostranstva za pašu velika i da je ovdje lako čuvati stoku, jer nema u blizini zabrana.

Katuni Sela Lubnice

Mještani iz Lubnice imaju svoje katune koji se ne razlikuju po osnovnim karakteristikama od ostalih katuna na ovom području, tako da sve što smo rekli za katune Gornjih Sela se može odnositi i na ove katune.
Katuni na lokalitetu zvanom Oriže pripadaju seljanima Lubnica i to: Obradovićima, Pešićima i Rakovićima. Udaljenost ovih katuna je oko jedan sat pješačkog hoda, naravno sa stokom. Od stoke su, uglavnom, ovce i goveda i svaki domaćin ima konja. Na ovim katunima ima dobrih livada koje se kose oko Petrovdana, kada se i izdiže na katune. Svi katuni imaju dosta izvorske vode, a u blizini ima i dobre šume. Kolibe po katunima nijesu mnogo razbacane, tako da su česti susreti onih koji izdižu ovdje.

Katuni Pešića Rupa

Katuni Pešića rupa su udaljeni od sela Lubnica oko tri sata hoda. Ovi katuni su poznati i po lijepom Pešića jezeru koje je dosta bogato ribom. Inače, na ovim katunima ima dosta livada i njiva, a okolo njih su bogati pašnjaci. Izdig na ove katune je pošto se pokose livade, a to je odmah po Petrovdanu. Napuštanje katuna je u oktobru, a što najviše zavisi od vremenskih prilika.
Na katune u Pešića rupu izdižu Pešići iz Lubnica i Bastaća i Obradovići iz Lubnica. Svi predjeli na ovim katunima su toliko lijepi i bogati pašnjacima, da je milina izaći i to pogledati. Okolo katuna je bogata listopadna šuma.

Katuni Jelovica

Kao i svi katuni na Bjelasici koji obiluju ljepotom i drugim dražima, takvi su i katuni na Jelovici. Udaljeni su oko dva sata pješačkog hoda od sela Lubnice. To je predio sa lijepim livadama i njivama zasijanim ječmom, raži, zobi, krompirom, kupusom i sl. Okolo livada su kolibe i mljekari, a zatim paša koje ima u izobilju. Ovdje su dosta brojni katuni. Na ove katune izdižu: Obradovići, Pešići, Rakovići i Ojdanići.
Na Jelovici ima takođe dosta izvorske vode i šume mješovitog sklopa, lišćara i četinara.

Katuni Strmenica

Mještani sela Praćevac su korisnici katuna na Praćevcu. To su lijepi predjeli na kojima ima livada i dobrih pašnjaka. Vode ima dosta, takoreći na svakom koraku. I šume ima dosta. Pretežno je listopadna. Udaljenost katuma na Strmenici je oko dva sata pa do tri, ako se ide pješke sa stokom. Katuni jedan od drugog nijesu mnogo udaljeni, pa komšije mogu jedan drugome češće navraćati. Uglavnom i ovdje se dogone ovce i goveda. Izdig je oko Petrovdana, pa se ostaje do oktobra.

Katuni Plavac

Katuni na potezu Plavca na Bjelasici pripadaju selu Glavac. To su uglavnon Božovići i Šekularci. Ovo su rijetki katuni koji nijesu mnogo udaljeni od sela. Za skoro pola sata hoda se može doći na katune. Ovo je predio skoro čitav u velikim livadama, okolo kojih su prostrani pašnjaci. Obiluje dobrom izvor-skom vodom i bogatom šumom u kojoj ima i četinara i lišćara. Ovdje se livade pokose najčešće do Petrovdana kada se i odlazi na katune. Katuni su dosta lijepo smješteni okolo livada, tako da je šteta koju bi stoka pričinila vrlo mala ili skoro neznatna.
Kolibe na katunu su dosta udaljene jedna od druge, ali to ipak nije velika razdaljina da se seljani ne mogu češće sastajati.
Žitelji sela Budimlja u beranskoj opštini, Đuraškovići, Kneževići, Guberinići i Babovići imaju svoje katune na obroncima planine Turjak u rožajskoj opštini. Predio gdje su smješteni katuni se zove Džakovica. Navedena bratstva imaju na Džakovici svoje livade koje su mahom ograđene i tačno se zna čija je koja. Okolo ovih livada je krstata šuma, uglavnom jela i smrča. Pored ovoga, vrijedno je istaći da svaki katun ima svoju živu vodu bilo da je izvor u prirodnom obliku ili da je napravljena česma. To nije od skorašnjih dana, već prema pričanjima, to je od nazad sto i više godina. Katuni su smješteni na svojim imanjima i udaljeni su jedan od drugoga oko pola sata pješačkog hoda ili možda malo više, a od Budimlja do Džakovice se putuje najmanje po deset sati, naravno sa stokom.

Porodična izvidnica

Prije nego se izdigne na katun neko od odraslih iz porodice će poći da pregleda stan i da ga popravi ako je bilo kakve štete u toku zime. Postaviće torove i uzdignuti ogradu oko livada. Usput će prenijeti na konju nešto od potrebnih stvari. Sve ove pripreme najčešće može obaviti za dva tri dana. Svaka porodica na katunu ima svoj stan (kolibu) koji je napravljen od brvana i to tako što se na podzidi od suvomeđe postavljaju brvna, najčešće od jelovine ili rjeđe od smrčevine. Brvna su složena jedno na drugo čiji su krajevi urezani i uklopljeni jedno u drugo. Nastoji se da između brvana nema šupljina, a ako ih ima one se na neki način zatvore. Krov je dosta strm i najčešće je od ražane slame ili luba, a ima i onih koje su pokrivene jelovim cijepanim daskama. Vrata su nešto manja od normalne veličine, a prag je nešto visočiji. Unutrašnjost stana je sasvim jednostavna. Na mjesto patosa je dobro utabana zemlja. Na sredini stana je ognjište, a iznad njega su verige. U jednom kraju je najčešće veliki drveni krevet na kome može leći i po pet do šest osoba. Postoje i police na kojima se nalaze karlice za razlijevanje mlijeka, posuđe i druge stvari. U jednom uglu podalje od ognjišta su kace sa mrsom. Sjedi se na škanjevima ili trupinama, a jede se za niskom okruglom sinijom, koja se poslije objeda uzdiže u jedan kraj stana. U neposrednoj blizini stana je tor napravljen od taraba visokih po dva metra i više. Ljese od taraba se mogu rasklapati što se i radi kada se zdiže sa katuna. Pored tora je i kućer koji je napravljen na dvije saonice, tako da se može lako prenositi s mjesta na mjesto, a što je često potrebno. Unutrašnjost kućera je jednostavna. Dosta je nizak, tako da se u njemu može samo sjesti, a ne i uspravno stajati. Najčešće je veličine dva metra u dužinu i oko jedan metar u širinu. Unutra se nalazi slamarica i ponjave za pokrivanje, a pored tora je privezan pas tornjak.

I zec i srndać

Odmah poslije Đurđevdana se izdiše na katun. Ne moraju svi seljani da istovremeno izdižu, ali je uobičajeno da se prvih dana maja mjeseca ide na katun. Tjera se stoka, ovce, rjeđe koze, goveda (krave, volovi, telad i junad), konji i ko ima svinjče. Donose se i kokoške. Skoro svaka porodica ima volujska kola, pa će i njih potjerati, jer im trebaju da na njima dogone sijeno. Sa natovarenim konjima i stokom predase putuju po 10 i više sati.
Na katunima u Džakovici je prijatnije i ljepše boraviti, jer je prostor šumovit (jela i smrča), a pašnjaci pitomi bez izrazitog kamenjara. Izvorske vode ima na svakom koraku. Iako su livade zagrađene, za stokom moraju ići čobani iz razloga da paze da se negdje ne napravi potra (šteta) na nečijem imanju, a s druge strane, na ovim terenima uvijek ima vukova i medvjeda koji nerijetko napadaju stoku. Pored ove divine ima dosta i druge divljači kao što su srne, zečevi, lisice i druge, pa čobani kada dotjeraju stoku sa paše ponekad donesu i po nekog zeca ili srndaća i sl.
Kada planinka ujutro pomuze stoku, čobani je puštaju na pašu. Planinka će od varenike praviti punomasni i tvrdi sir i svakako skorup. To sve odlaže u kace. Varenika se razlijeva u karlice, i nakon tri – četiri dana se skida skorup.
Svaka porodica napravi po jedan vrt u kome posije neophodne zeleni kao što je luk, kupus, tikve i drugo. Ishrana je kao i u drugim katunima. Uglavnom je najviše zastupljen bijeli mrs, kačamak, krompir, pasulj i zelje. Spremaju se i cicvare i poneka pita sa sirom i jajima. Hljeb je ječmeni, a ko ima i pšenični. Meso je suvo goveđe ili bravlje, ako je ko klao svinju donijeće i nešto malo sušene slanine ili pršute, tek toliko da se neđe za goste. Rakija se pije šljivovoca, koja je po kvalitetu poznata u čitavoj Crnoj Gori.

Ima i kuvane divljači

Kada se livade pokose i sijeno strpa, onda je lako čuvati stoku, jer je manje opasnosti da će stoka napraviti nekome štetu ili poaru, kako to narod ovoga kraja kaže. Nijesu rijetki i ulovi divljači tako da je na trpezi ponekad i pomalo kuvane divljači, jelo se gotovi na ognjištu u kotlu ili ispod sača. Uglavnom se hljeb peče ispod sača, pa je otuda i daleko ukusniji nego onaj iz pekare.
Život na ovome katunu je, moglo bi se reći, kao i na drugim katunima. Česta su druženja čobana za vrijeme čuvanja stoke ili ponekad kod nekog stana, gdje se organizuje sijelo na kome se igraju razne igre. Na Petrovdan i Ilindan su vašari na Turjaku pa narod sa katuna ide da se malo proveseli i vidi sa prijateljima, rođacima. Omladina je u kolu i sa pjesmom dočekuju povratak na katun.
Sa katuna se zdiže u toku septembra mjeseca. Zavisno od toga koliku količinu sijena ima pojedini domaćin, on će prije zdiga početi da ga na volujskim kolima pregoni. Kada to završi i ostali se pakuju i prtljaju svojim kućama. Torovi se rasklapaju i slažu na neko mjesto gdje će najmanje kisnuti, a kućer se dovlači bliže stana.
Na kraju da kažemo i to da neki stanovnici sela Zagrađe iz atara Polica prvo izdižu na katune zvane Bunar pa odatle se dižu ka Koprivnici i Skrivenoj i na kraju Džakovici. Iz Zagrađe izdižu Mihailovići i Sekulići, a iz sela Goražde, Tmušće i Babino su druga bratstva. Na jesen se povratak vrši obrnutim redom. Ovo se sve radi da bi se bolje iskoristila paša. Ovi katuni su dosta mali, ali su zaista prelijepi, kako s oduševljenjem govori moj sagovornik.

Katuni na Smiljevici

Smiljevica je jedna od najljepših planina na ovom prostoru. Nalazi se na suprotnoj strani od Džakovice i Rugove. Planina je pitoma, kako to ovaj narod kaže. Ima dosta žive vode, livada, bogatstvo šume i okolo katuna njiva, na kojima dobro uspijeva krtola. Na katune na Smiljevici izdižu mještani sela Zagorje: Kljajići, Bojovići i Lutovci; iz sela Luge, Osmajlići i Babovići; iz Petnika; Barjaktarevići i Babovići; Iz Rovca; Dašići i drugi, iz Donje Ržanice: Komatine, Devići, Marsenići i Asovići i iz Kaludre Ralevići.
Udaljenost od sela do katuna je u prosjeku oko dva sata hoda, tjerajući stoku ispred sebe. Uglavnom su se izgonila goveda i ovce. Bilo je domaćina koji su imali i po 500 i više ovaca (Blagoje Kljajić) i koji je po nekad znao i da zazimi na katunu. Dok se livade ne pokose stoka se izgoni na vrh Smiljevice, a kasnije imaju nepregledna prostranstva za pašu.
Na katune se izdiže oko 1. maja i tamo se ostaje do Mitrovdana. Katuni su udaljeni jedni od drugih i po više stotina metara, a rjeđe su neki bliži.
Crno vrelo je planina koja se nalazi na Masivu Moravac. Radi se o katunima koji imaju izuzetne uslove za držanje stoke u ljetnjem periodu. Ovdje izdižu mještani sela Police: Šćekići, Boričići, Đurovići i Došljaci iz Ivanja, koji su ovdje kupili zemljište od Boričića i koji sada drže po nekoliko stotina ovaca i po dvadesetoro i više govedi, zatim, Ivezići iz Azane, Muratovići iz Petnice i Kočani iz Godočelja. Udaljenost pomenutih sela od katuna je oko tri do četiri sata pješačenja sa stokom. Na ovim katunima ima dosta žive vode, livada u privatnom vlasništvu i šuma. Ovdje je poznata šuma zvana Mrtvica. Pasište za stoku je ogromno.
Izdig na katune je oko Đurđevdana, a povraćaj oko Mitrovdana. Katuni su dosta razbacani jedni od drugih, u prosjeku od 200 metara pa do 1000 metara ima razdaljine među njima.

Katuni na Krnjoj Jeli i Mrtvici

Ovo su katuni na koje izdižu mještani sela Goduša sa područja opštine Bijelo Polje, i to: Trubljani, Mušovići, Mustajbegovići i Rebronje. Radi se o katunima koji se izdvadaju po dobroj paši i ostalim uslovima za katunski način života. Ima dosta vode i šume u Mrtvici. Livade su na sve strane. Prostranstvo ispaše im omogućava da mogu držati i veliki broj stoke.
Udaljenost katuna od sela je oko 3 do 4 sata pješačkog hoda, naravno tjerajući stoku ispred sebe. Udaljenost katuna jednih od drugih je dosta razbacana. Treba reći i to da je ovdje poznati predio Lađevca koji predstavlja nepregledno prostranstvo, a posebno poslije kosidbe livada. Izdizanje na ove katune je oko 1. maja, a zdizanje u kasnu jesen.

Katuni na Gutavice

Gutavice je planina koja, po mnogim sagovornicima predstavlja (jednu od najljepših i najpitomijih planina na ovom području. Ovdje izdižu mještani iz Goduše (Bijelo Polje): Durovići i Rebronje i Bošnjaci iz Azane. Ovi katuni su svi u privatnom vlasništvu i na njima ima dosta livada koje se kose. Voda je na sve strane. Pasište je ogromno i doseže do pešterskih pašnjaka. Skoro da nema domaćinstva koje nije imalo po sto i više ovaca i po dvadesetoro i više govedi. Jednom riječju pravo bogatstvo što je priroda dala. Izdig je oko 1. maja, a povraćaj skoro do snijega.
Udaljenost sela od katuna je između 4 i 5 sati hoda, zajedno sa stokom. Često puta stoka sa ovih katuna ide u Suvodolsku planinu na Pešteru u Srbiju.

Katuni na Moravcu

Moravac je velika planina na kojoj su katuni mještana Dobrodola Šabotići i iz nekih bijelopoljskih sela. Udaljenost od sela do katuna je dosta velika. Sa stokom se ne može stići prije 5 do 6 sati pješačenja. Ovdje je paša izvrsna, kako ljudi kažu „samo takva može biti”. Ima dosta vode iz izvora, a tu su i livade i šuma, koja je dosta slaba, ali za ogrijev i domaće potrebe može zadovoljiti. Izlazak na katune je oko Đurđevdana, a povratak oko Mitrovdana. Karakteristično je da su ovdje ogromne livade koje se redovno kose i poslije čega se pušta stoka da pase.
Kralje je planina odmah do planine Moravac. Obiluje brojnim izvorima, dobrim livadama i šumom, a pašnjaci u Mustafinom dolu, Moravskim i Radičkim kršima su ogromno prostranstvo bogato dobrom travom.
Na Kralje izdižu sa stokom mještani sela Azane – Bošnjaci i Durovići iz Goduše. Potrebno im je da sa stokom stignu na katun oko 3 do 4 sata hoda. Katuni se nalaze tamo gdje su i livade pojedinaca i isti su udaljeni jedni od drugih od 100 do 500 metara, ali to ne znači da se ne sastaju svakodnevno. I ovdje je izdig oko Đurđevdana, a povratak oko Mitrovdana.

Katuni na Kruščici-Lazovskim Stranama

Katuni na Kruščici i Lazovskim stranama (ovo je jedna cjelina) pripadaju seljanima bjelopoljske Župe koji izdižu od davnina na ove prostore. Iako je udaljenost od katuna oko šest i malo više sati pješačkog hoda, nije prepreka da se ovdje izgone veliki buljuci ovaca i krda govedi. Obiluje se velikim izvorištima žive vode, velikim livadama i šumom, a pašnjaci su takoreći nepregledni i koji se vežu za Koritske vrhove koji zadiru u Peštersku visoravan.
Izdig na ove katune je oko 1. maja, a zdizanje je u kasnu jesen. Ima katuna koji se nalaze skoro jedni do drugih, a ima ih koji su udaljeni i do jedan kilometar.

Katuni na Konjskoj Rijeci

Konjska rijeka je planina koja se graniči sa Moravcem, Gradinom i Vlahom iz rožajske opštine. Ustvari paše na ovoj planini su povezane sa velikim pašnjacima Suvodolske planine, Vlaha i Gradine. Ustvari to je lanac planina koji obiluje prirodnim bogatstvima izvorske vode, ispašama, livadama i šumom. Na ove katune izdižu mještani iz: Bara, Adrovići; iz Savinog Bera, Adžovići, Ličine i Škrijelji; iz Petnice: Kočani, Muratovići; iz Kruščice Agovići, Škrijelji i Ličine; iz Daške Rijeke: Ličine, Adrovići, Škrijelji i Prentići.
Udaljenost katuna od sela je oko dva sata pješačkog hoda, podrazumijevajući da se stoka tjera. Iako je dosta bratstava na ovom prostoru, njihova udaljenost jednih od drugih nije velika. Najčešće su grupisani po bratstvima. I ovdje se izdiže sa stokom oko 1. maja i ostaje se do Mitrovdana. Ovi katuni se računaju među boljim na ovim prostorima.

Katuni na Turjaku

Kada vam neko priča o katunima na Turjaku reći će vam da ovi ljudi imaju što drugi nemaju. Tu su bogati izvori dobre vode, pitome livade i veliki pašnjaci sa bogatom šumom. Sve je ovo, što bi se reklo, na jednom mjestu. Na ove katune izdižu sa stokom seljani iz: Vrbice: Agovići, Adrovići i Hodžići; iz Trpezi: Adrovići, Hodžići i drugi; iz Kalice i Muzovice: Ličine, Škrijelji i drugi. Ovim ljudima je blizu izaći na katune. Skoro za jedan sat hoda može se sa stokom doći na katun. Poznato je da se ovdje proizvodi dobar krompir, a i kako ne bi kada je svaka stopa zemljišta dobro nađubrena, a vode ima dovoljno. Izdig je o Đurđevdanu i ostaje se do Mitrovdana. Po neko dođe i ranije.
Sve karakteristike katuna u Vasojevićima koje smo naprijed opisali odnose se i na ove katune, s tom razlikom da se ovdje kod Muslimanskog življa proizvodi i maslo, pa otuda kažu da su ovdje i najbolje pite sa maslom i kajmakom. Isto tako treba reći da je ovdje nekada bilo sitnica zaklati brava kada neko od viđenijih ili „stidnijih” gostiju dođe, a kako i ne bi kada se držala velika stoka.
Katuni na koje izdižu mještani bjelopoljske opštine: Šljemena, Lokve, Brklje, Rupe Femića, Oska, Vagan Kalića na Bjelasici, Latkovac, Cmiljoški katuni, Rupe, Rakicki katuni, Gudžolina, Dolovi Jeremića, Omar, Bordov do, Bunajevica, Đatlo, Grubanova gora, Žuber, Stožer, Sokolac, Vitkove staje, Pisana jela, Kameno polje, Čolanice, Krnja jela, Mrtvica, Gutovica, Moravac, Kruščica, Lazovske strane, Gomile i Okruglica na Sinjajevini. Napominjem da ima domaćinstava koji imaju svoje katune na Pešteru u sjeničkoj opštini. To su mještani Bistrice, a katun im se zove Doliće.

Katuni na Šljemenima

Katuni na Šljemenima u bjelopoljskoj opštini spadaju među najljepše katune u sjevernom dijelu Crne Gore. To su prostori bogati pitomim livadama, velikom četinarskom šumom i prostranim pašnjacina. Izvorske vode ima u toku čitave godine. Jedna od poznatijih voda je izvorište Studenac čija voda otiče skoro čitavom dužinom mnogih katuna.
U Šljemenima su kolibe kao i u ostalim mjestima ovih krajeva. Uglavnom to su brvnare, podignute na zidu od suvomeđe. Pokrivene su smrčevim daskama. Veličina kolibe zavisi ođ toga koliko koji domaćin ima članova porodice, koliko ima stoke i sl. Ima dosta koliba koje su zaista prostrane da u njih može stati i po desetak članova porodice. Sve su prizemljuše, sa ognjištem i kre-vetima domaće izrade. To su dosta primitivni kreveti od običnih dasaka i sa slamaricama unutra. Police za karlice i posude su okolo kolibe, a kace za mrs su takođe poređane u jednom dijelu kolibe. Ulazna vrata su dosta niska. Osvjetljenje je isključivo sa lučem koga ima u dovoljnim količinama. Pored opisane kolibe, po neko ima i savardak za telad i jagnjad. To su nanizane vrljike u obliku kupe, a pokrivene su ražanom slamom. Torovi su od dugačkih vrljika sastavljenih u ljese koje se rastavljaju. Visina ograde je preko dva metra. Neka domaćinstva imaju i „slonove”, a to su, da kažemo, neka vrsta torova u obliku zaravnjene kupe čiji je gornji dio otvoren, tako da kroz njega može da upada i kiša i snijeg. Ovi „slonovi” se prave da bi se ovce mogle u kosini vrljika skloniti od nevremena. Naime, na Šljemenima ima po neki domaćin koji je u kasnije vrijeme podigao i kuću i tu živi stalno sa porodicom. Pa ako ima više stoke on im pravi „slonove”. Isto tako svaki katun ima i kućer za čobanina i psa tornjaka.

Porodice iz Potrka

Na Šljemena izdižu u svoje katune porodice iz Potrka: Mrdaci, Radovići, Krkalovići i Žujovići, a iz Lijeske Damjanovići.
Na katune se izdiže najkasnije dan dva po Đurdevdanu. Ide kad ko hoće. Nema vremenskog ograničenja. Uglavnom se tjeraju ovce i goveda. Imalo je domaćina koji su držali i do pet stotina ovaca i po dvadesetoro govedi. Koze nijesu držali. Neki su imali najamnike koji su uglavnom čuvali velike buljuke ovaca.
Za ovcama je morao ići čobanin, a goveda su se odbijala u Bjeluu kod Rudog Polja. Uglavnom su dolazila sama, svakako, čobani su išli da ih sretnu. Svak je držao po konja, a po neki i dva pa i tri. I konji su se odbijali ili ponekad pripinjali. Po neko je držao i svinju i kokoške. Stoka se muzla po tri puta na dan, a kasnije dva puta. Najčešće se izgonila na popasak. Rekli smo da se kupio skorup i tvrdi sir, a po neko i masni. Sve se držalo u kacama.

Meso, pasulj, kačamak…

Život u ovim katunima je bio sličan kao i u ostalim katunima. Iako katuni nijesu bili mnogo udaljeni jedan od drugoga, oni koji su imali mnogo stoke, malo su imali vremena za druženje, ali se mora reći da je bilo i sijela na kojima se razgovaralo, pjevalo, žene su plele, prele i sl. Čobanska druženja su bila češća, skoro svakodnevna. Ishrana je bila dobra. Ovdje su domaćini često klali jagnje za domaću ishranu, a bilo je i suvoga mesa, pasulja, krompira, kačamaka. Kačamak se doste često kuvao. Hljeb je bio ječmeni a rijetko kada pšenični. Bilo je i mesa od divljači, zeca i srne. Sva se hrana spremala na ognjištu i ispod sača.
Moji sagovornici su me zamolili da obavezno navedem održavanje vašira. Naime, na Petrovdan, 12. jula se održavao veliki vašir na Rudom polju. Ovdje su dolazili čobani i drugi iz Bijelog Polja, Mojkovca, Kolašina, Pljevalja. To je izuzetno masovan vašir, pa i ako se zove čobanski, ipak prevazilazi čobanske okvire. Rijeto će ko doći, a da ne donese pečeno jagnje ili da ga tu negdje peče. To je dan godine za čobane i druge. Dešavalo se da se na tim vaširima i oženi neki čobanin sa nekom čobanicom, ili ne moraju biti čobani.
Zdizanje sa katuna je u oktobru.
Neophodno je reći i to da se na ovim katunima obavljaju i poljski radovi. Prije svega, kosidba i kupljenje sijena koje se pregoni u sela na konjima ili u balama po površici u zimskom periodu.

Lokve, Brklje i Rupe Femića

Katuni zvani Lokve, Brklje i Rupe Femića se nalaze na istočnim padinama Bjelasice. S obzirom da su karakteristike katuna na lokolitetima Lokvi, Brklji i Rupa Femića u cjelini iste, to smo mišljenja da je najbolje da o njima skupno govorimo. Ustvari, pomenuti lokaliteti se nalaze jedan do drugoga, u istom nizu.
Osnovna karakteristika katuna na Lokvama, Brkljama i Rupi Femića je ta što su kolibe pravljene na isti način. Sve su brvnare. Visina brvana od zemlje je oko 1, 5 metara, a iznad njih je krov od šindre. Vrata su kao kod većine koliba na skoro svim katunima, nešto niža od normalnih. I unutrašnjost je istovjetna. Ognjište na sredini sa verigama, a okolo su stalaže i po koji krevet. Oni katuni koji nemaju poseban mljekar, mrs drže u kolibama. U blizini kolibe je tor za stoku. Parmaci na ljesama su visoki i do dva metra. Većina katuna pored tora ima i kućaru za čobanina. Predio pomenutih lokaliteta je bezvodan. Svi katuni imaju svoje snježnice. Isto tako na ovim katunima mnogi domaćini imaju svoje livade koje se kose. Sijeno sa livada se prevozi u selo na konjima ili nekada po površici, u zimskom periodu se vuklo u balama.
Na katune se izgonila stoka, i to ovce, goveda i svaki domaćin je imao po jednog konja. Rijetko je ko imao dva. Izdizalo se početkom maja i pošto tada nijesu livade bile pokošene, stoka se čuvala po okolnoj šumi, gdje je mogla da nađe dosta trave. Šuma je mješovita. Pretežno četinarska i lišćare. Za ovcama je morao ići čoban, a goveda su se odbijala, ali su se morala s vremena na vrijeme obilaziti.
Na katune su izdizali mještani sela Prijeloga i Femića Krša, i to: na Lokve su izdizali: Nedovići, Mihailovići i Drobnjaci; na Brklje samo Nedovići i na Rupe Femića Šćekići i Femići. Udaljenost katuna od sela je oko dva sata hoda, a za neka mjesta i nešto malo manje. Treba reći i to da pomenuta domaćinstva nije-su imala velike buljuke ovaca i krda govedi. Najčešće se taj broj kretao od oko šezdeset ovaca, dvije tri krave, par volova i po jednog konja. Ovce i krave su se muzle po dva puta, a u jednom periodu i po tri puta. Mrs se kupio u kace i to skorup, tvrdi i masni sir.
Da kažemo i to da su kolibe u katunima udaljene jedna od druge oko 300 matara, a neke su i bliže. Susreti ljudi na katunima su skoro svakodnevni, a pogotovo u vrijeme kada se livade pokose, pa se stoka pušta da pase na sve strane. Povraćaj sa katuna je negdje u oktobru. Ustvari, sve zavisi od vremenskih prilika.

Katuni Oska

Katuni na Oskoj na Bjelasici su po broju dosta mali. Tu dolaze mještani sela Femića Krša, Femići. Njima je dosta udalje-na Oska. Treba im najmanje pet do šest sati pješačenja sa stokom dok stignu na katune. Ovaj predio je bogat i pašnjacima i livadama. Na svakom koraku ima izvora, a i šume ima dosta. Stanovi su isti kao i na ostalim katunima na Bjelasici. Uglavnom brvnare sa unutrašnjim izgledom kao i ostalih stanova. I ovdje se izgone ovce, koze, goveda i konji. Pričali su mi da je bilo domaćina koji su držali po sto i više ovaca, po deset muznih krava, volova, junadi i po dva tri konja. Stanovi kolibe su relativno blizu jedna drugoj, a ima ih koje su i malo više udaljene.

KATUNI VAGAN KALIĆA NA BJELASICI

I ovo je jedan u nizu katuna koji se nalaze na Bjelasici. Osobenosti ovih katuna su kao i ostalih na ovom području, s tim što na ovim katunima nema izvorske vode, već se koriste snježnice, a za stoku jezerca. Udaljenost ovih katuna je oko tri sata pješačenja sa stokom. Ovdje izdižu mještani sela Ravna Rije-ka: Rudići, Minići, Bugari, Pekovići i Nedići. Nekada su ovi domaćini izgonili dosta ovaca i govedi. Svak je imao po konja, a neko i dva. Izdig na Bjelasicu je uvijek bio oko Đurđevdana, a povratak u kasnu jesen. Kolibe na katunima su često razbacane, mada je bilo i grupisanih, naročito onih iz istog bratstva. Na ovom dijelu planine bilo je i livada koje su se kosile i nakon kosidbe paša je bila, takoreći, neograničena.

KATUNI LATKOVAC

U nizu katuna na Bjelasici su i katuni zvani Latkovac. Spadaju u ljepše katune na kojima ima dosta livada, tekuće vode, šume i dobre paše.
Ovdje su izdizali mještani sela Rakite: Vojinovići, Jeremići i Sošići. Do nazad dvadeset godina ovdje je po neko izdizao, a od tada niko ne dolazi. Udaljenost sela od katuna je oko 90 minuta pješke sa stokom. Kolibe na ovim katunima su dosta grupisane.
Na Cmiljočkim katunima na Bjelasici su izdizali mještani više sela: Majstorovine, Bojišta, Cerova, Crnijonice i to: Rakočevići, Danilovići, Janketići, Nišavići, Brajovići, Lazarevići, Mališići, Kartalovići. Do katuna se sa stokom može stići od dva sata do pet sati pješačenja, a sve zavisi od kojeg sela se ide. Na ovim katunima ima livada i stajaće vode za stoku, a šuma je nešto malo dalje. Ima dosta goleti i dobre paše. Kolibe su grupisane. I na ove katune sada niko ne izlazi.

Katuni Rupe

I na katunima zvanim Rupe su izdizali seljani više sela, kao što su: Majstorovina, Kruševo i Pripčići. Iz Majstorovine su izdizali: Vlaovići, Pekovići, Jeremići, Madžgalji, Sošići, Rutovići, Mijovići, Rakočevići i Prelevići. Ova bratstva mogu sa stokom izaći na katune za dva sata pješačkog hoda. Iz Kruševa su izdizali Dulovići, a iz Pripčića Rudići. Iz Kruševa do Rupa se sa stokom može izdići za tri sata hoda, a iz Pripčića za nešto više od tri sata. I ovdje su rijetki oni koji izdižu. Prema kazivanju ljudi od kraja dvadesetog vijeka ovdje izdižu samo dvije porodice. Na ovim katunima ima dosta dobre paše i dobrih livada, a i šuma je na domak ruke. Ima i stajaće vode za stoku. Kolibe su dosta grupisane i rijetko je koja udaljenija.

Rakicki Katuni

Katuni sela Rakite na Bjelasici su po mnogo čemu slični do sada opisanim katunima na ovoj planini. Mještani sela Rakite Sošići i Vojinovići su jedini koji su ovdje izdizali masovno, a od osamdesetih godina dvadesetog vijeka izdižu samo tri porodice. Prostor za pašu je veliki. Livade su nešto malo dalje, a šume nema u blizini.
Vode ima u lokvama za stoku. Pomenutim porodicama je potrebno oko tri sata pješačenja sa stokom dok izađu na katune. Kolibe su dosta grupisane.

Katuni Gudžolina

Na ove katune na Bjelasici izdižu mještani sela: Rakite, Pripčića i Zatona. Iz Rakite su Vojinovići, a iz Pripčića: Merdovići, Pešići, Šćekići, Lainovići, Martinovići i Rudići. Iz Zatona su Zečevići i Zlajići. Udaljenost ovih sela od katuna je oko tri sata i po, računajući sa stokom, pješke. I ovdje ima stajaće vode za stoku. Livade su dosta blizu, a šume nema u okolini. Velika je golet i paša. Kolibe su po bratstvima dosta blizu. I ovdje je malo onih koji izdižu.

Katuni u Dolovima Jeremića

Na katune Dolovi Jeremića na Bjelasici izdižu samo Jeremići iz Majstorovine. Udaljenost katuna od sela je oko četiri sata pješačkog hoda, podrazumijevajući da stoku tjeraju ispred sebe.
Ovdje su velike livade i još veća paša za stoku. Nešto malo dalje je voda za piće i voda za stoku. Negdje osamdesetih godina dvadesetog vijeka seljani su doveli vodu kod katuna. Kolibe na ovim katunima su grupisane.
U nizu bjelopoljskih katuna na Bjelasici su i katuni zvani Omar. Ovdje izdižu mještani Majstorovine, Jeremići, Nišavići i Vukovići i iz Ravne rijeke Rudići i Nedići, a iz Ostrelja Andrići i Nišavići. Svi ovi žitelji mogu sa stokom izaći pješke do katuna za oko četiri sata hoda. Prostor na kome se nalaze katuni je skoro cio u livadama, a okolo je dobra paša za stoku. Vode za stoku ima dosta po lokvama, a za piće je dovedena kada i na Dolovima Jeremića. I šume ima, samo što je malo dalje od katuna. Nažalost i ovdje sada malo ko izdiže. Rekli su mi da svega tri porodice sa nešto malo stoke izdižu. Kolibe su dosta blizu jedne drugima, naročito kada su u pitanju bratstva.

Katuni Bordov Do

Orovići iz Majstorovine su jedini imali svoje katune na Bordovom dolu na Bjelasici. Iako je ovaj kraj dosta bogat izvorskom vodom, livadama i dobrim pašnjacima, već duže vrijeme niko ovdje više ne izdiže. Udljenost ovih katuna je oko četiri sata pješačkog hoda sa stokom. Kolibe su dosta grupisane.

Katuni Bunajevica

Mještani sela Ostrelja Nišavići su jedini imali svoje katune na lokalitetu zvanom Bunajevica na Bjelasici. To je lijepi prostor na kome ima dosta vode koja protiče kroz katune. Livade su kroz šumu koje ima dosta. Ispaša je velika i kvalitetna. Udaljenost sela od katuna je oko tri do četiri sata pješačkog hoda sa stokom. Kolibe su dosta grupisane. I ovdje je situacija skoro ista kao i na drugim katunima. Malo ko izdiže. Od nazad dvadesetak godina ovdje izdižu samo tri četiri porodice Nišavića iz Ostrelja.
Pored ovih katuna na Bjelasici se nalaze i katuništa dva velika katuna. Jedan je kod Cmiljočkog katuna koji su držali Kaluđeri manastira Majstorovine. Interesantno je jedno predanje koje govori da su sa ovoga katuna kaluđeri drvenim cijevima slali mlijeko u manastir. Drugo je katunište kod Rakickog katuna i zove se Nišavski katun. O njemu se ne zna skoro ništa. Ostaci gomila kamenja od koliba su jedini znaci da su tu bili nekada katuni.
Na kraju ovih katuna koje smo pomenuli na Bjelasici da kažemo i to da se na sve izdizalo od 1. do 15. juna i tamo se ostajalo do kraja septembra, a po neko i do kraja oktobra, sa izuzecima da je po neko ostajao do prvog snijega. Nekada je bio dogovor da se na katune ne smije ići prije dogovorenog datuma, a sada ide kada ko hoće. Što se tiče ostalih karakteristika ovih katuna u cjelini je skoro sve isto kao što smo opisali kod katuna Lokve, Brklje i Rupe Femića.

Katuni na Đatlu

Đatlo je planinska oblast koja se nalazi između Krupica, Barica, Bliškova i Gradine. Ovo su prelijepi predjeli gdje od davnina imaju svoje katune Kljajevići iz Bliškova i Čeoča. Istina, nešto su udaljeniji od sela, ali Čeočani za jedan dan pješačenja sa stokom mogu doći do katuna, a Bliškovljanima treba tri do četiri sata hoda. Na prostoru Đatla ima dosta žive vode, dobrih planinskih livada i šume, a pašnjaci su izuzetno bogati travom. Na Đatlu se izdizalo oko Đurđevdana. Izgonile su se brojne ovce i goveda. Povratak sa katuna je bio u kasnu jesen. Kolibe, brvnare su dosta grupisane. Svak je pravio svoje kolibe na nekom skrovitom mjestu, najčešće na svome imanju.
I Kameno polje se nalazi u nizu sa Rudim poljem, Pisanom jelom i ovamo sa Šljemenima. To je sve skupa veliki nepregledni prostor Bogom dani za stočarenje. Ovi na Kamenom polju su imali pašu na Rudom polju, Mrkodolima i Srndaćevom polju. Tu ima izvorske vode, dobrih livada, šume. Na ove katune su izdizali iz Papa: Markovići, Vojinovići, Španjevići, Radovići, Bulatovići; iz Čokrlija: Madžgalji, Čuljkovići, Simovići, Brajkovići, Joksimovići; iz Barica: Zejaci, Rutovići, Mrdaci, Boškovići. Udaljenost od katuna je oko pet sati pješačkog hoda sa stokom ispred sebe. Izdig je oko Đurđevdana, a povratak u kasnu jesen. Kolibe su dosta razbacane po ovom lijepom prostranstvu.

Katuni Čolanice

Čokalice se nalaze između Krupica i Barica. To je izuzetno bogat predio pašom i ostalim uslovima za stočarenje. Ima izvorske vode, livada i šume. Na ove katune izdižu mještani iz Papa i Tomaševa koje smo naveli da izdižu na Kameno polje kao i Radovići iz Drnadra. Udaljenost katuna od sela je oko tri do četiri sata pješačenja sa stokom. Ispaša ovih je prema Stožeru i ima je dosta. Izdig je takođe oko Đurđevdana, a povratak u kasnu jesen.
Katuni na koje izdižu mještani danilovgradske opštome: Ponikvica suva, Brajovićka Ponikvica, Srednja Ponikvica, Grebenice, Peardo, Razmeđa, Vržegrmačka Ponikvica, Bzo, Borov do, lvanj uba, Topolovo, Jablan, Topolica, Stružnica, Piskavica, Studeno, Mirac, Nadulica, Sjedio do, Ružica – Sinjajevina, Lukavica, Ispod bara, Ispod Malog zupana, Rekočica-Štitovo, Rupa Stanjevića, Brdski katun u šavničkoj opštini. U Garču je katun Lazine.

Ponikvica

Planina Ponikvica se nalazi jednim većim dijelom između Bjelopavlića i Rovaca. Prema predanju, a kažu da je istina, ranije je pripadala Rovcima pa su je Bjelopavlići za vrijeme Turaka bukvalno oteli od Rovaca i od toga doba ovi imaju svoje katune na ovoj lijepoj planini. Znači, katuni na Ponikvici datiraju još iz davnih vremena pa eto su se održali do današnjih dana. Poznata su dva lokaliteta na kojima su bjelopavlićki katuni, a to su Suva Ponikvica i Brajovićka Ponikvica. One se graniče, a pošto su katuni u najvećoj mjeri slični to ćemo dati zajedničke karakteristike, pa zatim ono što je specifično za njih pojedinačno.
Planina Ponikvica je dosta pitoma sa izuzetno bogatim pašnjacima i u jednom dijelu izvorima. Ima dosta šume i nema velikih kosina ni kamenjara. Sve kolibe u katunima su zidane od suvomeđe i to tako što su zidovi debeli do 80 santimetara, a visoki 1, 20 metara pa i malo više. Krov na kolibama je od cijepanih dasaka na dvije vode. Na kolibi nema prozora, a vrata su nešto niža od normalnih. Unutrašnjost kolibe je nepopođena, već je utabana zemlja. Na sredini je ognjište, a iznad njega su verige. Svaka koliba ima sač ispod koga se peče hljeb i kuva neko od jela u crepuljama. Zavisno od veličine, u kolibi imaju kreveti koje su sami seljaci napravili na dosta primitivan način. Na četiri koca povezana daskama, popođena takođe daskama na koje se postave slamarice napunjene slamom, a pokrivka je ponjava.
Ranije, u staro doba, spavalo se na zemlji i to tako što bi se prostrla slama, a po slami neka prostirka. Malo je koja koliba koja nema po neku stalažu za postavljanje karlica ili posuda ili nekih drugih stvari. Bijeli mrs (sir, skorup, mješavina i sirevina) se skupljaju u kace, odnosno u mješine. Naime, mješavina je sastavljanje sira i kajmaka i to se izprši i sabija u mješine, a sirevina je punomasni sir koji se ispršti i sabija u mješine. I sirevina i mješavina su jako ukusne i jedu se kao dobar smok. Sva jela se gotove na ognjištu a drva za ogrijev ima dosta u neposrednoj blizini.
Nedaleko od kolibe je tor za ovce i koze. Napravljen je od cijepanih oblica visine i do 2, 20 metara. Sve su u gornjem dijelu zašiljene. Torovi se po završetku boravka na katunu, dižu i slažu na nekom skrovitom mjestu gdje će manje kisnuti, a na proljeće prije izdiga, će se postavljati tamo gdje je najpodesnije. Pored tora ima i kućara za čobana. Svaki katun nema kućaru, pogotovo ako je tor blizu kolibe.

I do tri

Stoka se na ovim katunima muze dva puta, a po neko i po tri puta. Ovce i koze, pošto se pomuzu odlaze na pašu obavezno sa čobaninom, a goveda se odbijaju i ona će ispred večeri sama doći. Treba napomenuti da ovi što izdižu na ove katune nijesu nikada imali prevelika stada ovaca ili krda govedi. Obično po pedesetak ili najviše do stotinu sitne stoke i po dvije tri krave, par volova, koje june ili tele. Neka domaćinstva su iznosili po jedno ili rijetko po dvoje prasadi i po nekoliko kokošiju. Oni koji su imali konja ili magarca i njega bi natovarena izgonili na katun.
Ishrana je u ovim katunima manje više ista. Tamo gdje ima zelja, koprive, štira i slično kuva se i to tako znalački da se osjeća izuzetan ukus. Naravno sa suvim mesom. Jede se dosta i krtola, pasulj, kupus i dr. Sirovo meso se rjeđe jede. Ako bi koji lovac nešto ulovio, a divljači ima dosta, onda bi se jelo i sirovo meso. Od divljači imalo je nekada dosta vukova, a i danas nijesu rijetki, pa su čobani uvijek na oprezu.
Na katune na Ponikvicama se izdiže početkom juna, a zdiže se do kraja septembra. Nije obavezno da svi istovremeno izđižu, već to može činiti svak po svome nahođenju.
Da kažemo i to da se na Brajovićkim Ponikvicama svake godine održavaju poznati sabori na Ilindan 2. avgusta na koje dolaze čobani i ne samo čobani i sa udaljenijih katuna, pa i iz sela Bjelopavlića. To je dan koji se uvijek pamti po brojnosti prisutnog naroda, po pjesmama i igrama. Dolaze čak i Rovčani i Piperi, kojima je to relativno blizu. Na ovim saborima nijesu poznati nikakvi nemi ri i neprijatnosti. Uglavnom se svi završavaju na najljepši mogući način.

Suva Ponikvica

Suva Ponikvica je prostor na kome imaju svoje katune pojedina bjelopavlićka bratstva, kao što su Kovačevići iz Dolova Kovačkih, a ranije Račići i Filipovići iz Brajovićkog Gostilja. Ovi katuni su smješteni na lijepoj zaravni u čijoj neposrednoj blizini ima dobra bukova šuma. Katuna nema mnogo i nijesu mnogo odvojeni jedan od drugoga. Za pojenje sitne i krupne stoke se koristi jezero. Ustvari tako ga zovu, a nije u pitanju jezero već jedna poveća bara u kojoj ima vode preko čitave godine. Za piće i druge kućne potrebe voda se donosi sa izvora koji su nešto malo udaljeniji.
Na Suvu Ponikvicu se može doći za pet-šest sati pješačkog hoda i to tjerajući stoku ispred sebe. Ustvari, ovdje se može doći preko Pipera i preko Studenog.
Jedan broj katuna u Ponikvici se zove po bratstvu Brajovića koji su uglavnom najbrojniji korisnici ove lijepe planine. Mjesto gdje se nalaze katuni je izuzetno lijepo po mnogo čemu. Ima dosta izvorske vode za piće, a za pojenje stoke se koristi jezero koje smo pomenuli u Suvoj Ponikvici. Ustvari, može se reći da se ovo jezero nalazi na granici ova dva lokaliteta.
U Brajovićku Ponikvicu svoje katune imaju: Brajovići iz Gostilja, pa zatim Račići, Filipovići, Jovovići, takođe iz Gostilja. Ovdje dolaze i neki Pavićevići iz Rsojevića, pa bratstvenici iz Kosovog Luga, iz Kruščice i Luke. Svi oni su u neku ruku bratstvenici i po tom odnosu i koriste Ponikvicu kao svoje katune.
Na Brajovićku Ponikvicu se može stići za nekoliko sati pješačkog hoda računajući da ispred sebe tjeraju stoku. Da se primijetiti da nijesam rekao za koliko sati, ovo iz razloga što su neka sela mnogo udaljenija od katuna od onih koja su dosta bliža, ali u svakom slučaju to može da bude od pet do deset sati. Da kažemo još jedan detalj, a to je da po neko od vlasnika katuna može ustupiti svoj katun drugome, a da se ostali neće ljutiti. Ovo ističem, jer u drugim mjestima nije takav slučaj nekada bio. Trebala je saglasnost ostalih korisnika zajedničke ispaše.
Ni u ovom katunu nijesu kolibe mnogo udaljene jedna od druge tako da su dosta česti sjednici prijatelja, komšija, bratstvenika, a da ne govorimo svakodnevno druženje čobana.
Vrijedno je istaći da u posljednje vrijeme na Ponikvici su sve rjeđa stada ovaca i koza. Uglavnom se dogone goveda i to najviše po dvije tri krave, par volova i sl. Naravno ima još nekih promjena o kojima nema potrebe pisati, budući da su cilj moga istraživanja katuni do kraja DžIDž vijeka.

Srednja Ponikvica

Sve što smo rekli o Ponikvici odnosi se i na srednju Ponikvicu. Ovdje su izdizali mještani Martinića: Stojovići, Žarići, Radovići.
Udaljenost katuna od sela je oko sedam do osam sati pješačkog hoda podrazumijevajući da tjeraju stoku ispred sebe. Izdig je od 15. maja do početka juna, a ostaje se do kasne jeseni. Kolibe su prilično grupisane.

Grebenice

Katuni zvani Grebenice se nalaze povrh Ponikvica i u neku ruku se nadovezuju na Ponikvice. Uslovi koje smo naveli za Ponikvice su i ovdje na Grebenici. Skoro da nema razlike, s toga o tome nećemo ni govoriti. Ovdje su izdizali iz Martinića: Perovići, Raspopovići i Žarići. Njima je nešto malo dalje od sela. Potrebno im je oko 10 sati pješačenja da bi sa stokom stigli na katune. Izdig je isti kao i na Ponikvici, oko 1. juna, a povraćaj krajem septembra. Kolibe su dosta grupisane. U nekim slučajevima se izdiže i na Đurđevdan.

Peardo

Peardo je prostor koji se nalazi u neposrednoj blizini Ponikvica. I za Peardo se takođe može reći da su uslovi za katunski način stočarenja isti kao i na Ponikvici. Ovo su mali katuni. Izdižu seljani Vučice i to samo Bogetići i Kovačevići iz Dolova kovačkih. Oni mogu sa stokom stići na katune za oko pet sati hoda. Izdig im je oko Đurđevdana, a povraćaj oko Male gospojine.
Razmeđa se nalazi između Peardova i Suve Ponikvice. Prostor i ambijent su isti kao onaj što smo opisali kod Ponikvice, tako da je nepotrebno ponavljati iste osobine. Ovdje su izdizali đurovići iz Krivača. Njima je bilo potrebno oko sedam do osma sati sa stokom pješačiti do katuna. Izdig je oko đurđevdana, a povraćaj Mala Gospojina. Kolibe su blizu jedna drugoj.

Vržegrmačka Ponikvica

U nizu kompleksa planine Ponikvice se nalazi i Vržegrmačka Ponikvica. Prema tome ni o njenim osobinama nećemo govoriti, jer sve što je rečeno o Ponikvici odnosi se i na ovu. Ovdje su izdizali Mještani Vržegrmaca: Milatovići, Mijajlovići, Stanišići.
Udaljenost ovih katuna od sela je oko četiri do pet sati pješačkog hoda sa stokom. Izdig je od 15. maja do početka juna, a povraćaj oko Male Gospojine.
Na udaljenosti od oko četiri sata pješačkog hoda od Danilovgrada se nalazi planina Studeno. Veći broj bjelopavlićkog stanovništva od davnina je imao svoje katune i svoja imanja na ovoj pitomoj planini. Tu su livade bogate travom, a njive za krompir, kupus i drugo povrĆe su među plodnijim na čitavom ovom području. Istina, oskudica je uvijek bila s vodom, ali su ljudi pravili ublove, bilo pojedinačno, bilo zajedničke za nekoliko katuna. Tu ima i po koji izvor, ali dosta brzo presuši. Nađe se i po koja lokva za stoku. Šume ima na svakom koraku. To je kvalitetna tehnička šuma. Na velikom prostranstvu u vidu arkade su postojali i danas postoje neki katuni. Taj luk je dug možda i 15 kilometara. Sve su kolibe pravljene od suvomeđe ili kombinovane od suvomeđe i brvana. Pokrivene su daskama, a rjeđe slamom. I torovi su od suvomeđe ili od visokog kolja. Što se tiče ostalih osobenosti ovih katuna može se konstatovati da je skoro sve isto kao i kod ostalih susjednih katuna. Uglavnom i ovdje su se izgonile ovce, koze, goveda, konji i magarad. Mrs se kupio i kace pa zatim u mješine i to skorup, mješavina i tvrdi sir. Na kraju da kažemo i to da od velikog broja katuna danas ih je ostalo samo nekoliko. Na ovom prostoru je nastalo izletničko naselje sa oko 262 vikendice. Ima i onih koji na mjesto koliba sada imaju moderne vikendice ili kuće gdje dolaze u isto vrijeme kao i nekada na izdig. Znači, katunski način života samo ne u kolibama već u modernim kućama. Mi Ćemo navesti sve lokalitete na kojima su bili katuni prije nastanka savremenih objekata – vikendica.

Katuni na BZO

Mještani sela Slatine Malikovići i Šaranovići, iz Međice -Podkraja Šaranovića su imali svoje katune na BZO. To je lijepi predio bogat dobrom pašom, livadama i vrtovima. Ovdje su izdizali oko Đurđevdana ili malo kasnije, a vraćali se krajem septembra. Nekada su kolibe bile dosta razbacane, a sada su tu vikendice i moderne kuće. Udaljenost od sela je oko jedan sat pješačkog hoda sa stokom.
Katuni na Mircu su po broju koliba dosta mali. Ovdje izdižu samo Kovačevići iz Dolova. Njima je potrebno najviše jedan sat hoda da sa stokom dođu na svoje katune. Kolibe nijesu mnogo razbacane. Uslovi za stočarenje su bili dobri. I ovdje su livade i povrtnjaci plodni, a šume bukove i smrčeve ima dosta. Izdig je početkom juna, a povraćaj u septembru ili malo kasnije.

Katuni na Nadulici


I na Nadulici su katuni bratstva Kovačevića iz Dolova. Sve što smo rekli za Mirac i ostale katune na ovim prostorima se odnosi i na Nadulicu. I ovdje je potrebno oko jedan sat hoda da se sa stokom izdigne na katune. Paša je zajednička sa susjednim katunima, a ima je dosta. Kolibe su dosta blizu jedne drugima. Izdig je početkom juna, a povratak oko Male Gospođe. 

Katuni na Sjedio Dolu

Katuni na Sjedio dolu su posljednji u nizu koje smo na planini Studeno opisali. Ovo je nešto veći lokalitet. Ovdje imaju svoje kolibe Lakići iz Kule Lakića, Kovačevići iz Dolova i Đurovići iz Sretnje i Krivače. Ova bratstva mogu izaći na svoje katune za oko jedan sat pješačkog hoda, računajući da tjeraju stoku sa sobom. Inače, prostor ovih katuna je izuzetno lijep i bogat dobrom pašom. Kolibe su nešto malo razbacanije, ali ne toliko da se ne mogu svakodnevno sastajati. Izdig je početkom juna, a zdizanje do kraja septembra ili ponekad i malo kasnije.
Na kraju da kažemo i to da se na katunima na Studenom stoka morala čuvati, pogotovo dok se ne pokose livade, a i kasnije, jer je bilo vrtova i u šumi vukova od kojih su nekada bivale velike štete.

Katuni Lazine

Katuni zvani Lazine se nalaze na Garču. Ovdje izdižu mještani sela Ržišta i to samo Pavićevići. Njima je potrebno da sa stokom izađu na katune oko devedeset minuta pješačenja. Na katunima je oskudica s vodom. Uglavnom se snabdijevaju sa po nekom lokvom za stoku i sa ublom ili nekada ranije i sa snježnicom. Paše ima dosta kao i šume za potrebe domaćinstva. Izdig je sredinom maja ili početkom juna, a povratak u kasnu jesen. Kolilbe se nalaze na kratkom rastojanju. Ovdje su izgonili ovce, koze, konje i magarad. Od goveda krave i volove.
Žabljački katuni: Štuoc, Ališnica, Dobri do, Prošćenski katun, Ivica, Rađevina, Dugi do, Gomile, Okruglica, Aluga.

Žabljački Katuni

Katuni na prostoru opštine Žabljak, ili kako ih popularno zovu durmitorski katuni, imaju svoje osobenosti i dosta zajedničkih karakteristika o kojima ćemo nešto reći, a ovo da ne bi ponavljali kada budemo govorili o svakom ponaosob.
U svakom žabljačkom katunu postoje izuzetno kvalitetne kolibe napravljene od brvana. Najčešće su brvna postavljena na malom kamenom zidu, suvomeđi. Naslagana brvna dostižu visinu od jednog metra i trideset santimetara do blizu dva metra.
Brvna su lijepo tesana i naslagana tako da između njih nema šupljina. Na krajevima su brvna urezana i sastavljena na tim urezima ili su zakivana jedno za drugo. Krov je od cijepane čamovine, jer su ovdje sve šume četinarske. Krov je dosta visok, zbog snijega koji zna da napada i po nekoliko metara visine. Unutrašnjost kolibe je takva da na sredini ima ognjište sa verigama iznad. Kolibe su prizemljuše, a u nekim ima i po pola kolibe popođeno, gdje se spava. U nekim kolibama ima kreveta napravljenih na primitivan način i na kojima spava po dvoje ili troje čeljadi. Okolo su stalaže za posuđe i druge potrebe. Jede se za niskim sinijama, a sjedi se na škanjevima ili tronošcima ili na trupinama. Jedini otvor su vrata. To su dvostruka vrata napravljena od debelih dasaka. Veća vrata su skoro normalne visine, a druga su nešto niža i služe da se tek toliko zatvori ulaz a da kroz otvor može ulaziti svjetlost dana. Ova vrata su kao vratnica.

Kolibe za mrs

Pored ove kolibe na svakom katunu postoje i kolibe zvane mljekari. One su napravljene na isti nači kao i opisana koliba samo su dosta manje i služe da se u njima sprema mrs. Tu se kuva varenika, razlijeva u karlice, kupi se skorup i tvrdi sir u mješine, a masni u kace. Tu se u stapovima mete maslo. U nekim mljekarima po neko i spava. Najčešće su mljekari nešto kvalitetnije napravljeni. U blizini kolibe su torovi sa zašiljenim parmacima dugim i preko dva metra. Tu je i kućara za čobanina i pasji kolac za koji se veže pas tornjak.

Maslo u stapovima

Ishrana kod ljudi na katunu je jednostavna, ali je dosta kalorična. Jede se suvo i sirovo meso, pasulj, krompir, cicvara, kačamak, popara, priganice i sl. Neki domaćini će iskoristiti i meso od ovce koju su vuci naklali i ako su uspjeli da je prikolju. Kada sam pomenuo vukove, njih ima u svako doba dana i noći i zato čobani koji čuvaju ovce moraju biti dosta budni da im se ne privuče vuk i odnese brava. Iako se goveda odbijaju, moraju se često nadgledati od strane čobana, pogotovo u nekim katunima.
Na svim durmitorskim katunima stoka se izgoni krajem maja, a povraća u selo o Maloj gospojini, 21. septembra. Najčešće svi polaze istovremeno ili u dva tri dana razmaka. Od stoke se izgone ovce, goveda i konji. Broj stoke je različit od domaćina do domaćina i kreće se od pedesetak ovaca do nekoliko stotina. Svaki domaćin ima najmanje po jednog konja, a ima ih i da imaju po tri. Meraklije drže i jahaćeg konja. Oni domaćini koji imaju dosta muzene stoke i time velike količine varenike, vare je u velikim kazanima i to tako što se kroz rukohvate na kazanima (alke) provuče dobra soha i ista nastavi na dva rogljasta koca pobodena malo dalje od vatre. Ovo nastavljanje kazana na vatru i skidanje s vatre moraju raditi dvije osobe, pošto se radi o većoj količini varenike (po pedeset i više litara). Rekli smo da se u najvećem broju katuna mete maslo u stapovima. Da kažemo i to da se ono upotrebljavalo za pravljenje pita, za priganje priganica i sl. Na kraju, vrijedno je istaći da se katun podizao na nekom manje vjetrovitom mjestu, po mogućnosti bliže vodi i gdje je preglednost bolja. Kolibe na jednom lokalitetu su manje više grupisane, ali to ne mora da bude kao imperativ.
Svako voli da mu je dobar komšija blizu i da se mogu češće sastajati, i ponekad noću sijeliti. Istina, za osvjetljenje se koristilo ognjište, koje je davalo koliko toliko svjetlosti i neizbježne zublje luča koga ima u izobilju. Na kraju da kažemo i to da su durmitorske šume uvijek bile bogate raznovrsnom divljači. Pored vukova i medvjeda, ima lisica, zečeva, srna i divokoza. Dobri lovci su mogli uvijek po nešto uloviti.

Katuni na Štuocu

Mali i Veliki Štuoc su prevoji Durmitora koji odvajaju Malu Crnu Goru od Žabljaka. To su vrhovi sa kojih je prelijep pogled na ogromno prostranstvo. Katuni na Štuocu su dosta razbacani, ali ne toliko da se ne mogu sastajati njegovi žitelji.
Na Štuocu izdižu mještani Tepaca: Obradovići, Jovovići, Popovići i Lauševići, a iz Tepačkog Polja Obradovići i Lauševići i sa Bosače Novoseli. Udaljenost katuna od Tepaca je oko tri sata pješačkog hoda, iz Tepačkog Polja oko dva sata, a sa Bosače mnogo manje, nepun sat. Na ovom prostoru su veliki pašnjaci, a ima i livada koje se kose. Čobani su obavezno za ovcama, dok se goveda odbijaju, ali uvijek se moraju nadgledati. Na Štuocu ima izvorske vode i snježnica. Tu je i jedno jezero za pojenje stoke. Čitav durmotorski kraj je izložen opasnosti od vukova i česti su pokolji ovaca. Seljaci će iskoristiti meso ako je ovca priklana, a kožu će koristiti za oputu.

Ališnica

Ališnica je predio u podnožju Durmitora, na njegovim padinama. To su doline i vrtače obrasle dobrom travom. Šume i vode ime na sve strane. Svi su katuni na neki način skriveni i nijesu razbacani. Moglo bi se reći da su na okupu. Ovdje izdižu mještani iz mnogih sela i okoline Žabljaka, kao što su: Šibalići, Kovačevići, Barani, Šamšali, Ostojići, Danilovići, Durkovići. Udaljenost katuna u Ališnici je različita. Za neke je to i oko tri sata za neke sat pješačenja ili možda malo više, zavisno od buljuka koji se tjera. Na Ališnici se stoka dobro ugoji i daje dobar mrs.
I ovdje je opasnost od divine, tako da su čobani uvijek budni čuvari svoga stada.

Dobri Do

Dobri do je predio na Durmitoru koji po neko zove i Komarski kraj, jer su ovdje žitelji iz Komarnice odavno naseljeni.
Katuni u Dobrom dolu su toliko veliki da se spajaju sa pivskim zemljištem, ili bolje reći se graniče sa Pivom. Na ove katune izdižu žitelji: iz Motičkog gaja Stijepovići i Đurđići; iz Virka: Kasalice, Đurđići, Savovići i Nikitovići i iz Javorja: Stijepovići, Mirkovići, Stanići, Krstajići i Kavedžijići. Udaljenost katuna od sela je različita, ali se može stići sa stokom najviše za dva sata i malo više. Na čitavom prostoru ima dosta izvorske vode i nepreglenih pašnjaka. Poznato je da su ovdje najbrojnija stada ovaca i krda govedi. Ima domaćina koji izgone po dvije stotine pa i više ovaca i do dvadesetoro govedi. Četinarske šume ima na sve strane. Katuni su dosta grupisani i od koliba do koliba nije velika razdaljina. Mogu razgovarati planinke ne povećavajući glas.
Katuni u Pošćenskom kraju su možda najpogodniji za mnoga domaćinstva. Ovo iz više razloga. Prvo to su nepregledna pasišta po čitavoj planini, zatim neki katuni se vežu za obradiva imanja u selima. U ovom kraju imaju tri jezera i po neki izvor.
Svoje katune imaju seljani iz Pošćenskog kraja: Grbovići, Kovačevići, Batizijići, Abazovići, a iz Provalije, Tomići. Udaljenost katuna je vrlo mala, jer smo rekli da se pasišta graniče i sa seoskim imanjima. Iako je dosta onih koji imaju svoje katune, može se reći da su pravi komšije jer im kolibe nijesu udaljene jedna od druge.

Ivica

Katuni na Ivici su dosta prostrani i obiluju velikim pašnjacima. Svaki katun ima dosta izvorske vode i šume na sve strane. Katuni na Ivici su relativno dosta blizu i do njih se može doći najviše za jedan sat pješačkog hoda i to goneći stoku ispred sebe. Tu su stanovnici Bukovice: Milašinovići, Tomići, Seratlijići, Jaukovići i Karadžići.

S obzirom na blizinu katuna Bukovici, često se silazi u selo i obratno. Jedni drugima donose ono što je potrebno za život. I ovdje se ovce čuvaju, a goveda odbijaju, stim što se paze s vremena na vrijeme.

Rađevina

Za Rađevinu, u čiji sastav je Mala i Velika Orujica, se može reći da je u neku ruku početak kompleksa Sinjajevine. Ovdje su velika pasišta na kojima ima snježnica, a za stoku su dva velika jezera, Vražje i Riblje. Ima i po koja lokva unutar Rađevine.
Na Rađevini imaju svoje katune iz Bara, Žugići, iz Novakovića: Glomazići, Pajovići i Vukovići, a iz Merulje Jakići. Svi oni imaju svoja staništa gdje su podigli katune koji se ne razlikuju od ostalih durmitorskih katuna. Istina, ovi katuni su dosta blizu sela. Udaljeni su po pola sata hoda, tako da se i u selo može takoreći svaki dan dolaziti. Po katunima ima dosta krstate šume koju seljaci koriste za svoje potrebe.

Dugi Do

Ovo je prostor u srcu Sinjajevine. Ogromni pašnjaci i na nekim mjestima livade i po koja njiva u kojoj se sije ječam i krompir. Prostor je dosta bezvodan. Ljudi prave snježnice, a za stoku se nađe po koja lokva. U Dugom dolu izdižu Raonići iz Vrela i Šljivančani iz Šljivanskog. Pričaju ljudi da je izvjesni Radovan Šljivančanin izdizao sa tri stotine do pet stotina ovaca i oko dvadesetoro i više govedi. Nije ni čudo kada se zna da se na ovom prostoru nalaze nepregledni pašnjaci. Istina, katuni u Dugom dolu su nešto udaljeniji, pa se računa da iz Vrela do Dugog dola može stići za nekoliko sati, a iz Šljivanskog i dosta više. Da kažemo i to da u Dugom dolu se stalno naselio izvjesni Zejak i tu je formirao svoje domaćinstvo.
Gomile su prostor na Sinjajevini na kome imaju svoje katune Simićevići s Aluge, a ima i neka kuća Simićevića u kojoj se stalno ovdje živi. Iako je velika udaljenost, vrijedno je navesti da su ovdje imali svoje katune: Zekovići, Vojinovići i Radenovići iz Pavinog Polja. Katuni su dosta bezvodni. Koristi se snježnica.
Neka domaćinstva imaju svoje livade i njive u kojima siju ječam i krompir i po neko kupus i sl. Pašnjaci su veliki u kojima se goveda odbijaju, a ovce čobani čuvaju.

Okruglica

Ovo su katuni na Sinjajevini za koje vlada mišljenje da se ovdje najbolje tovi stoka. Isto tako kupi se dobar mrs. Na ove katune izdižu Bulići iz Krša. Pašnjaci su dosta bezvodni i zato se koriste snježnice, a po uvalama se može naći po koja lokva za pojenje stoke. Katuni su nešto više udaljeni od sela. Sa stokom se stiže za tri – četiri sata pješačkog hoda. Treba reći da su pašnjaci dosta pregledni i da je po njima lako čuvati stoku.

Aluga

Kada se izađe iz kanjona Tare na brdo prema Njegovuđi dočekuje nas selo Aluga, a tu su na pola sata hoda i katuni. Ovdje izgone stoku mještani sela Rasove: Lekovići, Mrdaci, Roćeni i Novakovići. Predio je potpuno bezvodan i za potrebe katuna se koriste snježnice i po koja lokva. Pasišta su dosta prostrana i pretežno su u ravničarskom pojasu. Neki katuni se bukvalno graniče sa selom Aluge, ali isti imaju svoje kolibe na samom katunu. Odmah ispod katuna se prostire Njegovuđa, dosta prostrana ravnica po kojoj se kose livade.

Opština Kolašin

Kolašinski katuni: Gusar, Ošljak, Kovrčki katun, Bojića katun, Katuni na Potrku, Ječmeni do, Morački katun, Potrk Mandića, Golomanski do, Mušika, Na Barama, Vranjak, Ropušnica, Kotla, Palež, Strane, Katun, Subotišta, Tustica, Božurice, Doli, Grčki katuni, Utlica, Kovačevac, Kapa Moračka, Vragodo, Lola, Ljeviške bare, Javorje, Dobrodo, Đedov do, Markov katun, Bašov katun, Đedov do Bojovića, Kamenik, Ivačev do, Perovanov katun, Suva Glavica, Selića katun, Baljasti katun, Bjelasica Riva, Kameno katunište, Maganik, Poljana, Planinica, Nazleđe, Zabrđe, Trebješ, Goleš donji i gornji katun, Vranjak, Rupe Ravanjske, Slađevac, Riva (donji i gornji katun), Dolovi.

Katuni na Gusaru

Selo Moračko Trebaljevo se nalazi na šestom kilometru sjeverno od Kolašina. Manjim dijelom je ravničarsko, pored rijeke Tare, a većim dijelom je u blagim stranama prošaranim livadama, njivama, šljivicima i šumarcima bukve, javora, jasena, graba i drugih lišćara. Stanovnici ovoga sela su zemljoradnici i stočari. Držali su ovce, goveda i po jednog ili dva konja. Rijetko je bilo koza. Ovce su krupnije koje su prepoznatljive kao „kolašinske”, kako ih Akademik Mirko Barjaktarević naziva. Dosta su mlječne i daju dobru vunu i dobru jagnjad.

Nijesu svi imali volove, ali je bilo junadi i teladi

Goveda su domaće pasmine. Svaka kuća je držala od dvadeset do stotinak pa i više ovaca, po dvije tri krave i po par volova. Istina nijesu svi imali volove, ali je bilo junadi i teladi.
Po pravilu ko je god držao stoku imao je i svoj katun. Možda oni najsiromašniji da nijesu imali svoju kolibu, ali su i oni izdizali udružujući se sa nekima koji nijesu imali mnogo stoke, ili pak, da im je neko ustupio svoju kolibu koju te godine nije koristio. Međutim, takvih je bilo malo. Moračko – trebaljevski katuni su se nalazili, a i danas se nalaze na Gusaru, krajnjem istočnom obronku Sinjajevine. Od Trebaljeva do njihovih katuna se može stići sa stokom za oko dva do tri sata, i to uz dosta veliki uspon dok se izađe na Lučku Goru, a onda ravnicom. Interesantno je navesti da se neki katuni ne mogu vidjeti dok im se ne priđe na dvadesetak metara. Ovo je zbog toga što su skoro sve kolibe i torovi smješteni u po neku uvalu, a njih je na ovom prostoru zaista dosta. Tako, svako trebaljevsko bratstvo ima svoje katune i svi su smješteni po uvalama, a njihova međusobna udaljenost nije veća od sto do dvjesta metara. Znači, nalaze se u bliskom komšiluku. Tu su katuni: Bojića, Rakočevića, Miomanovića, Raščana, Vuksanovića, Perovića. Prema pričanjima starih ljudi i Turci su imali svoje katune na ovim istim prostorima.

U zavjetrini vrtače

Skoro sve kolibe su na isti način pravljene. U zavjetrini neke vrtače bi se podigao zid od suvomeđe visine oko 40 santimetara i na njemu bi se stavile, prvo, vjenčanice, pa zatim bi se slagala brvna do jednog metra i možda malo više visine. Iznad brvana bi se dizali rogovi, a po njima bi se opšivala daska sa podvlačcima. Daske su pribijane na poprečnim letvama zvanim mulari. Najveći broj koliba je na četiri vode. Rjeđe je koja bila na dvije. Ulazna vrata su dosta niska, tako da čovjek koji ulazi u kolibu mora da se sagne. Prag na vratima je nešto visočiji. Unutrašnjost kolibe je skoro istovjetna kao i kod ostalih koliba na drugim katunima. Ni jedna nije popođena, a u svakoj je po jedan ili rjeđe po dva kreveta koji su podignuti na četiri deblja stubića poprečno spojena bukovim daskama. U krevetima su slamarice. Na ovim krevetima može da spava po dvoje – troje odraslih čeljadi. I ovdje je ognjište na sredini kolibe, a stalaže okolo. U neposrednoj blizini kolibe su torovi za ovce i goveda. Ljese od parmaka i baskija su visoke oko dva metra, a pored njih je kućer za čobana. Ustvari svaki katun nema kućera. To važi za one katune kod kojih su torovi u neposrednoj blizini kolibe. Međutim, svaka kuća ima svoga psa čuvara. Neki katuni imaju i naslon (tor kao zarubljena kupa od podužeg prošća, kod kojih je gornji dio otvoren) u čijoj se kosini, iznutra, ovce nalazile zaklon od nevremena.

Snijeg u pećini

Katuni na Gusaru nemaju tekuću vodu već se rano s proljeća obezbjeđuje snježnica. To se obično radi u nekoj pećini koja nije izložena suncu. Naturi se što veća količina čvrstoga snijega i ista se zatrpa slamom, suvim lišćam ili bilo kakvom šljaminom ispod koje se neće snijeg topiti. U nekim slučajevima i po dva katuna obezbijede jednu veliku snježnicu. Snijeg se donosi u većem posuđu i za stoku se ostavlja u korito da se otopi, a za kućne potrebe se otapa unutar kolibe. Može i stoci da se otapa u kotlovima pa im se tako sipa u drveno korito da piju.
Odmah nakon što se oko Đurđevdana livade zabrane, seljaci se spremaju da izdižu na planinu. Nije obavezno da svi izdižu istovremeno, jer je planinski prostor veliki i paše ima dosta, pa ne postoji bojazan da će neko ugrabiti prije drugoga da popase bolja mjesta, kao što je u nekim drugim katunima. Sve što je potrebno za boravak u katunu, a nije se ranije iznijelo, natovare na konja i sa stokom polako izđižu. Kod kuća u selu, u nekim slučajevima ostanu starije i iznemogle osobe i njima će povremeno po neko silaziti sa katuna i donositi im po nešto od bijelog mrsa. Treba reći i to da na ovim katunima ima u neposrednoj blizini drva za ogrijev koja se obilato koriste.
Život na katunima na Gusaru nije mnogo monoton, jer su sve kolibe dosta blizu jedna druge pa su i susreti sa komšijama ili rođacima skoro svakodnevni. I čobani su stalno skupa, jer se stoka ne smije puštati sama, pošto u ovim krajevima vuk dolazi kao čest gost, pa od njega trebe čuvati sitnu stoku i telad. Ovo naglašavam za sitnu stoku, jer vuci rjeđe napadaju krave i volove, koji se uglavnom odbijaju u pašu i povremeno se nadgledaju.

Domaćički poslovi

Nakon što se ujutro stoka pomuze, čobani je gone na pašu, a domaćica ostaje da čuva sitnu djecu, ako ih tu ima, i da obavlja sve druge domaće poslove. Mlijeko kuva i razlijeva u karlice ili tek pomuženo mlijeko procijedi i ostavi nekuvano pored vatre da odstoju od jutra do mraka ili od uveče do ujutro i tada skine po površini nakupljenu pavlaku, a od ostalog pravi meki sir. Ovo je jedan od rjeđih katuna na kome se pravi pavlaka. Pored mekog sira, pravi se i masni i tvrdi i svakako skorup. Sve se ovo stavlja u kace. Ovdje nijesu poznate mješine.
Ishrana je kao i na ostalim katunima. Uglavnom se jede bijeli mrs. Kisjelog mlijeka ima skoro uvijek. Pored ovoga kuva se pasulj, krompir, koji ovdje zovu kumpijer, ako ima suvoga mesa i to će se kuvati. Po neki lovci ulove i nekog zeca ili srndaća pa se i to kuva i što je interesantno, ako je ulovljena krupnija divljač, daće se komšiji ili rođaku jedan dio.
U vrijeme kosidbe odraslija čeljad odlaze u selo da kose i kupe sijeno, a na katunu ostaju samo čobani i planinka. Isto tako, kada se ovce postrižu vuna se nosi u selo da bi se kasnije prala. Treba reći i to da je vuna od kolašinskih ovaca uvijek bila na velikoj cijeni. Interesantno je navesti istorijski podatak gdje se govori o podgoričkim trgovcima i gdje se na jednom mjestu kaže: „Vunu su nabavljali u raznim mjestima u unutrašnjosti, među kojima u Kolašinu, Novom Pazaru i Debru. Kolašinska vuna je bila na visokoj cijeni i u ovo vrijeme su podgoričani njom više poslovali nego vunom iz drugih mjesta”.

Ranije zdizanje

Pošto se u selu livade pokose i sijeno strpa u stogove, neka domaćinstva koja imaju katune nešto niže od onih na Gusaru, kao što neki Rakočevići imaju katun u Babinom dolu, zdižu sa svojom stokom krajem avgusta i tamo na pokošenim livadama napasaju svoja stada. U Babinom dolu ima izuzetno bogata i dobra izvorska voda. Ima i šume okolo dosta za ogrijev i za druge potrebe. Ovaj katun je bliži selu i za nepun sat se može doći do sela. Ovdje se ostaje do kasne jeseni, a po neko i do prvoga snijega. I ostali koji su ostali na Gusaru će se zadržati na katunu do kraja septembra pa i duže, zavisno od vremenskih uslova i paše. Ako je paša dobra, zadržaće se duže, pogotovo ako u selu nemaju dovoljno svojih livada.
Da napomenem i to da sam izlazio dva, tri puta na ove katune i jednom prilikom sam bio cio dan kao gost kod Mijata Rakočevića i njegove žene Mide. Doživio sam prijatnost kakva se ne zaboravlja. Jeo sam cicvaru što bi neko kazao „carska”, a ovčije kisjelo mlijeko bijaše gusto kao da je sir. Moglo se nožem rezati. Naravno bilo je i grušavine i vrućeg hljeba ispod sača.

Katuni na Ošljaku

Na prostoru zvanom Ošljak na Sinjajevini su pretežno katuni sela Lipovske Bistrice i po neki iz Plane i Drijenka. Za razliku od nekih drugih katuna na Sinjajevini, ovdje su pretežno savardaci i samo po neka koliba, brvnara. Savardaci su dosta prostrani. Prekriveni su ražanom slamom. Unutrašnjost im je slična onoj u kolibama. Ognjište je na sredini savardaka, a okolo su po neka stalaža za karlice i posuđe. U jednom dijelu su kace sa skorupom i trdim i mekim sirom. Ponegdje ima po koji krevet napravljen na primitivan način. U nekim savardacima se spava na zemlji, odnosno, postavi se neka podnica i na nju slamarica i to je sve. Ulazna vrata su dosta mala i mora se ulaziti u malo pognutom stanju. U blizini savardaka je tor za ovce. Inače, ovdje se uglavnom dogone ovce, goveda i konji. Najviše po jedan domaćin je dogonio po stotinak ovaca, po dvije tri krave, par volova i konja. Koze nijesu držane. Za ovcama su išli čobani, najčešće čobanice, a goveda su odbijana. Muža stoke je bila dva puta, a ponekad i tri puta. Pored savardaka rijetko je ko imao kućaru za čobana, a ovo iz razloga što su savardaci bili blizu torova.
Katuni na Ošljaku su bezvodni. Koristi se snježnica, koju svako domaćinstvo ima. Nešto malo dalje ima šume koja se može koristiti za ogrijev.
Na Ošljak izdižu mještani Lipovske Bistrice: Đurđići, Kovijanići, Draškovići, Kovačevići (jedna kuća); iz Plane Dulovići i Bojići, a sa Drijenka Radovići. Izdig je na neđelju dana po Đurdevdanu, a povratak u septembru, a po neko i u oktobru. Oni koji imaju katune u Lučkoj Gori, zadržaće se na tim katunima do oktobra pa i duže.
Katuni na Ošljaku su dosta blizu jedan do drugoga. Ima ih koji nijesu udaljeni više od sto metara.
Udaljenost katuna od sela je oko dva – tri sata pješačkog hoda. Treba reći i to da svi izdižu u isto vrijeme.

Kovrčki Katuni

Kovrčki katuni se nalaze na prostranim goletina Sinjajevine, gdje su bogati pašnjaci koji čine cjelinu za više katuna na ovom dijelu planine. Svaki domaćin koji izdiže na ove katune mora se pobrinuti da zatrpa dobru snježnicu za stoku i domaću upotrebu. I sa drvima nije velika oskudica, jer nešto malo dalje ima šume koja se može koristiti.
Na Kovrčki katun izdižu mještani sela Blatine Šukovići i Obrenovići. Njihov put do katuna je nešto malo duži i traje oko dva do tri sata. Izdig je isti kao i na ostalim katunima na ovom području, a to je krajem maja, a povraćaj u oktobru. Savardaci koji su uglavnom zastupljeni ovdje su dosta blizu jedan drugoga. Na ispašu se dogone ovce, goveda i konji.
Na području današnje Crne Gore u prošlosti bilo je mnogo katuna po raznim planinama i svi su oni imali svoje osobenosti koje ih čine interesantnim. Ovo je cjelovit prikaz o crnogorskim katunima i životu u njima do kraja DžIDž vijeka pa i nešto kasnije
Katuni na prostoru zvanom Bojića katuni se nalaze na jednoj lijepoj padini iza koje se prostiru nepregledni pašnjaci. Ovdje su nešto brojniji katuni u odnosu na katune Ošljak i Kovrčki katun. Pretežno su savardaci, a u dva tri katuna kolibe. Ovo je takođe bezvodni kraj, pa se koriste snježnice, a šume ima okolo, nešto malo dalje od katuna.
Na katune Bojića se izdiže kao i na prethodne. I ovdje je udaljenost od sela oko dva do tri sata hoda. Izdižu mještani Plane: Bojići, Šćepanovići i Miloševići, a iz Vojkovića: Čogurići, Kekeri i Dulovići.
Svi katuni, kojih je bilo dosta su relativno blizu jedan drugoga.

Katuni na Potrku

Katuni na prostoru koji se zove Potrk su najbrojniji na ovom potezu koji smo opisali. Smješteni su u jednoj povećoj udolini kroz koju prolazi pješački put koji vodi ka Savinoj vodi, Jablanovom vrhu i Ružici. I ovo je bio bezvodan kraj i jedini izvor dobijanja vode su bile snježnice. U novije vrijeme je dovedena voda sa Savinih voda. Ima i šume, ali nešto malo udaljenije od katuna. Treba reći i to da je lijepo pogledati sa strane katune na Potrku. Izgledaju kao ušorano naselje, iako su tipične kolibe i savardaci kao i u ostalim katunima.
Na Potrk se izdiže krajem maja. Tu imaju svoje katune seljani iz Lipovske Bistrice Todorovići; iz Vojkovića, Bogdanovići i Čogurići i sa Drijenka Radovići.
Vrijedno je napomenuti da su pasišta za katune: Potrk, Bojića katuni, Kovrčke katune i Ošljak zajednički, odnosno to je veliki prostor koji čini jednu cjelinu planine Sinjajevine.

Katuni na Ječmen Dolu

Katuni na prostoru Ječmen Dola na Sinjajevini su poznati na ovom dijelu Sinjajevine. To su bogati pašnjaci, a domaćini koji ovdje izdižu imaju malo dalje i svoje livade. Uglavnom ovdje imaju svoje kolibe mještani Gornjeg Lipova: Dulovići, Pajovići, Duletići, Božovići, Ilinčići. Udaljenost od sela je oko 2 do 3 sata hoda. Izgone se ovce i krave i po koji konj. Ranije je toga bilo daleko više. Sve kolibe su u neku ruku grupisane na relativno malom prostoru. Na katunima ima izvorske vode, a stoku poje sa poznatog izvotišta Smrdana.

Morački katuni

Nedaleko od Ječmen Dola su bili Morački katuni. Naziv su dobili po tome što su ovdje izdizali Moračani: Lakićevići, Bajovići i još po neko. Osobine ovih katuna su istovjetne sa katunima na Ječmen dolu. Međutim, ovaj niz koliba je već duže vrijeme „mrtav” kako mi je sagovomik rekao. Tu više niko ne izdiže, a nekada je bio lijep prostor za katune.

Katuni Potrk Mandića

Ovi katuni se zovu i Katuni Mandića. Nalaze se na obroncima Sinjajevine, prema Vratlu. Ovdje izdižu sa ovcama, kozama, govedima i konjima mještani Gornje Morače: Čogurići, Rnkovići, Živkovići; iz Krnje Jele Bojići, iz Gornje Morače; Laketići, Pekovići i dr. Prostor ovih katuna je nešto drugačiji od ostalih katuna. Naime, ovdje pored koliba i drugih sadržaja koji imaju svi katuni, ljudi su napravili i kuće i druge sporedne zgrade, ali tu se izdiže kao i na tipičnim katunima. Znači, ne živi se u toku čitave godine, odnosno ne živi se tu stalno. Pored livada ima dobrih pašnjaka. Oskudno je sa vodom. Koriste se snježnice i po koja lokva za stoku.
Na katune Mandića se izdiže početkom maja. Udaljenost je različita. Ima sela iz kojih se ne može izaći na katun za manje od 5-6 sati pješačenja, a nekima treba čitav dan. I sa drvima se oskudijeva. Najčešće se dogone drva iz Gornjeg Lipova.

Katuni Golomanski Do

Katuni na Golomanskom dolu na Bjelasici su se nekada zvali Radonjića do. Na ove katune izdižu mještani iz Vasojevića, iz sela Zagrada Šćekići. Selo Zagrad je relativno dosta udaljeno od Golomanskog dola. Potrebno je oko tri do četiri sata pješačkog hoda da bi se stiglo sa stokom na pomenute katune. Inače, ovi katuni su bogati pašnjacima, planinskim livadama, izvorskom vodom i velikom šumom. Stanovi (kolibe) su kao i na ostalim katunima, brvnare koje su napravljene na način što su krajevi brvana zatesani radi boljeg uklapanja jednih u druge. Unutrašnjost stanova je ista kao i naprijed opisani stanovi.
Na ove katune se izgone ovce, koze, goveda, konji, a po neko i svinjče. Izdig je uglavnom oko 1. juna, a po neko i 15. juna. Povraćaj sa katuna je u novembru. I ovdje se torovi, čija visina prelazi dva metra, premještaju radi đubrenja livada. Čobani čuvaju ovce, a goveda se odbijaju, s tim što se češće nadgledaju. Da kažemo i to da su stanovi dosta razbacani, jer je prostor pašnjaka veliki, pa je svak birao mjesto za svoj katun onamo gdje mu je najbolje odgovaralo.

Katuni Mušika

Katuni zvani Mušika se nalaze u blizini katuna Golomanski do na Bjelasici. Ovi katuni su nekada pripadali bratstvu Šćekića, pa su ovi kao svojim prijateljima Šekularcima dozvolili da i oni mogu tu izdizati. Inače, jedan dio ovoga prostora pripada i mještanima sela Rečina kod Kolašina. Ovo je veliki prostor bogat dobrim pašnjacima i izvorskom vodom. Ima dosta livada i šume.
Izgone ovce, koze, goveda i konje mještani Kurikuća Šekularci. Izdig je skoro uvijek krajem maja ili početkom juna mjeseca, a povratak ponekad ispred snijega. Stanovi su skoro jedan do drugoga. Udaljenost sela od katuna je oko dva sata pješačkog hoda.

Katuni na Barama

Predio Bara na Bjelasici predstavlja lijepi prostor na kome su smješteni katuni, odnosno stanovi, kako ih seljani zovu. Prostrani pašnjaci i livade, prošarani izvorskom vodom i šumom su odlika ovih katuna. Mještani sela Praćevca Raičevići, koji su se nakada prezivali Šćekići su jedini koji su zaposjeli ovaj prostor. Radi se o malom broju katuna. Udaljenost od sela je oko dva do tri sata. Uglavnom se i ovdje izgone ovce, koze i goveda. Svaka kuća ima i konja, a po neko i dva. Izdig je oko 1. juna, a zdig u oktobru pa i dok ne padne snijeg.
Da kažemo i to da se katuni: Golomaski do, Mušika i Bare nalaze neposredno ispod Zekove glave (vrh Bjelasice), a iznad Biogradske gore.
Katuni na mjestu zvanom Vranjak na Bjelasici pripadaju Moračanima iz sela Ravni. To su Ilinčići i drugi. Ovom narodu je potrebno da putuju čitav dan dok ne dođu na katune. Radi se o velikom prostranstvu u čiji sastav su i katuni: Rupa, Lalevića do i Slađevac. Ovdje nema livada, već su nepregledni pašnjaci oskudni vodom. Za ovce i goveda paše ima toliko da se može napasati brojna stoka, i na hiljade ovaca i krda govedi.
Rekli su mi da ovdje dobro uspijevaju borovnice pa čobani sa drugih katuna dolaze da se druže i da beru borovnice. Izdig je početkom juna mjeseca, a povraćaj u oktobru.

Morački katuni

Svi morački katuni imaju dosta zajedničkih osobina koje ćemo sažeto iznijeti, da ne bi ih ponavljali kada budemo govorili pojedinačno o svakom. Morački katuni se prostiru po moračkim planinama koje obiluju bogatim pašnjacima, najčešće živom vodom, šumom i većina njih livadama. Kolibe na katunima su suvomeđe čiji zid iznosi od 1,5 do 2 metra visine. Pokrivene su bukovim daskama, a rjeđe smrčevim. Unutrašnjost kolibe je takva da se na sredini nalazi ognjište sa verigama, ili sa račvastim sovama sa kotlenjakom. Okolo su police za karlice i druge potrebe. Ima po jedan ili dva kreveta napravljena tako što se pobodu četiri koca u zemlju i za njih se prikuju daske. Na krevetima je bukovo lišće ili neka druga suva trava. Tu su kace sa sirom i skorupom. U blizini kolibe je visoki tor za stoku i kućer za čobanina. Na Moračke katune se izgonila stoka i to: ovce, nešto manje koze, goveda i konji. Muža je bila dva puta na dan, a i u jednom periodu i tri puta. Donjomoračani su držali nešto manje stoke od gornjomoračana, jer su ovi prvi imali slabiju pašu. Buljuci su bili do sto ovaca, a po neko i tri stotine, koza je držano po tridesetak, a govedi od deset do dvadeset. Ovdje su čobani morali čuvati posebno ovce i koze, a posebno goveda i naravno morao je biti čoban za jagnjad i telad. Da kažemo i to da skoro na svakom katunu je bilo livada koje su se kosile. Sijeno sa katuna je nošeno u selo na leđima u balama, a dosta kasnije na saonicama i konjima. Ishrana na katunima je bila skoro ista. Jeo se ječmeni hljeb, bijeli mrs, čorba od pasulja ili krompira, kačamak, cicvara, popara i slično. Na nekim katunima je bilo i savardaka, koji su pravljeni na okrugloj suvomeđi visine i do jedan metar, a zatim poredane oblice u vidu kupe i pokrivene lisnatom bukovinom koja se pritiskala oblicama da je vjetar ne ponese.

Katuni na Ropušnici

Ropušnica je katun Osrečana: Maškovića, Miloševića, Jovanovića, Lučića, Glavičana, Stevanovića, Stankovića, Lazarevića i Simonovića. Da kažemo i to da su se Lazarevići iselili iz Osredaka i više ne izdižu na ovaj katun.
Osrečani su u staro vrijeme imali svoj katun na Gradištima iznad sela Svrke i Redice, na lijevoj obali Morače, visoko iznad Gornje Morače.
Jedne godine na Gospođindan krenuo neki seoski knez iz Svrka ili Reice na sabor u manastir. Kada je bio preko Osredaka, da bi omalovažio Osrečane i Jasenovce, iz glasa zapjeva: „Oj tako me osredačka puška ne ubila, jasenovska sablja ne posjekla”. Čuju to Osrečani i u manastiru se dogovore sa Jasenovčanima da, u povratku, ubiju kneza Peja, pa mu naprave zasjedu na jednom brdu u sredini sela i ubiju ga.
Od tada se to mjesto zove Pejin mramor, ali se ne zna gdje je Pejo sahranjen. Tada Gornjomoračani zatraže od Osrečana, da im za Pejovu glavu, daju Gradišta i jednu malu pušku, ili će Gornjomoračani ubiti po jednog dobrog Osrečanina i Jasenovca. Osrečani pristanu da daju Gradišta, a Jasenovci malu pušku. Do tada su Osrečani imali svoje sjenokose u vrhu Tali, koji se izdiže iznad osrečkog zaseoka Gornja i Donja Ljuta. Tu i sada postoje nazivi Košenice, Sjenjaci i dr. Tada Osrečani odluče da livade, pošto su ostali bez planine i ispaše, pretvore u zajednički pašnjak, a zajedničku bukovu šumu u Ropušnici, podijele, posijeku i naprave livade za kosidbu. Od tada su seljaci podigli kolibe i savardake na svojim livadama i tu godinama i vjekovima izdizali.
Nekada je u Ropušnici bilo dvadeset koliba i toliko savardaka. U Ropušnici ima desetak izvora malog kapaciteta koji nikada ne presušuju. U okolini je bilo uvijek dosta bukove šume za izgradnju koliba i savardaka i za ogrijev. Sada u Ropušnici ima svega oko 15 koliba, a nema savardaka.
Izdig na ove katune je oko Vidovdana i tamo se ostaje do kasne jeseni. Kolibe su dosta grupisane. Na ove katune se može iz sela doći za jedan do dva sata hoda sa stokom.

Katuni Kotla

Na sjevernoj strani Ropušnice u podnožju planine Tali, postojao je katun Kotla, na seoskom komunu. Tu je bilo po tri četiri kolibe sa torovima i dva do tri savardaka, gdje su izdizali po jedna ili dvije porodice Bukilića, Simonovića, Miloševića, Jovanovića i Jelića.
Pošto se pokose livade u Ropušnici daleko oko dva kilometra, ove porodice su predizale u svoje kolibe ili savardake u Ropušnici. Ovdje u Kotlima nema izvora pa je korišćen snijeg za stoku i domaće potrebe, a kada nestane snježnica voda je donošena sa izvora Korita, daleko oko 1500 metara. Sitna stoka je javljena na zajedničko pojilo Vrela, daleko oko 2000 metara. Od sela do ovih katuna se moglo stići za oko dva sata pješačkog hoda. Izdig je bio oko Vidovdana. Rekli su mi da danas ovdje nema koliba, jer ih je usov porušio i više se nijesu obnavljale.

Katuni na Palažu

Sjevero – istočno od Lopušnice u podnožju vrha Tali postojao je katun Palež gdje su izdizale dvije do tri porodice Jovanovića iz Donje Ljute. U blizini katuna postoji izvor vrlo hladne vode, daleko od katuna oko 300 metara. Sada u Paležu ima samo jedna koliba.
Na ove katune se moglo stići pješke za oko dva sata hoda. Ovdje su bile livade i šuma na sve strane.

Katuni Strane

Blizu Paleža prema istoku, na privatnim livadama postojale su dvije kolibe, udaljene jedna od druge oko 300 metara, gdje su izdizale porodice Maškovića i Stevanovića. Sada na Strane izdiže samo porodica Bukilić. Na sredini između ovih koliba postoji izvor odakle su koristili vodu, a za pojila su javili stoku daleko oko 2000 metara.
Do ovih katuna se od sela moglo stići za oko 90 minuta pješačenja sa stokom.
Na istočnoj padini Tali nalaze se Ljućanski katuni koji se nazivaju Katun. I ovdje su livade u vlasništvu seljaka i tu je nakada bilo 7 do 8 koliba, a sada ima samo jedna. Vodu su koristili sa izvora Topli potok koji je udaljen oko 1000 metara od katuna. Sitna stoka je pasla u Tali. Ovdje su izdizali Maškovići i Jovanovići. Njima je bilo potrebno oko jedan sat pješačkog hoda do katuna. Izdig je isti kao i na ostalim moračkim katunima. I ovdje su kolibe dosta grupisane.

Katuni Subotišta

Jasenovski katuni Subotišta nalaze se sjeverno od Ropušnice, iza prevoja Prelijes u koji su izdizali seljaci sela Jasenove (iznad Manastira Morače), daleko oko 4 sata hoda. Stari jasenovski katun se nalazio ispod prevoja Prijevir u mjestu Lokve. Tu se sada nalaze samo ostaci od oko 30 koliba. Vodu su topili od snijega, koji su seljaci u proljeće pokrivali šumom i sijenom da se ne bi topio, a kasnije sa jednog izvora dalje prema selu Požnji, daleko oko 1500 metara. Sadašnji katuni se nalaze niže od Lokava za oko 500 metara. U ove katune su izdizali svi Jasenovci: Ilići, Radojevići, Radonjići, Radulovići i Simonovići. Tu je nekada bilo oko dvadeset koliba, a sada samo tri. Treba reći jednu zanimljivost, a to je da su nekada čobani u mrtvu jesen -novembar – decembar boravili na Ravnim Talima (2. 063mnv), a sakrivali su se u jednoj pećini.

Katuni Tustica

Iznad Jasenovskog zaseoka Ocka Gora nalaze se katuni Tustica, gdje je bilo do desetak koliba i savardaka. Tu su neki Jasenovci (Radojevići i Radonjići) preseljavali iz Subotišta pošto se pokose livade. U gornji dio katuna Tusica, u proljeće i u jesen izdizali su seljaci iz rovačkog sela Liješnje: Jokovići, Jovanovići i drugi. Na Tustici imaju dva izvora daleko od koliba oko 500 metara. Ispaša za stoku se nalazila uz tustički vrh koji se zove i Lukanje čelo. Sada u taj katun izdižu samo tri porodice.
Do ovih katuna se može stići pješke za jedan sat hoda.

Katuni Božurice

Sjeverno od Subotišta postojali su katuni seljaka iz rovačkog sela Cerovice, koji se zvao Božurice. Tu je bilo ranije oko dvadeset koliba i savardaka. Odmah poslije 1945. godine ovi katuni sunestali i sada se samo nalaze ostaci koliba. Vodu su koristili sa izvora, koji se nalazio dolje u gustoj šumi daleko oko 400 metara. Sada samo nekoliko porodica iz Cerovice izdižu u katune Doli. Da kažemo i to da se na Božuricu stizalo za oko 4 sata pješačkog hoda.
Katuni Doli nalaze se sjeverno od Božurica. To su nekada bili veliki katuni, gdje su izdizali seljaci iz rovačkog sela Liješnja. Stari katuni su se nalazili na mjestu Ravne doli, gdje odavno nema ni koliba ni savardaka, već se samo vide njihovi ostaci. Može se izbrojati oko 50 takvih ostataka. Sadašnji katuni Doli se nalaze još sjevernije prema Kapi Moračkoj, a ima oko 15 koliba. Još su u stalnoj upotrebi samo njih pet- šest gdje izdiže po nekoliko porodica Bukilića iz Liješnja i gornjomoračkog sela Požnja i Bulatovići iz Cerovice. Vodu koriste sa jednog izvora Korita, udaljenog oko 1500 metara istočno od Doli.

Grčki katuni

Oko 400 metara sjeverno od katuna Doli nalazi se mjesto koje se zove Grčki katun. Tu se vide ostaci, niski razrušeni zidovi, oko 20 koliba. Tu se vide na uglu od gotovo svakog zida, oko 15 ostataka grobova (tumuli), ali ovo niko do sada nije istraživao. Ovi katuni su već dugo „mrtvi”.

Katuni Utlica

Zapadno od katuna Doli, nalazi se mjesto Utlica na visini oko 1900 metara, gdje su nekada bili katuni seljaka iz rovačkog sela Cerovice.
To znači da na ovim katunima sada nema ni približan broj koliba koje su nekada bile. Rekli su mi da je ovdje bilo oko dvadeset koliba a sada ih je samo četiri ili pet. Ovdje izdižu Bulatovići iz Cerovice. Njima je potrebno oko dva do tri sata hoda sa stokom. Kolibe su dosta razbacane.

Katuni Kovačevac

Sjeverno od katuna Doli, iza vrha Gradina (1900 m) nekada su se nalazili katuni Kovačevac, gdje su izdizali seljaci iz Gornjomoračkih sela Zavraca i Požnja: Krkovići, Tomići, Lukovci, Mujovići i Bukilići, kao i iz sela Osredaka dvije porodice Miloševića, kada je osredački katun bio na Gradištima.
Na ove katune se izdizalo za oko 1 do 2 sata pješačkog hoda, računajući zajedno sa stokom.

Katuni na Kapi moračkoj

Ovo su katuni Gornjomoračkih sela koji imaju iste osobine kao i ostali katuni u Donjoj Morači. Na ove katune izdižu mještani sela Starče i Požnje: Tomići, Markovići, Mujovići, Lukovići i drugi. Prostor ovih katuna su nepregledni pašnjaci. Oskudica je sa vodom i seljaci koriste snježnice. Izdig od sela do katuna traje oko 3 do 4 sata pješačkog hoda. Katuni su dosta grupisani. Radi se o izuzetno velikim pašnjacima. Ovdje se izdiže početkom juna i ostaje se do kasne jeseni.
Treba reći i to da se ovi katuni dijele na Donje i Gonjem katune.
Do katuna na Vragodo se stiže uz jednu izuzetno veliku strmen tako da je pored fizičkog napora potrebno oko dva sata pješačiti do ovih katuna. Ovdje je bilo oko 5 do 6 koliba, a sada ih je samo tri. Koriste snježnjicu, a paša je dosta dobra. Ima i šume za domaće potrebe. Kolibe su skoro jedna do druge. Izdig je u isto vrijeme kao i na ostalim katunima ovoga kraja.
Ovdje izdižu Krkovići i Laketići iz Bojića, Vlahovići iz Vlahovića i Bulatovići iz Bulatovića.

Katuni na Loli

Katuni na poznatoj planini Lola se nalaze zapadno od Vragodola. Ovdje izdižu seljani iz Ljevišta, Starča: Todorovići, Mučalice, Dubljevići, Markovići. Udaljenost katuna od sela je oko 3 do 4 sata pješačenja sa stokom. Ovo je velika visoravan gdje ima i livada za kosidbu, šume i veliko prostranstvo za pašu. Kolibe su dosta razbacane. Ovdje imaju dva velika izvora, a sa jednog se voda kaskadno slivala u desetak korita koja se nalaze jedno ispod drugoga.
Da kažemo i to da je ovdje na ovom prostoru sahranjen Vuk Lopušina, pozati junak iz Drobnjaka. Ovdje su izdizali i Milutinovići i Grujovići iz Crnaca i Kopilja. Njima je potrebno bilo oko tri dana pješačenja do katuna.

Katuni Ljeviške Bare

Katuni na Ljeviškim Barama se nalaze na obroncima Javorja. Ovo su lijepa pasišta za stoku na kojima ima dosta izvora, livada i šume. Ovdje izdižu mještani Ljevišta: Bećirovići, Todorovići, Dragovići, iz Bojića, Bojići. Udaljenost od sela je oko dva sata pješačenja. Ostalo je isto kao što smo rekli za Gornjomoračke katune.

Katuni na Javorju

Javorje je poznata planina na kojoj su takođe dobro poznati pašnjaci. Na katune na Javorju su izdizali i sada izdižu mještani sela Redice: Bojići, Pekovići, Veskovići, Todorovići, Stojanovići, Dragovići, Bijelići, Vilotijevići, Rnkovići, Šišovići, Đokići, Mujovići, Kadići, Kukovići, iz Svrka, Dragovića Polja i Bojića. Na ovim prostorima ima izvorske vode, a bilo je i snježnica. Pored dobre paše ima i livada koje se kose.
Do ovih katuna se može stići pješke za dva do četiri sata hoda, zavisno odakle se polazi. Od davnina su bili neki domaćini koji su ponekad ovdje i zimovali.
Da kažemo i to da je ovdje u groblju sahranjen morački vojvoda Mina Radović, po kome se njegovi potomci prezivaju Vojvodići.

Katuni Dobrodo

U podnožju Javorja se nalaze katuni zvani Dobrodo na koje izdižu meštani sela Dragovića Polja Vojvodići i Veskovići. Udaljenost ovih katuna je oko jedan sat hoda do sela. Radi se o čistim pašnjacima na kojima ima izvorske vode i šume. Radi se o malom broju katuna na koje malo ko izdiže.
U najvećem dijelu što smo rekli za Moračke katune odnosi se i na Rovačke, s tim što moramo reći da se u rovačkim katunima najčešće nalazio i mljekar. Pored ovoga, tu je i naslon, ali ne u svrhu spraćanja ovaca kao u nekim drugim krajevima, već se u njemu kuvala varenika i ponekad su se vezala telad. Što se tiče života i rada na rovačkim katunima, sve je isto kao u susjednim moračkim katunima. Neke katune smo opisali u poglavlju moračkih katuna iako pripadaju rovačkim. To je otuda što sam koristio dobrog poznavaoca ovih katuna i što su katuništa na području Morače.

Katuni na Đedovom dolu

Na planini zvanoj Đedov Do se nalaze katuni na koje su izdizali mještani sela Trmanje, Vlahovići i iz sela Vlahovića, takođe Vlahovići. Dug je put do katuna ovih ljudi. Trebalo je po dva dana da se putuje sa stokom dok se stigne na odredište. Prostor na kome se nalaze katuni je oskudan vodom i koriste se snježnice, a šume ima dosta. Izdig je početkom juna i povratak je oko Male gospojine. Kolibe su dosta zgusnute. Izgonile su se ovce, rjeđe koze, i goveda. Svakako da su izgonili i konje. Paša je ogromna.

Markov katun

Markov katun se nalazi pored Đedovog dola. Ovo je takođe visoka planinska oblast. Istina, nema vode za piće pa se koriste snježnice. Borove šume ima dosta. Ovdje izdižu sa ovcama i govedima mještani sela Trmanje Vlahovići i njima je potrebno oko dva dana putovati sa stokom dok se ne popnu na ove katune. Obično se izdiže oko Đurđevdana ili malo kasnije, zavisno od kopnjenja snijega. Kolibe su dosta blizu jedna drugoj.

Bašov katun

I ovo je jedan u nizu katuna koje smo pomenuli. Radi se o dosta malom katunu na koji su izdizali Vlahovići iz Trmanje. I njima je bilo potrebno najmanje dva dana da stignu na katune zvane Bašov katun. Pasište je obraslo borovom šumom, ali je bezvodno. Koriste se snježnice, a za stoku po koja lokva. Izdig je oko Vidovdana, a povratak u septembru. Kolibe su dosta blizu jedna drugoj. Da kažemo i to da je dosta naporan put do ovih katuna.

Đedov do Bojovića

Planina Đedov do Bojovića je iza Kamenika i to je prostrano pasište za ovce i goveda. Vode za piće nema, pa se koriste snježnice. Snijeg se topi i za stoku, a kažu da se ponegdje nađe i koja lokva. Šume ima dosta. Ovdje izdižu Vlahovići iz Trmanje i Vlahovića. Njima je dosta daleko putovati sa stokom. Treba im cio dan hoda, i to od ranog jutra do mrkle noći. Kolibe su dosta zbijene.

Katuni na Kameniku

Katuni zvani Kamenik ili Troglav se nalaze između Malog i Velikog Kamenika. Ovdje izdižu Vlahovići iz Trmanje i njima je potrebno čitav dan da putuju sa stokom dok ne stignu na ove katune. Ispaša na ovim katunima, iako su mali, svega nekoliko koliba, je dobra i velika, samo što je velika oskudica sa vodom. Uglavnom se koriste snježnice. Šume ima dosta. Kolibe se nalaze na malom prostoru, tako da je susret jednih i drugih svakodnevan.
Izdig je oko 1. juna, a povraćaj krajem septembra ili malo kasnije.
Katuni zvani Ivačev do se nalaze iza Kamenika. Ovdje izdižu seljani iz Trmanje, Vlahovići. I njima je dosta daleko putovati. Obično stignu za jedan dan pješaćenja tjerajući stoku ispred sebe. Na planini je dobra paša. Vode za piće nema pa se koriste snježnjice. Šume ima dosta. Kolibe su dosta blizu jedna druge. Izdiže se početkom juna, a povraćaj krajem septembra.

Perovanov katun

I Perovanov katun se nalazi pored Kamenika i ima sve osobine Ivačevog dola, što znači da je ispaša velika, ali bezvodna. Koristi se snježnica za domaće potrebe, a često i za stoku, pogotovo kada nestane lokava, koje su rijetke. Šume ima dosta. Mještani sela Vlahovića, Vlahovići putuju do katuna cio dan sa stokom. Put je dosta naporan. Izdig je oko početka juna mjeseca i ostaje se do kraja septembra. Kolibe su jedna do druge, odnosno na maloj razdaljini.

Suva Glavica

Katuni na Suvoj Glavici se nalaze kod Nikine Glavice pored Kamenika. Takođe i za ove katune se može reći da su po svojim karakteristikama u cjelini identični sa katunima koji se nalaze oko Kamenika. Ustvari ovo je niz katuna sa istim svojstvima. Ovdje izdižu Vlahovići iz Trmanje i njima je potrebno da sa stokom izdignu na katune cio dan pješačenja. I ovdje se koriste snježnice. Šume im dosta.
Izdig je početkom juna, a povraćaj krajem septembra. Kolibe su dosta blizu jedna drugoj. Da kažemo i to da se na katunima oko Kamenika može držati veliki broj ovaca i govedi, jer je paša velika.

Selića katuni

Selića katuni se nalaze takode kod Kamenika samo nešto malo niže. Ovdje izdižu mještani Trmanje, Selići. Njima je potrebno da do katuna stignu sa stokom oko pola dana pješačenja. Na katunima nema žive vode, već se koriste snježnice. Šume ima dosta. Izdig na katune je oko početka juna, a povraćaj krajem septembra. U ostalom dijelu što smo rekli za druge katune oko Kamnika odnosi se i na ove katune.

Baljasti katuni

I ovo je u cjelini isto kao i Selića katuni, jer se nadovezuje na ove prve. Nalazi se pored Kamenika. Ovdje izdižu Selići iz Trmanje. Isto im je potrebno oko pola dana pješačenja i tjeranja stoke do katuna. Nema žive vode, već se koriste snježnice. Šume ima dosta. Izdig je početkom juna, a povraćaj krajem septembra. Kolibe se nalaze u neposrednoj blizini jednih drugima.

Bjelasica Riva

Ne radi se o planini Bjelasici kod Kolašina, već o drugoj planini prema Maganiku. Ovo je jedan od ljepših predjela za ljetno stočarenje. Ovdje ima dosta žive vode, livada koje se kose i šume za potrebe katuna. Istina, dosta su daleko ovi katuni, ali mještani Trmanje, Vlahovići, sa stokom putuju po tri dana dok ne stignu na odredište. Prostor za pašu ovaca, govedi i konja je veliki. Izdig je početkom juna, a povraćaj do kraja septembra.
Kameno Katunište se nalazi ispod planine Maganik i smatra se da su katuni ovdje u povoljnijem položaju od mnogih drugih u Rovcima. Naime, ovdje su dobre paše. Ima izvorske vode, livada i šume. Za katunski način života je prava zgoda. Ovdje izdižu Bulatovići iz sela Bulatovića. Da bi stigli do katuna potrebno im je da sa stokom putuju cio dan. Izdig je oko 1. juna, a povraćaj krajem septembra. Kolibe su dosta blizu jedna drugoj. I ovdje se izgone ovce i goveda kao i u ostalim rovačkim katunima.

Maganik

Maganik je visoka planina Gornjih Rovaca na kojoj su katuni Bulatovića iz sela Bulatovića. Ova visoka planina pruža dobre uslove za katunski način življenja. Istina, ovdje nema žive vode, ali su tu snježnice koje se koriste za domaće potrebe i za stoku, ukoliko nema po koja lokva. Okolina je obrasla šumom. Do ovih katuna se stiže pješke sa stokom za jedan dan hoda. Izdig je oko Vidovdana, a povraćaj krajem septembra ili čak do ispred same zime. Kolibe su dosta blizu jedna drugoj.

Poljana

Katuni zvani Poljana se nalaze ispod planine Maganik. Osobenosti ovih katuna su skoro isti kao i kod prethodnih na Maganiku. I ovdje se koriste snježnice i ima dobra paša. Takođe ima dosta šume za domaće potrebe. Udaljenost katuna od sela je jedan dan pješačenja. Izdig je takođe početkom juna mjeseca. Kolibe su dosta blizu jedna drugoj. Da kažemo i to da ovdje izdižu Bulatovići iz Bulatovića.

Planinica

Katuni zvani Planinica se nalaze kod Maganika i prema kazivanju u svemu su slični ili skoro isti sa katunima koji se nalaze u ovom okruženju, Znači, koriste snježnice i dobru pašu. Okolo ima i dobre šume koju koriste za domaće potrebe. Ovdje izdižu mještani sela Balatovića, Bulatovići. Njima je potrebno da sa stokom stignu na katune jedan dan hoda. Izdig je početkom juna i ostaje se do Male gospojine. Kolibe su skoro jedna uz drugu.

Nazleđe

Katuni zvani Nazleđe su nešto malo dalje od Maganika. I ovdje su dobra pasišta, ali bezvodno je i ljudi koriste snježnice. Ima i šume za domaće potrebe. Da bi se došlo do katuna potrebno je ići cio dan sa stokom. Izdig je početkom juna, a zdizanje je krajem septembra. Paše ima dosta. Kolibe su grupisane.

Zabrđe

Katuni zvani Zabrđe se nalaze nešto dalje od Đedova dola. Ovaj prostor obiluje bogatim pašnjacima i šumom. Vode izvorske nema, pa ljudi pripremaju snježnice koje koriste i za piće i za stoku. Udaljenost katuna od sela je tolika da se ne može stići ako se ne bi poranilo i tek uveče da se sa stokom dođe.
Izdig je oko Vidovdana, a povratak u septembru. Kolibe su blizu jedna drugoj. Ovdje izdižu mještani sela Međurječja i to: Ilinčići, Jovanovići i Markovići.
Na planini Brniku ima više katuna koji su u nizu, ako bi se tako moglo reći. Tu su Nišin kiljan, Kapetanovo jezero, Brnjik. Kažu da su ovo najljepši katuni u čitavom ovom kraju. Ove katune obilazili su i danas ih obilaze mnogi planinari, izviđači, istraživači i drugi. Vode ima na sve strane. Livade koje se kose su takođe ukras ovih katuna. Ima i šume. Kolibe su dosta blizu. Od pedeset metara pa do tri stotine su udaljene jedna od druge.
Ovdje izdižu mještani Veljeg Dubokog, Draškovići, Bećirovići, Radmanovići; iz Liješnja Jankovići; Iz Međurječja Šćepanovići, Jovanovići i Markovići. Izdig je početkom juna, a povratak krajem septembra, a neko ostaje i duže. Na katune na Trebješu izdižu još i: Tapuškovići, Jokovići, Pižurice, Vukovići, Perišići i Jovovići. Da kažemo i to da je npr. na Brnjiku ranije bilo 10 do 15 koliba, a sada ih je svega tri ili četiri, a udaljenost Međurječja od Brnjika je oko tri do četiri sata pješačkog hoda sa stokom. Ovdje je još i Brnjičko jezero.

KATUNI NA GOLEŠU (DONjI KATUNI)

Goleš je izuzetno lijepi prostor na Bjelasici koji obiluje izvorskim vodama, velikim livadama, prostranstvom paše i bogatim šumama. Sve blagodeti koje može pružiti planina ima Bjelasica. Ovdje na ovim katunima izdižu Bulatovići iz Rovačkog Trebaljeva. Izdig je oko 15. juna i to važi za sve koji izdižu. Ovo je ustvari Donji Goleš. Udaljenost katuna od sela je oko dva i po sata pješačkog hoda, računajući da se ide sa stokom. Kolibe su dosta grupisane.
Mještani Rovačkog Trebaljeva imaju i proljećnje i jesenje katune na Omanovcu koji je udaljen od sela oko pola sata hoda. Naime, prije nego se pokose livade. Bulatovići izdižu na Omanovac, a u jesen kada se pokose livade sa Goleša silaze na Omanovac.

GOLEŠ (GORNjI KATUNI)

Sve osobine koje smo naveli za Donji Goleš se odnose i na Gornji. Da kažemo i to da Goleš gravitira Biogradskoj gori i da je to veliki prostor na kome su nekada izgonjena velika stada ovaca i krda govedi. Na Gornji Goleš su izdizali mještani Polja Smajilagića: Šćepanovići, Minići, Bulatovići i Lakićevići. Udaljenost sela od katuna je oko jedan do dva sata hoda sa stokom. Izdig je određen za 15. juni i taj rok se morao poštovati. Kolibe su dosta blizu jedne drugima.
I ovdje imaju proljećni i jesenji katuni. To je lokalitet zvani Melaja. Isto kao i kod trebaljevskog Omanovca i ovdje se izgonila stoka u proljeće prije nego se zabrane livade i u jesen pošto se pokose. Da kažemo i to da su na ovom prostoru velike livade i dobra kosanica. Melaja je udaljena od sela oko jedan sat pješačkog hoda sa stokom. Na Melaju su izdizali: Danilovići, Šćepanovići, Lakićevići i Rakočevići.
Jedan od najvećih lokaliteta na kome su katuni na Bjelasici je Vranjak. Sve ono što smo rekli za blagodeti Bjelasice nalazi se i na Vranjaku. Ovdje izdižu seljani iz Bara Moračkih: Radovići i Lakićevići, a iz Vladoša kod Kolašina Rakočevići. Moračanima je potreban cio dan pješačiti sa stokom da bi se stiglo na katune, a onim iz Vladoša tri do četiri sata hoda. Ima koliba koje su grupisane, a ima ih koje su dosta udaljene jedne od drugih. Da kažem i to da ovdje izdižu i Rakočevići i Vujisići iz Prekobrđa i Ilinčići iz Šljivovice. Izdig je sredinom juna, a povratak u kasnu jesen.

RUPE RAVANjSKE

Zapadno od Vranjaka se nalaze katuni zvani Rupe Ravnjanske. To je dosta mali prostor na kome su katuni, a paša je izuzetno velika. I ovdje je Bjelasica izdašna u pogledu pružanja dobrih uslova za katunski način života. Na ove katune izdižu mještani sela Ravni iz Morače: Medenice, Drljevići i drugi. Da bi stigli na katune potrebno im je da pješače sa stokom cio dan. Izdig je sredinom juna i ostaje se do kraja septembra. Kolibe su dosta grupisane.

KATUNI NA SLAĐEVCU

Na Bjelasici ispod kose zvane Kordelj se nalaze katuni Slađevac. Ovo je predio koji obiluje izvorskom vodom, velikim livadama, dobrom ispašom.
Ovaj prostor gravitira prema Biogradskoj gori. Ovdje izđižu mještani sela Lugovi: Radovići, Rakočevići i Medenice. Iz Lugova do katuna se putuje sa stokom oko dva sata. Izdig je takođe sredinom juna, a zdizanje oko Male gospođe. Kolibe na ovom katunu su bile dosta blizu jedne drugima. Sada ovdje skoro da nema niko da izdiže.

KATUNI RIVA (donji katun)

Katuni zvani Riva se nalaze na obroncima Bjelasice prema Biogradskom jezeru i skoro da se na neki način dodiruju. Ovo je lijepi prostor na kome imaju svoje katune Vlahovići iz Babljaka. Udaljenost katuna od sela je oko tri sata računajući da se goni stoka ispred sebe. Izdig na ovu planinu je oko 15. juna i tamo se ostaje do kasne jeseni. Kolibe su relativno blizu jedne drugima. Po broju koliba spada u manje lokalitete. Inače ovdje je izuzetno lijepo živjeti u ljetnjem periodu. Posebno što je u blizini i Biogradsko jezero.
Da kažemo i to da su ovo Donji katuni i da ovdje izdižu još i neki Moračani i Radenovići i jedna kuća Vlahovića iz Podbišća.
Pored Donjeg katuna postoji i Gornji katun. Ovdje su izdizali iz Podbišća Grujići i Markovići i neki Vasojevići. Da bi stigli iz Podbišća do katuna potrebno je oko tri sata hoda sa stokom.

KATUNI DOLOVI

Ovi katuni su pograničari sa Rivom. Nalaze se odmah do Biogradskog jezera. Inače sve ono što krasi Rivu odnosi se i na Dolove. Ovdje izdižu mještani Podbišća kraj Mojkovca, Grujići, Radenovići i Markovići. Njima je potrebno oko tri sata hoda da sa stokom izdignu na katune. Ovdje postoje velika korita za pojenje stoke i sve druge pogodnosti. Kolibe su dosta blizu jedne drugima. Sada ovdje malo ko izdiže.
Katuni na koje izdižu mještani mojkovačke opštine: Glavica, Burenjski do, Buren, Crvena Lokva, Žari, Gradina, Đatlo, Planinica, Ružica, Ćatovića lokva, Baltića i Vukovića katuni, Čobeljića katuni, Bunarine, Kođaci, Pometenik, Dolovi, Vragodo, Laništa, Ljepodo.

O mojkovačkim katunima uopšte

Mojkovački katuni: Glavica – Burenjski Do, Žari, Gradina, Crvena Lokva i Buren se nalaze, rekli bismo u jednom planinskom nizu, otprilike na istoj ili približno istoj nadmorskoj visini. Budući da ovi katuni imaju dosta zajedničkih karakteristika, to će biti najbolje da ih sve izneseno, a poslije da damo pojedine osobenosti svakog od ovih grupacija.
Ambijent gdje su smješteni katuni na Burenjskom dolu, Žarima, Gradini, Crvenoj Lokvi i Burenu je skoro isti sa neznatnim razlikama. Ima dosta livada koje se kose, a pašnjaci su takoreći nepregledni. Zemljište je šumovito. Obiluje četinarskom šumom. Na svakom lokalitetu ima dosta izvorske vode. Ni jedno mjesto nije udaljeno od sela više od dva sata hoda.
Kolibe u svim katunima su brvnare, napravljene tako što je ozidan zid od suvomeđe visine do pola metra, a po njemu vjenčanice od smrčevine ili borovine, najviše u dva, a rijetko u tri reda. Po vjenčanicama su dignuti rogovi i po njima su prikovane daske. Prag je visok, da ne bi ulazila stoka, a vrata su dosta niska. Unutrašnjost kolibe je takva da su sve prizemljuše. Zemlja je tako utabana da izgleda kao betonirana. Na sredini je ognjište ograđeno kamenom, ili kako to ovdje kažu, ozidano, a ovo da se ne bi vatra i pepeo prosipali po kolibi i izazvali požar. Rijetko je koja koliba bez kreveta, pa bilo da je jedan ili više. To su primitivni kreveti koje je svak za sebe pravio. Obično su grube izrade. Četiri koca spojena daskama i daskama popođena. Spava se na slamaricama, a pokrivka su ponjave, tkane u domaćoj radinosti. Ima koliba gdje se spava na zemlji, odnosno, slamarica je na nekom prošću, što se preko dana uzdiže. Okolo kolibe su kace sa sirom i skorupom.

Tor od parmaka

Malo uzdignuta od zemlje je daska koja služi kao stalaža i na kojoj su karlice u kojima se razlijeva mlijeko. Uglavnom se kupi tvrdi sir i skorup, u manjim količinama masni. Jedino osvjetljenje je nekada bilo luč, koga u ovim krajevima ima dosta. U neposrednoj blizini kolibe je tor od parmaka visine i preko dva metra, a pored tora je čobanski kućer napravljen na saonicama, a u nekim slučajevima i bez saonica.
Na katune se izgonila sitna stoka, uglavnom ovce i krupna, krave, volovi i konji. Bilo je domaćina koji su imali i do dvije stotine ovaca i do dvadesetoro govedi. Svaka kuća je imala po konja, a po neko i dva pa i tri. Rijetki su bili oni koji su držali svinju, ali je i toga bilo. Hranili su ih travom i surutkom i najčešće bi se dosta dobro utovile. Neke kuće su donosile i kokoške, naročito one kod kojih niko ne bi ostao u selu. Stoka se muzla tri puta. Obično bi se izgonila na popasak, pa zatim bi čobani tjerali i čuvali ovce, a goveda bi se odbijala, ali obavezno bi se s vremena na vrijeme nadgledala.
Izdig na katune je uvijek bio odmah poslije Đurđevdana, a povratak do dvadesetog oktobra. Izdig se vrši tako da se ne gleda kada će ko izdići. Može kad god ko hoće.
Poslije izdiga u selu ostaju samo stariji ljudi, a ponekad i po neko od drugih članova domaćinstva, koji sređuju neke domaće poslove. Oni mlađi često izađu na katun i donesu neke potrebštine ili uzmu po malo mrsa i tako se često obilaze. Bitno je da na katunu ima čobanica, jer su ovdje najčešće čobanice, a rjeđe čobani.

Kalorična ishrana

Što se tiče ishrane, može se reći da nije bila mnogo raznovrsna, ali je bila dosta kalorična. Pored bijelog mrsa, za ishranu se koristio krompir, pasulj, boranija, zelje, rjeđe cicvara, a najčešće kačamak. Sva jela su se gotovila na ognjištu ili ispod sača gdje se obavezno pekao hljeb. Skoro u svakom katunu su donosili i suvoga mesa, a nije rijetkost bila da se zakolje jagnje. Pričali su mi da je malo koja koliba bila u kojoj se na Petrovdan, kada je veliki vašir na Rudom polju, nije zaklalo jagnje. Da napomenem i to da je najveći problem bio kako očuvati da se ne pokvari meso od čitavog jagnjeta, jer se isto nije moglo pojesti za dan dva, pa su meso držali u hladnoj vodi ili u snijegu ako ga je bilo i sl. U ovim krajevima se nije valjalo jesti meso od životinje koju je vuk zaklao ili naklao. Ona bi se zatrpavala u zemlju. Da kažemo i to da je na ovim prostorima uvijek bilo dosta vukova, a bilo je i lisica i zečeva koje su lovci vrlo često lovili.
Pojedinačni katuni na mjestima koje sam naveo su dosta grupisani tako da se može lako dozvati neko od jedne kolibe do druge i to je ono što čini život na katunima manje monotonim. Vrlo često se okupljaju u večernjim satima u neku od koliba i žene pletu, predu, češljaju vunu, a sve uz pjesmu i priču. I čobanice se obavezno sastaju, posebno kada prigone stoku sa paše. Tako npr. čobanice sa Glavice bi se okupile na mjesto zvano Stijena i tu se pjeva, tako da ih u selu, koje se nalazi ispod, čuju svi seljani.
Kada dođe vrijeme zdiga sa katuna, svaki domaćin privuče kućer do kolibe, a ljese od torova rasklopi i složi uz kolibu. Sijeno će pregoniti na konjima ili će sačekati snijeg i po površici će vući bale niz strane do sela. Drugačije se ne može prenositi.

Glavica – Burenski do

Katuni na Glavici ili kako se drugačije kaže na Burenskom dolu se nalaze povrh sela Jakovića i do njih se moše stići za oko jedan i po do najviše dva sata. Naravno sa stokom. Mjesto gdje su smještene kolibe je opasano livadama i na nekim mjestima kamenjarom. Njihova ispaša je odmah iza livada i prostire se u nedogled. U neposrednoj blizini ima dosta šume, a izvorska voda je tu na domak katuna. Vodopoj se nalazi na Lugovačkim koritima i to je živa voda koja otiče, i mali potok, kao mala rijeke teče niz katune. Voda je izuzetnog kvaliteta.
Na katunima u Burenskom dolu izdižu: Medojevići, Ristići, Minići, Jovanovići, Delijići, Mrdovići, Filipovići i Pantovići.
Po neko iz Jakovića ima i svoj zimski katun. On se nalazi ispod Glavice, a iznad Jakovića. Kada čobane potjera nevrijeme, oni sa stokom silaze na zimski katun. U ovom katunu imaju štale na sprat. U donjem dijelu štale spraćaju stoku, a iznad nje žive čobani. Unutra imaju sve ono što ima i koliba. Ovdje se ostaje dok ne padne veliki snijeg.
Katuni na Burenu su uglavnom mještana sela Lepenac i Stevanovac. Ovaj dosta lijepi predio je izvanredan za stočarenje, jer su veliki pašnjaci na kojim i sitna i krupna stoka ima u izobilju pašu. Pored ovoga, izvorska voda je na više mjesta, a lokava za pojenje stoke ima po okolnoj listopadnoj šumi. Katuni na Burenu su nekako podignuti u krugu koji zahvata veliku površinu, a unutar su livade i njive. Oni koji obrađuju njive pretežno siju ječam, krompir, kupus i drugo. Udaljenost koliba jednih od drugih nije velika. Skoro svaki katun ima pored kolibe za spavanje, odnosno boravak i mljekar. Najveći broj njih ima i po savardak koji uglavnom služe za smještaj teladi i jagnjadi. Udaljenost od sela je oko jedan sat i trideset minuta.
Na Buren izdižu mještani Stevanovca, i to: Pantovići i Delići, a iz Lepenca: Palevići, Vukadinovići, Ristići, Fuštići, Krgovići i Boškovići. Njihov izdig je od Đurđevdana, a povratak početkom oktobra. Iako skoro svi izdižu istovremeno, to ne znači da neko ne može izdići i ranije. Treba reći i to da se na Burenu često srijeću čobani sa drugih katuna, jer su dosta blizu jedni drugima.

Crvena lokva

Ovo je prostor prošćenskih katuna, koji su udaljeni od sela blizu tri sata pješačkog hoda. Ovdje su prostrani pašnjaci, a ima i livada koje se kose. Na ovim prostorima ima jedan obilat izvor čija voda otiče kao manja rječica.
Neki imaju svoje snježnice, a po šumi se može naći i po koja lokva za pojenje stoke. Ima dosta četinarske šume.
Na ove katune izdižu seljani iz Gostilovine: Medojevići, Filipovići, Baltići, Rovčani, Vučinići i Smolovići. U posljednje vrijeme po neki domaćin se stalno naselio ovdje, ali katuni su i dalje ostali kao način stočarenja. I ovi katuni su uređeni kao i naprijed opisani. Uglavnom se dogone ovce, goveda i konji. Svaki domaćin ima najmanje po jednog tovarećeg konja. Kolibe nijesu mnogo udaljene jedna od druge.

Žari i Gradina

Iako se radi o dva lokaliteta na kojima su podigniti katuni, mi smo ih ovdje spojili iz razloga što je skoro sve istovjetno i u jednom i u drugom i što su jedni do drugih, odnosno jedni se nastavljaju na druge. Katuni u Žarima su u neku ruku pomiješani sa kućama u kojima žive stalno neka domaćinstva, dok u Gradini su samo katuni i tu nema livada, već su veliki i prostrani pašnjaci. U Žarima je Žarska rijeka koja je relativno bogata vodom, a ima i izvora, dok u Gradini su izvori, ali ima i snježnica i po koja lokva. Na oba pomenuta prostora, je dosta bogata četinarska šuma.
Na ove katune izdižu mještani Prošćenja i to u Žarima: Minići, Jovanovići, Zejaci i Mrdovići, a u Gradinu: Mrdovići, Minići, Jovanovići, Delići, Šutovići, Kneževići i Jokići. Katuni su dosta zbijeni, tako da jedni drugima mogu reći „dobro jutro”, a da se ne povećava glas. Sa ovih katuna je stoka dobra i dobar mrs daje.
Ovo je jedan od najmanjih katuna Prošćenskog kraja. Ima svega nekoliko katuna na kojima izdižu Medojevići, Minići i Zejaci. Pasišta su dosta dobra. Prilično je bezvodno. Koriste se snježnice i po koja lokva. Može se naći i po neki manji izvor. Šume ima dosta i to sve četinarske.
Od sela do katuna može se doći za jedan sat i to tjerajući stoku ispred sebe. Rekli su mi da su vuci česti gosti na ovim katunima zbog toga se stoka mora dobro čuvati, pa i ako se goveda odbijaju, čobani je moraju češće obilaziti i nadgledati.
Na kraju da kažemo i to da su svi prošćenski katuni smješteni na platou koji se prostire iznad tarskog brijega. Do njih je dosta strmeno, okomito, ali postoje pješački putevi kuda se goni stoka i kuda idu pješaci.

Katuni na Planinici

Planinica je predio koji se nalazi na obroncima Sinjajevine i tu su katuni mještana Bistrice: Markovića, Rabrenovića, Rakovića i Baltića. Od sela do katuna je izuzetno strm put i po-trebno je oko tri sata dosta napornog hoda da sa ovcama, goved-ima i konjima izađu na katune. Na ovom dijelu Sinjajevine paša je takoreći nepregledna. Ima po koji izvor i nađe se po koja lokva za pojenje stoke. Šume ima po planini. Kao i na ostalim katunima na Sinjajevini kolibe su dosta razbacane. Izdig je oko Đurđevdana i ostaje se dok ne padne snijeg.

Katuni na Ružici

Ružica je dobro poznati predio Sinjajevine. Poznat je po velikim prostranstvima, po vaširima koji se ovdje održavaju svake godine 2. avgusta, uz učešće naroda iz Bjelopavlića, Kolašina, Mojkovca, Morače, Rovaca, Šaranaca, Jezera i drugih mjesta. Ružica je poznata i po tome što su ovdje žitelji Bjelopavlića podigli crkvu Sv. Vasilija Ostroškog na kojoj piše: „Ovaj sveti hram Svetog Vasilija Ostroškog čudotvorca sagradiše Bjelopavlići 1894. godine za spomen vječite blagodarnosti njegovom visočanstvu knjazu Nikoli I Petroviću Njegošu koji Bjelopavlićima dariva izdig u ovu planinu 1881. godine”. Okolo crkve postoji groblje.
Na katune na Ružici izdižu mještani Polja: Baltići, Jovanovići, Fuštići, Tomovići. Njima je potrebno da sa stokom izađu na katune oko tri sata pješačenja.
Neophodno je reći nešto i o bjelopavlićkim katunima na Sinjajevini u blizini Ružice. Naime, poznato je da je knjaz Nikola I Petrović 1881. godine, kao znak priznanja i zahvalnosti za posebne zasluge, dao Ristu Boškoviću kao predstavniku Bjelopavlića izdig na Sinjajevinu. Od tada pa do 1893. godine, braneći ovaj prostor od Turaka, poginula su 53 Bijelopavlića. Njih 12 iz Vržegrmaca je poginulo za jednu noć i svi su sahranjeni u groblju pod Borovom glavom. Ovo je bila krvava borba sa Turcima.
Na katune na Sinjajevini su izdizali iz Martinića: Radovići, Stojovići, Perovići, Dragojevići, Raspopovići, Đuranovići, Minići, Jočići, Saveljići, Bešići, Čagorovići, Brajuškovići, Batrićevići, Žurići, Janjevići, Lajovići, Marunovići, Stojkovići i Đaletići. Svi oni su izdizali na Martinićke katune.
Na Brajovićke katune su izdizali: Ikovići, Filipovići, Jovanići, Račići, Babići i Savićevići. Ovi katuni se zovu i mutne lokve.
Petrušinovići obuhvataju više sela sjevero – zapadno od Danilovgrada iz kojih su mještani izdizali na Sinjajevinu: Boškovići, Kalezići, Đurovići, Šaranovići, Bogetići, Pavićevići, Dragovići, Pavličići, Lakići, Simonovići, Vukovići, Bogićevići, Vujovići, Velaševići, Mališići i još neki, a na Petrušinski katun Okrugljak i: Radonjići, Vuletići, Bobičići, Lazarevići i Žunjići.
Na pavkovićke katune su izdizali iz Pavkovića: Jovanovići, Kalezići, Đurovići, Stojanovići.
Na vržegrmačke katune su izdizali Vržegrmčani: Mijajlovići, Stanišići, Stankovići, Milatovići, Perovići.
Na sve ove katune se putovalo sa stokom i po tri dana. Prema nekim podacima do kojih je došao moj sagovomik, nekad je bilo iz Bjelopavlića oko 400 koliba. Sve su one pravljene od suvomeđe osim kule brigadira Blaža Boškovića i komandira Jovice Radovića, koje su bile od klačine. Danas ima oko pedesetak koliba u koje se dolazi sa malo stoke. Ovo kažemo iz razloga što se nekada ovdje dogonila velika stoka, tako je bilo između 1930. i 1940. godine samo iz Bjelopavlića oko 40. 000 sitne stoke i oko 3000 govedi, oko 500 konja i nešto malo magaradi.
Izdig je bio prema dogovoru, a najčešće 15. juni, a povraćaj oko Mitrovdana. Niko nije smio izdići prije dogovorenog vremena. Svake godine se birao predsjednik bjelopavlićke Sinjajevine. Ovo je važilo i za Mojkovčane koji su ovdje izdizali.

Katuni Ćatovića lokva

Katuni Ćatovića lokva se nalaze na obroncima Sinjajevine ispod Gusara. Predio je toliko veliki da se na njemu može smjestiti nebrojeno mnogo katuna. Ovdje izdižu Vukovići iz Štitarice. Ima oko desetak koliba. Udaljenost od katuna je oko tri sata pješačkog hoda zajedno sa stokom. Ovdje nema žive vode, već ljudi obezbjeđuju snježnice i za stoku i za domaću upotrebu. Izdig na ove katune je 10. juni i postoji dogovor da niko prije toga datuma ne smije izdizati. Ovo važi i za susjedne katune koji u neku ruku imaju zajedničku ispašu. Da kažemo i to da su ovi Vukovići iz Donje Štitarice. Kolibe su dosta grupisane. Malo ko sada izdiže.

Baltića i Vukovića katuni

Katuni Baltića i Vukovića se nalaze na obroncima Sinjajevine i oni su jedni do drugih. Isto kao i na ostalim katunima na ovom dijelu Sinjajevine, uslovi za stočarenje su skoro isti. Koriste se snježnice, jer druge vode nema. Okolo ima šume koja se koristi za domaće potrebe. Ovdje izdižu iz Donje Štitarice: Baltići, Vukovići, Rakočevići, Boškovići, Vujisići, Novakovići, Zindovići i Škrgovići. Udaljenost katuna od sela je oko tri sata pješačenja sa stokom. Izdig je isto kao i u ostalim katunima na ovom području, oko 10. juna, a zdizanje u kasnu jesen. Kolibe su razbacane, ali ih ima i grupisanih.

Čobeljića katuni

Čobeljića katuni se nalaze između Bunarina i Vukovića katuna. Tu je mali broj koliba, otprilike pet ili šest. Nalaze se relativno blizu jedni drugima. Ovdje izdižu Čobeljići iz Gornje Štitarice. I njima je udaljenost katuna od sela oko dva i po do tri sata pješačkog hoda, podrazumijevajući da tjeraju stoku ispred sebe. Koriste se snježnice, a ima i šume dosta. Izdig je oko 10. juna, a povraćaj u kasnu jesen.

…………………………………………………..
…………………………………………………..
…………………………………………………..
…………………………………………………..

Mještani sela Bjelojevića: Radovići, Kruščići i Mišnići su imali svoje katune na Bjelasici na mjestu zvanom Ljepodo. Ktuni su udaljeni od sela za oko tri do četiri sata pješačkog hoda. Inače, ovdje je po svemu slično kao i na drugim katunima na ovom dijelu Bjelasice. Ima dosta žive vode, šume i pašnjaka. Kolibe su blizu jedne drugima.

Opština Nikšić

Katuni nikšićke opštine: Vučje, Rađeva, Konjsko, Lukavica, Rekočica, Rupa Stanjevića, Zajezero, Štitovo, Pribatov do, Njegoš, Somina, Volujak, Jasikovac, Igrišta, Stanjevića rupa, Vodni do, Ivan – begov katun, Crnački katuni, Šljemena, Katun na Šljemenu, Vodni do, Studeno, Zagorački katun, Selički katun, Katuni na Bogmilovićkoj planini, Orani do, Katun na Milojevićkoj planini, Drenoštički katuni, Golijski katuni, Bijela dola, Vujadinov katun, Siljevci, Đed, Meka dola, Vjetrno, Vrbovica, Dragov katun, Zeleni Meteriz, Jasike, Jovanov katun, Lovna dola, Mramor, Orlujac, Dočići, Osječenica, Perovića katun, Prosječeno ždrijelo, Seljkovac, Stari katun, Šulov do, Bara Elečka, Ograda (Borje), Kozja greda, Pivnice, Jasikova kita, Petrova dola, Duga, Stoge, Suva bara, Utes (Zaglavci), Crnovrh, Čardak, Štukeljinapoljana, Vukotine Golije, Bijela gora, Bare Bojovića, Ćeranića gora, Srijede, Golije, Nozdra, Dubrave, Jasenovo polje, Vojnik.

Katuni na Vučju

Donje i Gornje Vučje je lijepa planina na kojoj su od davnina izdizali sa stokom mnogi stočari iz raznih mjesta. Veliki pašnjaci i livade omogućavaju držanje većih stada ovaca i koza i krda govedi. Na prostoru Vučja, kuda su razastrti katuni, ima dosta vode u bunarima (živa voda), a oni kojima su bunari daleko spremaju snježnice. Na svakom koraku je dosta šume koja se koristi za ogrijev i druge potrebe. Kolibe su ranije bile sve od suvomeđe pokrivene slamom. Unutrašnjost im je bila skoro ista kod svih koji su ih imali. Ognjište sa verigama i po koja stalaža za karlice. Malo je ko imao krevet. Obično se spavalo na zemlji i to tako što bi se položila neka daska i po njoj slamarica. Osvjetljenje je bilo pomoću luča koga su nalazili u obližnjim šumama. Pored kolibe su torovi za ovce i koze, a goveda se nijesu spraćala u torove. Na katune se izgonila stoka i to: ovce, koze, goveda, konji i onaj koji je imao i svinju. Kupio se skorup, tvrdi i manje meki sir. Prvo bi se stavljao u kace, a kasnije u mješine. Sve se ovo držalo u jednom uglu kolibe.
Na katune na Vučju su izdizali iz Lukova: Đukanovići, Đurđevci, Jocovići, Bajovići, a iz Granice: Krivokapići, Radovići i Markovići; iz Bršna Borovinići, Mrvoševići; iz Ozrinića Vujkovići i iz Oraha Todorovići. Udaljenost katuna od sela je tri -četiri sata pješačkog hoda, zavisno iz koga se sela izdiže. Izdizanje je oko Đurđevdana i može da izdiže kada ko hoće. Povratak u selo je ponekad kada počne prvi snijeg da pada. Inače treba reći i to da se ovce i koze čuvaju, a goveda odbijaju i ona uvijek sama uveče dojave.
S obzirom da katuni na ovoj planini zauzimaju veliki prostor, to su i kolibe dosta razbacane, po planini. Ima na nekim mjestima i grupisanih, i to najčešće kada su u pitanju rođaci ili bratstvenici.
Velika i Mala Rađeva je planina na koju izdižu mještani sela Granice i to: Musovići, Jocovići, Vukotići, Banićevići, Škuletići, Radusinovići i Tomanovići, a iz Oraha: Gojkovići, Radovići i Todorovići. Katuni su relativno blizu sela. Može se pješke sa stokom stići za jedan i po sat. Izdig je oko Đurđevdana i pravilo je da može izdizati kada je ko htio, a povraćaj je skoro do zimskih dana, ili kako seljani kažu do snijega se ostaje na katunu. Ovi katuni nijesu imali vode, već se obezbjeđivala snježnica i to svak za sebe. Na ovim prostorima ima dobrih livada i njiva. Kažu da ovdje uspijeva izuzetno kvalitetan krompir. I ovdje se ovce i koze čuvaju, a goveda odbijaju. Kolibe su dosta razbacane po planini, osim rijetkih slučajeva gdje su po tri, četiri nešto bliže jedna drugoj.

Katuni na Konjskom

Nešto malo niže od Lukavice prostire se planinska oblast Konjsko. To je golet obrasla planinskom travom, a prošarana livadama i njivama. Istina, kraj je dosta bezvodan i oskudan šumom, ali to nije razlog da ovdje ne uspijeva kvalitetan ječam, raž, ovas, krompir, kupus i drugo. Isto tako i livade su dosta dobre. Kada je ovo ovako, onda je lako zaključiti da se ovdje nalaze dobri katuni. Mještani sela Liverovića: Mušikići, Mitrovići, Jovanovići i Ćipranići izdižu sa ovcama, govedima i konjima svake godine početkom juna, a zdižu krajem oktobra. S obzirom da je kraj bezvodan, ljudi obezbjeđuju snježnice, a po neko ima i bistijernu. I drva za ogrijev se dogone na konjima iz planine. Kolibe su bile od brvana na dvije vode. Kažemo, bile su, jer danas ovdje ima dosta i vikendica, ali su ostale i kolibe iz ranijeg vremena. Unutrašnjost je ista kao i u ostalim kolibama na Lukavici. Čobani su i za ovcama i za govedima, jer se moraju čuvati od vukova, i obradiva imanja od poare. Od mlijeka se sprema skorup i tvrdi sir koji se vadi iz kaca i sabija u mješine. Po neko pravi i masni, ali u manjim količinama. Što se tiče rasporeda katuna, može se reći da su ovdje odaljeni jedni od drugih više nego i na jednom drugom prostoru. Mještani koji izdižu na Konjsko ne mogu stići prije tri, četiri sata hoda.

Katuni na Lukavici

Na planini Lukavici je bilo dosta katuna na koje su izdizala razna bratstva pa i plemena. Ova lijepa planina obiluje prostranim pašnjacima i dosta tekuće vode, a što se tiče šume, ona je malo dalja od katuna. Kolibe na ovim katunima su suvomeđe pokrivene daskom, šindrom i busenjem. Najčešće su na dvije vode, a ima po koja i na jednu vodu. Unutrašnjost koliba je kao i svuda drugo. Prizemljuša sa ležajevima napravljenim na najprostiji način. Na četiri kolca postavljene ljese i po njima granje, slama i sl. i na kraju slamarica ili neki guber. Ognjište sa verigama i po koja polica za karlice i posuđe. Mrs se kupio u kace, a zatim se spremao u mješine. Skorup, meki i tvrdi sir. Ishrana je bila: kačamak, kukuruzni hljeb, pasulj, popara, krtola i ko je donio nešto od suvoga mesa.
Prema predanju, knjaz Nikola je na traženje Zagarčana da im da negdje izdig za stoku, tražio od župskog kapetana da im da u Lukavici pašu, što je ovaj i učinio. I Piperi imaju na ovoj planini svoje katune, a pašnjaci su isti, zajednički sa Zagarčanima.
Zagarčani putuju do Lukavice cio dan i noć, naravno tjerajući ovce, koze, goveda i konje. Usput bi negdje zanoćili, ali bi iz noći krenuli dalje. Ovce koje čobani čuvaju su se dogonile u torove, a goveda bi sama dolazila, pa bi se i ona zatvarala u torove. Muzla se stoka dva puta dnevno. Na ovim katunima postoje dvije dobre pijaće vode, dva izvora, a bolji i veći je tzv. Turska Kamenica, od koje otiče dobar potok. Drva za ogrijev su dosta daleko. Ima oko 5 kilometara do Suvoga Vrha i Jovanovog vrha, odakle na konjima dogone drva za kućne potrebe. Ovdje na ovom prostoru imaju dva katuna. Donji ispod Bara i gornji ispod Malog župana. Kolibe su neravnomjemo raspoređene. Ima ih koje su bliže jedna drugoj, a ima ih koje su dosta udaljene. Ovo sve kako je diktirao teren.
Na Lukavicu iz Zagarča izdižu: Ćupići, Velimirovići, Stamatovići, Šćepanovići, Otaševići, Mrakovići, Radonjići, Đuričkovići, Kekovići, Raičevići.

Katuni na Rekočici

Rekočica je ogranak planine Štitovo na kome ima katuna iz nekih bjelopavlićkih sela. Svi katuni su smješteni na reklo bi se, jednoj glavici, odakle se pruža lijepi pogleda na veliko prostranstvo ove planine. Kraj je dosta bezvodan. Obezbjeđuju se snježnice i vještačke lokve za pojenje stoke. Šume ima dosta, a pašnjaci su, takoreći, nepregledni. Ovce se čuvaju, a goveda odbijaju i sama dolaze uveče kod koliba. Za goveda nema torova, a za ovce su nekada bili visoki po dva metra, a u zadnje vrijeme ovce se i ne izgone. Od katuna na Rekočici do sela je dosta dug put. Pođe se sa stokom: ovcama (ranije), govedima, magaradima i ko ima konje, oko dva sata poslije pola noći i na katune se stiže oko četiri sata poslije podne, što znači da se putuje oko 14 sati, a ponekad i malo duže.
Kolibe na ovim katunima su od suvomeđe, čiji su zidovi dosta debeli i visoki oko 1,5 metara. Pokriveni su cijepanim daskama na dvije vode. Unutrašnjost kolibe je najčešće takva da je pola kolibe popođeno daskama i tu se nalazi po koji krevet napravljen na najprimitivniji način. Na donjem dijelu je ognjište, najčešće u jednom uglu, a ne na sredini kao u većini koliba na drugim katunima. Slamarice se pune šužbinom koju nalaze na katunu. Stoka se muze dva puta i od mlijeka se pravi skorup i tvrdi sir, pa se ovo sjedinjuje u mješine i dobija se mješavina. U drugoj mješini je samo tvrdi sir. Ishrana onih koji su na katunu je dosta jednostavna. Jede se kačamak, popara, pasulj, krtola, kukuruzni hljeb, ko ima suvog mesa donijeće i njega. Na ove katune izdižu mještani sela Pažića: Stojanovići, Vukovići i Kalezići; iz Veleta Đurovići; iz Krivača i Sretne, Pavićevići i Đurovići i iz Mosora, Jovanovići. Udaljenost koliba jednih od drugih je najviše oko 250 metara. Da kažemo i to da se Štitovo i katuni koje smo naveli graniči sa planinom Maganik i katunima na njemu iz Rovaca.

Rupa Stanjevića

Katuni na Rupi Stanjevića na Štitovu su brojčano mali i skoro su grupisani na malom prostoru. Oni su ustvari nastavak katuna na Rekočici, a paša im je zajednička. I ostale karakteristike ovih katuna su u cjelini istovjetne sa katunima na Rekočici. Ovdje izdižu mještani iz Gostilja, Stojovići i Đalevići. I za njih je dosta dug put pješačenja sa stokom. Treba im najmanje 6 do 7 sati pješačenja, tjerajući stoku ispred sebe.
Mi smo o nekim katunima na Lukavici govorili, i to prije svega o katunima na koje izdižu Zagarčani. Međutim, Lukavica je velika planina i na njoj ima više katuna. Sve one osobine koje smo rekli o Lukavici odnose se i na katune Zajezero na koje izdižu neka bratstva iz Pipera. Prije svega, iz Đurkovića su: Lakočevići, Dragovići, Vukovići, Vukotići, Đukići, Piletići i Jovanovići; iz Stijene Piperske: Markovići, Božovići i Milutinovići; iz Blizne Popovići i Jovančevići; iz Crnaca: Ljumovići, Simovići, Grujovići i Gligorovići; iz Rogama: Vučinići, Stamatovići, Rajkovići i Radevići; iz Rijeke Piperske: Radovanovići i Bojovići; iz Petkovića Miličkovići i Tiodorovići. Udaljenost ovih sela od katuna je oko jedam cio dan i drugi do podne. Izdig je bio na Troičindan i niko nije smio izdići prije toga vremena. Povraćaj je bio oko Svetog Tome i ostala je uzrečica – Sveti Toma da se ide doma. Kolibe su grupisane po bratstvima.

Katuni na Štitovu-Pribatovom Dolu

Katuni na Štitovu, odnosno na Pribatovom dolu na Štitovu su po mnogo čemu slični katunima na Rekočici, koji se takođe nalazi na ovoj poznatoj planini. Odje su izdizali mještani sela Đurkovića: Lakočevići, Vukovići, Dragićevići i Đukići. Njima je potrebno da putuju čitav dan sa stokom da bi došli do katuna. Da kažemo i to da su ovdje izdizali i mještani Rogama, Vučinići i Radevići. O ambijentu Štitova je dosta rečeno, a mi da dodamo da je i ovdje oskudica sa vodom i da se koriste snježnice. lzdig je početkom maja, a povraćaj krajem septembra. Kolibe na ovom katuništu su dosta razbacane.

Katuni na Njegošu

Planina Njegoš je poznata po mnogo čemu. Između ostalog, u istorijskim izvorima se pominje kao rasadnik nekih poznatih bratstava u Crnoj Gori. Ispod planine Njegoš su na Njeguše doselili Petrovići, Punoševići, Erakovići i drugi. I kao prirodni ambijent je izuzetno dobra za stočarenje. Tu su podigli svoje katune žitelji nekih banjanskih sela, kao što su iz Tupana: Erakovići, Kilibarde i Miljanići, a iz Prigradine Matovići i drugi. Ova planina pruža mnoge pogodnosti za stočarenje. Tu su na svakom mjestu vrela, livade, šuma i bogati pašnjaci. Dok se livade ne pokose za ovcama, kozama, govedima i konjima su išli čobani, a pošto se završi kosidba, goveda se odbijaju na prostrana pasišta. Katuni na Njegošu su relativno dosta udaljeni od sela. Za dva do četiri sata tjerajući stoku može se stići iz Tupana i Prigradine. Izdig je oko 1. juna, a povraćaj krajem septembra. Kolibe na ovim lokalitetima su više grupisane.

Katuni na Somini

Prema kazivanju starih ljudi knjaz Nikola I Petrović je dao Sominu bratstvima iz Klenka: Baćovićima, Antovićima, Lučićima, Đurkovićima, Gligorovićima, Tomaševićima, Zečevićima, Grbovićima. Nešto kasnije ova bratstva su Sominu podijelila između sebe (po bratstvima), a bratstva su opet izvršili podjelu po porodicama, poslije čega su se sve porodice stalno naselile na ove prostore izuzev Baćovića. Karakteristično je da su ovdje kolibe građene od tvrdog materijala. Od kamena sa malterom.
Najveći broj koliba je bio pokriven ražanom slamom i imale su po dvije prostorije. Jedna od tih prostorija je služila kao ostava za bijeli mrs i druge potrebštine, a moglo se i spavati u njoj. U drugoj prostoriji je bilo sve kao i u ostalim kolibama na ovom prostoru. Ognjište, po koji krevet ili palača, stalaža, sinija, škanjevi i drugo. Torovi na katunima su bili od kamenih zidova (suvomeđa). Nastojalo se da zidovi budu što visočiji. Svako je imao i psa čuvara.
Rekli smo da su Baćovići jedini ostali sa svojim katunima. Njima je bilo potrebno da na katune izdignu sa stokom oko četiri sata pješačkog hoda. Koristili su vrela, a na samom vrhu planine postoji Hercegova Luka i izvori, a imaju i dva bunara u kojima uvijek ima vode. Šume ima dovoljno, a paša je takoreći nepregledna.
Izdig je oko 1. juna i ostaje se do kraja septembra, a po neko ostaje i duže. Kolibe su dosta zgusnute i nalaze se u krugu od 100 do 200 metara.
Da kažemo i to da je Somina dobar primjer gdje su se katuni kao ljetnja boravišta sa stokom pretvorila u stalna naselja. Istina, ovih primjera ima dosta naročito po katunskoj nahiji o čemu će biti više govora kada budemo govorili o tim prostorima.

Katuni na Volujaku

Planina Volujak je Bogom dana za stočarenje i na njoj su bili i sada postoje mnogi katuni sa područja Pive, a evo i sa područja Oputne Rudine. Iako je udaljenost planine od sela Oputne Rudine najmanje dva dana i dvije noći, tamo su izdizale mnoge porodice kao što su: Komari, Vujovići, Papići, Perućice, Gudelji, Šupići, Perišići, Lalićevići, Šekarići, Komnenići, Aleksići, Kecojevići i možda još po neko. Na ovim katunima ima dovoljno izvorske vode, a tu je i Trnovačko jezero. Pašnjaci su takoreći nepregledni. Ima i šume koja se može koristiti za domaće potrebe. Izdig na ove katune je oko 1. juna i ostaje se do kraja sep-tembra i ako je vrijeme lijepo ostaje se i duže. Kolibe su relativao razbacane, ali ima i onih koje su dosta blizu jedna drugoj. Sve ovo zavisi od izbora mjesta za katun.

Katuni na Jasikovcu

Jasikovac je planina iznad sela Prage na kojoj ima livada, njiva, šume i bunara. To nisu klasični bunari, ali se u njima zadržava voda i najčešće štedi i za domaće potrebe i za pojenje stoke. Ovi katuni su dosta blizu sela Prage na koje izdižu: Gezovići, Radulovići i Vuksanovići. Za pola sata hoda mogu sa stokom izaći na katune. Po broju koliba ovi katuni su dosta mali. Ima ih sedam, a sada samo jedan izdiže. Ranije se izgonila stoka, ovce, goveda i konji, ali ne u nekom velikom broju. Izdig je bio oko Đurđevdana, a povratak u kasnu jesen. Kolibe na ovom katunu su u potpunosti iste kao i na drugim katunima ovoga kraja.

Katuni Igrišta

Katuni Igrišta su nastavak katuna Jasikovac i čine jedinstvenu cjelinu, posebno kada je u pitanju paša. I ovdje su bunari, livade, njive i šuma. Pasište je dosta veliko i čini cjelinu sa pasištem Jasikovac. U njivama seljaci siju žito, krtolu, kupus, pasulj i drugo. Izdižu sa ovcama i govedima i ko ima konjima. lzdig je takođe početkom maja, a povraćaj u kasnu jesen. Udaljenost katuna od sela je oko pola sata pješačkog hoda sa stokom. Ovdje izdižu mještani Prage: Musići, Šarovići, Vukotići, Gezovići, Mašulovići i Mijanovići. Kolibe su dosta česte.
Stanjevića rupa se nalazi na planini Štitovo o kojoj je bilo dosta riječi i sve što smo rekli o Stanjevića rupi na koju izdižu mještani Gostilja je isto i za dio ovih katuna na koje izdižu iz Martinića: Minići, Brajuškovići, Stojovići, Đurovići, Raspopovići, Bešići, Čagorovići, Brajuškovići, Batrićevići, Lajovići, Marunovići i drugi. Da bi stigli na ove katune potrebno im je tjerati stoku cio dan. Izdig je poslije Đurđevdana i ostaje se do oktobra. Kolibe su dosta razbacane.

Katuni Vodni Do

Vodni do se nalazi ispod samog vrha Lukavice i to na njenom kraju. To je ustvari nastavak katuna Šljemena. I ovdje imaju samo dvije ili tri kolibe. Ovdje izdižu mještani Crnaca i Seoca. Udaljenost ovih katuna od sela je oko dva dana hoda sa stokom. Koriste se snježnice za domaće potrebe, a lokve za pojenje stoke. Izdig je kao i na ostalim katunima na Lukavici.

Katuni Podjelje

Katuni zvani Podjelje se nalaze na planini Stoge koja se prostire između Njegoša i Golije. Na ove katune izdižu mještani Miločana: Nikovići, Đukanovići, Božovići. Pašnjaci na ovoj planini su dosta prostrani na kojima se može naći po koja lokva za pojenje stoke, a za domaće potrebe se koriste snježnice i ublovi.
Ima dosta šume za domaće potrebe. Ovdje se izdizalo odmah poslije Đurđevdana, a povraćalo u kasnu jesen. Bilo je i onih koji su zimovali na katunu. Inače, katuni su udaljeni od sela oko tri sata pješačkog hoda. Kolibe su dosta razbacane. Na katun je mogao ići kada je ko htio. Nije bilo ograničenja.

Katuni Sjenokosi

Katuni zvani Sjenokosi se nalaze na planini Zla gora koja se nalazi prema planini Njegoš. I ovdje su izdizali mještani Miločana: Milići, Perutovići, Živkovići, Vučinići. Udaljenost katuna od sela je oko dva sata pješačenja sa stokom. Na ovom prostoru je bila jedna živa voda, ali manjeg kapaciteta. Inače su se koristile snježnice. Razbacanost koliba je relativno mala. Ostale osobine ovih katuna su iste kao i u Podjelje.

Katuni Srijede

Katuni zvani Srijede se nalaze na istom potezu kao i gore navedeni. Ovdje su izdizali mještani Gornjeg Polja iz Rastovca: Jaredići, Vujičići, Pantovići, Toljići, Đorojevići i drugi. Udaljenost katuna od sela je nešto malo dalja i sa stokom je potrebno da se pješači oko četiri sata. Inače i ovdje su snježnice i dobra paša. I šume ima za potrebe katuna. Izdig i povraćaj su isti kao i kod drugih katuna na ovom području.

Katuni Golije

Mještani sela Vira iz Gornjeg Polja: Simanići, Vujičići, Međedovići, Perkovići, Tadići i drugi su imali svoje katune zvane Golije. Do katuna se moralo putovati sa stokom oko pet do šest sati. Prostor je siromašan s vodom, pa su ljudi koristili snježnice i po koji ubao. Ispaša je dobra, a i šume za ogrijev ima. Kolibe su tu i tamo grupisane, a imalo ih je koje su nešto malo udaljenije.
Katuni zvani Nozdra se nalazi između Golije i Zabrana -Stoge i to je veliki prostor pogodan za stočarenje. Obiluje i sa živom vodom. Ovdje je čuvena turska karaula, gdje se i nalazi živa voda. Na ove katune izdižu skoro svi mještani vidrovanskih sela: Popovići, Samardžići, Kuzmani, Simanići i drugi. Katuni su udaljeni oko četiri do pet sati pješačkog hoda, računajući da se stoka tjera ispred sebe. Izlazak na katune i povraćaj su u isto vrijeme kao i na ostalim katunima koje smo naprijed naveli.

Katuni Dubrave

Katuni Dubrave ili Petnje brdo se nalaze ispod planine Šišmana. Ovdje su izdizali mještani Gornjeg Polja: Međedovići, Milići, Mijanovići i drugi. Planina je bogata dobrom pašom i šumom. Koriste se snježnice i po neka lokva za stoku. Kolibe su razbacane na većem prostoru. Do katuna se stiže sa stokom za oko tri sata pješačkog hoda. Druge karakteristike ovih katuna su iste kao i kod susjednih koje smo opisali.

Katuni Jasenovo polje

Jasenovo polje na Javorku ispod Vojnika se odlikuju izuzetno dobrim uslovima za stočarenje. Na više mjesta ima i žive vode, a ujedno se koriste i snježnice. Mještani sela Šipačnog: Đokovići, Durutovići, Mijatovići, Todorovići, Vuksanovići, Marići su imali svoje katune na ovim prostorima. Udaljenost je relativno mala i do katuna se može stići sa stokom za jedan do dva sata hoda. Kolibe su dosta udaljene jedna od druge, a ima ih i koje su blizu.

Katuni na Vojniku

U mnogo čemu se odvajaju katuni na planini Vojniku. Ima dosta žive vode, dobrih pašnjaka i šume kakve želiš. Za mještane Prage: Raduloviće, Mašuloviće, Gezoviće i druge je lako doći do katuna, jer je udaljenost oko jedan sat hoda. Izdig je krajem maja, a povraćaj u kasnu jesen. Kolibe se nalaze na manjem rastojanju jedne od drugih.

Ivan – begov katun

Odmah ispod Crvenog ždrijela na Lukavici je Ivan – begov katun, ili katuni. Prema predanju ovaj katun je osnovao prije pet stotina i više godina Ivanbeg Crnojević. Na ovo upućuju i stihovi koji se prenose s koljena na koljeno:

“Dovija se zmija iz kamena
U kolibi kneževoj večera
I zakla mu, stoji u predanju
Dvoje malo djece na spavanju
Kuka jadna Ivanova Mara
Svu planinu u tugu pretvara…

Poslije toga ovdje je Ivanbeg posadio jednu ružu u znak sjećanja na svoja dva sina i pjesma se nastavlja

I ta ruža Iva gospodara
I dan danas raste i behara”

Sve ono što smo rekli za katune na Lukavici se odnosi i na ove katune. Treba reći da je i ovo kraj oskudan s vodom, ali ovi imaju jedan mali izvor iznad Crvenog Ždrijela, koji se dosta koristi. Izdig je oko Đurđevdana, a povratak u kasnu jesen. Do katuna iz Pipera se ide oko dva dana hoda. Ovdje izdižu mještani Seoštice. Sada su u funkciji samo tri četiri katuna.
Takođe na Lukavici su i katuni sela Crnaca iz Pipera i to: Gligorovića, Ljumovića, Simovića i Grujovića. Ovdje ima po malo vode koju popularno zovu kapavica. Ostalo je isto kao na ostalim katunima na Lukavici. Iako je bilo dosta koliba, sada ih je ostalo svega četiri. Do katuna se putuje skoro dva dana, a izdig je kao i na ostalim katunima ovoga podneblja.

Katuni Šljemena

Po broju koliba ovi katuni spadaju u manje brojne katune. Nalaze se odmah ispod Crvenog ždrijela na Lukavici. Ovdje izdižu mještani sela Crnaca iz Pipera. Udaljenost katuna od sela je dva dana pješačenja sa stokom. Kraj je bezvodan. Koriste se snježnice i po koja lokva za stoku. Ovdje imaju samo dvije tri kolibe. Izdig je isti kao na ostalim katunima ovoga kraja.

Katuni na Šljemenu

Rekli smo da je Lukavica Bogom dana planina za stočarenje i da je na njoj veliki broj katuna. Među njima je i plato Šljemena na kome se nalaze piperski katuni. To je kraj gdje nema vode, pa se koriste snježnice i po koja kapavica. Udaljenost katuna od sela je oko jedan i po dan hoda, odnosno, ako bi se pošlo u dva sata poslije pola noći moglo se stići na odredište uveče u prvi mrak. Ovdje su izdizali: Ljumovići, Vukašinovići, Jelenići, Radetići, Simovići, svi iz Kopilja, Crnaca i Radovča.
I ovdje je izdig bio na Trojičindan, a povratak na Tomindan. Kolibe su dosta razbacane. Treba reći i to da danas na ovim katunima imaju samo tri kolibe koje su u funkciji.

Katuni na Vodnom Dolu

I ovo su katuni koji se nalaze na Lukavici. Sve karakteristike koje smo rekli za Šljeme mogu se reći i za Vodni do. I ovdje su snježnice i po koja kapavica. Ispaša je takoreći nepregledna. Ovdje izdižu Vukašinovići iz Radovča i Radevići iz Ožega. I njima je potreban cio dan i dobar dio drugoga dana da pješače sa stokom dok izađu na Vodni do. Izdig je takođe na Troičindan, a povratak u kasnu jesen. Kolibe su dosta razbacane. Da kažemo i to da je ovdje nekada bilo od 10 do 15 katuna, a sada ih ima samo tri.

Pješivački katuni

Katuni na području Pješivaca imaju dosta zajedničkih karakteristika koje ćemo opisati da se ne bi ponavljale kada budmo govorili o svakom pojedinačno. Iako u Pješivcima u prošlosti nije bilo mnogo stoke, ipak su skoro svi žitelji sela imali svoje katune. Držale su se ovce, koze, goveda, magarad i konji. Rijetko je ko imao svinju, bar što se tiče do kraja DžIDž vijeka. Kolibe na katunima su sve od suvomeđe. Zidovi su debeli i do 80 santimetara, a pokrivene su kamenim pločama ili ražanom slamom. Unutrašnjost kolibe je takva da je sva zemlja utabana. U jednom kraju je ognjište iznad koga su verige, a u drugom kraju su rozge preko kojih je najčešće suva paprat, i po njoj neka prostirka na kojoj se spava. Tu su negdje smještene i kace sa sirom i skorupom. Ili na zidu ili na nekoj stalaži su karlice za razlijevanje mlijeka i držanje posuđa. Veličina kolibe je zavisila od brojnosti porodice za koju se koliba gradi. U neposrednoj blizini kolibe su torovi za ovce i koze i za goveda.
Torovi su pravljeni od suvomeđe -zid od kamena, po mogućnosti što visočiji ili od taraba ili u nekom slučaju i od pletenog pruća. Kućara za čobane nije bilo. Svaki katun je imao po psa, koji je držan privezan pored tora. Na katunima su se morale čuvati i ovce i koze, a i za govedima je morao ići čobanin. Muža je bila dva puta dnevno, ujutro i predveče kada se dogoni stoka sa paše. Skoro na svim katunima je bilo livada koje su se kosile i po koja njiva gdje se sijao kukuruz, krompir, boranija, kupus i sl. Zavisno od vremenskih uslova, rod je mogao da bude i dobar. Što se tiče ishrane, možemo reći da je bila dosta jednolična. Jelo se zelje sa parčetom suvoga mesa, ako ga je bilo, zatim, kukuruzni hljeb, pasulj, krompir, bijeli mrs, kupus, kačamak, rjeđe cicvara i sirovo meso. Objedovalo se za niskom okruglom sinijom, a sjedelo se na škanjevima, trupinama ili nekom kamenu. Najčešće se jelo iz jednog suda. Osvjetljenje je bilo od ognjišta ili luča. Što se tiče vode, tu je bio najveći problem. Ljudi su pravili ublove (bunare) u koje se sakupljala kišnica. Rijetko je ko imao na katunu izvor ili lokvu za pojenje stoke. Na katune nijesu uvijek izlazile čitave porodice, već je po neko ostajao u selu, a posebno ako je neko staro čeljade koje nije moglo putovati pješke. S obzirom, da ovi katuni nijesu mnogo udaljeni od sela to se moglo uvijek doći u selo, oposliti koji posao i obići one koji su tu ostali. Mislimo da smo sa ovih nekoliko zajedničkih karakteristika pješivačkih katuna olakšali čitaocu da bolje shvati njihov ambijent u cjelini.

Katuni na Studenom

Studeno se nalazi u pravcu Garča. To je predio na kome ima lijepih livada i po koja njiva. U dno Garča ima jedan izvor, ali nije dovoljan za sve, pa su ljudi napravili ublove iz kojih se snabdijevaju vodom. Po prostranom pasištu ima i šume za domaće potrebe. Ovdje izdižu mještani sela Dola Pješivačkog: Pavićevići, Antovići i Matkovići. Udaljenost katuna od sela je od jednog do jednog i po sata pješke, goneći stoku ispred sebe. Izdig je oko Petrovdana, a povraćaj u septembru ili još kasnije. Na katune se ne smije izdizati prije onoga dana koga su odredili seljani, inače bi kmet kaznio onoga ko izdigne ranije. Ovaj princip važi za sve pješivačke katune. Kolibe su dosta razbacane.

Zagorački i Seliški katuni

Zagorački i Seliški katuni se nalaze zapadno od Studenog. Ovdje izdižu mještani Zagorka: Lakčevići, Đukići i Radojevići, a iz Selišta Markovići i Ilići. I jednim i drugim je potrebno da tjerajući stoku ispred sebe pješače oko dva sata dok ne dođu na katune. Izdig je na Petrovdan, ili dan koji se odredi, odnosno za koji se dogovore. Zdizanje je krajem septembra. Na ovim katunima ima dosta livada i njiva u vrtačama, a svuda je okolo šuma. Voda je iz ublova koju svi dosta štede, pogotovo ako je suša. Kolibe su dosta razbacane.

Katuni na Bogmilovićkoj planini

Bogmilovićka planina se nalazi prema Lupoglavu, odnosno ispod planine Lupoglav. Katuni na ovoj planini su po predanju poznati od najranijih vremena. Ustvari, svi katuni u Katunskoj nahiji su starog porijekla. Ovdje na Bogmilovićkoj planini su dobre paše. Ima dobrih livada i njiva, ali je oskudica sa vodom. Koriste se ublovi. Šume za potrebe domaćinstva ima dovoljno. Na ove katune su izdizali mještani Bogmilovića: Boškovići, Perovići, Milunovići, Mijuškovići i Adžijići. Udaljenost sela od katuna je oko dva sata hoda, podrazumijevajući da tjeraju stoku ispred sebe. I ovdje su izgonili ovce, koze, goveda, konje, magarad. lzdig je isti kao i na ostale katune u Pješivcima. Kolibe su dosta raštrkane.
Orani do se nalazi na Vitasojevićkoj planini, koja je udaljena od sela Vitasojevića oko 9o minuta pješačkog hoda. Radi se o starim katunima za koje se priča da su bili i prije dolaska Turaka u ove krajeve. To je lijepi predio na kome ima dobrih livada i po koja njiva. Ima i šume, a pasište je takoreći nepregledno. Voda se oduvijek koristila iz ublova. Mještani Vitasojevića: Spasojevići, Radojevići, Savićevići i Miloševići, kao bratstvenici i Minići su izdizali na ove katune. Nijesu imali mnogo stoke, ali ono što je bilo ovaca, koza, po koja krava i par volova, konji i magarad su bili kvalitetni. Iako su bili bratstvenici, kolibe su im bile razbacane. Bilo ih je koje su udaljene jedna od druge po 200 metara pa do 500 metara i više. Izdig je oko Petrovdana, po dogovoru.

Katuni na Milojevićkoj planini

Milojevići su susjedno selo Vitasojevića i oni su imali svoje katune na svojoj planini koja se nalazila zapadno od Oranog Dola. To su lijepi predjeli na kojima ima dobrih livada i dobre paše. Ima i šume koja se koristila za domaće potrebe. Voda je iz ublova. Ovdje su imali svoje katune mještani Milojevića: Radulovići, Rosandići, Pajovići. Tjerajući stoku ispred sebe mogli su izaći na katune za manje od dva sata. I ovdje su kolibe dosta razbacane. Izdig je bio o Petrovdanu, a povraćaj u kasnu jesen.

Drenoštički katuni

I Drenoštica je imala svoju planinu na kojoj su bili katuni njenih žitelja. Ta planina se nalazi prema Kupić planini, a nešto južnije od Budoša. I ovdje su uslovi za katunski način života bili dosta povoljni samo da nije bilo po malo problema sa vodom. Voda je bila iz ublova, pa u sušnom periodu je bilo oskudice, kao i na ostalim pješivačkim katunima i ne samo pdešivačkim, već i šire. Ispaša je dobra, a tu su i dobre livade. Udaljenost katuna od sela je oko dva sata pješačenja sa stokom. Izdig je takođe o Petrovdanu, a povraćaj krajem septembra pa i duže se ostajalo. Kolibe su dosta razbacana. Ovdje su izdizali Perunovići i Backovići iz Drenoštice.

Katuni Ljeskove doli, Jelina pećina, Međeđe Cerovoćko i Stubičko

Ovaj niz lokaliteta na kome se nalaze katuni više sela kao što su: Bogetići, Cerovo, Paprati, Stubica i druga se nalaze u jednom nizu koji gravitira prema Čevu. Ovdje na ove katune su izdizali: Dragićevići, Skuletići, Đurovići, Cebalovići, Magovčevići, Lješkovići i još dosta njih. Po konfiguraciji zemljišta i drugim osobenostima su u mnogome istovjetni ili u najmanju ruku slični. Oskudni su s vodom, a paše i šume ima dovoljno. Ponegde ima i po malo radne zemlje. Udaljenost od katuna je oko dva do tri sata pješačkog hoda sa stokom. Kolibe su dosta razbacane. Izdig je krajem maja, a povraćaj u kasnu jesen.

Golijski katuni

Predio Golije zauzima veliki prostor. Mještani tridesetak sela, koliko ih na ovom prostoru ima, su izdizali na svoje katune. Neki od ovih katuna se nalaze u nizu, odnosno nastavljaju se jedan na drugi, a neki su dosta udaljeni od ostalih.
Planina Golija je bogata pašnjacima i bila je sva pod šumom. Oskudna je sa izvorskom vodom. Ima nekoliko izvora, a dobar dio ljudi se snabdijeva vodom iz snježnica ili ublova. Tu i tamo ima po koja livada. Što se tiče uređenja katuna, načina izgradnje koliba, torova i ostalih objekata skoro je sve isto kao i na području Pive. I ovdje su se izgonile ovce, koze i goveda. Bilo je i konja. Izdig je bio oko 1. juna, a povratak u kasnu jesen. Da kažemo i to da je bilo snježnica iz kojih se snijeg morao vaditi pomoću čekrka, jer se nalazi u dubokim jamama. Takve snježnice su bile poznate: Jama Čekrklija, Perovića snježnica, Lednjača, Tripkovića snježnica, Bojovića snježnica, Markova snježnica, Žila. Neki od katuna imali su ublove za pojenje stoke, kao što su: Osječenica, Latično, Bijeli Ubo, Sinjevački Ublovi. Ove snježnice su djelimično koristili i susjedni katuni.

Katuni sela Donjih i Gornjih Kazanaca

Bijela dola

Ovdje izdižu bratstva: Antunovića, Papovića, Šukovića. Kod ovih katuna ima dobar izvor pijaće vode koji se nalazi kod Bijelog ubla. Kolibe su bile razbacane po Goliji.

Vujadinov katun

Na ove katune su izdizali Papovići. Smještan je na prostoru Dobreljice. Koriste snježnice. Kolibe su grupisane.

Katun Šiljevci

I ovi katuni se nalaze na Goliji. Ovdje izdižu Stanjevići. Koriste snježnice. Kolibe su jedna do druge.

Katun Đed

Ovaj katun se nalazi na istoimenoj planini. Ovdje izdižu Papovići. Koriste snježnice. Kolibe su grupisane.

Katuni Meka dola

Ovi katuni se nalaze na obroncima Golije. Ovdje izdižu porodice Antunovića i Papovića. Ovi mogu da koriste čatrnju koja se nalazi u austrougarskoj karauli. Inače i ovi imaju snježnice. Razbacanost koliba je neznatna. Udaljenost navedenih katuna od Kazanaca je oko jedan sat pješačkog hoda računajući da tjeraju stoku ispred sebe.
Izdig je, kako smo rekli, oko 1. juna ili ponekad i malo kasnije, što zavisi od trajanja zime i snijega.

Katuni Višnjića dola i Štitara

Katuni Vjetrno

Na prostoru Golije su i katuni Vjetrno na koje izdižu bratstva Višnjića i Tomovića. Prostor ovih katuna je dosta veliki i nadovezuje se na susjedne katune. Koriste snježnice, a kolibe su djelimično grupisane, mada ima i po neka da je udaljenija od ostalih.

Katuni Vrbovica

I ovi katuni se nalaze na Goliji. Ovdje izdiži Perovići iz Banjana. Koriste snježnice. Kolibe su skoro u neposrednoj blizini. Udaljenost ovih katuna od sela je nešto veća u odnosu na druga sela. Ovdje se koriste snježnice.
Na Dragov katun izdižu samo Tomovići i njihove kolibe su grupisane na dosta malom prostoru. Koriste snježnice, a ispaša im je zajednička sa susjednim katunima. Ovo je takođe lokalitet na Goliji.

Zeleni meteriz

Bratstvo Višnjića je jedini korisnik katuna zvanih Zeleni meteriz. Nalaze se na padinama Golije. Po prostoru nije veliki, a kolibe su tu i tamo grupisane. Koriste snježnice.

Katuni jasike

I katuni zvani Jasike se nalaze na obroncima Golije. Ovdje izdižu: Višnjići, Delibašići, Perovići iz Banjana i Tomovići. Prostor na kome se nalaze ovi katuni je dosta veliki, pa su i kolibe tu i tamo odmaknute jedna od druge. I ovdje se koriste snježnice.

Jovanov katun

Bratstvo Višnjića je jedini korisnik katuna zvanog Jovanov katun. To je relativno mali prostor koji obuhvata nekoliko koliba. Koriste se snježnice kao i na većini golijskih katuna.

Katun Lovna dola

Katuni zvani Lovna dola su rijetki među golijskim katunima, jer imaju izvorsku vodu zvanu Pištet. To je prava blagodet za ovaj kraj. Ovdje izdižiu: Đuranovići iz Višnjić Dola i iz Štitara. Bogatstvo paše, vode i šume su vrijedne osobine ovih katuna. Kolibe su dosta razbacane, a ima ih koje su blizu jedna drugoj.

Katuni mramor

Na samom vrhu Golije su smješteni katuni zvani Mramor. Ovdje izdižu bratstva: Jovovića, Miloševića i Perovića iz Banjana. I ovi ljudi koriste dobar izvor žive vode zvani Mramor. Prostor koji zahvataju ovi katuni je ogroman i izuzetno bogat dobrom pašom. Kolibe su dosta razbacane.

Katuni Orlujac i Dočići

Na katunima zvanim Orlujac i Dočići izdižu samo Delibašići. Ovo je dosta mali prostor na kome su smještene kolibe koje nijesu mnogo razbacane. Koriste se snježnice, a paša im je velika i dobra.

Katuni Osječenica

Na Goliji su i katuni zvani Osječenica gdje izdižu Višnjići. I ovo je po broju koliba dosta mali katun. Ljudi koriste ubao i snježnice. Kolibe su dosta grupisane.

Perovića katun

I ovo je golijski katun na kome izdiži Perovići iz Banjana. Mali je broj koliba i one se nalaze na relativno malom prostoru. Koriste se snježnice.

Katuni Prosječeno ždrijelo

Ovo je susjedni katun sa katunima zvanim Mramor. Nalaze se na samom vrhu Golije. Ovdje izdižu Perovići iz Cuca i Tomovići. I ovi mogu da koriste izvor Mramor, a inače se služe snježnicama. Kolibe su dosta grupisane.
U nizu golijskih katuna nalaze se i katuni Seljkovac na koje izdižu Višnjići i Perovići iz Banjana. Radi se o malom broju katuna. Svi koriste snježnice i za stoku i za domaće potrebe. Kolibe su jednim dijelom grupisane, a jedim dijelom udaljene jedne od drugih.

Stari katun

Ovo je u neku ruku susjedni lokalitet sa Seljkovcem. Ovdje izdižu Višnjići i Perovići iz Banjana. Koriste se snježnice. Koliba nema mnogo. Iste su dosta grupisane.

Katuni Šulov do

I ovo je dosta mali prostor na kome su smještene kolibe Delibašića. Golijski pašnjaci su im na domaku katuna i dosta su prostrani i bogati travom. Koriste se snježnice. Kolibe su grupisane.
Mještani sela Višnjića Dola na prostoru Golije imaju najviše katuna koji su raspoređeni po golijskim stranama. Predio je dosta bogat pašnjacima i šumom koja se može koristiti za domaće potrebe. Voda je, kako smo rekli, mahom snježnica koja se koristi i za stoku i za piće. Izdig na navedene katune je oko Vidovdana ili malo kasnije, a povraćaj skoro dok ne padne snijeg. Udaljenost katuna od sela je oko jedan sat pješačkog hoda ili možda malo više, podrazumijevajući sa stokom.

Katuni sela Štitara

Katuni Bara elečka

Na Lokalitetu Golije se nalaze katuni Bara elečkih. To su katuni na koje izdižu Đuranovići i Jovovići, kao i mještani sela Čarađe i Zaljutnice, Goranovići i sela Goslića Bjelice i Goranovići. Radi se o nešto većem lokalitetu na golijskoj visoravni. Ovdje nema izvorske vode već se koriste snježnice za sve potrebe na katunima. Prostranstvo je veliko i kolibe su grupisane po bratstvima.

Katuni Ograda (Borje)

Ovo su katuni koji imaju i izvorsku vodu, što je rijetkost na Goliji. Izvor zvani Zovido je dosta bogat vodom i može podmiriti potrebe pomenutih bratstava. Pored izvora po neko ima i snježnice. Bogatstvo paše i šume je obilato koje svi koriste. Kolibe su grupisane.
Osobine ovih katuna su skoro iste kao i prethodnih. I ovdje izdižu krajem maja ili početkom juna, a zdizanje sa katuna je u kasnu jesen. Udaljenost sela od katuna je oko jedan do dva sata pješačenja sa stokom.

Katuni sela Zlostupa

Katuni Kozja greda

Mještani sela Zlostupa Doknići su jedini koji izdižu sa stokom na katune zvane Kozja greda. Ovi katuni su dosta blizu katunima Ograda. Povoljnost ovih katuna je što imaju izvorsku vodu koju koriste sa susjednim katunima Ograda. Katuni se nalaze ispod vrha Golije. Kolibe su grupisane.
Nešto niže ispod golijskog vrha su katuni Vučurovića i Doknića. Dosta povoljni uslovi za katunski način življenja, jedino što je oskudica za vodom, koju dobijaju iz snježnica. Inače ima dosta paše i šume koju mogu koristiti za domaće potrebe. Kolibe su djelimično grupisane.

Što se tiče katuna sela Zlostupa može se konstatovati da su uslovi življenja skoro isti kao i na ostalim susjednim katunima koje smo naprijed opisali. Udaljenost sela od katuna je oko jedan sat i po pješačkog hoda sa stokom.

Katuni sela Zaljutnice

Katuni Jasikova kita

Jasikova kita pripada planini zvanoj Đed. Ovdje izdižu Petrovići iz Cuca. Prostranstvo ovih katuna je veliko, odnosno, koje koriste za pašu. Teren je bezvodan i koriste se snježnice i za domaće potrebe i za stoku. Kolibe su blizu jedne drugima.

Katuni Petrova dola

Na katune zvane Petrova dola na Goliji izdižu Perovići iz Cuca i Goranovići i Kankaraši iz sela Goslić (Javljen). Ovo su lijepi predjeli na kojima ima dosta dobre paše, ali je oskudica s rodom. Snježnice su jedine koje se koriste za pojenje stoke i za domaće potrebe. Kolibe su dosta razbacane, ali ima po koja da je blizu jedna drugoj.

Osobine katuna sela Zaljutnice su iste kao i ostalih katuna na Goliji. Kraj bezvodan i sa dobrom pašom. Udaljenost katuna od sela je oko jedan do dva sata pješačkog hoda računajući da tjeraju stoku ispred sebe.

Katuni sela Goslić/Javljen

Katuni Duga

Katuni Duga se nalaze na jednoj visoravni na kojoj ima i po koja livada za kosidbu. Ovdje izdižu Purovići. Kraj je dosta bezvodan i jedini način snabdijevanja vodom su snježnice. Inače, radi se o malom broju koliba koje su skoro sve na jednom relativno, malom prostoru.

Katuni Stoge

Na prostoru Duge su katuni zvani Stoge. Ovdje izdižu Kankaraši i Goranovići. Neke posebnosti u odnosu na druge katune nema, osim što je ovdje paša nešto malo prostranija. Kolibe su grupisane. Koriste se snježnice.

Katuni Suva bara

Katuni zvani Suva bara, kako im i ime kaže su bezvodan kraj gdje se koriste snježnice, a pasište je dobro. Ovaj prostor pripada golijskoj visoravni. Na ove katune izdižu Bjelice i njihove kolibe su blizu jedne drugima.

Katuni Utes (Zaglavci)

Katuni zvani Utes se nalaze na planini blizu Somine. Radi se o malom broju koliba koje pripadaju Kankarašima. Ovdje ima jedna dobra čatrnja, a koriste se i snježnice. Kolibe su grupisane.
Na jednom samostalnom brdu zvanom Crnovrh nalaze se katuni Kankaraša. To je dosta lijep teren za katunski način života. Istina, ovdje je oskudica s vodom, pa ljudi koriste snježnice. Kolibe su grupisane.

Katuni Čardak

Na obroncima Golije su i katuni zvani Čardak, na koje izdižu sa stokom Aleksići i Goranovići. Kraj je bezvodan i ko-riste se snježnice. Paša je dosta dobra i ima šume kao i kroz os-tale katune na Goliji. Kolibe su dijelom grupisane.

Katuni Štukeljina poljana

I ovi katuni se nalaze na padinama Golije. Ovdje izdižu samo Kankaraši. Radi se o malom broju katuna čije su kolibe dosta blizu jedne drugima. Ni ovdje nema druge vode osim snježnica.
Nikakvih posebnosti nemaju navedeni katuni sela Goslića u odnosu na ostale katune drugih sela o kojima smo nešto rekli. Udaljenost sela od katuna je oko jedan sat i po pješačkog hoda računajući da se ide sa stokom. Izdig je oko 1. juna, a povraćaj u kasnu jesen.

Katuni sela Srijede

Katuni Vukotine Golije

Na katunima zvanim Vukotine Golije izdizali su samo Ilići i to je po broju koliba jedan od manjih lokaliteta. Kraj je bez-vodan i koriste se snježnice. Mali broj koliba je dosta grupisan. Predio pripada Goliji.
I za ove katune se može reći isto kao i za ostale na Goliji. Udaljenost katuna od sela je oko jedan sat pješačkog hoda. Izdig je takođe oko 1. juna, a povratak u kasnu jesen.
Na kraju da kažemo i to da postoje katuništa na teritoriji Golije i Duge na koje su izdizali Nikšićani i Komani i to: na Latično: Bojovići, Jovanovići, Radonjići, Sekulići i drugi iz Komana; Jaukovići iz Duboka Dola i Baletići iz Broćanca.
Jedna konstatacija je vrijedna pažnje, a radi se o tome da danas na pomenute katune sa Golije ne izlazi više niko već duži period vremena.

Katuni Bijela Gora

Na Bijeloj gori kod Grahova ima toliko katuna koliko ima i bratstava na Grahovu, kao i jedan broj iz okolnih sela: Nudola, Zaslapa, Grahovca i Vilusa. Predio Bijele gore je dosta bogat dobrim pašama. Tu i tamo ima i livada, a šuma je na svakom koraku i to bukova, munika i druge vrste lišćara. Voda je uglavnom iz poneke bistijerne, a jednu su pravili i Austrougari. Inače su se koristile snježnice i za domaće potrebe i za pojenje stoke. Na Bijelu goru su se izgonile ovce, koze, goveda, konji. Ovce su se morale čuvati, a goveda su se odbijala. Ovdje je izdig bio oko Petrovdana, pošto se pokose livade, a povraćaj u kasnu jesen. Na katune na Bijeloj gori su izdizali: Milovići, Kovačevići, Bulajići, Vujačići, Andrijaševići i Dende. Da bi izdigli sa stokom do katu-na je potrebno od tri do četiri sata pješačiti. Kolibe su po bratstvi-ma razbacane. Sada na nekada brojnim katunima izdiže po neki domaćin, odnosno, skoro da nema niko.
Katuni Štitovo, Krnovo, Bare Bojovića i Ćeranića gora: obzirom da smo dali opis katuna na Štitovu, Krnovu i Barama Bojovića, ovdje smo ih samo pomenuli iz razloga što na ove planine izdižu mještani skoro svih sela Župe Nikšićke, kao što su: Bojovići, Čvorovići, Kneževići, Marojevići, Ćipranići, Jovanovići, Začevići, Krstići i drugi. Samo da napomenemo da na Barama Bojovića ima žive vode, a ostali predjeli su prinuđeni da koriste snježnice, ublove i lokve. Udaljenost ovih katuna od Župe je oko tri sata pješačkog hoda sa stokom. U ostalom dijelu je sve isto, kako smo naveli.

Plavski katuni

Ječmište, Čakorski potok i Šip, Rupice, Lijepi do, Ćeme Jankovića, Vagani, Mokra, Goleš, Misa, Lipovica, Greben, Kunj, Čardak, Zabodištu, Duljev katun, Zeletin, Visitor, Trojan, Kodra, Popadija, Volušnica, Vusanje, Bor Radončića, Bor, Padališta.
Plavska opština je planinska oblast koja obiluje velikim pašnjacima, a time i katunima. S obzirom da katuni u ovoj opštini imaju svoje osobenosti u odnosu na neke druge katune u susjednim krajevima, to ćemo dati kratak opis ovih katuna.
Svi predjeli na kojima ima katuna su pretežno planinski koji obiluju bogatim četinarskim šumama i izvorima kvalitetne pijaće vode. Pašnjaci su prostrani i izuzetno bogati travom. Katuni su dosta lijepo uređeni, tako da je prava milina ih pogledati. Stanovi (kolibe) su brvnare podignute na maloj kamenoj podzidi. Brvna su na krajevima urezana, tako da se uklapaju jedna u druge, a vrhovi im se ukrštaju. Visina brvana je do 1, 5 metara, a nad njima se diže krov na dvije vode. Najveći broj stanova je pokriven tako što su oblice smrčeve ili jelove po dužini užljebljene i one se postavljaju tako što se dvije oblice pokrivaju trećom koja ulazi u žljebove one dvije. Kada se ovo uradi kvalitetno, voda ne može ulaziti u stan. Vrata na stanovima su dosta mala, tolika da se ulazi malo pognuto. Unutrašnjost stanova je takva da se ne razlikuje od ostalih koliba na ovim prostorima. Naime, ognjište i verige su na sredini stana. Okolo su police za karlice i druge potrebe. U jednom kraju su kace sa skorupom sirom tvrdim i masnim i po neki krevet. Jede se za okruglom trpezom, a sjedi se na trupinama ili malim stolicama. U blizini stana su torovi za ovce i goveda posebno. Ograda je od visokih vrljika.

Torovi pri planini

Torovi pri planini se ne pomjeraju, a tamo gdje ima livada se premještaju. Pored torova je čobanska kućara. To je krov pod kosinom na jednu vodu, tako da je sa strane otvoren. Spava se na slamarici koja je na nekom granju ili slami. Ovdje su nekada domaćinstva dogonila od 50 pa do tri stotine ovaca, po dvadesetoro govedi i po dva, tri konja. Bilo je i onih koji su imali i koze, ali mnogo manje od ovaca. Ovce su se čuvale i uvijek je išao čoban za njima, a goveda su se odbijala, ali su se morala češće nadgledati. Muža stoke je bila u početku po tri puta, a kasnije po dva puta. I ovdje se stoka izgonila na popasak. Da kažemo i to da su se ovdje goveda dogonila na katune i nijesu ostavljana da noće u šumi.
Na katune se izdizalo o Đurđevdan, a uzdizalo u novembru. Oni koji su imali livade u nižim predjelima su se spuštali ranije i tu ostajali do snijega. Na katune se išlo kada kome odgovara, znači nije bila obaveza da svi izdižu zajedno.
Što se tiče ishrane na katunima, može se reći da je bila dosta jednostavna, ali i dosta kalorična. Svi su imali krompira, pasulja i bijelog mrsa. Mnogi su donosili i suvoga mesa, a bilo je i onih koji bi zaklali dvisku, posebno kada bi im ko došao u goste od viđenijijih ljudi. Kukuruzni hljeb je bio ispod sača i dok je vruć jako je ukusan. Kuvao se i kačamak, cicvara pa ponekad i popara ili neko zelje.

Katuni na Ječmištu

Katuni zvani Ječmište se nalaze na istoimenoj planini. Razbacani su po jednoj povelikoj ravnici, a okolo je četinarska šuma kroz koju se protežu veliki pašnjaci. Vode izvorske ima na svakom koraku. Na ove katune izdižu mještani sela Mete: Radenovići, Rajkovići i Dašići, a iz Velike: Kneževići, Ognjanovići, Staniseljići, Vučetići i Bjelanovići. Udaljenost katuna od sela je oko 90 minuta do dva sata pješačkog hoda. Ovo su lijepi predjeli. Na Ječmištu su se održavali vašari na Ilindan, drugog avgusta.

Katuni na Čakorskom potoku i Šipu

Katuni zvani Čakorski potok i Šip su povezani i čine skoro jedinstvenu cjelinu. Stanovi na ovim katunima su dosta raštrkani i zauzimaju veliki prostor. Na ove katune izdižu mještani sela Velike: Bjelanovići, Živkovići, Kneževići, Vučetići, Simonovići, Jakići, Ognjanovići, Steševići i Paunovići. Udaljenost katuna od sela je oko dva sata, pa možda i malo više, zavisno od broja stoke koja se tjera. Na ovim katunima ima i livada i dobrih pašnjaka. Izdig i povraćaj sa katuna je isti kao i na drugim katunima.

Katuni zvani Rupice

Katuni zvani Rupice se nalaze na planini Čakoru. Ovdje su nekada izdizali mještani sela Velike: Jakšići, Kneževići, Vučetići i drugi, a izdizali su i neki seljaci iz okoline Peći. Udaljenost ovih katuna je oko tri sata pješačenja. Sada ovi katuni više ne postoje. Neko ih je zapalio i više se nijesu obnavljali. Ostali su samo rogovi.

Katuni Lijepi do

Katuni na mjestu Lijepi do su zaista takvi kako im i ime govori. Mnogo su lijepi, a stanovi su skoro grupisani, tako da se planinke mogu svako jutro pozdravljati ispred svojih vrata. Ovd-je izdižu stanovnici Velike: Jakšići, Vučetići, Kneževići i drugi koje smo naprijed naveli. Do ovih čakorskih katuna se može stići od dva do tri sata pješačenja, zajedno sa stokom. I ovdje su pašnjaci veliki i bogati travom.

Katuni Ćeme Jankovića

I ovi katuni pripadaju Čakoru, samo što su to pretežno planinske livade, a povrh njih su pašnjaci i velika četinarska šuma. I ovdje kao i na nekim susjednim predjelima je ljeti lijepo izaći. Ima dosta jagoda i borovnica i prelijepih predjela. Ovdje izdižu sa stokom mještani Velike: Jankovići, Gojkovići, Radovići, Steševići, Udaljenost ovih katune nije velika od sela. Može se pješke stići za manje od dva sata. Da kažemo i to da su stanovi na katunima koji imaju livada, više raštrkani, razbacani. Tako je i ovdje. U početku smo rekli da svi katuni na ovom području imaju dosta izvorske vode pa i na ovom katunu.
Katuni zvani Vagani, po istoimenoj planini se zovu, pripadaju onim katunima koji nemaju livada, ali zato imaju velike, nepregledne pašnjake. Mještani sela Velike: Vučetići, Kneževići, Jakšići, Jankovići i drugi izdižu na ove katune. Tjerajući stoku ispred sebe mogu na katune stići za dva sata hoda. Na svakom koraku ima dosta šume i izvorske vode. Stanovi su dosta grupisani. Možda oko 100 do 200 metara jedan od drugog su udaljeni. Naravno po neki i duže.

Katuni Mokra

Na planini Mokroj su katuni koji se i zovu Mokra. Udaljeni su od sela oko tri sata hoda. Prostor gdje se nalaze katuni je pod šumom i velikim pašnjacima. Vode ima na sve strane. Ovdje izdižu mještani sela Ržanice: Otaševići, Novovići, Tomovići, Steševići, a iz Velike Radovići i Steševići i iz Murine Zogovići. Iako ima dosta katuna ipak se može reći da su stanovi relativno dosta zgusnuti. Malo je koji udaljen od ostalih.
Vrijedno je navesti da se na Petrovdan ovdje na Mokroj održavaju vašari i tu dolaze čobani i drugi narod sa okolnih katuna i sela. Kažu da je masovnost jedna od karakteristika ovih vašara.

Katuni na Golešu

Katuni na Golešu se nalaze s druge strane Plane. To su katuni mještana sela Murinske Rijeke: Katića, Kočanovića i Laševića, Istina, katuni su nešto udaljeniji od sela. Treba oko 4 5 sati hoda, ali za to mnogo dobijaju od bogatih pašnjaka i drugih povoljnosti koje ova priroda pruža. Svugdje ima izvora, dobrih livada i šume. Ovce, koze i goveda imaju dobru pašu, pa je i skorup i drugi mrs s ovih prostora dobar. Rasturenost stanova nije velika, a ima ih dosta. Izdig je oko 15. maja, a povraćaj u oktobru. Čobani čuvaju ovce i koze, ko ih ima, a goveda se odbijaju.

Katuni Misa

Ovo je prostor na kome su takođe smješteni katuni seljana Murinske Rijeke, ali je dosta manji od katuna na Golešu. Porodice: Katići, Kočanovići i Laševići su jedini koji ovdje izdižu. Katuni su dosta lijepo uređeni i imaju dosta izvorske vođe i šume. Ispaše su prostrane. Udaljenost od sela je oko pet sati pješačenja sa stokom ispred sebe.
Stanovi su na istom principu kao i u drugim katunima u ovom kraju. Nijesu mnogo razbacani. I ovdje se izgoni stoka sredinom maja, pa se ostaje do prvoga snijega. Na području Gusinja nekada je postojao veći broj katuna koje ćemo opisati, s tim što moramo istaći da su neki od njih već duže vremena bez rike govedi i blejanje oveca. Niko više ne izdiže, a nekada su ovdje pasla stada ovaca od po nekoliko stotina ili krda govedi od po 20. do 30. Isto tako vrijedno je napomenuti da su neka stalna naselja postala katuni, pa i oni više ne žive katunskim životom.
Katuni na Lipovici: na pitomu planinu Lipovicu su izdizali mještani sela Grnčar, Bojovići i to na Gornje i Donje katune, a na Donje samo Bojovići i Savovići. Postojali su i srednji katuni na koje su izdizali takođe mještani Grnčara i to: Đukići, Ivanovići, Keljanovići i Pavićevići. Sada na ove srednje više niko ne izdiže. Da bi se stiglo sa stokom iz Grnčara potrebno je oko dva sata pješačkog hoda. Na ovim katunima je dosta izvorske vode i dobrih pašnjaka i borovnjaka. Ima i šume za potrebe domaćinstva.
Izdig je oko 10. juna i povratak oko Male Gospojine. Kolibe su dosta grupisane.

Katuni na Grebenu i Kunju

I na planinama Grebenu i Kunju su izvanredni uslovi za katune. Prije svega ima dosta izvorske vode, pa čak i jedno jezerce na rebenu. Paša je izuzeno dobra i prostrana. Ima i šume. Kunj je nešto malo niži od grebena. Na svakom koraku su borovnjaci. Ovdje izgone ovce, koze i goveda mještani Grnčara, Toškići na Kunj, a na Greben: Dedići, Derviševići (Gacovići) i Gošovići. Udaljenost sela od katuna je od jedan do dva sata pješačkog hoda sa stokom. Izdig je nekada bio od 1. juna pa se ostajalo do sredine septembra. Sada na ovim katunima ima samo po jedna ili dvije kolibe, a ranije ih je bilo mnogo više i sve su bile relativno grupisane.

Katuni na Čardaku

Planina Čardak se takođe računa kao jedna od boljih za stočarenje. Ima dosta pogodnosti među kojima je i dosta izvora i dobre paše. Okolo je šuma. Na ove katune izdižu mještani sela Dosuđe i Zagrađe: Jovovići, Vučeljići, Radončići, Nikočevići i Caričići. Katuni nijesu mnogo udaljeni od sela. Do njih se može sa stokom izaći za jedan sat hoda.
Izdig je oko 1. juna i tamo se ostaje do 15. septembra, a neko i malo duže ostane.

Katuni na Zabodištu

Planina Zabodište je dosta lijep predio na kome nije bilo mnogo katuna. Tu je izdizala samo porodica Derviševića (Gocovića), iz Grnčara, a nešto niže iz Višnjice Curanovići. Nažalost ovdje već duže vrijeme niko ne izdiže. Inače, prostor je bogat izvorskom vodom, dobrim pašnjacima i šumom. Ima i livada i borovnjaka. Dobro uspijeva i kontinentalno voće. Udaljenost ovih katuna je bila oko 90 minuta pješke sa stokom. Izdig je bio oko Đurđevdana, a ostajalo se ponekad i do Božića. Kolibe su bile grupisane. U Donjim katunima ima i jedna kuća od tvrdog materijala koja je podignuta možda i u XIX vijeku. Ovo je primjer koji govori da je ovdje prvo bilo stalno naselje koje je vremenom postalo katun.

Duljev Katun

Ovaj katun se nalazl između Čardaka i Zeletina. Pogodan je za držanje stoke, jer ima mnoge prednosti u odnosu na neke druge katune. Na svakom koraku su izvori i dobra paša. Ima i šume. Ovdje izdižu iz Dosuđa, Zagrađe i Martinovića: Jovovići, Caričići, Popovići, Dragovići i Vučeljići. Njima je udaljenost katuna od sela oko dva do tri sata pješačkog hoda. Izdig je oko 10. juna, a povraćaj oko Male Gospojine.
Kolibe su dosta zbijene, odnosno kolibe bratstvenika su zbijenije od ostalih. Vrijedno je napomenuti da na ovom prostoru ima jedna koliba Popovića koja je napravljena u jednoj, rekli bismo pećini, odnosno ispod jedne stijene i samo je podignut zid sa jedne strane i tu se živi u vrijeme ljetnjeg izdiga.

Katuni na Zeletinu

Kada smo govorili o andrijevičkim katunima pomenuli smo i Zeletin. Ovo je u stvari suprotna strana toga istoga Zeletina. Ovi gusinjski katuni na Zeletinu graniče se sa Javorkom, Vasojevićkim Zeletinom i Duljevim katunom. Na ovom dijelu planine ima dos-ta izvorske vode, dobrih pašnjaka, šume i livada. Ovdje izdižu mještani iz Gusinja i Grnčara: Derviševići, Radončići i Nikočevići. Udaljenost katuna od sela je oko 4 sata pješačkog hoda sa stokom. Izdig je 10. juna, a povratak u kasnu jesen. Kolibe su dosta blizu jedna drugoj.

Katuni na Visitoru

Katuni na Visitoru su pogodni za stočarenje, jer imaju dosta žive vode i jedno jezero, a uz to i dobru pašu, velike borovnjake i šumu. Ovdje izdižu mještani Martinovića: Hasanđukaji, Preljvukaji, Balidemaji i drugi. Nažalost nijesam uspio da saznam i za druga prezimena, i ako ih ima. Udaljenost od katuna je oko jedan sat pješačkog hoda. Kolibe su dosta blizu jedne drugima. Izdig je početkom juna mjeseca, a povraćaj u kasnu jesen. Ovdje su nekada izgonili veliku stoku.

Katuni na Trojanu, Kodri, Popadiji i Volušnici

Katuni na Trojanu, Kodri, Popadiji i Volušnici su posebni lokaliteti na kojima se nalaze katuni. Osobina ovih lokaliteta je skoro ista i zbog toga smo ih obuhvatili sve skupa. Ustvari oni i čine, na neki način, cjelinu, jer se nadovezuju jedan na drugi. Ovdje izdižu mještani Grnčara, Dolje i Gusinja: Balići, Bajrovići (imaju kuće od tvrdog materijala na Kodri), Mrkulići, Deljani i još neki čija prezimena nijesam uspio saznati. Udaljenost od ka-tuna im je oko jedan do dva sata hoda. Izdig je oko 1. juna, a povraćaj u kasnu jesen. Ovdje na svim lokalitetima ima dosta izvorske vode, izuzetno dobre paše, šume i borovnjaka. Da kažemo i to da su ovi katuni još uvijek posjećeni i da dosta žitelja izdiže sa stokom. Kolibe su relativno blizu jedne drugima.

Katuni Vusanje

Iznad sela Vusanje se nalaze katuni zvani Bjelići i Ćabara koji su udaljeni od sela od jednog do dva sata pješačkog hoda, naravno sa stokom. Ovdje izdižu mještani albanske narodnosti: Đonbaljaj, Uljaj, Vučetaj i dugi. Izdig je oko 1. juna i tamo se ostaje do kasne jeseni. Inače, katuni su bogati živom vodom, do-brim pašnjacima, šumom, livadama. Kolibe su dosta blizu jedne drugima.

Katuni na Boru Radončića

Bor Radončića je pitoma planina na kojoj imaju svi dobri uslovi za stočarenje u ljetnjem periodu. Ovi katuni se nalaze iznad Koljenovića i Kruševa. Ovdje izdižu samo Radončiči. Voda je izvorska, a paša je prostrana. Ima i šume za domaće potrebe. Kolibe su grupisane. Izdižu oko 1. juna i tamo ostaju do oktobra pa i kasnije.
Katuni na Boru: planina Bor se nalazi iznad Višnjeva. I ovdje su dobri uslovi za katune, jer imaju dosta izvorske vode, velike paše i šume. Udaljenost katuna od sela je oko jedan sat pješačkog hoda sa stokom. Izdig jeoko 1. juna, a povratak u kasnu jesen. Ovdje izdižu mještani albanske narodnosti. Kukići, i drugi čija prezimena nijesam uspio saznati. Kolibe su grupisane.

Katuni Plužinske opštine

Katin do, Lokvine, Obla glavica, Vroštica, Vagani, Kolijevka, Gostaja, Nikolin do, Kaluđerski katun, Plitki do, Lokvica, Stara Gladišta, Kovačica, Kulića katun, Popovića katun, Koprivnica, Odrag, Latično, Britevac, Ravno, Grgurska bara, Korlat, Suvo polje, Kruščica, Čečarje, Živa, Ljeljena dola, Zaborje, Duba, Perov do, Polja Pejovića, Pitoma dola, Rudnička Dola, Zakamen iza Varde, Ledenice, Crtov do, Zavodišta, Jelov do, Prepeličje, Štimo, Brljevski katuni, Sokolina, Grabač vrh, Zamršten, Dolovi, Kolo, Ražana ravan, Javljen, Koprivnjača, Borovine, Ravni Čairi, Orlovo brdo.
Mještani sela Bezuje u Pivi su imali, a i danas postoje, ljetnji katuni na prostoru Pivske planine u širem smislu te riječi. Bliži nazivi su: Katin do, Lokvine, Obla glavica, Vroštica i Vagani. Na ove katune izdižu bratstva: Bošnjaci, Gagovići, Bajovići, Pantovići, Taušani i Vračari. Svi se katuni nalaze u jednom nizu i njihova udaljenost jednog od drugog je oko jedan kilometar i možda malo više. Od sela Bezuja se može stići na katun za oko jedan sat pješačkog hoda, naravno sa stokom. To je bespuće i dosta je strmo. Katuni su smješteni na goletima gdje nema žive vode. Za stoku je voda bila obezbijeđena u lokvama koje su seljaci pravili. Najpoznatija i reklo bi se najveća lokva je bila Radoševina koja je služila za sve nabrojane katune i za seljane Dubrovskog iz Drobnjaka. Priča se da su ovu lokvu pravili Bezujani i da su dozvoljavali mještanima Dubrovskog, a ovi njima za uzvrat davali su da u njihovoj zajedničkoj šumi mogu sjeći drva za ogrijev. Vodu za piće i ostale kućne potrebe su koristili iz snježnica. Svaki domaćin bi prije izdiga došao tamo gdje je odabrao da mu bude snježnica i nakon što bi natrpao onoliko snijega koliko misli da mu može biti dovoljno, zatrpao bi ga otpadom slame, trave busike, suvim lišćem i to se sve zove krovina. Po potrebi bi sjekao određenu količinu snijega i donosio u kolibu da topi i potom upotrebljava namjenski.

Izdig zbog vode

U selu se zabranjuju livade na Đurđevdan i tada su svi seljani morali izdizati sa svojom stokom. Jedan od razloga što su svi seljani morali zajedno izdizati na katun je i to što je u selu bila jedna i jedina bistijerna za čitavo selo pijaće vode i to se moralo čuvati za povratak svih sa planine, a ne da je jedna porodica sama koristi. U selu su mogli ostati samo po neki starac ili starica koji nijesu mogli izaći na katun. Prije izdiga svaki domaćin je išao na planinu da pripremi kolibu i torove i da zatrpa snijeg. Dešava se da je po neka koliba iz više razloga popustila i nju je trebalo popraviti, a torove od ljesa postaviti. Iz sela se morala i krovina nositi, a nošeno je i nešto stvari potrebnih za život, kao i drva za ogrijev. Sve se ovo pregonilo na konjima.
Svaka porodica je imala određeni broj grla stoke. Otprilike od dvadeset ovaca pa do dvjesta, računajući i male i velike. Skoro svi su imali po dva vola, osim onih najsiromašnijih. Držali su po dvije krave i po koje june i tele. Svaka kuća je imala konja, a poneke i konja za jahanja ili i po dva tovareća. Rijetko je ko izgonio svinjče. Kokoške koje su držali u selu su takođe iznosili na katun. Na kraju, svaka kuća je imala i psa tornjaka koga ovdje zovu vaška.

Ocjedita mjesta

Svaka porodica je imala svoju kolibu, a po neko i po dvije. Bilo je i onih koji su imali savardake. Kolibe su sve bile brvnare napravljene na ocjeditom mjestu. Na maloj podzidi od suvomeđe postavljana su brvna zvana vjenčanice, a iznad njih rogovi. Krov je bio na dvije vode, a druge dvije strane su bile opšivene daskama od dna do vrha. Krov kolibe je bio pokriven ražanom slamom i dijelom od dasaka. Nastojalo se da se onaj dio koji pokriva unutrašnjost kolibe gdje se ostavlja mrs bude pokriven daskama. Rijetko je koja koliba bila pokrivena samo daskama. Na kolibi su vrata normalne veličine od čvrstih dasaka, a unutrašnja su skoro upola niža. Ovo se ostavlja tako što u vrijeme kada nije mnogo hladno i kada nema padavina, kroz dio otvora na vratima treba da ulazi svjetlost. Unutrašnjost kolibe je utabana zemlja. Na sredini je ognjište malo niže od ostale površine, a ovo da se ne bi rasipala vatra i pepeo po kolibi. U jednom kraju su kreveti od drveta naloženi slamaricama. Na krevetu obično spava po dvoje, a u nekim slučajevima i više, pogotovo djece. Okolo su police od dasaka. One se postavljaju na sjevernoj strani, jer su tamo bolji uslovi za mrs. Kažu da se mlijeko bolje kajmači ako je razliveno na sjevernoj strani. Na policama su karlice i posuđe, a tu odmah su i kace sa mrsom i mješine sa skorupom i tvrdim sirom. Tu je i okrugla niska sinija i po neki škanj ili trupac za sjedenje. Iznad ognjišta vise verige.
Neka domaćinstva imaju savardak u kome žive isto kao i oni u kolibama. Veličina savardaka zavisi od potrebe domaćinstva. To su ustvari dugačke oblice povezane u kupu čija osnova leži na suvomeđi, otprilike kao i koliba. Oblice su dosta česte i opšivene su ražanom slamom i nekom drugom šljaminom. Unutrašnji sadržaj je isti kao što smo opisali kod koliba. U neposrednoj bliz-ini kolibe ili savardaka su torovi napravljeni od bukovih vrljika i parmaka po mogućnosti što visočijim. Pored tora je kućer ili torarica u kojoj noću spava čobanin. Kućer je najčešće napravljen na dvije saonice, a veličina je oko dva metra po dužini i oko jedan metar po širini. Krov je na dvije vode. Na kućeru su mala vrata. Unutar kućera je naložena ražana slama ili u nekim i slamarica, a pokriva se iramom, ili velencom.

Rana muža ovaca

Život na katunu se odvija tako što planinka ustaje rano i ide da muze ovce, koze i krave, zavisno od toga šta ima. Nakon što je pomuzla čobanin tjera ovce na pašu, a goveda odbija da se sama kreću po pašnjacima.
Istina povremeno se nadgledaju. Čobani nose sa sobom užinu i ne dolaze do večeri. Ako je čobanica, ona uvijek nosi neki ručni rad ili da plete ili da veze. Ponekad se sastaje sa drugim čobanima i nerijetko uzmu da skupa užinaju. Često se može čuti i njihova pjesma bilo da su same čobanice ili i čobani i čobanice skupa. Čobani znaju da zapodjenu i neku vitešku igru kao što je bacanje kamena s ramena ili skakanje u dalj, plovkanje i sl. Dok čobani čuvaju stoku planinka razlijeva mlijeko u karlice ili kasnije u nekakve lavore i sl. Sprema i ručak i večeru.
Ispred noći čobani dogone ovce i koze (ko ih ima) i zatvaraju ih u tor, a krave dolaze same. Volovi se najčešće zadrže pored neke lokve i tu prenoće. Ponekad i oni dojave sa kravama. Planinke, dok se još vidi, pomuzu ovce i krave i koze ako ih ima. Pored ovoga, kada se skorup dobro uhvati, planinka ga skida i stavlja u kacu i malo posoli. Tako će raditi sve dok se kaca ne napuni. Na dno kace je mali otvor kroz koji se otače surutka. Poslije ovoga skorup se stavlja u mješine, a mlijeko ispod skorupa se siri i dobija se tvrdi sir zvani prljo, koji se izlomi i stavlja takođe u mješinu. Možda je interesantno da opišem kako se prave mješine, pa ću to učiniti onako kako sam čuo od moga sagovornika. Naime, mješine se prave od ovčijih i kozjih koža i to na taj način što se prilikom deranja kože nastoji da se ista ne probuši i da se ostavi što manji otvor tamo gdje je to moguće, kao naprimjer u zadnji kraj. Dok je sirova koža se mora dobro obrijati pa zatim se izvrne i sa unutrašnje strane se mora skinuti sve do same kože. Opet se izvrne, opere i spolja i iznutra i zatim se svi otvori dobro zavežu i kroz jedan otvor se dobro naduva pa se i taj otvor zaveže.

Bockanje sa trnom

Tako naduvana mješina se objesi da se suši. Prije upotrebe mješinu treba pokisjeliti u mlaku surutku i kada se dobro razmekša izapere se i posuši i tek tada je spremna za sir odnosno skorup. Kažu da je koža od koza nešto tvrđa i one se koristi za sir a od ovaca za skorup. Kada se stavlja sir, jednim drvetom se sabija tako da se nastoji da ne ostane vazduha. I mješina sa skorupom se sabija. Pošto se mješina napuni sa skorupom, postavi se na neku ravnu dasku, s tim što se mora voditi računa da ne bude lučeva da skorup ne povuče mirisom na lučevinu. Povremeno se mješina okreće i sa jednim tankim trnom se u donji kraj bocka da izađe i ono malo surutke ako je ostalo. Isto tako, povremeno se struže spoljašnjost od skrame koja se hvata, a nastaje od osoke. Za skorup su najbolje mješine koje su već bile u upotrebi.
Osnovna hrana na katunu je zelje od koprive i štira sa suvim mesom, zatim krtola, pasulj, kačamak, ponekad i cicvara. Hljeb je ječmeni. Rjeđe se ljeti na katunu jede sirovo meso, a suvo se obavezno ostavlja za katun. U slučajevima da nastrada neka ovca ili koza bilo da je vuk načeo ili na drugi način pa su je čobani na vrijeme priklali, takvo se meso upotrebljave za ishranu. Pored navedene hrane ima dosta varenike i kisjelog mlijeka kao i skorupa i sira. Od pića nađe se po neka čašica rakije šljivovice koja se čuva za „obraza”, ako naiđe neki stidan gost.

Stalna vatra

U kolibi se nastoji da se vatra ne gasi. Najčešće se uveče zapreće žar u pepeo i ujutro domaćica nađe žara. Za osvjetljenje se koristi luč koji se kupuje ili nabavlja od ljudi koji imaju u šumi crnoga bora. Neki idu i u kanjon Komarnice i tamo nađu lučevine. Isto tako za osvjetlenje se koristi i lojanica. Napravi se malo fitilja i to se potopi u loj i on gori i daje određenu svjetlost.
Rekli smo da u selu ostaju po neki starac ili starica i njima oni sa katuna redovno donose po nešto za hranu. Uglavnom bijelog mrsa, varenike ili kisjelog mlijeka. Uz put oposle još po nešto kod kuće.
Ako bismo ovdje završili pričanje o ovim katunima stekao bi se utisak da je taj život isuviše monoton i dosadan. Međutim, nije tako. Čobani se često, rekli bismo svakodnevno sastaju, razgovaraju, započinju neke igre i pjesme.

Nijesu rijetki slučajevi da nema potajne i ljubavi između čobana i neke čobanice. Isto tako nijesu rijetki sjednici kod neke kolibe, ili ako je ružno vrijeme uđe se u neku kolibu i tu se razgovara, pjeva i igraju se razne igre. Ako neko ima da lijepo zna zaguslati to će učiniti i svi prisutni će ga sa najvećom pažnjom saslušati. I tako ovi vrijedni ljudi na bezujskim katunima uvijek nađu vremena i za odmor i za šalu, a ako im ko naiđe bilo znan ili nepoznat dočekaće ga sa dobrodošlicom i ponuditi mu ono što se u kolibi zateklo.

Pošto se u selu srede poljski poslovi, livade pokose i sijena sađenu i pošto se žito požnje i ovrše, a to je negdje krajem avgusta ili početkom septembra mjeseca, svi zdižu u selo iz razloga što u selu ima više i bolje paše, bilo po pokošenim livadama ili strnovima. Valja svariti i po malo grušavine, a to se radi u to vrijeme. Tada je ovče mlijeko najgušće.

Katuni na Pivskoj planini

Pored bezujskih katuna koje smo opisali, na Pivskoj planini su postojali i ovi: Kolijevka, Gostaja, Nikolin do, Kaluđerski katun, Plitki do, Lokvica, Stara Gladišta, Kovačica, Vojinovića katun i Kulića katun. Svi ovi katuni imaju svoje zajedničke osobenosti o kojima ćemo posebno govoriti, a kasnije ćemo dati pojedinačne specifičnosti pojedinih katuna. Da ne bi istovjetne karakteristike katuna ponavljali, počećemo od onoga što smo rekli za bezujske katune. Naime, sve što smo rekli za bezujske katune odnosi se i na ostale katune na Pivskoj planini, s tim što neke detalje moramo istaći, a dosta su bitni kod mnogih katuna. Radi se o tome, da u većini katuna pored koliba i ponegdje savardaka, postoje i mljekari. To su brvnare manje od kolibe, ali nešto kvalitet-nije napravljene. U mljekarima se razlijeva varenika i kupi skorup i sir i tamo se drže kace i mješine sa mrsom. Mljekari imaju veliku ulogu, prije svega, što je tamo mnogo čistije i ne pade pepeo ili drugo trunje kao što bi bilo u kolibi gdje se loži vatra i diže pepeo i gdje pada sa krova trunje i sl. Pored ovoga u mljeka-rima se bolje čuva mrs. Rekli smo da se u bezujskim katunima koristi meso od ovaca ili koza koje su vuci zaklali ili naklali, dok u drugim katunima to se ne radi, već se strvina odmah zatrpava, a samo se koristi koža za oputu.

Lijeganje stoke ukrug

Za mnoge će biti interesantno da opišem jedan kuriozitet koji sam čuo od moga sagovornika. Radi se o tome da se u planini goveda odbijaju u pašu. Krave se same uveče vraćaju kod koliba a volovi, junad i konji najčešće ostaju kod neke lokve ili druge vode i tu prenoće. Volovi polijegaju u krug tako da su im glave okrenute van kruga, a u sredini su junad. Dok konji stoje takođe u krugu s tim što su im glave okrenute ka sredini, a zadnje noge van kruga. Da li je ovo urođeni način kod stoke da se ovako ponaša radi odbrane od vukova? Ja mislim da jeste.
Da navedemo i to da u onim kolibama u kojima nema kreveta, ljudi su napravili od dasaka palaču koja se položi po zemlji i na nju slamarica i tako se spava. Ove palače se negdje uzdižu preko dana, a kod nekoga ostaju na zemlji. Ostale zanimljivosti i osobenosti pojedinih katuna navešćemo posebno za svaki od njih.
Katuni na mjestu zvanom Kolijevka na Pivskoj planini su stari katuni u koje izdižu seljani bratstva Dubljevića i Poleksijića iz sela Dubljevića. Katuni nijesu mnogo udaljeni od sela. Može se stići za jedan sat pješačkog hoda i to tjerajući stoku ispred sebe. Kolibe su dosta blizu jedna drugoj. Otprilike oko 200 metara udaljene jedna od druge. Ovi katuni su bezvodni i koriste snježnice. Svako ima svoju snježnicu. Obzirom da je ovo pretežno golet, to se s drvima snabdijevaju iz kanjona Komarnice ili iz Božura. Drže uglavnom ovce, goveda i konje. Na ovom prostoru ima raznjih vrtača i uvala koje se kose ili se u njima sije krtola, kupus i sl. U nekim se drže telad ili jagnjad, a ovo pošto su sve ograđene kamenim zidovima. Na ove katune se izdiže oko 15. maja, a zdiže 1. oktobra. Pravilo je da niko ne smije zdizati prije 1. oktobra, jer do tada su sva imanja u selu srađena i sva se zapuštaju za stoku, pa nije red da neko napasa stoku, a neko ne, na dobrim livadama i njivama.

Gostaja

Ovo su katuni u kojima izdižu mještani sela Borkovića: Delići, Nedići, Radovići, Londrovići, Talovići. Udaljenost katuna od sela je relativno mala. Može se sa stokom stići za oko jedan sat i trideset minuta. Mjesto gdje su kolibe je dosta lijepo, a uz to ovo je jedan od lokaliteta koji obiluje velikim izvorima dobre pijaće vode. Tu su tri vrela zvana oka žive vode. Sa drvima se snabdijevaju iz planine Božur. Okolo ovih katuna nema livada. Izdig je isto kao i u Kolijevci oko 15. maja. a zdig 1. oktobra. I ovdje su kolibe dosta blizu jedna drugoj. Razdvaja ih po neki manji brijeg.

Nikolin do

Ovo je prostor na Pivskoj planini gdje su smješteni katuni seljana iz Borkovića: Delići, Nedići i Radovići i iz sela Boričja: Škiljevići, Mićanovići, Kecojevići. Katuni su dosta blizu sela i do njih se može stići pješke za oko jedan sat. Ni ovo mjesto nema žive vode, već se koristi snježnica i za domaću upotrebu i za na-pajanje ovaca, govedi i konja. Zemljište je dosta ogoljelo tako da se s drvima snabdijevaju iz Božura i iz obližnje planine. Pravilo izdiga i zdiga je isto kao i u Kolijevci. Kolibe su toliko udaljene jedna od druge da se može s glavice na glavicu razgovarati.

Kaluđerski katun

Za Kaluđerski katun kažu da je jedan od najljepših katuna na Planini pivskoj. Nalazi se na početku planine Todorov do. Na ovaj katun izdižu Škiljevići, Mićanovići i Kecojevići iz Boričja. Istina, katuni nemaju žive vode, već koriste snježnicu. Pašnjaci su obrasli velikim klekovima, tako da za ogrijev ima dosta klekovine. Veliko je prostranstvo za ispašu ovaca, govedi i konja. Kolibe ovih katuna se nalaze u bližem komšiluku tako da su u svakodnevnom kontaktu. Izdig i povraćaj sa katuna je isti kao i na drugim katunima. Ovdje nema livada niti obradivog zemljišta.
Katuni Plitki do se nalaze takođe na Pivskoj planini ili na početku Todorovog dola. Ovdje izdižu Kecojevići iz Boričja. Katuni nijesu mnogo udaljeni od sela. Može se stići za jedan sat tjerajući ovce, goveda i konje ispred sebe. Ovi katuni imaju svoje snježnice, a za stoku se koriste lokve kojih ima na više mjesta. Po pašnjacima ima dosta klekova pa se isti koriste za ogrijev. Ispaša im je u Todorovom dolu. To su prostrani pašnjaci i dosta pregledni. Možda i po kilometar i više je preglednost pojedinih dijelova Todorovog dola. Izdig i povraćaj su kao i u ostalim katunima.
Selo Pišče ima svoje katune koji su raspoređeni na lokalitete: Lokvica, Starog Gladišta, Vojinovića katuni i Kovačice.

Lokvica

Katun Lokvica se nalazio na vrh atara sela Pišča. Nekada je pripadao vojvodi Lazaru Sočici, a kasnije Miju Jojiću. Danas je ovdje poljoprivredno dobro. Prostor gdje je bio smješten ovaj katun je pretežno nepregledna golet. Istina bio je bezvodan kraj i koristila se snježnica. Priča se da je za vrijeme vojvode Sočice na njegovim njivama na ovom lokalitetu istovremeno oralo po osamdeset jarmova volova. Nažalost, ovaj lokalitet je izgubio svojstvo katuna.

Stara Gladišta

Katuni na mjestu Stara Gladišta pripadaju mještanima sela Pišča: Bogdanovićima, Vukovićima, Trajkovićima i Cicmilima. Katuni su udaljeni od sela od pola sata do dva sata pješačkog hoda, a ovo zavisno gdje se čija kuća nalazi. Prostor katuna je uglavnom sav od vrtača i uvale koje su ograđene kamenim ogradama i u kojima se, u onim boljim sije ječam i krompir. Na svakom koraku su smreke i klekovi koji se koriste za ogrijev. Žive vode nemaju, pa se koriste snježnice. Na ovim katunima po neko je držao i koze, jer su iste imale brsta, pa su mogle opstati. Za stoku je bilo lokava od kojih su neke imale vodu preko čitave godine. Ovi katuni su se protezali u dužini od oko jedan kilo-metar, a kolibe su bile udaljene jedna od druge najviše do dvije stotine metara. Izdig i zdig sa katuna je isti kao i u ostalim katunima koje smo naveli.

Kovačica

Mještani sela Vojinovića: Vojinovići, Jokovići, Šašovići i Dondići su imali i danas imaju svoje katune na lokalitetu Kovačice na Pivskoj planini. Do katuna se sa stokom može stići najkasnije do jedan sat i trideset minuta. Inače katuni su sa najviše ograda na Pivskoj planini u kojima su dobre livade i njive. Sijao se ječam i krompir i to dobrog kvaliteta. Voda za piće se koristila iz izvora Rudin do, Kotlić i Lukavica. Izuzetno je kvalitetna voda sa izvora u Rudinom dolu. Pored navedenih izvora bilo je i snježnica, a i lokvi za pojenje stoke. Ovaj lokalitet ima ogromne ispaše po kojima su obrasli klekovi. Najviše su se dogonili konji, ovce i goveda. Ovdje je bilo domaćina koji su držali po dvjesta i više muzenih ovaca i po 20 do 50 govedi. Računa se da su Vojinovići i Piščani držali najviše stoke u Pivskoj planini. I na ove katune su ljudi izdizali oko 15. maja, a povraćali se 1. oktobra.
Na produžetku Vojinovića katuna se nalazio Kulića katun, na koga su izdizali Kulići i Gredići. Katuni su bili relativno blizu sela. Moglo se izdići za jedan sat pješačenja. Inače, ovdje je bilo i izvorske vode i snježanice, a za stoku se uvijek našla po koja lokva. Ovo je jedna lokacija na kojoj je bilo relativno malo koliba. Najviše do dvadeset. Smatra se da spada u ljepše katune na ovim prostorima. Ovaj katun je sada skoro zamro.

Katuni Nedajna

Mještani sela Nedajna su imali svoje katune na potezu: ispod Ljeljenka, Oštra Glavica, Palež do Bureva dola, a ovo sve u dužini od oko 2. 500 metara, a drugi dio ide od Ivovca prema Burevom Dolu do Tupana u dužini od oko 500 metara. Na ovom prostoru je izdizalo sa svojom stokom 62 domaćinstva koliko ih je bilo ispred Drugog svjetskog rata. To su bratstva Žarkovića, Koprivica, Šaraca, Ušćumlića, Marića, Davidovića, Gašovića, Kneževića i jedna kuća Vuleta.
Katuni na prostoru koji sam naveo su izuzetno lijepo uređeni. Svako domaćinstvo je imalo po dvije kolibe i to jedna manja koja je služila za mljekar i veća za stanovanje i boravak. Bilo je domaćinstava koja su imala i po tri kolibe. Na ovom prostoru ima dosta žive vode i lokava za napajanje stoke. Na svakom koraku ima dosta šume, a pašnjaci su skoro nepregledni. Prema nekom popisu, svi koji su izdizali na ove katune su imali 3. 500 ovaca, a svaki domaćin od 10 do 20 govedi. Kolibe su tako raspoređene da je od jedne do druge vrlo mala razdaljina, a što je prednost ovih katuna.
Izdig na katune je uvijek odmah poslije Đurđevdana, a povratak krajem septembra. Nastojalo se da svi zajedno izdižu i da se svi skupa vraćaju.

Popovića katun

Kako i ime samo kaže ovo je katun bratstva Popovića iz Crkvičkog polja. Katun je dosta blizu sela i do njega se može doći za jedan sat i to tjerajući stoku ispred sebe. Katun obiluje sa dosta obradive zemlje i to livada i njiva. Ovdje dobro uspijeva ječam i krompir. Pored izvorske vode po neko ima i snježnicu, a za stoku ima lokava. Po katunu je četinarska šuma, a pasišta su dosta bogata. Uglavnom se drže ovce i goveda.

Koprivnica

Ovo je prostor na kome imaju svoje katune mještani Gornjeg polja: Gašovići, Kulići, Karabasili i Živkovići. Udaljenost katuna od sela je tolika da se može stići pješke za jedan sat. Uglavnom je sav od bogatih pašnjaka i dosta je bezvodan. Koriste se snježnice i po neka lokva za stoku. Ima dosta šume, a nema obradive zemlje. U nerodnim godina ljudi su i ovdje koristili svaki stopu zemlje da pokose koji otkos trave. Kolibe su relativno okupljene na manjem prostoru. Nijesu mnogo razbacane. Ovdje se izgone ovce i goveda, a izgon je kao i u drugim katunima na ovom prostoru. Uglavnom početkom maja, a zdizanje sa katuna krajem septembra.
Katuni Odraga pripadaju Gornjim Crkvicama i tu izdižu mještani sela Nikovića: Nikovići, Bojati, Baucali, Popovići i Kneževići. Katuni su bogati izvorskom vodom i bunarima, a za stoku ima po koja lokva. Inače, ovo je jedan prostor, kako bi po neko rekao, za katune izmišljen. Prostrana pasišta, a uz to ima i obradive zemlje. Po neka livada i njiva u kojoj se sije kvalitetan ječam i dobar krompir. Iako nijesu velika stada ovaca i krda govedi. Može se reći da spada u srednje bogate katune po broju stoke (ovaca i govedi). Udaljenost katuna od sela je oko jedan sat i malo više pješačenja. Izdig je početkom maja, a povratak krajem septembra.

Živa

Katuni na mjestu zvanom Živa na planini Javorku su izuzetno dobri za stočarstvo. Ovdje izdižu mještani Šipačnog Todorovići i drugi. Ovo je katun na koji izdižu mnogi stanovnici Nikšića i može se reći da je pretežno nikšićki. Iako je malo udaljeniji, stiže se za tri do četiri sata hoda, ipak je dosta korišćen. Ovo zbog toga što obiluje sa dosta vode. Ima jedan veliki izvor od koga otiče, takođe, veliki potok koga koriste skoro svi koji imaju svoje katune. Paša je dosta velika i može se reći skoro nepregledna. Svuda je pritisla četinarska kvalitetna šuma. Izdizanje na ove katune je o Đurđevdanu i povratak krajem septembra.

Katuni Latično

Prema nekim kazivanjima ova pasišta na planini Latično su nekada pripadala bratstvu Adžića iz Pive. No, došlo je do spora između Pivljana i Golijana oko vlasništva nad ovom planinom. Prema pisanju dr Božidara Tadića ovaj spor je ovako tekao: „Sporili su se Pivljani i Golijani oko Latičnog, a knjaz Nikola je rekao: „I vi Pivljani i vi Golijani imate, hvala Bogu, dosta planina, nego ćemo ga dati plemenu koje nema planine – Komanima”. Po drugoj verziji, sporili su se Adžići i Komani i spor je došao pred knjaza. Knjaz je pitao Komane da li imaju planine, a ovi su rekli da nemaju nigde ništa, a Adžići su rekli da imaju dosta. Kada je to čuo knjaz, rekao je: „Pošto vi Adžići imate dosta da date ovoj sirotinji koja nema ništa”. I tako mještani Komana i uz njih i Bandića izdižu na Latično i to iz Komana Radulovići i Jovanovići, a iz Bandića: Pavićevići, Sekulići, Vukadinovići, Dragutinovići i Đuranovići.
Izdig na Latično je bio u maju mjesecu. Tjerala su se goveda, ovce i konji. Putovalo se po tri dana i dvije noći. Tamo gdje bi se odmarali ili zanoćili muzli bi stoku da ne pregori i mlijeko bi davali domaćinu kod koga bi noćili. Na planini su imali svoje katune koji su bili uređeni kao i ostali pivski katuni. Inače, ovdje su bogati pašnjaci i dosta prostrani. Voda je uglavnom snježnica i po koja lokva za stoku. Na jednoj velikoj poljani su se održavali vaširi. Kolibe su bile dosta grupisane. Čobani su čuvali ovce, a goveda su se odbijala u pašu. Ko je god izdizao na Latično imao je po konja, a po neko i dva. Povratak sa katuna je bio u oktobru.
Planina Brštevac krije u sebi nekoliko katuna i pruža im odlične uslove za stočarenje. Istina, kraj je dosta bezvodan. Koriste se snježnice i poneka lokva za pojenje ovaca, koza, govedi i konja. Veliki su pašnjaci, a i šume je vrlo malo i to nešto dalje od katuna.
Na ove katune izdižu mještani iz Stubice: Simunovići, Žulovići i Suknovići. Od sela do katuna se može sa stokom stići za jedan sat hoda. Kolibe su dosta raštrkane jedna od druge. Što se tiče uređenja katuna, sve je isto kao i u ostalim katunima u Pivi. Izdig na katune je oko Đurđevdana, a povratak u oktobru, a po neko ostane i do snijega.

Katuni na Ravnom

Planina Ravno je Bogom dana za stočarenje. Bogata je izvorskom vodom, šumom i livadama. Tu ima i njiva na kojima se sije: ječam, raž, ovas, krtola, kupus i drugo. Pašnjaci su bogati travom, gdje se goveda odbijaju da sama pasu, a ovce i koze se čuvaju.
Mještani sela Lisina i to samo Adžići izdižu na ove katune i nije im mnogo udaljeno od katuna. Može se stići za pola sata do jednog sata pješačenja goneći stoku ispred sebe. Izdig je početkom maja. Ostaje se na katunima dok ih ne potjera snijeg. Kolibe su dosta rasturene, ali to ne znači da se rođaci često ne sastaju.

Katuni na Grgurskoj bari

Planina Grgurska bara je u stvari velika ravan na kojoj se nalaze katuni sela Krivodola. Tu izdižu: Pješčići, Grguri, Miletići i Doderi. Oko svakog katuna su livade i njive na kojima se siju: ječam, raž, ovas, krtola i dr. Tu su bogate planinske livade, a vode izvorske ima dovoljno. Ova planina se dodiruje sa Ravnom i ispaše ova dva predjela su zajedničke. Zaravan Grgurske bare se graniči sa predjelima Gacka.
I ovdje su kolibe dosta odmaknuta jedna od druge, ali se čobani svakodnevno sastaju i posjećuju na katunima. Udaljenost od sela je oko jedan sat hoda, a izdizanje je i ovdje oko početka maja, pa se na katunima ostaje do prvoga snijega.

Katuni na Korlatu

Planina Korlati je jedna od bogatijih šumom i vodom. Ovdje su čuvena jezerca sa dosta vode. Ima i dosta livada i njiva, a ispaše su kroz šumu. Za ovcama, kozama idu čobani, a goveda se odbijaju, s tim što se povremeno nadgledaju. Pašnjaci se pružaju sve do Latičnog.
Na Korlate izdižu iz Smriječna: Tadići, iz Zabrđa, Jovovići, iz Osojnog Oraha, Aprcovići i Ćukovići. Treba reći i to da su ovdje izdizali i seljani iz Komana iz Katunske nahije. Mještani iz Komana putuju pješke sa stokom nadmanje tri dana do ovih katuna, a ostalim je dovoljno oko jedan sat.

Katuni na Suvom polju

Suvo polje je planinski predio koji se nalazi između Manite gore i Dobrejice. Kako i ime kaže, na ovim prostorima nema žive vode, već se koriste snježnice. Može se u šumu naći i neka lokva za stoku, ali je to rijetkost. Pašnjaci su veliki i bogati planinskom travom. Ovdje izdižu mještani sela Prisojni Orah, Golubovići i Kulići. Treba istaći da je ovo pasište knjaz Nikola negdje 1880. godine dodijelio mještanima Prisoja. I na ove katune se izdiže oko početka maja i ostaje se do kasne jesene. Inače, udaljenost od katuna je oko jedan sat hoda. I ovdje su kolibe dosta udaljene jedna od druge.
Planina Brštevac krije u sebi nekoliko katuna i pruža im odlične uslove za stočarenje. Istina, kraj je dosta bezvodan. Koriste se snježnice i poneka lokva za pojenje ovaca, koza, govedi i konja. Veliki su pašnjaci, a i šume je vrlo malo i to nešto dalje od katuna.
Na ove katune izdižu mještani iz Stubice: Simunovići, Žulovići i Suknovići. Od sela do katuna se može sa stokom stići za jedan sat hoda. Kolibe su dosta raštrkane jedna od druge. Što se tiče uređenja katuna, sve je isto kao i u ostalim katunima u Pivi. Izdig na katune je oko Đurđevdana, a povratak u oktobru, a po neko ostane i do snijega.

Katuni na Ravnom

Planina Ravno je Bogom dana za stočarenje. Bogata je izvorskom vodom, šumom i livadama. Tu ima i njiva na kojima se sije: ječam, raž, ovas, krtola, kupus i drugo. Pašnjaci su bogati travom, gdje se goveda odbijaju da sama pasu, a ovce i koze se čuvaju.
Mještani sela Lisina i to samo Adžići izdižu na ove katune i nije im mnogo udaljeno od katuna. Može se stići za pola sata do jednog sata pješačenja goneći stoku ispred sebe. Izdig je početkom maja. Ostaje se na katunima dok ih ne potjera snijeg. Kolibe su dosta rasturene, ali to ne znači da se rođaci često ne sastaju.

Katuni na Grgurskoj bari

Planina Grgurska bara je u stvari velika ravan na kojoj se nalaze katuni sela Krivodola. Tu izdižu: Pješčići, Grguri, Miletići i Doderi. Oko svakog katuna su livade i njive na kojima se siju: ječam, raž, ovas, krtola i dr. Tu su bogate planinske livade, a vode izvorske ima dovoljno. Ova planina se dodiruje sa Ravnom i ispaše ova dva predjela su zajedničke. Zaravan Grgurske bare se graniči sa predjelima Gacka.
I ovdje su kolibe dosta odmaknuta jedna od druge, ali se čobani svakodnevno sastaju i posjećuju na katunima. Udaljenost od sela je oko jedan sat hoda, a izdizanje je i ovdje oko početka maja, pa se na katunima ostaje do prvoga snijega.

Katuni na Korlatu

Planina Korlati je jedna od bogatijih šumom i vodom. Ovdje su čuvena jezerca sa dosta vode. Ima i dosta livada i njiva, a ispaše su kroz šumu. Za ovcama, kozama idu čobani, a goveda se odbijaju, s tim što se povremeno nadgledaju. Pašnjaci se pružaju sve do Latičnog.
Na Korlate izdižu iz Smriječna: Tadići, iz Zabrđa, Jovovići, iz Osojnog Oraha, Aprcovići i Ćukovići. Treba reći i to da su ovdje izdizali i seljani iz Komana iz Katunske nahije. Mještani iz Komana putuju pješke sa stokom nadmanje tri dana do ovih katuna, a ostalim je dovoljno oko jedan sat.

Katuni na Suvom polju

Suvo polje je planinski predio koji se nalazi između Manite gore i Dobrejice. Kako i ime kaže, na ovim prostorima nema žive vode, već se koriste snježnice. Može se u šumu naći i neka lokva za stoku, ali je to rijetkost. Pašnjaci su veliki i bogati planinskom travom. Ovdje izdižu mještani sela Prisojni Orah, Golubovići i Kulići. Treba istaći da je ovo pasište knjaz Nikola negdje 1880. godine dodijelio mještanima Prisoja. I na ove katune se izdiže oko početka maja i ostaje se do kasne jesene. Inače, udaljenost od katuna je oko jedan sat hoda. I ovdje su kolibe dosta udaljene jedna od druge.
Katuni na Kručici: Kručica je planina koja doseže do Maglića i Volujaka. Ustvari ona i pripada tim planinama. Prema narodnom predanju, na Kručici su postojali katuni i prije dolaska Turaka na ove prostore. Katuni su bogati šumom, livadama, njivama i živom vodom. Pašnjaci su zaista veliki i po njima su nekada pasla velika stada ovaca i koza i krda govedi.
Na ove katune izdižu mještani sela Stabna, Tufegdžići i Radojičići; iz Kovača Tijanići i Prodani i Šumići iz Jasena. Sva ova bratstva izdižu oko 1. maja i može se reći da skoro svi izdignu u kratkom intervalu. Ovdje snijeg padne nešto ranije i čim se primijeti njegov dolazak, sa katuna se zdiže u selo. Na Kručici postoje tri jezera od kojih je dosta poznato Trnovačko jezero i Malo jezero. Obzirom da je ovdje dosta katuna, to se zna da su isti relativno razbacani. Svako je tražio što ljepše mjesto za svoj katun.

Katuni na Čečarju

Čečarje se nalazi ispod planine Orlovac. Katuni nijesu mnogo brojni. Ovdje izdižu Bajagići iz sela Zukve. Na ovom prostoru ima dosta izvorske vode, livada i njiva, a šume je vrlo malo. Pašnjaci su prostrani. Ovi katuni su dosta blizu sela. Do njih se može sa stokom doći za oko pola sata. Katuni su razmješteni tako da se oni koji izdižu ovdje često sastaju i obilaze jedni druge. Karakteristike ovih katuna su skoro u potpunosti iste kao i kod ostalih katuna na području Pive.

Katuni Živa

Katuni Živa se nalaze ispod planine Vojnik. Najvjerovatnije da je mjesto dobilo ime po živoj vodi koje ima dosta. Predio Žive, je izuzetno lijep i bogat livadama, pašnjacima, četinarskom i bukovom šumom i izvorskom vodom. Na ove katune izdižu mještani Gornjih i Donjih Brezana i Todorovići, Durutovići, Radojevići, Delići, Đukanovići, Đurkovići i Vračari. Udaljenost katuna od sela je oko tri kilometra. Sa stokom se može stići za jedan sat hoda. Na katune se izgone ovce, koze, goveda i konji. Mnogi donose i kokoške i ko ima svinju. Ovce se čuvaju, a goveda odbijaju, ali se i ona nadgledaju. Izdig je u toku maja, a povraćaj u septembru. Kolibe su dosta raštrkane, ali ne toliko da se ne može svakodnevno dolaziti jedni drugima. Potrebno je kazati da su ovdje izdizali i mještani Šipačnog, Durutovići, Todorovići i drugi iz opštine Nikšić.

Katuni Ljeljena dola

Katuni na Ljeljenoj doli se nalaze povrh sela Bajovog Polja. Taj je katun udaljen nepun sat hoda od sela. Ovdje izdižu Jovovići i Jovićevići i njihove kolibe se nalaze na prostoru od 100 do 300 metara. Nema ih mnogo. Mjesto gdje se nalaze ovi katuni je pogodno za stočarenje, jer je bogata paša, a ima i dosta livada i jelove šume. Izvorske vode nemaju, pa se koriste snježnice. I ovdje su se izgonile ovce, koze, goveda i konji.

Katuni Zaborja i Duba

Katuni Zaborje i Duba su nekada bili klasični katuni sela Bukovca iz koga su Blagojevići izdizali sa svojom stokom; kao i Škuletići iz Duba. Udaljenost im je bila oko dva kilometra. Ustvari to je predio povrh sela. Ranije ovdje nije bilo žive vode, već se koristila snježnica. Bilo je livada i šume. Sada je ovaj predio prestao da bude pasište Bukovca i tu nema više katuna. Podignute su stambene zgrade i tu je nastalo naselje u kome žive ljudi kao u svakom drugom selu.
Perov do se nalazi na oko 1600 metara nadmorske visine. Ovdje su izdizali seljani Bukovca, Blagojevići i to kao na naredni katun. Naime, ovi su u drugoj polovini juna izdizali sa katuna Zaborja i Dube i tu ostajali do sredine avgusta, odakle su opet silazili na Zaborje i Dubu. Na Perovom dolu nije bilo žive vode, već se koristila snježnica, a paše, livada i šume je bilo dosta. Prostranstvo je veliko i ovce i koze sa čobanima su imali pred sobom veliki prostor, a goveda su se odbijala. Da kažemo i to da su ovi katuni, reklo bi se, u jednom nizu na udaljenosti od oko 5 kilometara. To je prostor ispod golijskih planina i Bajovog Ždrijela.

Katuni Polja Pejovića

Polja Pejovića se graniče sa Zaborjem, a ispod planine Babin vrh. Na ove katune su izdizali mještani Miljkovca Pejovići, Aprcovići i Ristići. Udaljenost katuna od sela je oko dva kilometra, što znači da se nalaze u neposrednoj blizini sela. I ovdje je bilo dosta livada i šume, ali je kraj bezvodan i tu su se koristile snježnice. Nešto slično kao kod Zaborja i Duba i ovi katuni su prestali da postoje kao katuni, jer je ovdje „niklo” naselje u kome ljudi stalno žive.

Katuni Pitoma dola

Ispod golijskih planina se nalazi Pitoma dola na nadmorskoj visini od 1600 metara. Ovdje su katuni Pejovića i Ristića iz Miljkovca, i to kao drugi nivo. Naime, oni što su izdizali na Polja Pejovića su sredinom juna prelazili na Pitome dole i tu ostajali do sredine avgusta i opet se vraćali nazad na Polja Pejovića. Na ove katune, koji su udaljeni oko 4 kilometra, bilo je dosta livada i šume, a vodu su koristili iz snježnica. Da kažemo i to da se iznad katuna nalazi jedna planinska greda iz koje izvire voda i tu se mogla pojiti samo sitna stoka, a zbog lošeg pristupa, teže goveda. Kolibe su dosta grupisane.

 

Katuni Rudinička dola

Rudinička dola se nalazi ispod Babinog vrha (istočno). Na ove katune su izdizali mještani Donjih i Gomjih Rudinica: Nikolići, Gutovići, Đikanovići, Damjanovići, Mirići, Šućuri, Ćalasani i Đačići. Katuni se nalaze odmah iznad sela i sa stokom se može izaći za jedan sat pješačkog hoda. Rudinička Dola su bogata dobrom pašom i planinskim livadama. Ima dosta i šume. Voda je iz snježnica. Izdig je početkom juna, a povraćaj u septembru, a po neko ostaje i do snijega. Kolibe se nalaze na udaljenosti od 100 do 500 metara. Da kažemo i to da su nekada Rudiničani izdizali na Latično i to do vremena kada je knjaz Nikola Petrović dao ove paše Komanima i Bandićima.
Katuni Zakamen iz Varde
Varda je planina iza koje se nalaze katuni zvani Zakamen. Ovdje su izdizali mještani Seljana i Sinjca. Iz Seljana: Blečići, Sekulovići i Vukosavljevići, a iz Sinjca: Bakrači, Lučići i Mićanovići. Izdig ovih bratstava je oko Đurđevdana, a zdizanje krajem septembra. Udaljenost katuna od sela je oko 90 minuta pješačkog hoda. Na katunima ima livada i listopadne šume, a vodu koriste iz snježnica. Kolibe su dosta razbacane. Potrebno je napomenuti da su Blečići sa ovih katuna prelazili na katune na Zavodište koji su udaljeni oko tri kolometra od Zakamena, a Bakrači, Mićanovići i Lučići su išli na drugi nivo katuna Zvani Crtov do udaljen oko pet kilometara, a nalazi se ispod golijskih planina i Ledenice. Ovdje se ostajalo dok ne počne padati snijeg.

Tekst je izlazio u nastavcima u dnevnom listu Pobjeda, od 7. aprila  do 31. jula 2007.

 

 

 

 

Tagovi: , , ,

 
 

Kalendar

June 2019
M T W T F S S
« May    
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930