Sudbina crnogorske kolonije u Vajomingu – Gordan Stojović

 

 

Gordan Stojovic

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Nekada rudari i dobrovoljci, danas uspješni Amerikanci

KRAJEM 19. I POČETKOM 20. VIJEKA u rijekama ljudi koji su odlazili prema Americi našao se i veliki broj Crnogoraca. Godine 1912. uglavnom im je odredište bio Vajoming, zbog otvaranja rudnika uglja. Danas u gradiću Gebo postoji samo Crnogorsko groblje, priča Donald Bolić,  jedan od potomaka prvih crnogorskih doseljenika u Vajoming

Za razliku od nekih drugih naroda, Crnogorci su se iseljavali uglavnom sa namjerom da se nakon nekoliko godina vrate i zaradom poboljšaju život svojih familija.
Sa tim ciljem su se raspršili po čitavom novom svijetu, od najisturenijih tačaka Ognjene zemlje do ledenih bespuća Aljaske.
U najvećem broju su se koncentrisali oko mjesta gdje se već bio naselio jedan broj njihovih sunarodnika i tako su formirali prve kolonije kako u Južnoj tako i u Sjevernoj Americi.
U Sjevernoj Americi najpoznatije i najveće kolonije su bile u Montani i Pensilvaniji, ali veće grupe Crnogoraca su se mogle pronaći u gotovo svim značajnijim rudarskim centrima SAD, od Aljaske, Jute, Kalifornije, Arizone, Nevade, Kolorada, preko najznačajnijih industrijskih centara Čikaga i Detroita (Detroit je bio grad sa daleko najvećim brojem naših iseljenika) na sjeveru zemlje, pa do atlanske obale, Pensilvanije i Njujorka.
Do sada se gotovo ništa nije znalo o Crnogorcima koji su se nastanili u Vajomingu, jednoj od najmanjih američkih država po broju stanovnika i ne mnogo poznatu.
Prije nekoliko godina, tačnije 2002, istražujući po raznim rudarskim dokumentima došao sam do prvih podataka o Crnogorcima koji su živjeli u Vajomingu. Nešto kasnije mi se posrećilo i preko našeg poznatog iseljenika iz Denvera g. Darka Labudovića uspio sam da stupim u kontakt sa jednim od potomaka prvih Crnogoraca koji su se naselili u Vajomingu gospodinom Donaldom Bolićem.
Gospodin Bolić je ispričao autentičnu priču o životu naše kolonije u toj američkoj državi. Jedan je od rijetkih ljudi koji su na takav način, iz prve ruke, mogli da kažu toliko dragocjenih podataka.
– Moj otac je iz jednog malog sela u sjeverozapadnom dijelu Crne Gore, udaljenog 11 kilometara od granice prema Hercegovini. Došao je u Ameriku kada je imao tek 10 godina, zajedno sa jednim rođakom i stricem. U to vrijeme oni su imali po 19 godina. U Ameriku je stigao kao Obrad Bjelica, ali veoma brzo nakon dolaska dogodilo mu se što i mnogima, zbog poteškoća u izgovoru njegovog pravog imena i prezimena prozvali su ga John Bolich, a rođak i stric su samo „izbacili“ slovo „j“, promijenili prezime u Bielica i otišli prema Detroitu u državi Mičigen.
Moja majka je bila porijeklom iz Krivošija, od porodice Radulović.

Otac gospodina Bolića bio je jedan od onih koji su u to vrijeme odlučili da oprobaju sreću u Vajomingu.
– Najveći broj Crnogoraca je tamo počeo stizati 1912. godine, nakon otvaranja rudnika uglja, u gradić koji je tada nazvan Gebo. To je oko 16 km od Termopolisa u sjeverozapadnom Vajomingu. Sjećam se dugog razgovora mog oca i još jednog Crnogorca koji se zvao Mihailo Škuletić, kako su 1923. godine, prebrojavajući naše doseljenike nabrojali ukupno 124 Crnogorca koji su živjeli u tom gradu. Na žalost, nema ih više živih koji bi mogli pričati o svojim porodičnim istorijama i tadašnjem životu naše kolonije.
Rudnici su se počeli zatvarati oko 1937. i tada je došlo do velikog raseljavanja prema drugim rudarskim centrima.
Šeridan u sjevernom djelu Vajominga koji se nalazio sa druge strane Big Horn planina, je postao atraktivan zbog izuzetno bogatih rudnika, tako da je jedan broj njih pošao tamo. Drugi su otišli u gradić Rok Springs u Vajomingu, takođe poznatom po dobrim rudnicima, kao i prema gradiću Hadston u blizini Rivertona.
Mnogi su napustili Vajoming i otišli prema drugim državama, najviše prema Kaliforniji, kaže Donald Bolić.
Crnogorci u Americi su pratili zbivanja u zavičaju, nimalo nisu bili ravnodušni prema ratnim dešavanjima. Naprotiv. Poznato je da su se mnogi vraćali u domovinu kako bi se pridružili svojoj vojsci, dok su se drugi dobrovoljno javljali američkoj vojsci i na taj način takođe pomagali svojoj zemlji. Gospodin Bolić o ovome priča:
– Da, upravo tako, bilo je i jednih i drugih. Moj otac, sa još dosta Crnogoraca, bio je dobrovoljac u Američkoj vojsci. Godine 1917. borili su se u Francuskoj, gdje su ostali do 1919. Upravo to što su se borili protiv istog neprijatelja protiv kog bi se borili i da su otišli ili ostali kod kuće (Njemačka i Austro–Ugarska imperija), bio je najveći motiv za njihov odlazak, na taj način su se osjećali kao da istinski pomažu svoj narod.
Na pitanje kako je tamo danas, ima li naših, Bolić kaže:
– Danas u Termopolisu živi nekoliko naših porodica, ali, kao što sam rekao, većina je otišla, a u Gebu više nije ostao niko.
Svi smo živjeli u malom rudarskom kampu koji nije pružao dobre uslove za život, posebno mlađim generacijama.
I pored teškog života mnogi od naših su se iškolovali, završili koledže, dosta njih je radilo u prosvjeti, neki su se bavili i politikom. Tu bih posebno istakao Radosava Đurovića koji je bio poslanik iz Termopolisa. Prvo je učestvovao u korejskom ratu kao visoki oficir američke vojske, kada se vratio kupio je restoran i počeo se baviti politikom, i tako je izabran u skupštinu države Vajoming kao predstavnik Hot Springs okruga. Mislim da je jedini razlog zbog kog se nije kandidovao za senat bio to što je imao jako dobrog prijatelja na toj poziciji, pa nije želio da ulazi u konflikt sa njim, inače je bio političar blistave karijere.
U svakom slučaju, kako su djeca stasavala tako se povećavala potreba za daljim školovanjem, polako su odlazili i preostali stanovnici Geba. Moja familija se, na primjer, odselila iz Geba čim sam počeo da stasavam za srednju školu. Preselili smo se u Termopolis kada sam ja imao 10 godina i išao u šesti razred. Nakon srednje škole, pošto sam dobro igrao košarku dobio sam stipendiju za koledž u Montani, ali uslovi mi nijesu odgovarali, tako da sam se vratio u Vajoming, pa odatle se upisao na Čikaški stomatološki fakultet. Kasnije sam došao u Kolorado gdje sam punih 40 godina, sve do 1998. godine, radio kao zubar.
Isto ovako su, iz istih razloga – školovanja i posla otišli i svi ostali, danas u Gebu postoji samo Crnogorsko groblje.
Veoma slična sudbina je zadesila i ostale manje i veće crnogorske kolonije u Sjevernoj Americi, mali broj ljudi je ostao da živi tamo, a mnogi su se vratili i u Crnu Goru. U svakom slučaju, poručuje gospodin Bolić, koji je Crnu Goru posjetio dva puta, 1989. i 1990. godine, ono na šta treba svi da budemo ponosni je to da su djeca i potomci naših rudara širom Amerike uglavnom postali uspješni i veoma obrazovani ljudi koji su dali, a i danas daju veliki doprinos razvitku i napretku ove velike zemlje.

——————————————————————————–

Crnogorske porodice

Šta je danas sa svim tim porodicama, gdje su potomci? – Što se tiče te prve generacije koja se doselila, nikoga od njih više nema među živima, a bogami i dobar dio njihove djece danas više nije među nama. A sjećam se porodica Đurović, Đukanović, Radović, Škuletić, Šćepanović, Bandić, Mirić, Škorić, Raičević, Rogić, Maravić, Gajović, Pavković, Radetić, Vuković, Todorović, Jovetić i mnogih drugih, ali ima i onih čijih se prezimena više i ne sjećam. Znam da sam jednom dok sam boravio u Termopolisu, na groblju vidio i spomenik sa prezimenom Labudović, to sam zaboravio reći Darku, a pretpostavljam da je to grob oca Marka Labudovića, koji je kasnije postao poznati psiholog.