Akademik dr GORAN SEKULOVIĆ

O romanu „SAMOTNJAK“ Ljubomira M. Mudreše

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

SAMOĆA KAO SUDBINA

             U romanu „Samotnjak“ Ljubomir Ljubo Mudreša je vratio vrijeme ne tako davno, na koje se već uveliko počinje izučavati  čak i u istorijskoj ravni, vrijeme devedesetih i oživio uspomene iz tog doba. Mudreša govori o vječnim ljudskim temama, o čovjeku, svijetu, životu, u njegovom smislu, o pisanju i njegovoj svrsi, o smrti, čiji bauk kruži nad ljudskim rodom i svim njegovim suštinskim fenomenima od njegovog postanka, čovjekovom vječnom usamnjenom pokušaju pojedinaca da se dosanja, doima, izgradi, dotakne makar i na tren doista ljudski svijet. Zato su neminovne i nužne, blagotvorne i potrebne relacije sa razmišljanjima velikana pisane riječi o istim temama. Najprije čujmo Miroslava Krležu što kaže o pisanju: „Pisati? Što? Fraze? Glupe bombastične fraze? Govoriti? Kome? Cijelo čovječanstvo već deset hiljada godina ne radi drugo nego govori. Od Sokrata do Vatikana sama govornice i propovijedaonice… Štampari? Kome? Dokazivati?… Isto tako nema smisla. Što je preostalo? Lagati? Gdje su mostovi preko kojih se može čovjek spasiti?“
              Mudreša je ponudio jedan  od mostova u liku svog romana „Samotnjak“, u liku njegovog glavnog junaka (i to nije jedna o više izuzetno značajnih vrijednosti ovog štiva), čovjeka samotnjaka, koji očajnički pokušava da spasi držeći se za most, odnosno svoj život ili bolje reći za ono što je od njega još na njegovom kraju preostalo, za sjećanje, za prošlost, za nadu, da li i za budućnost, da, i za budućnost, jer svuda tamo đe je nada tu je i ona, pa makar kao što to radi i Samotnjak u isto vrijeme i gradeći je i uništavajući, tj. tu njenu budućnost, taj svoj život, tu svoju nadu, a što radi svaki živi stvor na Planeti – Zemlji, osobito čovjek, jer od rođenja pa do smrti on zapravo, balansira na toj tankoj žici gotovo nestvarnog postojanja ili gotovo stvarnog nepostojanja budući da smrt nije ono što je neđe daleko od nas i što nas tek čeka već je njegova računica zapravo, saldo koje je već sve do danas napravljen i koji se pravi i koji se naplaćuje suočavanjem neprestanim a osobito onim o kojem se radi u ovoj knjizi na kraju života glavnog junaka, naime, susretu između dobra i zla, smisla i besmisla, nade i očajanja, istine i laži, ljepote i ružnoće, suštine i pojavnosti, lica i naličja ovoga svijeta, života i čovjeka, o tome nema i ne može biti dostatnog i komičnog, čak i ne onog relativnog, vremenski ograničenog, ali važećeg, slobodnog u svakom slučaju, odgovora, svrhe, uputa, puta i vrijednosti.

               Glavni junak na kraju života ostaje sam, mada i u toku života volio je samoću ne (toliko) kao usamnjenost, kao fizičku činjenicu usamnjenosti odnosno da li je sam ili ne, tj u društvu, koliko samoću kao stanje duha, uzvišenosti posmatranja, razmišljanja, donošenja, vladanja, ponašanja i poštovanja valjanih etičkih i ljudskih zaključaka u životu kojima se svakako težilo i još uvijek teži, do samog kraja fizičkog bitisanja. Samoću kao stanje duha koje je ponajprije prizvao, naslutio i obznanio, dozivao i ispjevao Vito Nikolić sljedećim stihovima „I opet jesen./ Opet tutnje/beskranje kiše/ po Nikšiću,/ i opet stare/ crne slutnje, /i opet/ – sam si Nikoliću.“

                 Samoća kao sredstvo, model, mogućnost, potrebu čak i nužnost i eskluzivitet izdvojenosti da bi se ostvario neki znamen, stav, pečat i dokaz o postojanju i ljudskom bijegu i zalogu, djelu za sjećanje i ostavštinu, pa čak i ako je riječ – kada je u pitanu Stanko, glavni junak ovog romana- da je ostavio samo jedno lice, samo jedan čovjek, samo jedan pojedinac, samo jedan drug  i prijatelj, njegov bivši decenijski profesionalni kolega i novinar Buljo („a nigdje druge,/nigdje druga!/, pjeva Vito koji će ga pamtiti i spominjati ipak po dobru i ljudskosti, čovječnosti, i humanitetu, jedini shvatajući i znajući koliko je bio tragična i nesrećna ličnost i sa koliko je velikim životnim minusom i negativnim rezultatom konačno pošao s onu stranu života.

Približio se tako i glavni junak Stanko preko svog najboljeg i na kraju se ispostavilo i jedinog druga Bulja i pisca ovog romana onom čuvenom i neobičnom, raznolikom i živopisnom po svim aspektima života i istoriji, svijeta i čovječanstva, skupu, u svakom slučaju najmnogoljubivijem, kojega sačinjavaju dakle, svi ljudi ove naše Planete jer su bića smrtna od samog rođenja (čovjek od prvog dana živi osmrćenim životom i svakim danom  koji protiče  smrt sebi stavlja na konto a životu oduzima saldo), da bi na kraju života svi podpali pod onu zaista čuvenu i jedinu od najrabljenijih katagorija: O mrtvima sve najbolje. A glavni junak ovog romana zaslužio je takvu ocjenu, takav epitet (čak i uz one poslovične ljudske slabosti, kao što je ona skoro tipična crnogorska pizma koju je Stanko i priznao Bulju – da mu zbog ljubomore njegovu poeziju nije u novinama objavljivao vijesti o njegovim zbirkama poezije), makar stoga što je na kraju života izgubio sve što je imao i u što je vjerovao i imao nadu kao bazu i osnovu za svrhu i razlog življenja: i zavičaj i rodnu kuću, i najbliže prijatelje, i bračnu vezu, i povjerenje u profesionalnost, i moral o javnoj i odgovornoj karijeri koju se posvetio, i istinoljubivost svojih kolega, novinara, kojim se posvetio, i etičnost, časnost, i lojalnost  državi i građanskim, civilizacijskim principima i svetinjama  najviših dužnosnika i javnih funkcionera koji su trebali biti za primjer i ugled, ali i još više od svega toga, i najveću i pravu ljubav svog života Saniju s kojom je dotakao nebo i koja je bila vrhunac, veličanstveni bljesak i neponovljivi zvjezdani trenutak njihovog ukupnog života a koja je umrla na porođaju njihova sina i sinovljevo đetinjstvo, odrastanja i mladićestvo, jer je za njega u vihoru ratnih devedesetih nije uopšte znao, te na kraju stog, što je na kraju života tragično izgubio i taj jedini smisao i nadu (ili „Živost života“ kako ga naziva i krsti pisac) koga je još držala u životu, dakle, sina jedinca Slobodana za koga je saznao poslije nekolike decenije da uopšte postoji i koji ga je bio vratio u život. Sve je to Stanko izgubio i ostao sam, ponovo sam, kao što je bio čitavog života i kao što ga je kao takav, dakle kao usamnjenik, i preživio. Ostao je samo Buljo da ga sahrani u divljini planinskoj koja je njemu, usamnjeniku, najšiše odgovarala, kao zapravo i jedini dokaz da je literalno bilo sve tako kako se i zbilo u ovom romanu Buljo kao jedini svjedok i očevidac, onaj koji je prošvercovao ovu priču iz ovog našeg života i predao je piscu koji je od nje sačinio ovo literalno štivo. Baš se može reći – prošvercovao, jer ova tema, jer ovi osjećaji i vrijednosti i upitnosti i dileme koje nudi ovaj roman nijesu od današnje svjetske i životne fele, od ove užurbanosti i neoliberalne cjeline, kupovine i prodaje svega i svačega, kada se u ime i od profita topi i nestaje što bi trebalo, moglo i htjelo biti barem elementarno duhovno, principijelno i vrijedonosno, etničko, profesionalno i ljudsko. Novinarstvo i mediji svakako su na prvom mjestu jer je toliko bjelodano i jasno danas i u Crnoj Gori, a naravno i mnogo šire, a ovaj roman ponajviše o tome govori.

Sada čujmo pjesmu „Mećava“ Vita Nikolića i pjesmu Ivana Gorana Kovačića „Moj grob“ koje se nadmeću poetskom asocijacijom s obzirom na završno poglavlje romana „Samotnjak“ jer se i Mudrešin glavni lik po sopstvenoj testamentarnoj želji – koju je ostavio da ostvari, takođe u oporuci, njegov drug Buljo – sahranjuje u „Vučjoj planini, na popločanom putu, bez grobne oznake“, nadajući se da će „u divljini naći svoj mir“. Autor romana „Samotnjak“ je preko sljedećih Buljovih riječi prokomentarisao ovu Stankovu posljednju želju: “Kada idem za njegovim posmrtnim ostacima, shvatam da svoj kraj života htio je da daruje vječnom samovanju, čiji mir remete munje i gromovi.“ Vitovi stihovi glase: „Sam je noćas na mećavi/ i vuci mu trag slijede,/ ko zna, sjutra, kad zaplovi/ gdje će biti i šta htjede./ Pjesmo moja, pomoli se/za njegovu ludu glavu,/ oslušni ako vrisne/ da idemo u mećavu.“

Goranovi pak stihovi glase: „U planini mrkoj nek mi bude hum,/ Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,/ Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,/Muku moje rake nedostupan brijeg. /Visoko nek stoji, kao oblak i tron/ Da ne dopre do njeg niskog tronja,/ Da ne dopre do njeg pokajnički glas, /Starh obraćanika, molitve za spas./ Neka šikne travom, uz trnovit grm,/ Besput  da je do njeg, neprobojan, strm./Niko da ne dođe do prijatelj drag/ I kada se vrati, nek poravna trag.“ Goranovu pjesmu „Moj grob“, podpisao bi i Njegoš, najveći crnogorski i svjetski samotnjak, jer je u biti iz istog razloga: simiraja i konačnog povratka u zavičaj kao mjesta rođenja i đetinjstva u kojemu su sa izvora  čudesnog života dobijena i strečajna prva saznanja o čovjeku i svijetu – kako je dat u romanu „Samotnjak“ i literalno uobličen u pjesmi „Moj grob“ odabrao Lovćen za vječni počinak i time neuništivo ovjerio vječnost Crne Gore, Crnogoraca i svakog im dobronamjernika, oličenog u dijelu stiha „do prijatelj drag“. Za takve prijatelje i prosvetitelje Njegoš i Crna Gora su otvoreni i gostoljubivi – jer su i oni, jer smo i mi, dakle, Crnogorci, isti takvi, prijateljski raspoloženi prema svima, uvijek svoji na svome i nikada sami – a za sve ostale, do nas, do Njegoša i Crne Gore i Crnogoraca, nema i ne može nikada biti puta i zato neka na njega ne kreću, jer smo za njih „Besput neprobojan“ koji „Visoko … stoji, kao oblak i tron“. Velika je vrijednost ronmana „Samotnjak“ što se može u ovom kontekstu i posmatrati i analizirati.

               Mudreša u romanu „Samotnjak“ dijalektički preplijeće dvije u biti sasvim suprotne i kontradiktorne i sasvim suprotne  pozicije, tj. on kombinuje i tzv. ontološki, možemo reći filozovski, i tzv. društveni, socijani plan pripovijedanja i motivske, tematske, sadržajne dominantne prisutnosti. Ili kako to kaže Danilo Kiš  i poziciju „jogija“ i poziciju „komesara“. Kiš piše „Pozicija „jogija“ jeste metafizički i ontološki status, obuzetost po srednjim pitanjima (života i smrti), a ona druga jeste pozicija društvenog bića, čovjeka koji metafiziku svodi na sociologiju, nalazeći u društvenom statusu totalitet biće. Dve borbe, dakle, dva načina gledanja na stvari na egzistenciju.“ Kod Mudreše u ovom romanu radi se o glavnom junaku i liku koji je na kraju svog životnog puta, na kraju svoje bogate profesionalne, novinarske karijere, kad svodi ukupne životne račune na svim planovima- bračnim, roditeljskim, poslovnim, prijateljskim, etničkim… Mudreša glavni lik u određenom oblik i autobiografskog žanra daje svoju životnu ispovijest koja se u svojim bitnim aspektima i sadašnjim dilemama dotiče i biva dijelom neuralgične tačke devedesetih godina na prostoru bivše  SFRJ koje se ni do danas nijesu do kraja iscrpjele u mnogim svojim sadržajima i značenjima.

              Mudreša koristi izuzetno bogat i asocijativan i stvarnosno i simboličan kontekst devedesetih prošlog vijeka na ovim našim zapadnobalkanskim prostorima da izgradi čitav mozaik i čitavu jednu civilizacijsku  tematsko-motivsku književnost koja se kristališe i ispoljava kroz stalnu međusobnu i dopunjujuću borbu dvije pozicije: pozicije „jogija“ i pozicije „komesara“ ili, kako podvlači Danilo Kiš: “jogi“ i „komesar“ uzajamno se razdiru. Gledano dakle, iz aspekta tog ambigviteta, ja pokušavam u svojim knjigama autobiografskog žanra da postavim pitanja o smislu života, Odakle sam? Ko sam? Kuda idem? Uzimajući najčešće samog Pripovijedača kao specimen ljudske vrste (jer tu je sasvim nevažno koji je čovjek u pitanju, pred osnovim pitanjima svi smo isti)“. Kiš nije doživio stvaranje novih logora smrti u bivšoj SFRJ devedesetih kao nastavka onih simboličnim uporištem u Aušvicima i Konavlima. Glavni lik i ostali likovi romana „Samotnjak“ jesu. I mada se roman ne bavi tom temom ili pod temom tragičnih devedesetih, već u ovom kontekstu devedesetih prije svega ljudskom, roditeljskom, profesionalnom i etničkom pozicijom glavnoga lika, mže se bez ikakve sumnje reći da je Ljubomir Mudreša položio suštinski, krucijalni ispit svakoga pisca, a to je njegov ljudski i moralni, etički odnos prema osnovnim problemima i fenomenima doba, vremena, prostora i teme u okviru kojih se njegova književnost kreće, odnosno bavi. Sve je ovo Danilo Kiš izrazio sljedećim riječima ispod kojih se može podpisati Ljubomir Mudreša: „Što se tiče pisca danas i ovde, hic et nunc, hoću reći u današnjem  našem svetu, on će biti suđen – verujem da će biti suđen – i čini mi se da je taj strašni sud istorije i pravde već počeo da zaseda u prvom redu u zavisnosti od njegovog stava, od njegovih pozicija prema dvama krucijalnim fenomenima ovoga veka (ukoliko to nije jedan te isti fenomen): prema logorima istrebljenja, onim hitlerovskim i ostalim staljinskim. Svaki pokušaj, makar i u zametku, bilo kakvog ideološkog opravdanja tog fenomena – logora – u ime takozvane „istorijske nužnosti“, „klasne borbe“,“rasne čistote“, „novog čoveka“ i slično, diskreditovaće svako delo, svakog pisca, jednom zauvek i nemilosrdno. Usuđujem se reći: da će u skoroj budućnosti, ako sve ne ode dođavola, odgovornost pisca biti odmeravana u prvom redu u odnosu na njegov stav prema stvaranosti. Jednih i drugih podjednakao.“ I trećih-dodali bi danas.

Pred ovaj Kišov „strašni sud istorije i pravde“ koji je „već počeo da zaseda“, Mudreša izlazi spokojan, spreman i sa svim neophodnim i potrebnim, slobodnim i dostojanstvenim, ljudskim i poštenim, pravičnim i čestitim pitanjima-odgovorima koji se tiču sudbine i digniteta svakog ljudskog bića, svake jednake, istorije i sviijeta u cjelini, koji se tiču svih logora i onih o kojima je pisao Kiš ali i svih onih naših koje nije on dočekao a o kojima zapravo Mudreša zbori, piše i posvedočuje preko sudbine svog samotnjaka, svog univerzalnog pojedinca koji je sa svojim kratkim trošnim, odgraničenim životom uvijek, kako je pisao Meša Selimović i bio i ostao i vazda će biti gubitnik u odnosu prema istoriji i vremenu koje mu je dato da preživi. Istoriji kao „reci zaborava“ i „tragičnosti“ ili kao „ljudski česar koji nazivamo istorijom naše savremenosti“ kako reče Časlav Miloš u svojoj knjizi „Abecedar“.

A što je „Samotnjak“ Ljubomira Mudreše do upravo prilog jednoj takvoj vrsti literalnog i esejističkog štiva –„umesto romana ili kao nešto na granici romana“ kako piše Časlav Miloš – đe je pod slovom „S“ određena odrednica „Samotnjaka“, odnosno fenomen samotništva, samštine, usamnjenika, i samoće kao jedne od najznačajnijih, najiskonskijih, najpipadnijih i najutemeljenijih, antropoloških, i ontoloških i društvenih, osobina i statusa ljudske prirode.   

 

 

Tagovi: , , ,

 
 

Kalendar

September 2018
M T W T F S S
« Aug    
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930