Akademik Radoslav Rotković

Antički ciklus stihova i proze  Miraša  Martinovića

 

 

 

Radoslav Rotkovic 220

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Romani: Putevi Prevalise (1999), Otvaranje Agruvijuma (2000), Teuta (2003, 2004), Antički gradovi (2012), Dioklitijsko zavještanje (roman o Vladimiru i Kosari)(2012) i knjige stihova: Nevidljivi ljetopis (2010) i  Govor kraljeva (2011) predstavljaju antički ciklus poezije i proze, koji otkriva tragove starih civilizacija sa prostoru Crne Gore, pretačući ih  u raznovrsne literarne a najviše romaneskne forme, otkrivajući na najbolji način nepoznatu, ili malo poznatu Crnu Goru, kroz prvoklasnu literaturu visokih umjetničkih dometa.

Svaka od ovih knjiga je zasebna, jer se ništa ne prelijeva iz jedne  u drugu, sem ljepote i poezije, kao što se u vrtu nađu zajedno i ruža i karanfil i zumbul, i svaki od tih cvjetova je zaseban, drukčiji, ali svi – mirišu!

Miras Martinovic 240nMiraš Martinović (r. 1952), pjesnik i romanopisac, izuzetna je pojava u crnogorskoj književnosti. Pojavio se 1974. zbirkom stihova Mit o trešnji, koju su mnogi pisci nosili sa sobom i čitali i kroz kuću i na ulici, u učionicama. (Za zbirku je odmah dobio nagradu “Lazar Vučković”.) O tome ima i svjedočanstava u ponovljenom izdanju ove zbirke u Beogradu, 2009. godine. Profesorka Pušić kaže: “Mit o trešnji sam nosila kroz razrede u kojima sam predavala i čitala mnoge stihove učenicma… Njena mlečna svetlost i obilje ozona bili su mi potrebni da čistije dišem… Već u uvodnoj pesmi Miraš nam stavlja  do znanja  da zbirka pesama neće govoriti o voćki kao voćki, već je voćka uzeta kao metafora za vertikalan odnos prema životu – sa korenom duboko u zemlji i krošnjom u kojoj zanoći nebo i rodi se jutro, sa plodovima koji koji puput sazvežđa isijavaju radost življenja”.

I tu je ključ Martinovićeve literature. On ne bere cvijeće da pravi bukete nego, kao pčela, sisa med. O tome nalazimo jednu rečenicu i u romanu Dioklitijsko zavještanje: “Ovo slovo ašte i grubo jest v videni, no sladko – jakože i pčela ljuta jest no plod jeje sladak jest“.Dioklitijsko zavjestanje - naslovna 240 On se bavi suštinama. Tako je i bilo moguće da se on, koji nije ni arheolog ni istoričar, zaljubi i zadubi u našu antiku, da obilazi ruševine i iskopavanja, druguje sa onima koji to rade i inspiriše se na tim starinama na drugi način nego naučnici. I izvuče otud nekoliko uspjelih romana koji nijesu lišeni dokumentarnosti ali im nije cilj dokumentarnost nego razmišljanje o smislu života, o onome što je brinulo i uznemiravalo Sofokla i Cicerona, Homera i Teutu, kralja Agrona i vojskovođu Demetrija Hvarskoga, koji je bio komandant Teutine flote pa je, poslije poraza na Hvaru otišao Filipu Makedonskome; o onome o čemu su sanjali stanovnici Rizona, Agruvijuma, Butue, Doklee, Halate, Kolhinijuma-Olhinijuma-Ulkinijuma, koji su osnovali Kolhiđani (“a Colchis conditum” piše Plinije u Naturalis historia, III, 141), i njihovi osvajači,  a što mi prepoznajemo kao naše današnje dileme. Da nema te vrsta kontakata između antike i nas, mi ne bismo razumjeli ni Šekspira a kamoli Eshila, Hesioda i Apolonija sa Rodosa.

Ovakav Martinovićev pristup prokrčio je put njegovim romanima i na jugoslovensko i na strano tržište (Albanija, Izrael, Italija). Iz romana Putevi Prevalise prevedeno je na jevrejski nekoliko priča i objavljeno u uglednim izraelskim časopisima. Taj je roman objavljen i u Italiji pod naslovom Pietre di Montenegro (Crnogorske stijene) u prijevodu Silvia Feraria, u izdanju “Mesogea” (Sredozemlje). Teuta je prevedena na albanski (2010) i autor je više dana bio gost Albanije, đe je doživio rijetke ovacije.

Po ovome romanu napravio je Slobodan Milatović pozorišnu predstavu, sa glumcima iz Hrvatske, Albanije, Italije i Grčke!

Osnovne karakteristike te literature su: brisanje granice između poezije i proze, prošlosti i sadašnjosti, snažno osjećanje istorijske vertikale i – jezička svježina.

Svi njegovi romani su – poeme, a u njegovoj poeziji ima proze, ali ne one koja remeti poetski postupak nego one koja je sama po sebi poezija, tako da joj drugi ukras ne treba. Śeme, staro dvije hiljade godina, koje je sada proklijalo, predstavlja tu vezu među stoljećima. Cvijet Iris Illyrica, koji opsuju antički autori, ima 200 vrsta. Prema ilirskoj  legendi, kad se ova biljka ospe plavim cvjetovima, oživljavaju mrtvi. A kad je Teutino kraljevstvo propalo, cvijet je dobio boju  njenih očiju. Teute odavno nema, ali na nas gledaju njene oči. To je  taj spoj mrtvog i živog, bivšeg i savremenog koji nije niko tako uspješno i maštovito razvio kao Miraš Martinović.

Miraš ne leti na krilima mašte neobavezno kao Žil Vern, koji piše o 20.000 milja pod morem, iako more niđe nije duboku više od 6 milja.

To je autor koji ne krije izvore koji ga inspirišu. U romanu Teuta na kraju je razgovor sa prof. Dyczekom i drugim članovima poljske ekipe koja je radila na risanskim Carinama. A tu su, u vazi staroj 30 vjekova našli zrno iz kojega je izrastao Teutin cvijet. A za dokumentaciju o cvijetu autor je išao do Aristotelovoga  učenika Teofrasta, do Marcelusa Vergilusa i Ovidija koji pominje cvijet „iris koji nam donose iz Ilirije“.

Snovi u Doklei - naslovna 240U romanu Snovi u Doklei nalazimo podatak da je sva ona imena iz Duklje prepisao arheolog Pravilović, a sve zapise preveo istoričar umjetnosti i arheolog Jovan Martinović. Za roman Dioklitijsko zavještanje autor je prikupio sve  objavljene tekstove o Vladimiru i Kosari, pored verzija Dukljanina, od Petra Preradovića i Stevana Sremca do Aleksandra Popovića, mada otuda nije uzeo ništa, a od dr Vujičića, istoričara umjetnosti, koji je išao u Albaniju tragom Vladimirovih moštiju, tražio je dodatne informacije o tome. Takođe je naveo i ko mu je preveo crkvenoslovenske zapise.  Za kratki tekst o knjeginji Desislavi koja je 1189. izbjegla iz Duklje i ustupila Dubrovniku dva jedrenjaka, čekao je mjesecima da se taj dokumenat vrati iz Zagreba u Dubrovnik, jer je bio na konzervaciji. I od nas  uzima građu i podatke, a na marginama Knjige kraljeva navodio je mnoge zanimljive i funkcionalne citate, od Evripida do poljskog pjesnika Zagajevskog, a na kraju knjige Govor kraljeva ima i poglavlje Komentari i sudbine. Ovakvi podaci imaju svoju estetsku funkciju, jer oslobađaju autora od faktografskog prosedea, a uvjeravaju čitaoca da je sve to, iako plod mašte, utemeljeno na izvorima.

Prateći Miraševo interesovanje za arheološka iskopavanja, njegove kontakte sa arheolozima, našim i stranim, njegovo interesovanje za starine na licu mjesta, njegova putovanja i traganje za literaturom o tim starinama, lakše smo shvatili otkud toliko preciznosti u nečemu što je, prividno, samo tvorevina mašte. Recimo, Druga rimska legija u Rizonu i okolini traži grob kraljice Teute. I pije vino pomiješano sa vodom (2004, 162). To je precizan podatak. Ta navika prešla je na Apenine iz Grčke, đe se nije pilo cijelo vino, zato što je bilo ružno da se vidi pijan čovjek, pa je u italijanski jezik ušla imenica bevanda = piće, a to je isto što i slovensko pivo, ono što se pije, kao što je pecivo ono što se peče. Takođe, sasvim precizno opisan je kult kamena koji je, po predanju, spušten s neba (2004, 154-159) i molba nebu da padne kiša…

Dakle, njegova mašta polijeće kao tica iz realnoga, istorijskoga gnijezda, napravljenoga od činjenica.

Karakteristika ove poetske proze i prozne poezije jeste dubinska ljubav prema Zemlji, i ta istorijska vertikala isprepletena je, kao bršljan sa drvetom, koje predstavlja Zemlju u njenom istorijskom kontinuitetu. Ali, to je izvedeno bez grubih šavova, jednako kao i bez sakrivanja, elegantno, maštovito, tako da su mnogi tek dan-dva nakon čitanja shvatili da to nije samo priča o davnim nego i o našim vremenima.

Naravno, grubo miješanje starinskoga i savremenoga jezika riješeno je tako da su starinski citati izdvojeni kao moto na početku poglavlja, ili su citati u tekstu.

 

Duklja - elementi kamene olastike

 

I kada dobar poznavalac stare i novije istorije otkrije u ovim knjigama rečenicu, stih ili legendu koja kao da se odnosi na neki poznati, savremeni slučaj ili problem, o jeziku, narodnoj poeziji, istoriji to ne razbija kazivanje o drevnim ljudima i događajima, nego podśeća na mogućnost da se mnoge pojave ciklički ponavljaju, u spiralnome razvoju čovječanstva, što je pominjao i Engels. A ponavljanje nevolja, kao što je opsada Duklje i opsada Crne Gore u vrijeme Venecije i Otomanske imperije, izdaja u Duklji i izdaja u novije doba, upućuju na kontinuitet i opsade i odbrane.

Zar nijesu stihovi poljskog pjesnika Zagajevskog na zapanjujući način primjenljivi na crnogorski slučaj:

Bože, molimo te da istrajemo,
I dopusti nam da sačuvamo svoj jezik i svoje pjesme…
Ti bože znaš koliko smo mali, ali te molimo ne dopusti
Da se naša veličina ugrozi.

Evo drugoga  primejra. Miraš priča o događajima u opsjednutoj Duklji:

“Iraklije je tražio vizantijska znamenja. Doklejska je poricao. Uprkos činjenici da su mu najbliži srodnici stradali u jednoj ranijoj kaznenoj ekspediciji, pogubnoj po Dokleu”.(“Snovi o Doklei”, 237)

Za ovo se može naći potpuna analogija. Bivši crnogorski predsjednik Momir Bulatović predstavljao je srpsku struju u Crnoj Gori, iako su upravo Bulatovići iz Rovaca najviše stradali u borbi protiv srpske okupacije Crne Gore 1918. godine.

Da li to smeta romanu? Ne smeta. Bitno je da Miraševa priča, ni po atmosferi događanja, ni po logici događanja, ne iskače kao slomljena kost  u ruci iz konteksta kazivanja, da je potpuno uvjerljiva. Uostalom, da se istorija ponavlja, pisao je i Marks.

Iako živi u gradu i radi u novinarstvu, što je za pisca opasno, jer novinarstvo kao i uopšte život u gradu osiromašuje autorov jezik (o čemu je više puta pisao Skerlić), a u puku je, što veli Ljubiša, „matica i kovnica jezika“, on se tome opire jako uspješno, jer nosi u sebi bogatstvo zavičane leksike, tako da za sve što mu zatreba – nađe pravu, svježu riječ.

Ove njegove dvije knjige pjesama su zbirke istorijskoga cvijeća, bršljan u stihu koji se penje od Ilira i Vojislavljevića do nas. U tom smislu karakteristična je pjesma «Kad umrije Gospodar» u Govoru kraljeva. Da ne bi Agarjani otkrili i oskrnavili  grob Ivana Crnojevića, svako ga je selo sahranjivalo “s plačem i lelekom i čitavim ceremonijalom kakav dolikuje Gospodaru”! I kada su se neprijatelji lukavo, kao usput raspitivali: đe je njegov grob, Crnogorci bi odgovarali: “U Crnoj Gori”!

Nalazeći sabeśednike u Homeru, Euripidu i Sofoklu, preko Dukljanina i Jovana Zonare, Šekspira i Novalisa, do Bajrona i vladike Save i Vasilija, Njegoša, Nikosa Kazancakisa i velikog savremenog poljskog pjesnika Adama Zagajevskog, Miraš sa njima pravi hor, da ne bi pjevao sam. Euripid je pisao: “Drago je sjenima da pohađaju bližnje, pa makar da noć traje”. Siprijan Rober, 1844. piše o Obodskoj pećini, u kojoj spava Gospodar Ivan Crnojević, kojega će vile probuditi čim to bude božja volja.

Duklja - elementi kamene plastike 2Ako neko studira arheologiju 5-6 godina i diplomira, dobija zvanje arheologa. Ali ako neko trideset godina, iz ljubavi prema starinama i neke filozofske veze sa njima, proučava ovu materiju, nema zvanje ali ima znanje. I još ako je pjesnik i romanopisac, on će umjeti da prenese na čitaoce to svoje osjećanje, te svoje snove i sudbine davno izumrlih ljudi i davno oburdanih gradova, pa će nam pričati mnogo toga što ne znamo ni mi koji stalno drugujemo s knjigom, jer za nas je ruševina – kamen a smrt, kao vojnički pasulj – obavezno sljedovanje.

Miraš Martinović je takav čarobnjak, da vaskrsava sve to što je nestalo, da nas kao strpljivi i obaviješteni vodič uvede na ulice, trgove, amfiteatre i bojišta, đe se ponovo začinju one stare ljubavi i oni stari ljudi, đe se trguje i tuguje, čitaju pjesme i smrtne presude. Krv teče u venama; krv se prolijeva u arenama i mi, začuđeni ovom čarolijom, i zaplašeni ovom strahotom, vidimo da vrijeme ne postoji, jer sve je isto, odnosno, sve se ponavlja, samo se mijenjaju imena ljudi, mjesta i bogova. Ali da nije tako, mi ne bismo razumjeli ni Sumere, koji su prije sedam hiljada godina tugovali nas svojim razrušenim gradovima Urom i Urukom, jednako kao i hrišćani nad ostacima Jerusalima, Španci – Gernike a Njemci – Drezdenske galerije, kada je Gerhard Kelerman zapisao: “Ako je neko zaboravio da plače, naučiće to ponovo gledajući srušeni Drezden”. Da nije tako ne bismo imali iste osjećaje gladi, straha, ljubavi, zavisti i cijela istorija bila bi nam nerazumljiva.

Kad smo bili u Kelnu, poslije velikih poplava, da obiđemo katedralu do čijih je dveri bila dospjela voda, viđeli smo na svakih sto metara mostove između Njemačke na jednoj i Francuske na drugoj strani. Te su zemlje često ratovale, a ti mostovi služe da se ratovi zaborave i obesnaže, pa Švabice idu na jednu stranu preko rijeke za parfeme a Francuskinje na drugu stranu da probaju hamburgere.

Knjige Miraša Martinovića liče na te mostove, s tom razlikom što one ne povezuju samo zemlje već i mnogo više – epohe u istim zemljama.

Čarolija ovih priča je u svježini motiva koji nas oplemenjuju.

Graditelji Daorsona, na primjer, pobijeni su zato da ne bi ozidali sličan grad. U Municipiumu S (Saloniana) kod Pljevalja na urni piše: “Razbij urnu u kojoj sam zarobljen”! Gencijeva vojska vidi da ne može da izbjegne poraz, ali zna da može da izbjegne sramotu zarobljavanja. Zato na čelu te vojske nastupaju frulaši i kako koji gine, onaj koji je marširao iza njega uzima njegovu frulu i svira, kao što se uzima barjak od poginuloga barjaktara. Rimljani odapinju strijele, ubijaju frulaše ali vojska i dalje maršira i svira. To je čitava jedna poema. Kao da je Gorki mislio na njih  kad je pisao: “Bezumlju hrabrih mi pjevamo pjesmu”!

Prisustvo mrtvih među živima najčešća je tema ovih legendi a najjezgrovitije je iznesena u legendi o Halati, koja je nekad postojala na mjestu današnje Podgorice. A najsnažnije je u toj legendi nije to što autor sanja nekadašnje ljude, čuje njihove glasove, uzdahe, jadikovke što se kamenje njihovoga grada raznosi za privatne kuće i drugi grad, nego to što oni koji tamo žive čuju te glasove!

Duklja - elementi kamene plastike 3Da li je ovo stvarno ili izmišljeno? Ostajemo i dilemi, ali nam to ne smeta da ovo doživimo kao poetsku stvarnost, onu koju pravi pjesnik i romanopisac stvara, a koja je slična faktičkoj stvarnosti. A to je ključ upotrijebljen već u Bibliji, đe piše da je Bog stvorio čovjeka “po obličju svojemu”. Dakle, ova poetska stvarnost, po obličju faktičke stvarnosti predstavlja onu čaroliju koju nalazimo u svakoj velikoj literaturi, pa i u knjigama Miraša Martinovića.

Zato bi objavljivanje ovoga ciklusa na istome mjestu, u istoj opremi imalo atraktivnost i kao cjelina i kao niz bisera.

 

 

 

 

Tagovi: , , , , , , , , , , ,

 
 

Kalendar

March 2019
M T W T F S S
« Feb    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728293031