U srijedu, 11. jula 2018. godine, otvorena je izložba slika umjetnice Biljane Keković. Izložbu je u galerijskom prostoru Dvorca kralja Nikole otvorila dr Anastazija Miranović, istoričarka umjetnosti i selektorka likovnog programa Barskog ljetopisa.
Tekst dr Anastazije Miranović, pod nazivom “Biljana Keković – Misli u pokretu” objavljujemo integralno. Zahvaljujemo se gosp. Miranović, koja je omogućila objavljivanje teksta.
Biljana Keković – Misli u pokretu
„Boja je titraj isto koliko i muzika, kadra da dosegne najopštije i najneodređenije što postoji u prirodi – njenu unutrašnju snagu“
(Gogen)
Unuštrašnju snagu vlastite prirode Biljana Keković eksplicite predočava slikama akordne strasti, ekspresivno-asocijativne gestualne žestine. Ovi samosvjesni, koloritni entiteti, autonomno kohabitiraju sa sebi sličnima tvoreći cjelinu priče/dešavanja, ne gubeći na svojoj posebnosti. Povezuju ih „misli u pokretu“.
Zapravo su, pigmentni iskazi duše, koja je pronašla simbol svog izricaja, „ljudski znak koji je istovremeno priroda“. Taj znak kod Biljane Keković je boja. Ona je istovremeno protagonista radnje, nosilac narativa, simbol u akciji, konstukt djela i sve što vi želite da bude. Emocija u interaktivnoj mobilnosti.
Biljana opšti sa svijetom i sobom bojom. U toj interakcijskoj amplitudi smjenjuju se zapažanja i rasploženja od vedrih ditiramba, do elegičnih smiraja. Kontorlisani nemir uhvaćen u tijelu slike artikuliše energetska stanja slojevitih iskustava, strahova nadolazećeg, nemirenja s postojećim, promišljenim bojenim iskazima. Sve životno-prirodne dihotomije, u kontrasnim jukastapozicioniranim korelacijama, zapravo kao da izgovaraju Matisovu rečenicu: „Ne mogu da pravim razliku između osjećanja koje imam o životu i načina na koje te osjećaje izražavam“.
Biljana Keković čistim likovnim elementima, dozvoljava da boja vlastitom arugmetacijom polemiše, kroz kompozicijski sklad, slojevitom koloritnom nervaturunom fakturom koja je gradi formu, međusobne suodnose, narativ djela. Ponekad bojene partije iznenadi čipkom, komadima jute i svega onog što joj se u datom momentu učini interesantnim za eskpliciranje poruke. Podlsikavanje, akcentovanje, pregrupisavanje, direktno ili pak pozadinsko koloritno sučeljavanje, naglašenom gestualnom egzekucijom doprinosi pulsirajućoj energetskoj vibrantnosti, specifičnim ritmičko-dinamičkim odonosima koji ne dozvoljavaju indiferentnost.
Ovo sikarstvo pomjera, jer se i samo neprestalno kreće i kako god ga predstavili i ma gdje, ono je nemir zarobljene duše/prirode, koja se svakim novim potezom kičice oslobađa kroz pojave i stanja, kroz sumnje i vjerovanja, konstante i vječito promjenljive identitete. Osnovne, čiste boje, oplemenjene vlastitim prirodama i suodnosima, kompozicioni sklad, pokazuju nam Kekovićku kao iskusnu slikarku koja vlada materijom. No, to bi bilo na ravni zanatskog. Ono što dalje kreće stvari je u sferi emocionalnog. U naboju koji eskalira do vriska, u plaču koji curi/kaplje, u žaru i strasti crvenih, žutih partija. U načinu na koji drži pažnju na ivici incidentnosti, no pod kontolom. Slojevit je ovo lični/kulturni pejzaž. U mjeri mogućeg umjetnica dozvoljava prolaz u/kroz njen svijet, koji funkcioniše posebnim pravilima. Biljanini koloritni izricaji nemaju preteniziju da nas poput lekcija uče životu, oni su, zapravo, njegova svjedočanstva.