Anastazija Miranović – Kako živjeti i što znači život u svijetu apsurda?


Narodni muzej Crne Gore i Prijestonica Cetinje organizovali su izložbu “Cetinju”, akademskog likovnog umjetnika Luke Lagatora, a povodom 55 godina njegovog stvaralaštva. Izložba je otvorena 11. septembra, u Njegoševom muzeju – Biljardi na Cetinju.

Izložbu je otvorio gradonačelnik Prijestonice, Aleksandar Kašćelan. O umjetničkom djelu Luke Lagatora govorila je istoričarka umjetnosti, direktorica Narodnog muzeja, dr Anastazija Miranović.

Autorski tekst dr Anastazije Miranović, pod nazivom “Kako živjeti i što znači život u svijetu apsurda?” iz kataloga koji je pratio ovu izložbu objavljujemo integralno. Zahvaljujemo se gosp. Miranović, koja je omogućila objavljivanje teksta.


KAKO ŽIVJETI I ŠTO ZNAČI ŽIVOT U SVIJETU APSURDA?

Ova suštinska pitanja su upitne konstante civilizacijskog hoda čovječanstva, a umjetnici/umjetnost su, pored filosofa, među prvoprozvanima u pokušaju njihovog odgonetanja. S pozicije cetinjskih, crnogorskih umjetnika, Luka Lagator jedan je od onih koji djelom na pitanja odgovara, jer kako sam kaže, govor bi ga možda izdao, al’ slika, nada se, neće.

Likovna priča Luke Lagatora posvećena Cetinju traži čitaoca s predznanjima. Umjetnik razotkriva koprene Cetinja u trijadi: duh, energija, potencijal, odnosno, autor, slika, posmatrač.

Za umjetnika Cetinje je “…neobično orlovsko gnijezdo… semantizam koji proističe iz univerzalne i neiscrpne energije paradoksalnog i apsurdnog, gdje je interakcija sa surovom prirodom i istorijskim prilikama stvorila očvrslog i snažnog, ali u isto vrijeme suptilnog i produhovljenog čovjeka.”

Cetinje je snažno, identitesko, polazište mnogo šireg narativa. Krećući iz mikrosvijeta- toposa Cetinja, autor kazuje univerzalnu priču Balkana, svijeta. Mit o Sizifu postaje opšte mjesto-apsurd življenja, poklon i pizma stvaraoca/tvorca…

Pričom o Cetinju, Luka Lagator istovremeno opšti s prošlošću i budućnošću iz tačke njihovog susreta/sučeljavanja u esenciji moći i slabosti, državnosti, mentalitetske upečatljivosti, kreativne nadahnutosti, nadobudne pripadnosti mjestu, gdje “genius loci” kao nevidljivi, sveprisutni, “vrhovni gospodar” vibrantno treperi u izmaglicama svitanja i sumraka, cetinjskih kiša i ponornica, svih dihotomija bića podlovćenskog krša i čovjeka današnjice – izgubljenog stanovnika svijeta.

U hodogramu vremena, koji ne trpi linearna čitanja, Lukine slike su svojevrsni, amblematični lamenti i zavjeti, oproštaji i nada. Penetracije u istoriju, religiju, filosofiju artikulišu željeni uzročno-posljedični diskurs. Simbolika značenjskih punktuma – Manastir, Ćipur, Dvor, Gumno, Lovćen, Vila, Ivan Crnojević, Oktoih… To je Cetinje i Crna Gora, jedno bez drugog ne postoje… Taj, svojevrsni “kulturni pejzaž” dio je Lukine “mentalne geografije” koja kreće i završava se Sizifovim putem, kao konstantom promjena i apsurda.

Luka kroz korotnu i prkosnu, stvaralačku i rušilačku Crnu Goru priča o mukama“malog”, običnog čovjeka iz Lesovih pjesama  (Ljudi sjenke), ali i o vladarima, umjetnicima, kreativcima koji će permanentno gurati kamen postanja uz litice nevjerice, da bi ga sa vrha, istim rukama egzaltirano stropoštali u podnožje (be)smisla, “dolinu bogova”, zarad ponovne muke, uspona, guranja, rasta, napretka i pada… Jer, suština je u procesu, ne u krajnjem ishodu/djelu, poručuje umjetnik… Prihvatamo aksiom. “Ništa novo pod suncem”…

Potreba da harizmatičnu, identitetsku, istorijsku, dramatičnu, herojsku, umjetničku, stvaralačku energiju Cetinja ugradi/transponuje u sliku i ostavi je otvorenom za komunikacionu korelaciju autor-djelo-publika, pokušaj je i napor vrijedan poštovanja, Lukin Sizifov put. Autor to čini na posve osoben način.

Poput „memorijskih bilborda“ obasjanih metafizičkom, kosmičkom svjetlošću, nenametljivo i upečatljivo krećemo se kadriranim sekvencama istorije grada/države, nas samih. Energetski kovitlaci kao stihijski usudi razaraju satatičnost likovno-filosofskih promišljanja. Preovlađujuća siva gama razbijena je akcentima crvene, plave, zelene uz prisustvo višeplanskih kompozicionih rješenja. Linija – često direktna, dijagonalna, oštra ili vijugava definiše konstrukt, u kontrast ima maglovitih i jasnih partija, fasetiranih elemenata i, nadasve, sveprisustvu geometrizovanih formi u kojima kubus dominira.

Kocka je simbol koji se provlači u svim medijima Lukinog egzekutivnog čina i za autora ima posebno značenje. Ona je njegov potpis, prisustvo/odsustvo smisla/besmisla, energetsko čvorište i bestežinska masa, „ram“ za sliku svijeta. Kocka je Lukino „htjeti“ u paradoksima života. Osjećaj „mjere“ gradivnih elemenata umjetničkog djela karakterišu Lagatorov manir, koji dosljedno njeguje i nadograđuje svakim novim stvaralačkim iskustvom. Nema slučajnosti i ishitrenih poteza kičice. Kontrolisani kolorit, kompoziciona ravnoteža, rafinirani osjećaj strukturalnih odnosa. Svjetlost, sjenka, forma, ritmika, dinamika… sve je podređeno kontemplativnom nemiru „iskre u kamenu“.

“…Ljudi vole sve svoje, pa i svoje slabosti. I svoju ranjivost, isvoju zlu sreću, i svoje prokletstvo. U tome leži jedan dio nas. I to naš najprisniji, najkrvaviji dio. Kako bismo ga mogli nevoljeti?… Zar, pri pomisli da bismo bili drugi nego što smo – daleko uspjeliji, daleko čarobniji, i daleko sretniji – duboko u nama, ipak, nešto ne zazebe? Ne javi li se u nama neka nostalgija za samim sobom, kao da sami sebi umiremo? Da. Ljudi vole isvoje krize, i svoje lomove, i svoja bankrotstva. Oni su, štoviše, ljubomorni na njih. Oni se ponekad čak i vrijeđaju kada im se ne priznaju. Jer, oni imaju pravo na njih, onako kao što čovjek ima pravo na svoju rođenu fizionomiju…” (V. Desnica) 

Autentičnu, lično proživljenu, fizionomiju Cetinja i Cetinjana, njihov karakter i neodvojivi duh, Luka pr(o)enosi umjetničkim djelom. U slikama, karikaturama, instalacijama, objektima, filmu, performansu. Kao autor, kreativac, zavisno od poticaja, umjetnički talenat se ispoljava u različitim medijima, nekada paralelno i/ili prožeto više njih istovremeno. Ovog puta, Luka izložbenom postavkom 53 djela/69 slika, različitih dimenzija, rađenim u akrilu, donosi, kako sam kaže: “…cetinjske elegije, metafizički pejzaž, segment inspirisan poezijom poznatog lirika, Aleksandra – Lesa Ivanovića”, i još mnogo onog što referiše na cetinjski, crnogorski, istorijsko-kulturološki kontekst i značenja.

„Analizirajući sopstveno vrijeme pred mojim očima ogoljena je istina, postao sam svjestan „metafizičke“ sreće i fenomena apsurda…“ (Luka Lagator)

“Što je više apsurda, to je više traganja za smislom”.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


seventeen − nine =