Boris Jovanović Kastel – Mediteran kao majka naroda, jedro slobode i luča identiteta


Mediteran kao majka naroda, jedro slobode i luča identiteta

NAVIGATORSKI LEKSIKON MEDITERANA

O knjizi Odavde do Lepanta Paola Rumiza



Među starinama i ruševinama juga, negdje u mletačkom bunaru, pod jesenjim lišćem loze, u bačenom ključu konobe na koljenima, pod rezbarenom antičkom statuom, zajedno sa poskokom, naša tajna zri, slatka poput ilindanskog grožđa spremnog u bačvama za noge neudatih đevojaka. Popijemo li to mlado vino, brže ćemo je pronaći, uzdržimo li se njegovih dionizijskih čari, naći ćemo je sporije jer ona ima samo jednu boju u bilion nijansi i govori ljepše od filharmonije delfina pred jadranskim gradovima. Ta tajna se zove plavet i njenim uljima potpisane su naše pelene i jedrilje odlaska dugovječnija od istorije i gorljivija od fosfora. Nema ljepšeg mjesta od nekog malenog peraškog trga da nas ona opije, udahne u sebe i prosvijetli. Sretan li je čovjek kad svojoj đeci pokloni tu ukoričenu tajnu umjesto rodoslova ili pasoša, tužni li su ljudi koje ta tajna azurnih kolora ne prepozna. Na Mediteran ne možeš doći, pa mu se vratiti da okaješ grijehe, projedriš sa ljubavnicom i fotografišeš se nazdravljajući kakvim skupocjenim vinom u konobama i opet otići da prezimiš u nekoj zadimljenoj krčmi na Balkanu. Kada te jednom prepozna, nanjuši i otvori ključem od stvrdnute soli, onda svi tvoji krvni sudovi postaju njegovo vlasništvo, njegovi moreuzi a moždane ćelije njegovi arhipelazi.
Za svaki tvoj odlazak ili odsustvo, moraš mu tražiti izlaznicu na kratko poput zastavnika koji ima zadatak da plati sidrenje za brod i ostale komunalije. Čovjek Mediterana, a posebno pjesnik Mediterana, nije svoj niti to traži. On je pulena na njegovim jedrenjacima, njegov kartograf i rizničar njegovih tajni od kojih ni jednu, do svog životnog sidrenja, ne smije otkriti ili uprljati nečim zemaljskim. I nakon svega, tajne će hučati na ranjenim brodovima koji će preživjeti jer će im listovi istrgnuti iz knjiga postati obloge natopljene maslinovim uljem i cvjetovima hajdučice za nova i nova vijađa do sebe i vječnog. Eto, to je Mediteran, prstohvat soli van baruštine globalizovanog svijeta lišenog duha, identiteta i sudbine. Zato je baš on naše ime i prezime, med od pelina i rana, jedina sudbina koja se nije predala niti klonula pred metežom civilizacije, Mediteran! 

Ovim izlaganjem započeo sam promociju svog književnog opusa prije nekoliko godina u Gradskoj knjižnici grada Korčule. Nedavno me je jedna knjiga navela da ga u sličnom ritmu nastavim…

Doajen talijanske žurnalistike, žestoki geopolitički analitičar Evrope i Bliskog istoka i ratni izvještač sa balkanskih stratišta, Paolo Rumiz (Trst, 1947), obogatio je biblioteke brojnim naslovima a njegovi intervjui ostaju upamćeni kao oštri i lucidni pogledi na nezavidan položaj našeg kontinenta na geopolitičkoj mapi globalizovanog svijeta lišenog duha i humanosti. Ipak, knjiga putopisa Odavde do Lepanta: Istočnom jadranskom i jonskom obalom po moru povijesti (Slobodna Dalmacija, Split, 2005) za potpisnika ovih redova, kao mediteraniste, ostaje neizbrisiv trag hodočašća po obalama i dah jedrenja morima jer je u knjižarama napokon zamirisao jod mediteranskog jedinstva. Ploveći na jedrilici, tragom venecijanske ratne mornarice, od Venecije do Lepanta, gdje se odvila najveća bitka brodova i civilizacija, autor je prešao više hiljada milja i upoznao različite narode i kulture koji imaju jedan zajednički biljeg – pripadnost Mediteranu! Brodeći od rta Kamenjak u Istri, uz dalmatinsku, crnogorsku, albansku i grčku obalu, sve do mjesta održavanja bitke, evocira događaje iz bliže i dalje prošlosti i ukršta ih sa današnjim vremenom dezorijentisanosti mediteranskih etnikuma, pohlepe i besciljnosti.

Sve je, dakle, vidio i shvatio iz naviganja i to mu je bilo najvažnije kako bi nam nadahnuto predočio bolne istorijske činjenice i kontroverze usidrene uvijek na pupku svijeta. Svjestan da se povijest prešućuje i zaobilazi u ime nekih novih ideala, osjetio je ontološku žeđ da krene na hodočašće prepuno zamki i izazova, Scila i Haribdi konzumersko-potrošačke civilizacije, orkana i magluština, i iz svega isplovi kao kapetan rizničar sredozemne nesagledivosti.

Evropa je kći mora, Azijatkinja, baš kao Eneja i Isus. Mit, ritam i pjesma su limesi Mediterana, njegova je mapa polifona a njegove zvižduke čujemo u sebi kao oluje zarobljene u ustima Boke Kotorske. Sve se vraća na napuštena ostrva: heksametri, note, pohabani splavovi, pucketanje vatre u izbjegličkim kampovima na Lezbosu nadomak ostrva đe je napisana Apoklaipsa. Tu će nas dočakti sibile i majka devet muza. Zato je Mediteran mitska partitura i majka naroda. Na Mediteranu, okačene o zidove konoba, vidjećemo renesansne mape koje su Evropu prikazivale kao ženu ali i arapske na kojima su planine, od Alpa do Himalaja, bile opasane pojasevima ženskih haljina vezenih zlatom.

Duboko uranjajući u problematiku nestanka carstava na istočnom Sredozemlju i zapadnog neshvatanja, bolje reći, ignorisanja istočnih talasanja kroz istoriju, putovanje kroz vrijeme determiniše kao metaforu nemira, polet slobodnog čovjeka, čulo eskapizma i odsjaj građanske svijesti. Rođena na Mediteranu, nije zapadna Evropa, sama od sebe, zapadni svijet pod staklenim zvonom iz razloga što joj je, sticajem okolnosti, dodijeljeno mjesto u kojem će se susresti zapadna i istočna civilizacija koje mediteranska kompleksnost štiti i grije od mećava atlantizma. Nacionalizmi su, uglavnom, odraz hidrofobne misli, mada, u slučaju bitke na Lepantu pobjedu nije odnio Mediteran, kao poveznica istoka i zapada, već hladni prekookeanski mentalitet. Stoga, lav Sjeverne lige, po mišljenju autora, nije mletački – Na barci pored nas su lumbard, imaju na jarbolu Lava poput našeg. Pitaju me kamo idemo, ja im kažem: na Lepant. Odmah su se ozarili: Bravo, te muslimanske pse treba sve ubiti. Objašnjavam s namjerno iritantnom strpljivošću da moj Lav nema ničeg zajedničkog s njihovim, ovo nije Lav Sjeverne lige. To je mletački Lav.

Paolo Rumiz

Uprkos svemu, vječnost Mediterana nadilazi sve – Znaju li oni na brodovima da su dio legende koja traje više od hiljadu godina, imaju li pojma o moru istorije po kojem plove. Znavši da je rat između Orijenta i Okcidenta projektovan produkt sukoba civilizacija koji još traje, Rumiz ukazuje da on nije konfrontacija hrišćanske i islamske dogme, već geopolitika Carigrada i Rima  starija od svake religije i ideologije. Američki ekspanzionizam, kroz prizmu globalizacije, slikovito je pojašnjen na primjeru sudbine Vavilonske kule i američkih vojnika neukih da znaju da su u Iraku bombardovali prvu kulu čovječanstva. Arhetip Kule vavilonske, Zigurat.

Interesantna je i podjela režima po pripadnosti moru. Nacionalni su, po prirodi stvari, hidrofobni ali je, ipak, Španija u XV vijeku izmislila inkviziciju i protjerala Jevreje. Fašizam je, takođe, najprije proklijao u maritimnoj Italiji tako da su se na mapi Sredozemlja, kao na rolerkosteru, smjenjivali hidrofilni fašizmi i hidrofobne demokratije ili demokrature, kako bi ih nazvao Predrag Matvejević.

Globalizacija i tzv. mali nacionalizmi su rak rana identiteta. Samo je na Sredozemlju moguće objediniti razlike, zaliječiti konflikte i premostiti antagonizme. Jadran je zato most jer iz Jadrana teče krv. Vjerski ratovi, etnička čišćenja, bitke progoni. A ipak je sve apsorbovao i ostao most između naroda. Ko nije shvatio da je sve poteklo sa Orijenta, onda boluje od civilizacijskog zamračenja, poručuje putopisac i zapisuje – Osjećam da idemo u bitku, na mjesto pokolja ali takođe i na izvor naših života. Vraćamo se kao lososi na Levant, izvorište naroda, monoteizma, civilizacija. Sve potiče otamo, čak i riječ Evropa. Iz te perspektive gledano, more i planina nijesu proizašle iz istog praska jer more te jede, pripija, apsorbuje a planina izbacuje, ruši, odbija.

Na žalost, Balkan svoju političku šizofreniju, kompleks inferiornosti i dezorijentisanost pokazuje najviše na moru a njegovi narodi sporo shvataju da na pučini nije moguće graditi etničke moreuze i ribama ovjeriti pasoše.

U knjizi nailazimo i na osudu aktuelnog progona migranata sa Bliskog istoka kao da smo zaboravili da se u Atini demokratija rodila upravo na jednoj klupi, mjestu u hladovini gdje se moglo razgovarati.Vrlo smjelo povlačeći istorijsku paralelu između katoličkog antisemitizma i islamske tolerancije, autor kaže – Španija je država koja je prognala Jevreje u godini u kojoj je Kolumbo otkrio Atlantik. Ideja čistoće rase počinje tu, Hitler nije otkrio ništa novo. I masakr američkih Indijanaca, čak i užas inkvizicije započeli su tada. Poklapanje brojeva je jezovito: 1492. kao 1942. godina konferencije u Wanseeu koja će odlučiti o uništenju Jevreja. U vrijeme Lepanta, mnogi od njih, ljudi s Mediterana, Sefardi, sklonili su se i obogatili u Veneciji, Krfu, Solunu, Dubrovniku, Istanbulu, Sarajevu. Turčin je tolerantniji od katoličkog kralja.

Potencirajući da plovi vođen duhom Svetog Marka i pod stijegom Serenisime, kao raskošni mozaik različitog nasljeđa, od paganskog, preko vencijanskog do slovenskog, viđena je dalmatinska obala što ilustruju rečenice – Talijani govore jezik koji je uredio jedan Dalmatinac (Nikolo Tomazeo, prim. aut.). A Dalmacija nije tek oznaka za dobar dio hrvatske obale: to je neponovljiva kombinacija Venecije, slavenstva, Grčke, gusarstva i austrijskog reda.

Antonio Dulsert – Portolan

U jednom zapisu Rumiz je rekao da su mu se prve nedoumice o polu Mediterana javile u crnogorskoj luci Bar. Zato, sklon istorijskim faktima, zanesen dozom strahopoštovanja i glorifikovanja, sa neskrivenim sentimentima i nadahnuto, niže redove o Crnoj Gori i Crnogorcima, tim neustrašivim ratnicima i patriotama nadahnutim duhom Venecije – Crna Gora, ime koje uznemiruje, i ne bez razloga. Na te surove planine su i Turci nerado dolazili. Pretvrdi stanovnici. Prestrme planine. (…). Crnogorci su slavoljubivi, pretjerani u svojoj žestini i velikodušnosti. Venecija ih se bojala ali i Turci. Borili su se golim rukama kao Sardinci iz Barbagie, citirajući škotsku spisateljicu Moris koja je pisala da je mahnita odlučnost Crnogoraca spasila ovu obalu od Turaka. Pupčana vezanost crnogorskog naroda za Mediteran ilustrovana je kroz njegovu borbu za slobodu i savezništvo sa mletačkom državom. Tako su se vlastelini iz Boke Kotorske, nakon pada Venecije, zakleli na odanost svojoj pokroviteljici zakletvom – Za ovih 377. godina, naša krv, naši životi, uvijek su bili odani tebi Sveti Marko; i presretni smo se toga držali, ti s nama, mi s tobom. Neka naše srce bude tvoja prečasna grobnica a najvelebniji tebi posmrtni govor naše suze.
Albanija nije dio mediteranskog svijeta već Pakistan koji postaje Far West a da nije prošla Evropom i Mediteranom. (…). Zemlja u neizvjesnom položaju između Srednjeg vijeka i postmoderne.

Za razliku od Italije i Albanije koje su postale atlantske sluškinje, o Grčkoj, uvijek odanoj Mediteranu, govori kao helenofil – Čudno, što više ideš prema bici nad bitkama, to više nalaziš mjesta gdje bogovi razgovaraju međusobno, podsjećajući na helensku hrabrost i dostojanstvo od pamtivijeka. Svjestan da nam nedostaje Vizantija i Venecija, autor označava Tursku kao djelimičnu nasljednicu Bizanta jer u sebi ima dijaloške krvi i toleranciju za primjer. Prezirući aktuelne granice i ističući zasluge Venecije u opismenjavanju balkanskih naroda jer je prva štamparija stigla u Crnu Goru zahvaljujući Mlečanima, Rumiz elegično posmatra mentalitet čovjeka profilisanog viškom istorije. Zato su njegove karakterne crte epskih kolora danas dekadentne i narcisoidne.

Zaključuje da je Evropa, rođena na Mediteranu, upravo na tom moru izvršila samoubistvo što ilustruje poetskim promišljanjem – I dok smo mi još vikali Majko moja, evo Turaka, drugi su nam oteli more. Uzeli su nam Gibraltar, Maltu, Kipar, Suecki kanal. Nakon toga, došli su projektili Hladnog rata i terorizam uzeo maha. Most nazvan Evropa, baš kao onaj mostarski, srušen je!

Uz brojne kritike i nerazumijevanja ove knjige, prvenstveno zbog Rumizovog mediteranstva i, kako se subjektivno i zlonamjerno navodi, diskutabilnih izvora i iskustava, te limitiranih geopolitičkih spoznaja, ostaje da knjiga Odavde do Lepanta: Istočnom jadranskom i jonskom obalom po moru povijesti Paola Rumiza, kao istinski narativni dragulj na atlasu Našeg mora (Mare nostrum) i oda njegovim civilizacijskim morima, predstavlja savremeno viđenje vremenskog i prostornog talasanja Sredozemlja, kao Unutrašnjeg mora, i trn u oku globalističkoj nemani. Ona je lijek za mitomane i kompleksom superiornosti zatucana balkanska plemena, podstrek inferiornim…

Kapljice mora iz ovog i sličnih navigatorskih leksikona Mediterana izlivaće se, sprati sa naših lica glib i podići kapke da ugledamo svjetlost našeg ognjišta. Vidjećemo svoja lice u beskrajnom i bezvremenom ogledalu Mediterana čijoj riznici iskonski, civilizacijski i sudbinski pripadamo.

Konačno, on je naše ime, on je otac što nas zove.

Dozovimo se i odazovimo!

2 Comments

  1. Bravo Kastel! Uzivanje je citati bilo sto iz tvoga opusa,a ovaj osvrt je to ubjedljivo potvrdio. Mediteran je cudo,a duzni smo da ga klesemo i usavrsavamo u civilizacijskom smislu. Eh,da imamo bolje politicare,bili najsrecniji ljudi na svijetu,mi u CG,posebno!

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


3 × four =