Poštovani pośetioci, objavljujemo esej Borisa Jovanovića Kastela Književni admiral o knjizi poezije Dan koji nije prošao Miraša Martinovića. Nećemo pisati nikakvu preporuku, jer smo više nego sigurni kad pročitate ime autora da ćete pročitati i njegov esej. Uživajte.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

KNJIŽEVNI ADMIRAL

Kada sam primio na ruke rukopis Dan koji nije prošao prijatelja i mediteranskog sudbenika Miraša Martinovića, prije nego sam stigao da mu se posvetim nekom asketskom pozornošću koja je isijavala iz mene, ponio sam ga naprečac u Perast i sa ponti preko puta Pomorskog muzeja nekoliko puta zagnjurio ga u bokešku pučinu. Činilo mi se da bi, bez ovakvog rituala, poetska vježbanka ovog književnog admirala za moje viđenje njegovog stvaralaštva ostala nepotpuna.

Pri prvom čitanju u ovi promjenljivim predjesenjim noćima shvatio sam da je Dan samo jedan osoben nastavak književnog talasa autora predodređenog da dopisuje samo jednu knjigu o beskrajnim antičkim misterijama, dubinama i izazovima, podastirući je pred čitaoca svaki put kao neku novu mapu starodrevnih puteva, kompasa i krstarenja bez kraja u kojima smo svi aktivni učesnici i, što da ne, dopisivači. Najvažnija stvar je da na tom i takvom navigarenju bokeškim, crnogorskim, jadranskim, helenskim i, nadasve, sredozemnim planetama duha, intimizma i apsoluta, nikome i nigdje ne treba pasoš. Prtljag još manje. Samo emocija ljepša od kaligrafije, empatija i diploma avanuriste dozvoljeni su.

Listam, dakle, stranicu po stranicu, talas (iz antičkih mora) po val (iz tragizma naše epohe), eho (prekaljenih vizionara) do odjeka (nedodirljive ljubavi) i glas po krik… nekako sporije od kazaljki jugovine, umivajući se iz pjesme u poemu kapljicama kovitlaca da bih i svoj sadašnji lik otkrio na novčićima Seferisovih uzavrelih gradova, košnicama Vavilona i nestalih i bezmjernih polisa. Upravo tim zlatnicima kupio bih ponovo ovaj rukopis pisan mastilom hobotnice u nekoj antikvarnici na ostrvu Hios, možda baš onom gdje je Darel prepoznao potomkinje vrelih antičkih Amazonki. Često se sjetim Jorgosa Seferisa, najvećeg helenskog pjesnika poslije Homera i njegove rečenice – Prilično ošamućen stigao sam u Marsej. Grčka sada bješe bez mene (to ne kažem iz egoizma). Shvatih tada koliko volim to tlo, uz sve muke koje nam svakodnevno zadaje. Duhom sredozemne grude u formi vode i mita opsjednut je Martinović jer u raskošnom ambijentu poluostrva sjedinjenih pejzaža duše, istorije i ljubavi razgovara sa svojom ženskom sjenkom, ženom, ljubavnicom ili pokretnom statuom iz Odiseje (šta god da je) o legendama – tim posljednjim muzama života. Tako opijeni sumaglicom i zalutali u lavirintima strastvenog, bez Arijadninog konca, oni hodajući zapravo plove izvan kalendara, vremena i mjesta. Na taj način, riječima bude glas ruševina i slušaju unutrašnja mora koja odliježu u nama i podsjećaju na svevremenost tog neprolaznog Dana – mita. Njega svaki pogled žene vaskrsava i njen osmijeh vazdiže razvaline. On je naša Itaka gdje besjedimo sa trojanskim herojima (kakve li časti, Bože!) i neostvarene snove pretvaramo u duge. Razapet između snohvatica i glasova prošlog, Martinović, poput nekog helenskog maga ili proroka istorije, pretvara dane u zvijezde, dogovara se sa nimfama i prastanovnicima, budi zbrisane pjesme i vapi za suncem, te tako svojim prisustvom oživljava svoje legendarno poluostrvo L. U kristalnom jezgru svojih pastoznih metafora i kroz bistrinu hermeneutičkih kovitlaca, čujem besmrtne melodije ribarskih popijevki, dodirujem nevidljivu ljepotu ženskog torza i krećem sa autorom u beskraj sa ciljem da što brže pronađem Fortunu u cvjetovima i tajnu neumrlog Dana. Istovremeno, kroz eru ovog neprolaznog Dana autorova lirska akrobatika i vodenoliki simboli uspješno nas ubjeđuju da smo negdje čuli Homerov glas, izumrle jezike, duše u cvjetovima i svakodnevicu u vječnosti. Velikan mediteranske istorije i nauke Fernan Brodel zapisao je – Istorija bi, po mojim željama, trebalo da se pjeva. Nesumnjivo, taj kurs za Martinovićevu busolu je konstanta. Ogrnut metafizičkim svilama, on je dosanjao taj bezvremeni Helenizam da bi što raskošnije izvajao pejzaže svog poluotoka srebrom iz spartanskih draguljarnica. Tako je na originalan način potvrdio sjajnu tezu Šelija, engleskog pjesnika i helenofila, po kojoj smo svi mi pomalo Grci.

Na papirusima ovog rukopisa kotrljaju se kamenčići dana složeni u bokeškoj škrinji punoj kosmičkog vremena. Iz nje je namjerno istrgnut ovaj Dan van pješčanog sata i skriven od ljetopisa i hronika, da bi ga balzamovao, ničim drugim nego, snom! Tu autor upražnjava drevne svetkovine i, u spektaklu mitologije podneva, onim svojim baritonom pozajmljenim iz drevnosti oživljava svoju domovinu Crnu Goru, tu mitsku zemlju udahnulog života i hodočasnicu prema sebi zagonetnoj. U auri pjesnikovih meditacija, Dan neugasli otima se svim mjerama i konvencijama i samo je u zjenicama njegove pratilje, sadašnje ljubavnice ili misice iz doba Heraklita, siguran i samo u njima diše! Čujemo ga dok oživljava krhotine pa i u zvonjavi sravnjenih svetilišta Ilira, Helena, Rimljana, naših Dokleata…

Persovu rečenicu – I ljubav mi je na morima/I pregor mi je na morima Martinović afirmiše kroz cijeli plimni dio rukopisa u tvrdnji da sve ima svoj suton sem, naravno, mora, one naše kolijevke i postelje, koje svoju vječitu enigmu i zavjet još nikom nije reklo niti će. U ovom lirskom epu koji sliči nekom, poslije stoljeća i vijekova, iskopanom albumu drevnih veduta sa našim likovima, čujemo – evo – kampanile iz Prapratne, poklanjamo voljenoj ogrlicu staru dva milenijuma, plovimo u čamcu iz vremena posljednjeg ilirskog kralja Gencija, Arijadna nas vodi mitskim lavirintima crnogorskih katakombi da pročitamo nevidljive zapise na kamenu, sjenke mrtvih igrača plešu nad Skadarskim jezerom, privilegovani smo da na kamenoj terasi ručamo sa obmanutim Odisejem i tako u nedogled. Dok talasi posijede…

Ovdje su na javi dosanjane napuštene marine i tako u riječima vaskrsle. To je sigurno velika pjesnička refleksija ovog tkanja pisanog na pepelu posljednjeg ljeta. Istorizacija Dana kuriozitet je ovog epistolarnog diskursa obogaćenog svečanim slikama, elegijama, motivima i figurama od kojih često zastane dah. Dok sam slušao ženu sa suncem u naručju ili Vergilija kada dopisuje ep, čuo glas Helderlina i Solomona na mojim glasnicama, morao sam prekinuti čitanje. Trebala mi je čaša crnogorskog vina Vladika i grumen sna kako bih mogao da posudim dio te magične atmosfere i osveštam se mitizovanim vremenima. Šta ću tada reći Antigoni, ljetu Elitisove samoće, žiteljima Atlantide… zadržaću za sebe. Dopisati Martinovićeve pjesme, možda? Znam da mi ne bi zamjerio.

Zalutao i od plovidbi iscrpljen, autor po pepelu ljubavi ispisuje psalme o postanju i vjeruje da je i ovaj rukopis davno izgorio u Aleksandrijskoj biblioteci koga je samo djelimično prepisao sa njenog pepela. Između sna i života, ovdje je napravljen više nego jasan izbor i baš to pokazuje snagu i strast magme ove poetske vizije. Iz svakog vira, plićaka i ponora ovih pjesničkih talasanja bljeskaju kapljice totalne istorije (L. Fevr), u svakoj ložnici je polugola muza Klio sa kojom pjesnik ispija šeri brendi a na asuri njegove geopoetike grme granice tog poluostrva stvorene od sjenki Dana koji neće proći u inat prolaznosti i ništavilu vremena globalizacije. Jedrenjak ovog književnog admirala plovi sa barjakom antičkog sunca na jarbolu, poprsjem Penelope kao pulenom i bibliotekom starostavnih skripti u potpalublju. Ako negdje u neku luku ili ostrvo pristane, dom od pepela njegovih lirskih i bolnih himni pokloniće moru jer je ono, zna to ovaj prekaljeni morski vuk, njihova postojbina. Sve je, dakle, more od prapočetka do danas. I sjutra. I u beskraj.

Dan će, sakriven u školjki nakon potopa, talasi ponovo vratiti među srca pijeska a Kvazimodo lijepo poruči – Sakrio sam srce među zidine stare/da ostanem sam/da se sjetim sebe. Konačno, pjesnik upozorava da Dan ima drugo ime i suštinu – noć! U tim okolnostima, on postaje greben o koga udara nevidljivo more i od riječi koje nam udijeli (većinu zadrži sa sebe) kleše živu statuu pjesnika od soli. I to baš njega, Miraša Martinovića.

Mediteranska so je relikvija crnogorskog identiteta i naše južnjačke sudbine. Zato ova i druge autentične Martinovićeve knjige, poput drevnih zemljopisa, pomorskih dnevnika i pjesničkih originala, odavno zalužuju dostojno mjesto na policama crnogorske književnosti. U inat tome da je ona danas i u prošlim decenijama često dezorijentisana, slijepa za svoje najveće predstavnike, potkupljiva i sklona pomodarskim tendencijama i falsifikatima. O negacijama da ne govorim. Trebalo bi slijediti primjer regiona bivše Jugoslavije koji je kapacitete ovog autora odavno prepoznao.

 

Fotografiju autora uradio Zdravko Radošić.

 

 

 

Tagovi: , , ,

 

Bez komentara

Budite prvi.

Poruka


 

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

May 2017
M T W T F S S
« Apr    
1234567
891011121314
15161718192021
22232425262728
293031