Boris Jovanović Kastel – O knjizi „Nevidljivi ljetopis“ Miraša Martinovića

 

 

 

Boris Jovanović Kastel

O knjizi „Nevidljivi ljetopis“ Miraša Martinovića

 

PALIMPSEST ODVZAVANJAJUĆE ANTIKE

 

 

Kada sam preklopio posljednju stranu ove knjige, pred očima bljesnuo mi je fragment iz vavilonsko-sumerskog epa Ep o Gilgamešu u kome Eukidu Gilgamešu ne otkriva tajnu života i smrti jer ako bih ti otkrio zakon zemlje koju sam vidio, ti bi sjeo i zaplakao. Na tom fonu zbirka ovih lirskih saga, prvenstveno, epske tematsko-motivske strukture, otključava enigme antičke istorije na prostoru današnje Crne Gore i šire, odjekujući u našim srcima jače od svake povijesti vaskrsle iz vječitog sna i zaborava. To je već prepoznatljiv književni kurs ovog autora i u prethodnim romanima Putevi Prevalise i Otvaranje Agruvijuma kada je mistiku ilirsko-rimske, dukljansko-zetske i crnogorske prošlosti i arhetipa, kao na tacni neko šumeće helensko vino, iznio čitaocima na dar.

Katakombe ovih skamenjenih, istovremeno, muralski oslikanih i, s druge strane, revitalizovanih stihova, kriju mnoštvo tajni, eros i tanatos, lunarno i solarno, zlo i sreću, plemstvo i bijedu, kao i tragizam sudbina velikih mediteranskih civilizacija oličenih u svega nekoliko trenutaka života poznatih ili anonimnih aktera priča. Iz škrinje precizno posloženih versičkih pripovijesti, smjelo lapidarnih i jasnih, možemo izvući staklene bočice ispunjene suzama plemkinje kasnije popijenih u znak odanosti, kroz pjesmu grnčara spoznati vječnost poezije, ubrati cvjetove u kojima su se slile duše Ilira nakon kraha njihove države, sroditi kamen sa kamenom ako postoji duh…

 

Miras Martinovic - foto Nino Gvozdic

 

Poezija je ovdje jedini alef istorije i mita. On se u većini pjesama poistovjećuje, katkad se miješajući u ritalni znoj nakon otvaranja nekog, prašinom zapečaćenog, sarkofaga gdje među zaboravljenim pergamentima vrlo vjerovatno možemo naći svoju krštenicu, vjenčanicu ili list umrlih što ukazuje da vremenske konstante u ovim stihovima ili starostavnim psalmima nemaju bitniju ulogu. Stoga su u sazviježđu bezvremene tišine ispisane mnoge neotkrivene, naslućene, proreknute, dosanjane, košmarne i, nadasve, demistifikovane himne jednom, samo prividno, arhaičnom svijetu čiji puls, tako otmjeno i ciklično, drži u pokretu naše zaboravljeno sredozemno biće. Čini mi se ponekad da ono postoji još samo u strahu da ga ne zaboravimo i zato ovakve i slične knjige predstavljaju svojevrsnu šok terapiju za buđenje iz kliničke smrti jednog svečano/zamračenog svijeta prepunog ujedinjenih razlika. Petrificirani simboli, rituali i predmeti kraljevstava, memlom obavijena baština i poruke izvučene iz mora kamena i ruševina, suštinski su elementi ove poetike toliko zaronjene u misaone arhivalije i nečujne molitve iskonske mediteranike, da se ponekad zapitam, da li sam večeras čitao skamenjenu epistolu otpalu sa neke rimske gradine skrivene u sopstvenoj intimi, čak i od sjećanja, ili ovu knjigu. Ruine, prepune duša starih i po nekoliko hiljada godina,  samo pojedinim pregaocima dozvoljavaju ulazak u svoje odaje. Martinović je, naravno, jedan od takvih i to je njegovo bogatstvo.

Sjenčeni ljubavlju, snovima i prokletstvom, ovi stihovi meditativno su svečani, dosežu do hipocentra raznih ljetopisa, posjeduju stilski ujednačenost i zategnutost poput strijela ratnika iz grčkih tragedija dok njihova hermeneutička provokativnost ide do te mjere da južnjačke hronike dramatičnih poruka najednom preobražavaju u erotski bal pod maskama. Ti i slični fakti svesrdno daju doprinos autentičnom geslu o jedinstvu razlika naše sredozemne geopoetike i duhovno-materijalne arhelogije sa akcentom na Brodelovu tezu po kojoj bi istorija trebalo da se pjeva.

Listajući ovaj savremeni palimpsest odzvanjajuće antike, naići ćemo na hor sijedih muza iz leksikona i onih samo autoru poznatih iz sna ili svakodnevice. Spoznaćemo, takođe, da osjećaj sjećanja nije priviđenje jer riječ ne može umrijeti u ilirskom šljemu zbog vječnosti istorije iz Ilirski sljemRimski nakit 1koje ne možemo izaći. Moći ćemo (kakvog li izazova ili prosvjetljenja) svojoj supruzi ili đevojki pokloniti prsten star 3000  godina, vidjeti rast kamena, diviti se ljepoti ruševina u kojima duše fizički nestalih trepere i danas, čuti zvona ispod Skadarskog jezera nikad zamrla i grohot rušenja svetilišta bez bogova i sa jednim novčićem sa likom Klaudija, iako kralja odavno nema, kupiti pero kojim ćemo dopisivati nastavak ove, čini se nikada ispisane, knjige. S druge strane, njeni stihovani hijeroglifi otkrivaju dušu i kulturu starih naroda useljenu u ptice, starostavne epitafe iz besmrtne memorije kamena i mataruga, zatim profil ilirskog kralja umnožen u vidu 4600 novčića ili kameni obelisk na razvalinama Duklje pomoću čije sjenke se mjerilo vrijeme što bi prvobitno ukazivalo na konačnost i negaciju vječnog života. No, već u sljedećoj pjesmi posvećenoj leptiru u kome je nastanjena Homerova duša, autor suptilno otjelovljuje atipičnu karmu, vjerujući da će se, dok traje Ilijada, trojanski rat nastavljati pa će i lađe ratnika i ljubavnika ploviti do svršetka svijeta. I vremena.

DukljaBilo da su kraljevi ili prosjaci, ratnici ili poete, znani i neznani, zvani i nezvani, faktivni ili fiktivni, svi oživjeli akteri u ovoj knjizi imaju istovjetan tretman pod krovnim metaforama oplemenjenim svestranim hukom legendi, potvrđujući tako staru egipatsku poslovicu – Izgovori moje ime i ja ću oživjeti. Autor pretvara povijest i prošlost, antropološke vektore i teološke dogme, alegoričnost i filologiju arhesvjetova u pripovijest fantastičnih evokacija, bratimeći se na taj način sa fusnotama onostrane, prognane ili namjerno zaboravljene (kvazi)istorije a ona je, svakako, stvarnija od stvarne!

Ne mogu a da se ne zapitam, da li Miraš Martinović nakon Nevidljivog ljetopisa, kada se ogledne u crnogorskoj pučini, vidi više svoj lik. Prije će biti, uzimam to sebi za pravo da kao njegov kolega i prijatelj kažem, da će se prepoznati u profilu nekog antičkog lirika koji nam je, pred zoru, dok spavamo, na noćni stočić ostavio svoj spis na latinskom ili grčkom jeziku, vraćajući se u zaklon svojih produhovljenih ruševina od pošasti globalizovanog svijeta.

Takva volšebna procesija duha etike i antike kroz nemilosrdno vrijeme, moguća je samo u poeziji. Bez dileme.

 

Fotografije korišćene u prilogu:

Prva – Foto Nino Gvozdić
Druga, treća i četvrta – arhiva Montenegrine