Poštovani pośetioci, objavljujemo Beśedu gospodina Borislava Jovanovića povodom uručivanja nagrade „Božo Bulatović“ 25. januara, 2016. godine.

 
 

Borislav Jovanović

BEŚEDA o Božu Bulatoviću

 
 
Borislav Jovanovic

 

 

 

 

 
 

Borislav Jovanović

 

JASPIS JEDNOG PISCA

 

Teško je i zahvalno beśediti o Božu Bulatoviću. Pored ostalog i zbog toga što je njegovo književno djelo jedna velika beśeda o sudbini Crne Gore i što je i sam bio beśednik. I znao da dostigne visine ovog žanra, drevnog porijekla. Usmeno ili pismeno, svejedno. Čovjek čiju su riječ upijali svi – počev od učenika do elitnog slušaoca. Uvijek gospodar raritetne, umne, prozno – pjesničke metafore. Čovjek stila i u životu i u literaturi. Veliki apologeta slobode i samosvojnosti. Književno – naučno svestran: četiri autorska subjekta punog dometa u jednom autorskom subjektu. Pisac koji je sublimiranim maternjim krasnorječjem i pjesničkom razornošću ukidao lirskim poetizmom deficitarni i pospani tradicionalistički realizam. Njegov nemirni duh išao je i dalje. U svom prvom romanu Karaula  poetiku modernizma preobrazio je u poetiku nadrealizma, odnosno, markirao početke crnogorske postmoderne, težeći ka estetičkoj tački literarnog gledišta. I ništa manje bitno: Božo Bulatović je jedan od rijetkih crnogorskih pisaca koje sam upoznao, a koji u svojoj karakternoj referenci nije imao dvojstvo između sebe kao čovjeka i sebe kao pisca. Riječ je o čovjeku kojeg nije interesovao nikakav javni prestiž. Nikakva svijetla pozornice. Osim onog sobom i u ime sebe odlikovanog. Božo Bulatović je svjedok prelomnih trenutaka u crnogorskom dvadesetom vijeku kako svojom biografijom tako i svojom literaturom i, posebno, političkom publicistikom iz devedesetih godina.

Draga mi je ova nagrada. Bliska mi je! Ona ima veliku etičku, estetičku i amblematičnu nacionalnu vrijednost. Ona ima svoju slojevitu samobitnost i kao takva mora biti svojebitna i bitna i za sve još bitnija. I bez nje, ja sam  bio nagrađen od Boža Stankova Bulatovića, samim višedecenijskim poznanstvom sa njim i njegovim duhom i davnašnjim identifikacijama moje malenkosti sa Božom kao čovjekom i piscem, intelektualcem. Njegovom aristokratskim duhom. Božovo književno djelo pripada njegoševskoj, zogovićevskoj i lalićevskoj vertikali crnogorske literature, a samim tim i jugoslovenske. Od sada je Božo Bulatović i javno dio moje biografije. Počastvovan sam, posebno, što je Božo Bulatović kao još petnaestogodišnjak obukao partizanski šinjel, i što pripada jednoj od najintelektualnijih i najslobodarskijih crnogorskih porodica. Posebno podśećam na njegovog brata Dragoljuba koji je kao partizanski ranjenik u bici na Sutjesci izgorio u selu Izgori blizu Tjentišta zajedno sa grupom teških ranjenika u školi – improvizovanoj bolnici – koju su zapalili kolaboracionisti. Podśećam i na vrsne novinare, publicist, intelektualce Nikolu, Marinka i Žarka Bulatovića i njihove sestre Koviljku i Julku koje su poginule kao proleterke. Podśećam i na Božovog oca Stanka koji je kao dobrovoljac iz Amerike pristigao da pomogne Crnoj Gori. Podśećam da je Božo Bulatović bio jedan od najboljih i najsiromašnijih studenata na beogradskom Filozofskom fakultetu. Božo Bulatović nije bio čovjek koji se busao svojom  pojavom, a bio je čovjek od starog, dobrog crnogorskog korijena; Božo Bulatović je bio, takođe, pisac koji nije bio egocentrik. Bio je, zapravo, spreman da sve crnogorske pisce pušti ispred sebe ako su već smatrali da im je tamo mjesto bez i primjese sujete. A bio je, i ostao pisac, čija književna škrinja je, tako reći, posmrtno otkrivena, iako već prejudicirana, kao nacionalna dragocjenost. Sad sam, evo,  nagrađen priznanjem koje nosi ime čovjeka u čije djelo sam vjerovao od prvog susreta sa njim; ime čovjeka koji mi je bio drag; koji mi je bio prijatelj i učitelj; i čovjeka koji me uvažavao toliko da sam se pred njegovim mišljenjem ośećao i ugodno i neprijatno. Prije svega, zbog toga što je to dolazilo od čovjeka izuzetne lucidnosti, otmenosti, obrazovanosti, čovjeka koji je u sebi nosio i crnogorsko ognjište i evropske vidike; čovjeka koji je znao što je književnost i čovjeka koji je svojevremeno imao neprikosnovenu književnu riječ na širem jugoslovenskom prostoru. I čovjeka koji je Njegoša vidio izbliza. Božo je bio Božo.

Ośećam da ova beśeda o Božu Bulatoviću ne može proći bez podśećanja na ovozemaljski kraj Božovog života, bez njegove davno nagoviještene posljednje riječi: da bude sahranjen odmah poslije smrti. Odmah, što prije, bez mrtvačkog konaka na zemlji. Izgovarao je to i napisao bez dvojbe, u njegovom stilu. Nije mogao bez svoje predsmrtne, stoičke, izumice, bez svoje filozofske dośetke, bez svog stava, bez svoje intelektualne sublimacije. To je oporuka, skoro, bez presedana. Možda, nedovoljno primijećeno kao nešto što je životu i svijetu jedino mogao uzvratiti čovjek urođene i nenatrunjene skromnosti – pisac Božo Bulatović. Kao što ga nijesu zanimali bilo kakvi protokoli, kao što se prema njima odnosio sa svojom raskošnom unutrašnjom razbarušenošću, slobodoumnim dostojanstvom, kompletnim pośedovanjem samog sebe, erudicijom, tako je sve to krunisao i svojim odnosom prema uobičajenim posmrtnim regulama. Njegova oporuka na dostojan način zaokružuje njegovu autobiografiju. Dakle, nikakva teatralnost, nikakva mumificiranost, već doskočica smrti i svim lažnim veličinama i licemjerima. Božovo epitafiranje samog sebe. To nije nihilizam, to je božovizam. Oporuka i za prijatelje i za neprijatelje. I za zvijezde i za crnu zemlju. Prezirao je ništavilo tražeći nadoknadu ne toliko u književnosti koliko u ličnom, porodičnom šljemenu i posebno, u uvjerenju da je Crna Gora majka njegove literature, te da je njegova literature još jednom rodila Crnu Goru i da je Crnu Goru ostavio onakvom kakva mora biti.

Svaka priča o Božu Bulatoviću mora početi od činjenice da je bio jedan od prvih – ako ne i prvi – crnogorski pisac 20. vijeka – koji je bio veliki poznavalac ne samo crnogorske već i evropske i svjetske književnosti. Njegov čitalački, bibliotečki, fond je ogroman. Samo pisci sa takvom upućenošću u literaturu mogli su biti ono što je Božo istovremeno bio: ostvareni romansijer, pjesnik, književni kritičar i prevodilac. Kako sam već rekao na početku, kvartet stvaralaca u jednom stvarocu. Dakle, jasno je, da je ovo skoro unikatno, razuđeno, Božovo intelektualno biće, njegov briljantni smisao da bude podjednako nepredvidljivo literaran i u pisanoj i u kolokvijalnoj formi, imalo svoje sigurno, skoro predodređeno, književno utemeljenje, što je dalo crnogorskoj književnosti svoj pečat. Osvjedočeno je, da koje gođ bi se teme Božo dotakao – sve je imalo pamtljiv literarni ishod. Uvijek – i u životu i u literaturi.

Božo Bulatović je jednog predreferendumskog ljeta, na pragu jedne kuće u rodnom selu pogođen tajanstvenim rikošetom. Možda, su, međutim, meta bili Božovi ubojni tekstovi u Crnogorskom književnom listu. Njegova samosvijet bila je izdignuta do krajnjih granica. Božo se nije plašio nikoga jer bi se stidio sebe. Samo od rijetkih je za Božova života uočena njegova ljudska i umjetnička ostavština. To je onaj Božo Bulatović koji je pokazivao uvijek vedro lice; koji je odrastao pored crnogorskog ognjišta; koji je volio da u svojoj skromnoj kući u Bjelojevićima spava na gvozdenom krevetu; koji je etiku nosio kao svoju zastavu; i kojem nikad nije falilo neke domaće bjelojevićke i večerinovačke dobrote, iskrenog prijateljstva i srdačnosti.

***

Ja sam, možda, bio i ostao i za vas iI za mene tajna. Mnogo sam držao u svakoj prilici do sopstvene suverenosti. Manje je za mene bilo više. Nastojao sam da nikad ne budem protiv sebe. A golema je nevolja ne moći biti sam – govorio je Labrijer. Ja sam čovjek od metafore i tihog bunta; od Crne Gore i njenog śemena; od samog sebe; od svog  zavičajnog, lovćenskog  neba; od svog hedonizma i od svoje literature koja je od mene tražila sveca a ja sam na nju pristajao ne uzevši je za ozbiljno ali ne mogavši bez nje. Njegoš je bio moja etičko – metafizička domovina, Mihailo Lalić i Radovan Zogović literarna i partizanska sabraća, Miroslov Krleža zapovjednik kritičkog i polemičkog duha; a izvorni crnogorski jezik zlatna podloga moje književnosti. Ja sam onaj koji je bivajući u zagrljaju literature, otimao se od nje bježao u zagrljaj mojim Venerama ali me literatura prizivala kao svog velikog miljenika. I nijesam joj mogao odoljeti kao što Tara nije mogla i neće odoljeti svom vječitom toku, svom pjenušavom probijanju kroz svoju autobiografiju, svojoj vječitoj ljepoti na koju sam uvijek ostao ljubomoran. Ja sam samo, bio i ostao, onaj Božo koji je prve svoje literarne znakove ispisao po Tarinoj vodi, đečački zagledan u nju: a kažu da je onaj ko čin pisanja vidi kao pisanje po vodi neko ko je, prije ili kasnije, čovjek trajne odanosti literaturi. Tara i Crna Gora, kao i briga moje majke za sve što postoji na ovome svijetu, njen plač na vijest o pogibiji na protivničkoj strani sina njene komšinice, uveli su me u literaturu. Napravili su od mene pisca ili ne, svejedno, ali nijesam nikad ni pomislio da budem slavodobitnik, čak i onda kada mi je crnogorska i beogradska elita okupljena oko mene držala hvalospjeve, učila od mene, i ćerala me da pišem, da, navodno, ne dangubim. Ja nijesam bio nikakv boem, ja sam samo bio čovjek koji je je imao svoj intimitet sačinjen od, realizma, onog što su život i komentari. Svako ima neki svoj cvijet kojem više vjeruje nego mnogima oko sebe. Nijesam bio posebno opčinjen time što je mnogim autoritetima – književnim i ne samo književnim – bilo zadovoljstvo biti sa mnom. Govorilo se da sam jedna od najknjiževnijih pojava svoga vremena. Nijesam za to mnogo hajao. Metafora, napisana ili ne, je bila moja zvijezda vodilja. Ona bi me obradovala kao da je došla sa drugog svijeta. Sjajno je naći metaforu koja zasja cijelijem svijetom. To je uočio još i Platon. Brevijar mojih metafora je leksikon moje literature. I ne samo moje literature već mog bivanja i nestajanja. Volio sam tu zbijenost misli; tu sliku koja bljesne; to zasijecanje u svoje artističke prostore; tu autoprapronađenost; to znanje koje se sažme kao što se zavičaj sažme u knjigu. Jezik je bio moje drugo prebivalište. Jezik kojeg sam zapamtio kao najljepše jutarnje rose na proplancima Bjelojevića i Bjelasice i naškog, Njegoševog jezika. Ja sam iz starih dobrih opanaka, i iz jednog nevidboga, uskočio u svijet svjetske književnosti. Otvarala su se moja lična ogledala. Moji svjetonazori. Bunio sam se i protiv sebe a kamoli protiv onih koji su bili đeca, kolektivne, ideološke svijesti. Nijesam trpio ništa što je normirano, oskudno, površno. Imao sam, iako je to, možda, teško zamisliti i trenutke osame. Osamljenosti koje ostaju zauvijek moj metafizički zbjeg. Za mene je život sa svim svojim izazovima bio jedini zakon. Mogao sam biti isključen iz svega ali ne iz života. Nijesam robovao nikom osim svojim rođenim. Imao sam uvijek sebe za oslonac. Htio sam da moje postojanje liči što više na mene. Da ne budem sopstveni falsifikat. I nastojao sam da mi moja Majka Ljubica bude jedini urednik u životu. Da zavičajno nosim kao svoju svetu škrinju iz koje sam i lako i teško izvlačio zlatne žice svoje i ljudske sudbine. Moja literatura je Crna Gora. Njena ratna ognjila, njene zvijezde privijene na njenim ranama: I njena samobitnost visoka do neba o koju se mora otimati i sa sobom i sa drugima.

Htio sam da budem moja matična metafora. Neka me moje knjige guraju – u mom posthumnom dobu – ako budu kadre, pošto ja njih nikad nijesam gurao tamo đe su se mnogi tiskali ne bi li vikom i drekom dokazali kako su napisali knjigu, ili, knjige nad knjigama. Ja sam, i prije i sada kad me nema, bio, kako bi rekao Radovan Zogović u naslovu jedne pjesme JASPIS. Pisao sam ne samo zbog sebe nego i književnosti kojoj pripadam. Koliko sam tome doprinio ne znam, ali sam na umu uvijek imao riječi velikog pjesnika Ezra Paunde da “ako književnost jednog naroda nazaduje, zakržljava, vene i taj narod”. Kao što sam uvijek imao na umu riječi jednog mislioca koji je rekao da narod koji neće da zna i pamti svoju istoriju je suicidan narod. Opčinjavao me je stari dobri izvorni crnogorski jezik. On je živio mene, ja njega. Jezik koji je sa odmicanjem života sve više svjetlucao. Riječ UBOJTAK sam nosio i čuvao kao jezičku i metaforičku tajnu govoreći sebi da je to bogomdana riječ za naslov moje literature. U ovoj lingvističkoj jedinici – čudnoj kovanici crnogorskih vjekova – otkrio sam mnogo više od leksičkog znaka: otkrio sam njenu leksikalnost, jezikoslovnu geologiju, nacionalnu istoričnost, slojevitu semantičnost, metaforičku i životnu ubojnost, bolnost i blagoslovnost, ulazak u sve rane ovoga svijeta, intimne i kolektivne i sve rane Crne Gore i izlazak iz njih. Otkrio sam svoju autobiografičnost.To je bio moj CRNOGORSKI JASPIS. A jaspis je naziv za dragi kamen, kod dalekoistočnih naroda koji su ga zbog njegove tvrdoće, ljepote i oblikovanosti smatrali osim ukrasnim i ljekovitim. Ima moć izvida. On duboke rane pomaže, pomiluje, iscijeli. On je ubojit, on ide u boj protiv uboja, kameni zavoj, kameni ljekar, melem – kamen, majčinjak, bojovnik, tajnoznanac, tražen a nenađen, nađen a ne tražen, odnešen na bojište, ubojtak u zavičaju, ubojtak u Crnoj Gori, ubojtak cio vijek tražen za moju Korotnu Crnu Goru. Za rane na njenim izrešetanim zastavama, za njenu vječitu ranjenu mojkovačku i komitsku dušu. Sanjao sam kako sam ubojtak našao u Tari i hrlio da s njim zaliječim sve crnogorske smrti pa i moju. UBOJTAK moj vječni! Sanovnik moje literature. Crnogorski ubojtak koji nije bio istočnjačke glazure ali jeste bio dragocjenje – jezičko, istorijsko i literarno. I kao što je Isus Hrist rekao apostolu Petru da je on kamen (ime Petar na latinskom znači kamen) na kome će graditi njegovu crkvu, tako je UBOJTAK moje bivstvo i moje čuvstvo. Moj hajdergerovski BITAK kojeg sam pronašao odnoseći ga sa sobom i ostavljajući ga onima kojima je do njega stalo. Da ga nijesu  našle i uriječile, ojezikotvorile narodne muke, vjerovatno bih ostao dužan sebi za jednu takvu metaforu. I više od toga! 

***

Svi veliki i najznačajniji crnogorski pisci počev od Njegoša, preko Mihaila Lalića, Radovana Zogovića, Milovana Đilasa, Jevrema Brkovića, Miodraga Bulatovića do Boža Bulatovića, pa i još nekih, su vezani za Crnu Goru u ništa manjoj mjeri od one s kojom su Grci – i ne samo oni – vezani za Troju, Itaku, Zlatno runo, Partenon, Termopile i Olimp. Božo Bulatović je Crnu Goru vidio u svakom svom ogledalu bivajući joj prisegnut kao ijedan Crnogorac. Nije to bio nikakav romantizam, još manje politika. To je ono što je Božo Bulatović nosio kao svoj JASPIS. Crna Gora je bila tako i ostala velika, nesalomiva, poruka Boža Bulatovića! Njegov JASPIS svijetli.

 

*** Tekst naglašen bojom nije glas pisca Bulatovića već glas autora Beśede Borislava Jovanovića – njegovo viđenje pisca izbliza…

 

 

 

 

Tagovi: , , , ,

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

May 2017
M T W T F S S
« Apr    
1234567
891011121314
15161718192021
22232425262728
293031