Borislav Jovanović

Roman „Atelanska igra”
Dragane Kršenković Brković

 

MISTERIJUM KNJIŽEVNE STRUKTURE

 

 

Dragana Kršenković Brković pripada onom krugu savremenih crnogorskih pisaca – spisateljica koji nijesu u dnevnoj i markentiškoj žiži tekućeg književnog života, ali čije književno djelo pripda onom što je danas najbolje u crnogorskoj literaturi. Sve što je ova autorica napisala ima domet književne dostojnosti, tematske koherentnosti i recentne iskazanosti, odnosno, forme znakovite savremenim i idućim literarnim tokovima. Spoljašnje književne i kvazi – književne dogodovištine Kršenković Brković je zamijenila svojom unutrašnjom, kreativnom, scenom u kojoj ništa nije prepušteno slučaju. Piše iz sjenke ne ostavljajući ni jednu prazninu koja bi ugrozila integritet narativnog koda, a pogotovo, ne estetsku liniju kao najbitniji segment literature koja pretenduje da bude zaloga za budućnost. I pišući kao i svi pisci koji pretenduju da to budu za elitnog čitaoca.

Podsjetimo na književni opus ove spisateljice: Izgubljeni pečat, Gospodarska palata, Vatra u Aleksandriji, Iza nevidljivog zida, kao i knjige za đecu Tajna plavog kristala i Duh Manitog jezera.

Poetički kredo Dragane Kršenković Brković mogao bi se svesti na poruku (ko)autora, prvopisca, Atelanske igre, Flavija Starijeg, ispisanog na petnaest rolni od palminog lišća zapečaćenih voskom u ćupu kojeg je jedan mladić, rimski vatrogasac, spasio iz požara i postao njegov strasni, jednonoćni, čitač. Otvarajući tajanstvenu ostavu čitač ovog fiktivnog i fiktivno-realističkog teksta nastalog u prošlosti jedne prošlosti, našao je napomenu: “Rečeno je – priča bira ko će je ispričati, Ja dodajem, Priča bira onog ko će je pročitati. Ti, čitaoče, koji nameravaš da čiatš ovaj spis, imaj na umu da si odabran”.

Drgana Kršenković Brković je svojim literarnim vremenom, uvijek, istovremeno, i u prošlosti i u sadašnjosti. Niko vjerodostojnije ne može potspisati naše krajnje iskustvo kao iskustvo davnoprošlih vremena, sudbine poznatih, manje poznatih, autorski odabranih i dopisanih biografija. Šopenhauerovski koncept svijeta je nezaobilazan. Iza ozbiljne i autoritane slike svijeta koju živimo stoji uvijek ono što je suštinsko – obmana, lakrdija, fasra, obešenjaštvo, neka drevna, još predknjiževna, rimska atelanska igra. Sudbine gospodara, generala, neimara i pričaoca sopstvenog otkrovenja u traganju po našim osamljenim svjetovima.

To relativizovanje vremena zarad naratizacije vječitih tema, kao što je u ovom slučaju, odnos intelektualca (pisca) i vladara, tajanstven je koncept i u najnovijem romanu Atelanska igra. Time ova autorica održava sopstveni tematski, romaneskni, kontinuitet koji se može izjednačiti sa glosom da pisac uvijek piše jednu svoju knjigu. U jednoj od njenih prethodnih proza govori se o vatri u Aleksandriji a kao analogan topos tom u Atelanskoj igri gori takođe je jedan od svjetksih toposa Panteon u Rimu.

Atelanska_igra_naslovnaU centru pažnje Atelanske igre su jedan vladar i jedan pjesnik sa prelaza stare u novu eru: veliki pjesnik Vergilije i veliki rimski vladar Oktavijan August. Jedan drugome su potrebni. Cezaru je kao i svim cezarima potreban dvorski pjesnik zarad potpore svojoj vladavini i vlastodržćačkoj auri, a Pjesniku je potreban Cezar radi sopstvenog konformizma i hedonizma. Vergilije, taj čovjek koji je za svoje vrijeme slovio za nekog ko je pun znanja, je inače bio veliki pobornik epikurejske filozofije i strastveni izučavalac retorike.

Književno istraživanje prošlosti bilo je, ostalo, i biće, jedna od glavnih  oslonaca autorskog opserviranja svijeta. Čovjek može pobjeći od sebe ali ne može od onog što ga iza toga čeka. Graničnici su uvijek isti. Tako je bilo i prije moderne, u moderni i sve dominatnije u postmoderni koja je na njenu dobrobit pojela samu sebe i preživjela. Budućnost književnosti, zapravo, biće okrenuta intenzivnijoj tematizaciji davnoprošlog, dakle, onog što je bilo sa novim ili već standardnim nijansama u modelovanju književnog postupka kao zaloge kompleksnije semantizaciji i što estetičnijeg konteksta. Homerizacija, šekspirizacija, montenjizacija, eliotizacija, borhesizacija, misteriijizacija, erudicija i fikcija imaju svoju održivu konstantu kako u eposi umjetnosti tako i u eposi antiumjetnosti.

Ovovremeni pisci zagledani u neprovidnu elektronsku zavjesu sve više, zarad svog zanata, postaju povjesničari, ili istoričari umjetnosti, mitolozi, antropolozi, grafolozi, paleografi, kako bi došli do svog cilja čiji je sadržalac dekonstruisanje ili rekonstruisanje značajnih događaja, životopisa znamenitih ljudi, nastanka njihovih slikarskih ili književnih djela, skrivanih strana njihove privatnosti, epoha, tajni koje to uvijek ostaju ili ih pisac gonjen svojim estetskim perspektivama traži tamo  gdje ih nije ni bilo. U književnosti nije nikad ništa isto sa onim što je napisano ali ako bi drugačije funkcionisala. Otkrivanje ili sakrivanje kodova znak su spisateljeskog erosa ili njegove raspisanosti. Često istorijske fusnote, minijature, i provokativna faktografija, postaju  ogromno polje imaginativog diksursa sa kojim se  sve evidentnije sreće pisac našeg doba omeđen apokaliptičnom signaturom. Ono čiji svjedoci nijesmo bili beskrajan je prostor za kompleksinju, referentniju, viziju svijeta od onog što je u iskustvenom i banalnom vidokrugu.

Nigđe tako književno i artistički akcelerantno ne komuniciraju prošlost i sadašnjost, knjge u knjizi, rukopis u rukopisu, čitač u autoru i autor u čitaču, kao u onom što im kao svoj majnstrim ponudi književna transformacija svekovskih rfleksa. Krugovi prošlosti i krugovi sadašnjosti se ciklično smjenjuju. Što je više litareranih izazova u prošlosti, to je više akuelnih tumačenja trenutka u kom je zatečena spisateljska preokupacija.

Upravo o znaku tih tih tematskih, estetskih i značenjskih krugova, njihovih podudarnosti, zapleta i raspleta, pojavljivanja istorijskih ličnosti, znamenitih umjetnika na prelazu između stare u novu eru, sa urbanim monumentom koji se zove Rim je i roman “Atelanska igra” Dragane Kršenković Brković. To je pisanje kao čitanje imaginarne knjige u kojoj se nalaze “svi hodnici vremena”, “beskrajna spirala koja se kreće” , “Veliko Polje snova”, “igra senki”, “mesečeve zapovesti”, “zalatni prsten na samrtničkom odru”, “lestve od kanapa vode koje vode k nebu” kao i Horacijevo prvo saznanje u Neimaru koji je gradio Panteon.

Književno-analitična detekcija “Atelnske igre” dovodi do nekoliko romanesknih slojeva. Bitna su tri: formalni, tematski i čitalačko-čitalački. Oni, naravno, imaju svoju interakciju tim prije što je cio narativni tok raspoređen u petnaest knjiga odnosno, onoliko ispisanih cjelina koliko ih je “pronađeno” na petnaest rolni palminog lišća. Autorica ove knjige u ovakvoj književnoj strukturi, odnosno, književnom postupku se “poigrava” sa onim što će novostvoreni tekst učinjeti funkcionalnijim. A to je, prije svega indukovanje semiotike, poetike i misterijuma ovaploćenog u estetskom kreativizmu. Jer ne zaboraimo da je medij u jezgru sveukupnog književnog inženjeringa.

Svojom brižljivo odrađenom i zaokruženom strukturom roman Atelanska igra ima i jednu specifičnost koja ovu prozu izmiješta i u naraciju sa naglašeno dramaturškim diskursom. On se, pored ostalog ne ogleda samo u koncepciji koja se sastoji od petnaest eksplikata (činova) već i u nekim formalnim elementima karakterističnim za dramsko modelovanje i predstavljanje.

Sve ovo je u funkciji estetskog usložnjavanja ili u duhu autorskog pojašnjenja, na početku romana, da je riječ o “Petnaest knjiga o smrti, pisanju po vodi i velikim podvizima”.

 

 

 

Tagovi: , ,

 
 

Kalendar

February 2018
M T W T F S S
« Jan    
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
262728