Nedavno je iz štampe izašao novi roman Bosiljke Pušić “Kumborski vijađ”. Izdavač je Pobjeda, a štampan je u okviru edicije „Savremeni crnogorski roman“, kao jedan od sedam najuspjelijih ostvarenja prispjelih na konkurs za najbolje neobjavljeno romaneskno djelo.

 

Autorsko vece Bosiljke PusicBosiljka Pušić rođena je 1936. godine u Ćupriji. U Jagodini je završila osnovnu školu i gimnaziju a u Beogradu na Filozofskom fakultetu odsek za jugoslovensku i svetsku književnost. Udajom se vezuje za Herceg-Novi. Radi u hercegnovskoj srednjoj školi kao profesor srpskohrvatskog jezika i jugoslovenske književnosti. Odlaskom u penziju počinje da slika (imala je petnaest samostalnih i tridesetak grupnih izložbi). Počinje da se bavi pisanjem i 1970. objavljuje prvu knjigu pjesama Krila iste ptice. Do sada je objavila tridesetak knjiga ogledajući se u različitim književnim vrstama. Svaki njen roman nominovan je za neku od prestižnih nagrada u regionu. Dobila je nekoliko književnih nagrada. Živi i radi u Herceg-Novom.

 

Kumborski vijadj naslovna

Kumborski vijadj impresum

 

Uobičajeno je da se kod predstavljanja nove knjige navedu književne kritike, predgovori, pogovori, riječ urednika… Odlučili smo se za drugu varijantu koja je možda neuobičajena, ali koju osjećamo kao pravu iskrenu kritiku, napisanu od strane čitaoca koji iznosi svoj doživljaj pročitanog.

Italijanski pisac, političar i diplomata Carlo Dossi je rekao: “Nikad ne napišem svoje ime na knjigama koje kupujem prije no što ih pročitam, jer tek tada mogu reći da su moje”.

Sigurni smo da je čitateljka napisala ovo pismo, upravo zato što je ovu knjigu nakon čitanja osjetila kao svoju.

 

Draga profesorice,

Odavno nisam čitala knjigu a da me ovako ispunila milinom, toplinom, šarmom, ljupkošću, i zamislila i otvorila ovoliko pitanja o ljudima i dogadjajima.
Napisali ste sjajno djelo. Ovo je remek djelo bokeljistike!
U prvom redu to je jedna sjajna leksična tirida o govoru koji je praktično nestao. Moja majka je tako govorila, otac već manje.
Maestralno ste koristili izraze, gotovo do najsitnijih detalja. Ovo je, zaista, roman koji je, u prvom redu, po jeziku, kojim se služite, jedinstven. Fanatstično poznavanje jezika, koji nije vaš maternji, ali je iskorišten na toliko sjajan način, nenametljivo, prosto. I u tome i jeste majstorstvo, čak i da ste samo intvjuisali šjor Iša diktafonom, opet se ne bi mogo očekivati takav vokabular. Izreke, riječi, a sve neusiljeno, nego, zaista, poput Smojinog “Malog mista” do perfekcije urađeno.

S druge strane, to su fabule, o naravima, mentalitetu starih Bokelja, o beskrajnoj pravičnosti i poštenju, što je danas teško zamislivo. O siromaštvu a ponosu, ili o siromaštvu a čestitosti. U ovih 150 stranica toliko ste rekli o Kumboranima i našima starima, da su mi uz smijeh suze pošle, nekoliko puta.
Milivoja (Vujnovića) sam poznavala, istina već kao starog čovjeka. Kad sam se autom, “Ladom” surgala na čuvenoj prvoj, kumborskoj krivini, iza Zmijice, i ja se pojavila iz kamenja, iza njegove kuće, bilo je isto kao iz vaše priče: “A kućo moja, jesi li se povrijedila? Oli uzet jednu čašicu rakije da se malo smiriš?” Vidjelo mu se da je vedrog duha, ali nisam znala da je bio ovakav vrag. Znala sam i profesora Dušana Popovića, a i mene je Lazarov podučavao violinu. Taj strašni Bugarin je zaista znao ubrzano da govori da ga ništa ne bi razumjela.

Priča o Milivojevoj catari i nošenju mlijeka u komandu, i kako ih je kurenat bacio prema Pristanu, pa o lopti, crevljama, kučku Velebitu, magarcu, djedovome bavulu, violini, kraljevom ubistvu, mastilu, nižu se toliko lijepo, kako pripovjedački, toliko jezički, i kao izvanredan primjer mentaliteta, kada se s važnih stvari začas predje na nevažne.
Mali svijet je dobio zadatak glavne ulove u jednom sjajnom romanu. Danas u vremenu kada se djeci sve udovoljava, kad djeca nisu gladna, teško je razumjeti da je postojalo vrijeme kada su obraz i čestitost bili važniji od onoga šta i kako imaš.
I najposlije, divna odlika romana, jeste porodica, klasična, velika: baba, djede, majka, otac i četvoro djece, teško se živjelo, puno radilo, ali je bilo puno ljubavi, puno mudrosti u odgajanju djece.
Roditelji koji su s pravom svojoj djeci bili idoli, radišni, vrijedni, bez mnogo priče, ali iskreni, pošteni.

Pitam se gdje smo mi svi danas i šta se to dogodilo da smo se ovako izobrazili, promijenili, da smo postali divlji, tudji, neprijatni, novcem razmaženi, čak, mogu reći, iskvareni do srži, kad su zavist i ljubomora najsnažnije osobine.

Vašu knjigu preporučujem svima koga znam, posebno našim ljudima koji mogu da razumiju govor. Nekoliko puta sam na ulici čitala kako je kralj bio ublijedio i mršav prije odlaska na brod za Marselj, kako je rekao djede, a baba nane mu odgovorila: “I ti si mršav i sama kost i koža, pa si živ, da ne možeš bit življi… nije kralja destregalo mršavilo no livor”.   Sjetim se, tako su svi oko mene govorili, do moje dvadesete godine. Skoro da danas nema više ovakvog govora. Otišao je u arhiv.

Hvala vam za divnu knjigu. Toliko ste mladosti pokazali kroz nju, i ljubavi za ovaj kraj, da svako ko iole nešto zna o pisanju – treba da vam se klanja do zemlje.

Zaista se ponosim što sam vaša učenica.

Srdačan pozdrav,
Olivera

 

 

 

Tagovi: ,

 
 

Kalendar

February 2019
M T W T F S S
« Jan    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728