Božidar Proročić – Bogić Rakočević pjesnik, prozni pisac, esejista, antologičar


Postoje pisci koji svojim stvaralaštvom utkaju sebe u kulturni identitet crnogorskog intelektulanog bića ostavljajući jak lični stvaralački pečat i opus koji je za poštovanje. Bogić Rakočević je rođen 1962. godine u Štitaricama, opština Mojkovac. Osnovnu školu završio je u Mojkovcu i Titogradu (Podgorici) gdje je završio i srednju školu. Diplomirao je srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, gdje je pohađao i postdiplomske studije na Odsjeku za književnost. Završio je i smjer Opšteg novinarstva na Jugoslovenskom institutu za novinarstvo u Beogradu. Mojkovac, malena varošica na sjeveru Crne Gore je oduvjek davala istaknute stvaraoce na književnim poljima. (Treba li napominjati da je tu ponikao i jedan velikan kakav je Milovan Đilas) Bio je glavni urednik i sekretar Književne omladine Crne Gore, urednik književnog programa podgoričkog Doma omladine „Budo Tomović“, organizator i urednik Festivala mladih pjesnika Jugoslavije „Majska rukovanja“, umjetnički direktor Internacionalnog Televizijskog festivala u Baru, umjetnički direktor međunarodne manifestacije „Ratkovićeve večeri poezije“ u Bijelom Polju i selektor Međunarodnih poetskih susreta „Slovo Makovo“ u Sarajevu i Mostaru. Bio je u žiriju mnogih domaćih i međunarodnih književnih manifestacija, a sada je član Žirija za dodjelu državne književne nagrade „Miroslavljevo jevanđelje“ i član državne komisije za dodjelu statusa Istaknuti kulturni stvaralac Crne Gore. Glavni je i odgovorni urednik „Bibliografskog vjesnika“ časopisa Društva bibliotekara Crne Gore i Nacionalne biblioteke Crne Gore „Đurđe Crnojević“.

Objavio je  preko  tri  stotine  književnokritičkih  radova,  kao  i  naslova  iz  teorije  i  istorije književnosti u listovima i časopisima u Crnoj Gori i regionu. Objavio je niz knjiga poezije, proze, eseja i antologija crnogorskog pjesništva. Zastupljen je u svim važnijim  izborima,  panoramama  i  antologijama  koje  se  bave  savremenom  crnogorskom književnošću. Književni radovi su mu prevođeni na engleski, italijanski, rumunski, bjeloruski, makedonski, francuski, slovenački, ruski, poljski, albanski, njemački i švedski jezik. Kao urednik, recenzent i priređivač potpisuje brojna književna izdanja na prostorima bivše Jugoslavije. Radio je u Osnovnoj školi „Maksim Gorki“ u Podgorici, u Crnogorskom narodnom pozorištu kao lektor, u RTV Crne Gore kao novinar Radija, a potom na Televiziji kao urednik Redakcije za kulturu, urednik Kulturno-umjetničkog programa, urednik Prvog programa i urednik Programa za manjine. Dobitnik je prve, druge i treće nagrade na Festivalu mladih pjesnika Jugoslavije „Majska rukovanja“, nagrade na Festivalu poezije u Zaboku, prve nagrade za priču „Omladinskog pokreta“, prve nagrade za priču lista „Komunist“, nagrade za poeziju u Požegi, priznanja za književno stvaralaštvo Kulturno prosvjetne zajednice Podgorice i međunarodne pjesničke nagrade „Risto Ratković“ za najbolju knjigu godine. Učestvovao je na brojnim književno-naučnim skupovima i festivalima u zemlji i inostranstvu.

Bogić Rakočević je sa 23 godine objavio svoju prvu zbirku, pripadajući tada novom naraštaju pjesnika u Crnoj Gori, pokazajući značajnu književnu kulturu, njegovanje izraza, poznavanje svjetske poezije i preuranjenu zrelost za mladog stvaraoca, ,,Motivi Buđenja“, pjesme, Dom omladine „Budo Tomović“, Titograd, 1985. U prvoj zbirci koja ima 4 ciklusa vidljiv je autorov mladalački polet, vizija pjesnika koja se prepliće sa motivima galeba, sjenkama, majkom, traganjima, poslednjom igrom, iščekivanju ljubavi, ali i sudbine novog dana. Rakočević je pjesnik, intelektualac, uvjeren da je poezija jedan od načina kojim se iskazuje briljantna misao pretočena kroz stihove. Rakočević takođe u svojoj prvoj zbirci doseže filozofsku ideju da su svi pjesnici individualci u posebnom tipu poetske imaginacije i izraza. Pa tako u svojoj pjesmi ,,Htio bih“ kaže:
,,Htio bih da nosiš snove
konaka mojih
po nebesima tajnim“

Uloga Rakočevića kao  pjesnika  je da sakuplja misli i osjećanja, da ih razumije i pretoči u  uzvišen i plemenit jezik, za šta je neophodno izvanredno umijeće izražavanja. On je nešto poput glasnika na ovom svijetu, njegova dužnost je da krikne u ime svih čiji se vapaji ne mogu čuti. A to je sa svojom prvom zbirkom Rakočević i postigao. No, godine koje su nastupale pred ovim plodnim stvaraocem su mu smao donosile uspjehe. Naredna zbirka pjesama ,,Disanje sa strane“  u izdanju Udruženja književnika Crne Gore, Titograd, 1990 god, sadrži 4 ciklusa u kojima dolazi do izražaja zrelost Rakočevićeve poezije. Veliki srpski pjesnik Branko Miljković jednom je izjavio; ,,Poezija je jasan dokaz života. Ako je vatra života rasplamsa poezija je samo pepeo“ Bogić Rakočević piše svoju poeziju uvjerljivo, jednostavnim i na momente arhaičnim stihovima, bez suvišnih metafora. Ne drži se forme, ne boluje od rime, nastoji i dalje iscrpljivati mogućnost svojih  stilskih rješenja, pomjera granice svog stilskog izraza koji dominiraju njegovim stihovima. Ne plaši se patetike i mogućnosti da sklizne u banalno da bude ,,osuđen“ zbog svojih poetskih vizija kojima vješto vlada.

U ,,Disanju sa strane” Rakočević je razapet između buntovnika i usamljenika, da li će ga razumjeti? Da li će prihvatiti njegovu poeziju.

 Pa tako u pjesmi ,,Noć bez tebe” kaže:

“Sve to vrijeme
Znao sam
Da je za pjesmu dovoljna
Samo jedna
Noć bez tebe“

Rakočević nazire povratak ,,izgubljene generacije“ sa početka 90-tih godina, no Rakočević pravi otklon od surovosti koju nameće početak devedesetih, vraćajući se pomiješanim snovima i stvarnosti u kojoj smo licemjerni, te nemamo dovoljno hrabrosti i ljubavi. Njegov lični manifest oslikava se i u pjesmi ,,U času izuzetne radosti“ gdje je motiv žene kao uzvišenog bića melanholični bijeg od društva koje ubrzano korača ka novim promjenama. Pjesnici su upravo ti koji svojom riječju uspijejavaju da iskažu svoj trenutni ili lični bunt putem metaforičnih stihova koji odslikavaju povremeno sivilo koje postoji u ljudima. Bogić Rakočević je u tome autentičan, želeći da svojom poezijom protka Univerzum, i probudi u čitaocima onu tananu tajnu koju svako od nas krije.

U narednim godinama se Rakočević istako i kao prozni pisac. Njegova zbirka kratkih priča ,,Nered i ples“  „Univerzitetska riječ“, Nikšić, 1995. Godine je postala izuzetno zapažena. Ova zbirka kratkih priča sadrži 20 kratkih priča. Svaka priča govori o nekoj vrsti lične simbioze koji njeni junaci dožive. To naravno nije onaj jaki lični naboj (mada je i on prisutan) već jednostavno neka trauma ili emotivni udarac koji je neko pretrpio. Drugo, neke od ovih priča su zaista toliko jake i snažne da, iako djeluju kao da se ništa nije desilo, čitalac ostane potpuno zamišljen nad junacima ovih kratkih i sažetih priča. Sa druge strane, postoje priče koje su isječci iz života običnih ljudi i nijesu bukvalno ništa više od toga, nemaju neku dublju ideju. Upravo u tome i leži njihova ljepota. Ne mora svačija priča da nas šokira ili izmjesti u potpunosti. Postoje priče koje su vrijedne pomena samo zato što sadrže tu neku tihu patnju koja se ne ispoljava uz grmljavinu i  prasak. Posebno jak utisak ostavljaju priče: ,,Jelena je opet slika“ i ,,Nosač ličnog prtljaga.“

,,Osobine“, pjesme  (nagrada  „Risto  Ratković“  za  najbolju  knjigu  godine),  Udruženje  pisaca „Pegaz“, Podgorica, 2003. Jedna izuzetna zbirka sa kojom je sam Rakočević na najuspješni način osvojio prestižnu nagradu ,,Risto Ratković“. Zbirka poezije ,,Osobine“ sadrži tri ciklusa. U prvom ciklusu ove zbirke su pjesme pod naslovom ,,Duh vremena.“ Doživljaj umjetnosti u ovoj zbirci nije podlegao tumačenjima novih struja kratkoga vijeka, ostaje dosljedan zadatku koji je postavljen naslovom, ,,Osobine“ jer autor piše o onome što je doživio i što živi u njemu. U jednom dijelu  pjesama ističe se:  ljubav, samoća, kiše, razmišljanja pa i svojevrsni paradoksi čime je ova zbirka u vremenu kada se pojavila bila autentično svjedočanstvo samog autora o sopstvenim emocionalnim i racionalnim razmišljanima ,,tiha riječ“ koja govori i opominje. Jednostavnim jezikom je opisana svakodnevica običnog čovjeka, pa tako ova zbirka poezije i oslikava rituale, radosti, slabosti, sklonosti, gdje lirski subjekt živi na način koji je odabrao njega, oslikava čovjeka sa kojim se mogu poistovjetiti naši životi i naša razmišljanja. Lirski glasovi iz ovog ciklusa promišljaju o poetskom jeziku i postavljaju vječita i dobro poznata poetička pitanja o poziciji pjesnika i smislu poezije kroz alegorijske slike. Izdvajaju se pjesme: ,,Dugo zavođenje“, ,,Život kiše“, ,,Duh vremena.“

 Ciklus ,,Parodija.“ Poseban status u ovoj zbirci imaju  pjesme: ,,U crnogorskom kolu“, ,,Osvit u Virpazaru“ i ,,Mojkovac“ u kojoj lirski subjekt crta putanju od ironije do parodije i od sentimentalnosti do nostalgičnosti, kako bi aluzije iz početnih pjesama zatvorile motivacijski krug.

Završni ciklus ,,Tokom tih sati“ je po meni lično i najubjedljivi i najjači ciklus ove zbirke gdje u sedam pjesama dolazi do posebnog izražaja. Po mišljenju psihologa, pjesnici  sami po sebi, predstavljaju i svojevrstne umjetnike kroz koje je sve strahove, nedoumice, kolebanja, posrtanja, pa i podizanja i preispitivanja prošao pojedinac  i iz kojih je Rakočević izašao kao stvaralac značajno moćniji i umniji, a i  sposobniji da se odlučnije opredijeli za ono što ga ispunjava i čini posebnim u svojoj poeziji. Otuda učestali pjesnikovi pokliči, posebno prisutni u stvaralačkom opusu i posebno istaknuti u pjesmama: ,,Kao sve drugo“, ,,Živa“, ,,Ipak“, ,,Tokom tih sati“ i ,,Pjesma“

Dakle, posebno je ovaj pjesnikov vapaj ili usklik (krik) aktuelan kada je riječ o njihovom statusu ovdje i danas, koji su ekvivalent i opšteg statusa čovjeka i društva. Pjesnik Rakočević, kao i brojni književnici uostalom, na osnovu već citiranih stihova, slobodno se može reći da pretapa svoje biografsko vrijeme i prostor  u literarnu realnost. Ne samo da ih mijenja, nego ih povremeno i usmjerava i ka neočekivanim područjima. I iz tog novog arealnog lika nastavlja dalje preobražaje, koji, ipak, imaju neku zajedničku nit sa postulatima modernog  crnogorskog pjesništva

Bogić Rakočević svakako pripada onim neumornim kulturnim pregaocima čiji doprinos kulturi u Crnoj Gori ima poseban značaj. Autor je prve televizijske Antologije crnogorske  poezije XX vijeka u Crnoj Gori „Poetika Montenegrina“ u trideset polusatnih epizoda. Urednik  je  i   scenarista  dokumentarnih  filmova  o  piscima:  Ćamilu  Sijariću  „Bajkoviti pripovjedač“, Viktoru Vidi „Svemir osobe“, Saitu Orahovcu „Vihori uzdaha“, Avdu Međedoviću „Homer sa Obrova“, Huseinu Bašiću „Od sunca ogrlica“, Ismetu Rebronji „Bihorski lirik“, Zaimu Azemoviću „Pamet je u narodu“, Franu Alfireviću „Bokeški melanholik“, Ivanu Antunu Nenadiću „Pisac emotivnih uznesenja“, kao i o slikarima: Petru Lubardi „Jubilej Petra Lubarde“, Hilmiji Ćatoviću „Slikar emotivnih uznesenja“ i Andriji Mauroviću „Mag stripa“. Član je crnogorskog PEN centra. Objavio je knjige: MOTIVI BUĐENJA, pjesme, Dom omladine „Budo Tomović“, Titograd, 1985. DISANJE SA STRANE, pjesme, Udruženje književnika Crne Gore, Titograd, 1990. NERED I PLES, priče, „Univerzitetska riječ“, Nikšić, 1995. SLIKA PREPUNA TRAGOVA, pjesme, „Rad“, edicija „Znakovi pored puta“, Beograd, 1997. OSOBINE,  pjesme  (nagrada  „Risto  Ratković“  za  najbolju  knjigu  godine),  Udruženje  pisaca „Pegaz“, Podgorica, 2003. UVID, eseji i kritike, „Dignitas“, Cetinje, 2007. VIVACIOUS SIGHTS, izbor pjesama na engleskom jeziku, AOW „pegaz“, Podgorica, 2008. CIJEPANJE PAUČINE, eseji, „Nova knjiga“, Podgorica, 2008. POETIKA MONTENEGRINA (2 izdanja), antologija crnogorske poezije XX vijeka, Nacionalna biblioteka Crne Gore „Đurđe Crnojević“, Otvoreni kulturni forum, Cetinje, 2012. UZGREDNO, eseji i kritike, autorsko izdanje, Podgorica, 2013. POSVETE, pjesme, Otvoreni kulturni forum, Cetinje, 2014. POVRATAK KUĆI, priče, „Nova knjiga“, Podgorica, 2017. UTISCI, eseji i kritike, Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore, Podgorica, 2017. Objavljene knjige, koautorstvo: OTKLON, antologija crnogorske poezije druge polovine XX vijeka, Društvo za očuvanje baštine, Podgorica, 2000.

TARSKE STRUNE, zbornik pisaca mojkovačkog kraja, Podgorica, 2014. GORSKE PLOHE, zbornik likovnih umjetnika mojkovačkog kraja, Podgorica, 2014. TU SU, izbor iz mlađeg pjesništva u Crnoj Gori, CEKUM, Podgorica, 2016. ZBORNO MJESTO, izbor crnogorske kratke priče, „Ratkovićeve večeri poezije“, Bijelo Polje, 2016. Bogić Rakočević je direktor Nacionalne biblioteke Crne Gore „Đurđe Crnojević.“

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


nineteen − seven =