Božidar Proročić i Ana Uskoković – Zlatarice zlata vrijedne


Pišu: Božidar Proročić, stručni saradnik i Ana Uskoković, biolog


            Krajem avgusta mjeseca pale su i dugo očekivane kiše. Sa prvim danima septembra mjeseca na samom Lovćenu, dok jutarnja rosa iskri na proplancima, nastavljamo našu misiju posvećenu zaboravljenim i malo afirmisanim područjima. Odlučili smo da vam predstavimo jednu nesumljivo od najljepših priča vezanih za NP ,,Lovćen” i da vas provedemo kroz magično putovanje i priču o Zlataricama koje se nalaze na južnim padinama Štirovnika na 1250 mnv. Krenuli smo sopstvenim vozilom do katuna Kuk, a odatle smo nastavili pješice makadamskim putem koji vodi ka katunu Dolovi. Nakon pređenih 700 m puta, sa desne strane, malena uska staza vodi preko dolova i dolaca ka lokalitetu Zlatarice. Lokalitet Zlatarice su u prošlosti nastanjivali, tokom ljetnih mjeseci, Ljesari (Žanjev Do) i Radonjići (Raićevići). Prostrani,  bogati pašnjaci se pružaju, to jest, grubo padaju ka naseljima i selima njeguškog podvršja, a panoramski pogled se pruža ka cijelom crnogorskom primorju čineći ovu cjelinu kompatibilnom i jednom od najljepših pejzažnih. Ljesari i Radonjići su se ovdje,  pored stočarstva, najviše bavili proizvodnjom krtole koja je na području Zlatarica davala najveće prinose na području Lovćena. Krtola je bila jedan od glavnih proizvoda kako za prodaju tako i za razmjenu u trgovini. Kako je krtola na Lovćenu činila jednu od glavnih prehrambenih namirnica, osvrnućemo se na istorijat gajenja iste.

Pejzaž Zlatarica
Pejzaž Crnogorskog primorja sa Zlatarica

 U monografiji ,,Stare sorte krompira u Crnoj Gori” (Zoran Jovović i saradnici 2013. Cetinje) navodi se: ,,Gajenje krompira u Crnoj Gori počinje krajem XVIII vijeka, još dok je ta kultura bila malo poznata ili sasvim nepoznata u ostalim balkanskim državama. Prve krtole u Crnu Goru donio je vladika Petar I Petrović Njegoš, najvjerovatnije početkom 1786. godine. Te godine vladika Petar je, na svom povratku iz Rusije (preko Poljske i Austrije), nabavio u Trstu „dvije kašete krtole” i donio ih na Cetinje (tadašnju prijestonicu). Narodu je kazao da ga je donio iz Rusije, kako bi time Crnogorce još više vezao za pravoslavnu Rusiju. Zbog toga je taj krompir nazvan „ruska krtola”, a pod tim imenom se i danas gaji u Crnoj Gori. Iste godine sjeme je posađeno u vrtu Cetinjskog manastira. Vladika Petar je ljude koji su brinuli o manastirskom vrtu naučio kako se ta nova biljka sadi i njeguje. Kada je krompir odrastao i formirao krtole, postavio je stražare oko vrta da „čuvaju” usjev od eventualne krađe. Međutim, on je savjetovao stražare da, ukoliko neko i dođe noću da krade krompir, samo okrenu glavu i da se prave da ništa ne vide. I tako je, zahvaljujući „lopovima”, krompir počeo da se širi po Crnoj Gori. I narednih godina vladika Petar je nastavio sa širenjem sjemena te Crnogorcima potpuno nepoznate biljke i pri tom učio ljude kako se ona sadi, njeguje, vadi, čuva i koristi u ishrani. Kako se krompir dalje širio nema dovoljno pouzdanih podataka, ali usmeno predanje kaže da je vladika svake jeseni davao Crnogorcima određeni broj krtola, uz obavezu da dio tog sjemena posade u svojim vrtovima, a dio da daju svojim komšijama i prijateljima, kako bi se krompir širio u susjedna sela i plemena.”

Napuštena kućišta na Zlataricama

Nailazimo na prva kućišta, nažalost urušena, a pored njih otvorena bistijerna, svoltana u kamenu, u kojoj još ima vode. Do koji se nalazi ispred same kuće je obrastao brojnim stablima javora i divlje trešnje. Svi dolovi i doci na Zlataricama su ograđeni ručno podignutim međama kako bi spriječili upade stada ovaca u baštinu. Ovdje, tokom obilaska terena, nailazimo na listopadne grmove (Lat. Viburnum maculatum, a na području Lovćena imamo i Lat. Viburnum lantana u narodu poznata kao crna hudika). Latinsko ime roda Viburnum potiče od latinske riječi viere (vezati), zbog savitljivosti mladih izdanaka. Nastavljamo dalje naš put snimajući prelijepe kadrove,

Četvorougaona svoltana voda na Zlataricama


     LEGENDA O NASTANKU IMENA ZLATARICE I LOVĆENSKOM ZVONČIĆU

            Naše današnje terensko istraživanje vezano je za Lovćenski zvončić (Lat. Edraianthus wetstainii ssp. lovcenicus), da ispričamo kako naučnu priču o njemu tako i legendu o njegovom nastanku. Ispričaćemo vam prvo legendu o nastanku imena Zlatarice. U starom gradu Kotoru, mjestu trgovine i pomorstva, u drugoj polovini XIV vijeka, za vrijeme vladavine Mletačke Republike, živio je Marko, istaknuti filigranski majstor i zlatar. Marko je bio nadaleko poznat. Njegovo filigransko umijeće bilo je poznato i van granica Mletačke Republike pa su njegovi zlatarski i draguljarski radovi krasili mnogobrojne carske i kraljevske palate i bili simbol prestiža među kraljevima i carevima, prinčevima i princezama, ali i među vlastelom.

Dolovi na Zlataricama

Marko je nakon dugo godina braka sa svojom suprugom Lucijom dobio ćerku jedinicu Filomenu. Kako je Filomena odrastala i pokazivala sklonost ka lijepim umjetnostima, Marko je šalje u Firencu da studira slikarstvo. Filomena je svako ljeto provodila u Kotoru, a u septembru se vraćala u Firencu. Filomena, visoka, vitka, plava kose i plavih očiju svojom ljepotom je podsjećala na mitske sirene koje su mamile mornare na dalekim hridima i ostrvima. Marko je bio veoma bogat,  imao je brojne sluge. Odlučio se da kupi posjede u blizini Kuka na Lovćenu kako bi tamo njegova ćerka jedinica sa prostranih padina i pašnjaka na slikarsko platno prenijela ljepotu i najljepše boje Lovćena, Boke i primorja. Za te potrebe je podignuta i omanja kamena kuća. A Filomena je svakog ljeta dio svog odmora provodila na tim posjedima.

Pogled sa Zlatarica na Bokokotorski zaliv

Kada je Filomena otišla za Firencu, nedugo nakon odlaska je stiglo pismo da je teško bolesna. Marko je vrlo brzo pronašao iskusnog kapetana sa svojim jedrenjakom da njegovu voljenu ćerku jedinicu što prije vrati u Kotor. Marko i Lucija su sa svojim slugama sačekali dolazak teško bolesne ćerke u Kotor. Marko je naredio slugama da njegova ćerka dobije svu neophodnu brigu i pažnje. Kada su je smjestili u staru palatu u Kotoru, Marko je vidio njenu blijedu boju lica. Od njene nekadašnje ljepote ostali su samo blijedi obrisi crta lica. Marko i Lucija su krišom plakali. Prvog jutra nakon dolaska Filomena je zamolila oca da je još jednom odvede na njihove posjede na Lovćenu da ima želju da slika, i da još jednom, makar i poslednji put, vidi Lovćen i Jadran u zagrljaju dok su joj suze prekrivale lice. Marko je zajedno sa svojim slugama odveo Filomenu na Lovćen na njihove posjede. Filomena je uzela svoju kičicu i na slikarsko platno počela da slika cvijet (zvončić) nestvarne ljepote koji je oslikala zajedno sa stijenom u zagrljaju između mora i planina. Kada je,  onako krhkog zdravlja, završila svoj rad, samo joj je glava klonula na rad i tako je umrla. Marko je bio slomljen gubitkom svoje ćerke jedinice.

Predio na kom se nalazi Lovćenski zvončić na Zlataricama

Na mjesto đe je umrla, Marko je stalno dolazio i sa sobom nosio njen poslednji naslikani rad s čudesnim cvijetom (zvončićem). Na tom mjestu je Marko, u znak sjećanja na svoju ćerku jedinicu, posuo zlatnu prašinu na obližnju stijenu sa koje je njegova ćerka slikala. Sljedeće godine na tom mjestu nikao je  zvonćić nestvarne ljepote, baš isti onaj kao sa slikarskog platna. Od tada na Lovćenu raste cvijet Lovćenski zvonćić (Lat. Edraianthus wetstainii ssp. lovcenicus), a sam predio dobi naziv Zlatarice po Marku zlataru. Ova dirljiva legenda se prenosi generacijama.

Lovćenski zvončić u početku cvjetanja
(Lat. Edraianthus wetstainii ssp. lovcenicus)

            Endemizam (od grč. ἔνδημος — „lokalni”) je pojava ograničene rasprostranjenosti organizama na određenoj, često maloj, teritoriji ili akvatoriji. Endemične mogu biti vrste (najčešća upotreba termina) ili bilo koja druga taksonomska kategorija. Endemični takson naziva se endemit. Takođe, površina areala endemičnog taksona može biti veoma mala (jedna litica u Bokokotorskom zalivu), ali i veoma velika (kontinent Australija — australijski endemiti). Stoga je glavna karakteristika endemizma, u stvari, poklapanje areala nekog taksona sa geografski ili ekološki definisanom površinom (staništem). Centrima endemizma nazivamo ona područja koja imaju relativno veliku zastupljenost endemičnih taksona u odnosu na površinu. Suprotan termin endemizmu je kosmopolitizam, odnosno široka rasprostranjenost taksona. Dva su razloga tog fenomena: ili se radi o skoro oformljenoj vrsti koja još nije stigla da se raširi na veće površine i savlada svoju konkurenciju, ili se pak radi o takozvanim, reliktnim endemima – vrstama koje su nekada bile široko rasprostranjene, ali usljed raznih promjena sada su se zadržale na samo uskoj teritoriji.

Prostrani pašnjaci na Zlataricama


                            NAUČNO OTKRIĆE LOVĆENSKOG ZVONČIĆA

Godine 1969. crnogorski botaničar Vilotije Blečić (1911-1981) i slovenački botaničar Ernest Majer (1920-2009) pronašli su na južnim padinama Štirovnika populaciju endemičnog zvončića – Lovćenski zvončić (Lat. Edraianthus wetstainii ) i ustanovili da se, debljinom stabljike, brojnim cvjetovima u cvasti i dlakavošću listova sa naličja, razlikuje od tipičnih predstavnika vrste koji rastu na Rumiji, Vrsuti i jedne populacije u Albaniji iznad Skadra. Time se vrsta dijeli na dvije podvrste, tipičnu (E.w. wetstainii) i lovćensku (E.w. ssp. lovcenicus), obje endemične za svoje lokalitete. Godine 2008. naučna istraživanja (Molekularna filogenija roda Edrianthus bazirana na nekodiraćujoj sekvenci plastidne DNK-a S. Stefanović et al.) ističu geografske, morfološke i kariološke razlike između ove dvije podvrste i ukazuju na veliku vjerovatnoću da se radi o odvojenim vrstama. Lovćenski zvončić svoje stanište ima na krečnjačkom kamenjaru i u pukotinama stijena nad Bokotorskim zalivom. Cvjeta tokom jula mjeseca, kada ljubičasti zvončići, kao nježni jastučići, ispunjavaju pukotine stijena i obrastaju kamenjar. Busenasta, s linearnim listovima raspoređenim u rozetu i izražene dlakavosti,  morfološki se prilagodila uslovima staništa, visoko nad morem, izložena vrelini sunca i vjetrovima Mediterana. Na staništu Zlatarice i Velikom Babljaku je geografsko područje s velikom količinom padavina, ali i izuzetno kserotermno u toku vegetacijskog perioda. Temperature na ovom području variraju, kako tokom dana tako i tokom čitave godine. Prilagođenost lovćenkog zvončića na vodoporoznu krečnjačku podlogu sa oskudnim zemljištem i na postojeće klimatske uslove, ogleda se u njegovoj ekologiji i morfologiji, Izrazita je heliofita za razliku od tipične podvrste koja izbjegava direktnu sunčevu svjetlost. Kseromorfna građa-busenasta, sa linearnim listovima u rozeti i izražena dlakavost (čak i cvjetova) su morfološke prilagođenosti u zaštiti od pregrijavanja i gubitka vode. Lovćenski zvončić se nalazi na nacionalnoj Listi zakonom zaštićenih vrsta. Prepoznat je kao IPA vrsta (Important Plant Areas) po kriterijumu A III što ovim staništima daje međunarodni značaj. (Slavica Đurišić stručni saradnik za floru i vegetaciju JPNPCG, 2009.) Na lokalitetu Veliki Babljak su lovćenski zvončić (Lat. Edraianthus wetstainii ssp. lovcenicus), populaciju 2021. godine, otkrili Božidar Proročić, Ana Uskoković i Veselin Živanović.

Lovćenski zvončić
(Lat. Edraianthus wetstainii ssp. lovcenicus)

Lovćenski zvončić je izuzetno dekorativna biljka koja će vas odmah privući svojim izgledom. Raste u simpatriji (preklapaju im se areali) s njoj srodnom vrstom zvončića (Lat. Edraianthus teniufolius) koja, kao endem Balkanskog poluostrva (primorskih planina), ima širi areal rasprostranjenosti. Na lokalitetu Zlatarice i Veliki Babljak nalaze se takođe subendemi Balkana, između ostalih i modro lasinje (Lat. Moltkia petraea) koja svojim prelijepim modrim cvjetovima osvaja litice i šalje nestvarno lijepi kolorit boja sa krečnjačkog kamenjara. Doživjeti ljepotu Zlatarica nad beskrajnim plavetnilom Mediterana čine ovu sliku još upečatljivijom. Lovćenski zvončić (Lat. Edraianthus wetstainii ssp. lovcenicus) smo uspjeli da snimimo i tokom cvjetanja kada smo obilazili Zlatarice i Veliki Babljak, ali i sada u periodu mirovanja vegetacije. Sa Zlatarica posmatramo sela njeguškog podvršja, a naš pogled se pruža prema veličanstvenim prostrasntvima Jadranskog mora. Dok brodovi polako uplovljavaju u Bokokotorski zaliv, mi na dalekom horizontu vidimo brodove koji plove ka luci u Baru. Vraćamo se puni impresija sa Zlatarica prenoseći vam priču koja zaslužuje veću naučnu, ali i turističku prezentaciju u sklopu NP ,,Lovćen.” Dok odlazimo, puni impresija, shvatamo da će priča o Lovćenkom zvončiću živjeti u legendi i nauci i u decenijama pred nama, a da su rijetki oni, poput nas, koji imaju privilegiju da uživaju u njegovoj ljepoti.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


ten − 8 =