Božidar Proročić – Vasilj Semenovič Stus, zaboravljeni Orfej ukrajinske književnosti (1938-1985)


Podsjećanje na velikana ukrajinske književnosti iz prvog toma u pripremi (studije) o 25 ukrajinskih književnia koji sadrži kompletne biografije, život, stvralaštvo, egzil, stradanje političke progone, prevedene pjesme, izvode iz autobiografija, pisma djela autora, poslednje ispovjesti. Autora Božidar Proročića uz recenziju jednog od najpoznatjih savremenih pjesnika Ukrajine Jurija Lisenka. Sjećamo se  života velikana pjesnika Vasilja Stusa i na njegov dan rođenja 6 januara Vasilja Stusa koji je postao inspiracija mnogima za život i borbu za svoju domovinu, pa samim tim i nama Crnogorcima koji su se kroz svoju istoriju borili hrabro za svoju državu. Da je vječna Crna Gora!!! Slava Ukrajini!!!

Ukrajina je dala veoma puno  pisaca evropskoj i svjetskoj književnosti koji su stvarali  kroz borbu za svoj kulturni identitet,  kroz dugu i komplikovanu istoriju, kroz teške represije sovjetskog režima, naročito u periodu nakon drugog svjetskog rata kada je pod čizmom sovjetskog imperijalizma gušen svaki drugi mogući kulturni identitet. Nastajali su najbolji književnici svjesni slobode riječi, svjesni da snagom svog književnog djela bitno utiču da se očuva svoj nacionalni identitet, svoja prepoznatljivost i svoj jezik. Životni i književni put Vaslija Stusa je ,,Put bola”   kako se i zove jedna od njegovih autobiografskih zbirki, put kojim je Stus hrabro, ali i bolno gazio noseci u svom srcu slobodu i Ukrajinu, ostavljajuči jak lični pečat, pečat bola, istine i tragične sudbine svih velikih pjesnika. Pjesme Vasilja Stusa su nažalost malo poznate kod nas one koje postoje  preveo je M.Sibinović i dr Ljudmila Popović koja je u knizi ,,Fokusna perspektiva Ukrajinske književnosti”( izdanje Beograd 2007) objavila esej sa naslovom ,,Motiv bola u poeziji Vasilja Stusa. ” Nažalost, u bogatoj ukrajinskoj književnosti ima jako veliki broj pisaca koji nijesu nikada prevođeni van svog govornog područja. Izbor Stusa za crnogorsku čitalačku publiku predstavlja osvrt na život i djelo jednog od najznačajnih ukrajinskih pjesnika, pjesnika koji je ostavio tako jak stvaralački i duboko emotivni trag u svojoj Ukrajini.

Vasilj Stus ( ukr. Васи́ль Семе́нович Стус) rodjen je 6. januara 1938. godine u selu Rakhnivka, kao jedno od četvoro djece. Njegovo odrastanje vezano je za teško djetinjstvo. Od ranog djetinjstva u njemu se razvijala ljubav prema svojoj Ukrajini. Odrastao je shvatajući da će biti duboko emotivno povezan sa ličnim  pečatom njegove Ukrajine koja je uvjek bila na meti imeperijalističkih težnji brojnih osvajača, a najvise pod jakim pritiskom sovjetske Rusije. U periodu  1944-1954 godine Vasilj Stus je učio u srednjoj školi u tadašnjem gradu Stalinu (sada Doneck) i bio jedan od najboljih đjaka. U periodu 1954-1959 studirao je na Staljinovom pedagoškom institutu  ,,Ukrajinski jezik i književnosti.” Već tada on postaje duboko svjestan da jedino kroz svoj rad i pristup može da se sačuva identitet ukrajinskog jezika i književnosti. Poslije završetka studija radio je kao nastavnik ukrajinskog jezika u srednjoj školi u selu Taužne u Kirovogradskoj oblasti Ukrajine. Nakon ovoga dolazi tada obavezni period služenja vojnog roka 1959-1961 godine u redovima Sovjetske armije.Već tokom studija i služenja vojnog roka na Uralu Stus je počeo pisati poeziju. U to virijeme na njega su imali jak uticaj njemački pjesnik Gete i austrijski Rajner Marija Rilke, preveo je oko stotinu njihovih radova. Ti prevodi su kasnije konfiskovani i zauvijek izgubljeni. Prve svoje pjesme objavio je 1959. godine u listu ,,Književna Ukrajina.” Od 1963. postaje prvi književni urednik lista ,,Socijalistički Donbass.” Potom upisuje postdiplomske studije na Institutu za književnost ,,Taras Ševčenko” Ukrajinske akdemije nauka u Kijivu na smjeru ,,Teorija književnosti.” Tokom boravka u Kijivu na postdiplomskim studijama on je pripremio i svoju prvu zbirku poezije ,,Krugovert” Napisao je i više književnih članaka i prevoda Getea, Rilkea, Lorke. Uključuje se u djelatnost ,,Omladinskog kreatvnog kluba.”

Stus je kroz svoj književni rad osjećao duboke lične refleksije pripadnosti i borbe za jačanje intelektulanog integriteta ukrajinskih stvaraoca koji su bili potisnuti sa svih književnih polja, jer jaka sovjetska propaganda nije dozvoljavala bilo koji vid autonomnosti i slobode pisane riječi. Sve je moralo proći strogu cenzuru čime se svjesno gušio ukrajinski kulturni identitet. Stus je bio zagovornik slobode pisane riječi i nije dozvoljavao da se njegova Ukrajina i njena književnost tako lako marginalizuje. On je poput pravih intelektualaca dizao glas otpora, glas nade, glas spasa za slobodu inteletualne riječi i misli. Njegov bol, vapaj i njegov krik su krik za slobodom,  krik jednog od najbolnijih evropskih književnika, krik života, smrti i stradanja, krik protiv dekadencije i bilo kog vida asimilacije književnog bogastva njegove Ukrajine.

 U periodu od 1965. godine budi se generacija hrabrih ukrajinskih intelektualaca koji čine velike intelektualne i kulturne napore da očuvaji svoj kulturni identitet i slavno ime Ukrajine  ne dozvoljavajući da se ukrajinska kultura asimiluje i utopi pod teškom čizmom sovjetskog režima. Toj grupi, pored Vasilja Stusa, pripadaju istaknuti stvaraoci: Ivan Drač, Lina Kostenko, Dmitro Pavličko, Igor Kalinec. Budi se onaj dio hrabre intelektualne elite Ukrajine,  onaj dio koji snagom svojih riječi i djelima želi da probudi nacionalna osjećanja Ukrajinaca i vjeru za očuvanjem svog kulturnog identiteta. U tom periodu nastaju kultna djela istaknutih ukrajinskih stvaralaca u svim sferama kulture. Vasilj Stus, kao jedan od najhrabrjih intelektualaca, istupa često dižući glas za odbranu najvećih kulturnih vrijednosti Ukrajine. Budi se nacionalna i kulturna svijest brojnih Ukrajinaca. U septenbru 1965. godine  Stus, za vrijeme promocije filma Sergeja Paradžanova ,,Sjene zaboravljenih predaka” u ukrajinskom kinu u Kijevu, protestvuje zajedno sa istaknutim stvaraocima Vjačeslavom Čornovilom, Jurijem Badzjom i Ivanom Dzjubom. Protestvuje protiv hapšenja i represija nad ukrajinskom inteligencijom. U tom vremenu to je bio prvi javni politički protest u posleratnom SSSR-u što je izazavalo veliku pažnju javnosti. Zbog  protesta koji je iskazao na pomenutoj promociji filma, gdje je uzburkao kako javnost SSSR-a, ali i probudio osjećanja mnogih za kulturni identitet, biva isključen sa postidplomskih studija. Nakon toga Vasilj Stus prolazi teške dane surove borbe za životnu egzistenciju često mijenajući poslove,  praćen od agenata KGB-a.

Njegovu prvu zbirku pjesama ,,Krugovert 1965.” godine kao i zbirku ,,Zimsko drveće” odbijaju izdavačke kuće znajući za aktivni angažman Stusa na svim kulturnim poljima afirmacije i borbe za kulturni identitet. Kroz svu njegovu poeziju prožimaju se razmisljanja o Ukrajini, o životu i smrti, o ženi i sinu, patnja za izgubljenom domovinom. Njegov krik, njegov vapaj,  njegov bol koji ga prožima, koji ga i opija i ubija čini ga umjetnički ospjednutim, a u duši samo gorke suze bola,  suze za Ukrajinom, suze za slobodom, suze istine pomijšane sa krikom, krikom koji je nadmašio Munkov  ,,Krik”, i Ginsbergov ,,Krik.”  Bol je vječiti pratilac njegovog hrabrog života i njegove hristovske razapetosti u režimu koji nije prihvatao takva gledišta. Njegov vapaj seže van granica Ukrajine i  SSSR-a. U Briselu je 1970. godine objavljena njegova knjiga ,,Smiješno groblje” u ,,Samizdatu” takođe su objavljena i ,,Zimsko drveće”

Još se slavne stene ponosite krune,

još se plavim Dnjeprom mreška val po val.

Proleće ti vrijeme, poput ptice  žune,

I dođe ti kraj već, sad očekuj pad.

Sunčane visine, nebeske dubine,

Da od srca punog prsne grudni koš.

A tebe pritisle zavodljive tmine,

i neko te mami doziva te još.

Ostadoše tvoji vrsi raskrivljeni,

sad te čeka ponor, pazi dobro bdi!

Vidiš li raspuće? Moli se, rođeni,

jer još nisi vojnik ni odrasli div.

Riču parobrodi i vozovi tutnje,

avioni tragom obznanjuju let.

Hvataj se za stijene što bode ko trnje,

hvataj se za nebo ko jabukov cvijet.

Pred tobom je pustoš beskraj tuđih polja,

tuđina se kezi, osmjeh joj je prijek,

Zbogom, Ukrajino, Ukrajino moja,

Tuđa Ukrajino, zbogom zauvjek.

Vasilj Stus nastavlja nesebično svoju borbu. U otvorenim pismima kritikuje Centralni komitet KP navodeći da sovjetski režim guši slobodu riječi, krši ljudska prava, sistematski hapsi sve poznate intelektualce Ukrajine, zabranjuje im  rad. Stus se aktivno uključuje u borbi za ljudska prava što dodatno iritira sovjetske vlasti. Zbog svog rada koji je duboko povezan sa iskrenom željom da se odbrane intelektualci, književnici, sloboda ukrajinske kulture i njen prodor u Evropu i ljudska prava Stus biva uhapsen 12. januara 1979. godine i 9 mjeseci provodi u zatvoru. U teškim trenucima zatvorske samoće i izolacije, Stus nstavlja svoju intelektualnu borbu.  Za devet  mjeseci provedenih u zatvoru, do početka suđenja, Stus piše svoju četvrtu knjigu ,,Vrijeme kreativnosti” koja se sastoji od  prevoda Geteove poezije. Orginalni radovi postali su Stusova osnova za njegovu knjigu ,,Palimpsesti. ” Početkom septenbra okružni sud u Kijevu osudio je Stusa na pet godina zatvora i tri godine progonstva. Kaznu je izdržavao u radnom logoru u Mordoviji i Magdanu. U tom periodu, dok je još bio pritvorenik, se odriče i sovjetskog državljanstva govoreći tada istorijsko hrabre riječi: ,,Da budem sovjetski građanin za mene znači biti rob. ” Najveći dio poezije koje je Stus stvarao u vremenu izdržavanja kazne je uništen, sačuvani su samo djelovi kroz pisma koja je Stus slao svojoj supruzi. Njegova čelična volja koju je nosio u sebi, njegov filozofski pristup životu i njegova gorčina stradanja davali su poseban ton svim njegovim pregalačkim danima samoće da se i u najtežim trenucima svoje lične intelektualne borbe ne preda, ne pokaže da ga sovjetski režim može slomiti. Zato je njegova poezija najupečatljivija u motivima krika i bola, gdje se prožima  život pun  patnje i samoće, koji je duboko svjestan svoje žrtve. Njegova žrtva i stradanje, njegov krst samoće koji je sam nosio u vremenu kada je čizma sovjetskog imperijalizma vladala jednim dijelom Evrope, predsatvlja jednu od najvećih žrtava Evrope dvadesetog vijeka.

Sve istančani jauk

kriku, krik, krik kriku

Dosta. Otarasi se briga,

ma koliko na njih sviko,

Evo grudi bole, bol grudi,

prestrašenih stradanja,

nema im lijeka kod ljudi,

sve je to pohlepa nadvladala.

1979. godine izlazi iz zatvora i progonstva. Primaju ga u P.E.N centar godinu ranije. Nastavlja svoju borbu, pridružuje se borbi za ljudska prava i pristupa Helsinškoj grupi za odbranu ljudskih prava. Iako je njegovo zdravlje vidno narušeno, on ne želi da se preda, ne želi da se prepusti sudbini, želi da ga čuje Ukrajina, ali i Evropa da njegov krik dopre do najudaljenijih granica stvaranja ljudske civilizacije. Svjestan je da jedino svojom živom riječju i svojim radom može da probudi sve intelektulace, pisce, filozofe, književnike, spremne da mu se pridruže na tom teškom putu stradanja – putu bola. Na tom putu bola sovjetski represivni režim ga ponovo hapsi maja 1980. godine i osuđuje ga na deset godina teškog prinudnog rada i na pet godina progonstva. Odbio je imenovanje advokata Viktora Medvedčuka pokušavajući sam sebe da brani u tom procesu. Sama presuda bila je političke prirode: da se oduzmu sva prava Stusu, da se njegov život i stvaranje uništi u uralskim logorima smrti u kojima su slati samo one čija je riječ bila jaka i uticajna, a Stusova riječ i poezija bila je kult buđenja uspavane nacionalne svijesti i kulture Ukrajine koja je kroz svoje nastajanje prolazila kroz mnoge bolne procese i  stradanja. Za samu presudu Stusu poznati ruski naučnik i borac za ljudska prava tog vremena Andrej Dimitrijevič Saharov je rekao u otvorenom pismu koje je poslao Svjetskoj zajednici da je presuda Stusu sramota i da predstavlja oličenje sovjetskog reperesivnog režima. Po izricanju presude Stus je poslat u najstrožiji logor Kučinu, Permska oblast Rusija gdje će do kraja svog života provesti teške dane i nositi najbolnije rane. Zabranjeno mu je da ga porodica vidi, obilazi i da ima bilo kakvu komunikaciju sa njom. U permskom logoru nastala je i njegova knjiga ,,Ptica duse,, sa trista  pjesama koja je bespovratno uništena od uprave logora. U znak protesta zbog odmazde zatvorskih vlasti prema njemu i ostalim zatvorenicima više puta je stupao u štrajk glađu. Zbog takvog odnosa vlasti ga kažnjavaju sa godinu dana samice. Pod naletima teškog sovjetskog režima, narušenog zdravlja, često i pred fizičkim i mentalnim maltretiranjem zatvorskih čuvara,  Vasilj Stus je umro u noći izmedju 3. i 4. septembra 1985. godine,  da li od hladnoće, izgladnjivanja ili batinjanja ostala je velika tajna. Njegovu smrt sovjetske vlasti su sakrivale do oktobra. Surove sovjetske vlasti nijesu dozvoljavale njegovoj porodici da ga sahrani dok god traje kazna. Njegove lične stvari nikada nijesu vraćene porodici. Sve je bilo sakrivano od evropske i svjetske javnosti, a sahrana je održana u najvećoj tajnosti u selu Borisovo Permskog okruga.

1985. godine  Stus je bio nominovan za Nobelovu nagradu. Grupa Ukrajinskih inteletualaca je 1989. godine, predvođena Jurijem Litvinom, prenijela njegove posmrtne ostatke na Bajkovo groblje u Kijivu gdje počivaju mnogi velikani ukrajinske književnosti. Njegova zbirka ,,Put bola,, ugledala je svjetlost dana tek 1990. godine.  Iste godine dobija posthumno i najveću književnu nagradu Ukrajine. – Taras Ševčenko, a 2005. mu je takođe postuhmno dodijeljeno najveće ukrajinsko priznanje ,,Heroji Ukrajine”. Mnoge obrazovne institucije u Ukrajini nose njegovo ime kao i mnogi trgovi i ulice. Ukrajina nije nikada zaboravila jednog od svojih najvećih pjesnika i boraca za ljudska prava, ali Evropa, nažalost, jeste zaboravila i život Vasilja  Stusa i njegove misli.  Njegova poezija je gotovo jedinstvena, toliko duboko autobiografska, raspeta između sistema i režima u logorima samoće i stradanja, ali sa jakom emocijom prema Ukrajini koja je bila njegov motiv.,Njegov krik, njegov bol i jauk pokazuju nam svu njegovu unutrašnju refleksiju. ,,Ja sam kažnjen, mučen i proganjan, ali se ne kajem”, rekao bi Stus. Njegova poezija je energična, složena, puna unutrašnjeg žara za svoju domovinu. Kidao je sve lance pred sobom, bio je rob slobode, svjestan prolaznosti života, svjestan svog stradanja, svjestan da je to možda jedini način da istina o njegovoj Ukrajini dopre do  čitalaca spremnih da kroz poeziju dožive njegovu bolnu ispovijest i ličnu borbu za slobodu Ukrajine. Stus je svojim, iako nažalost kratkim životom,  pokazao Evropi kakvi treba da su intelektualci, pisci, pjesnici, književnici. Pokazao je snagu ličnosti i svojom poezijom podstakao mnoge na intelektualnu borbu.  Njegova zbirka ,,Put bola”, i  sve njegove pjesme na putu bola predstavljau jedno svjedočanstvo o velikm stvaraocima kojima je domovina bila  jedina misao.

NOĆ BEZ SNA

Ja odabirem misli poput zrnaca,

Kao klasiće na pokošenom polju.

Suze bodu. Trnovite suze.

Kao osje u očima.

Noć se progurava poput pijanca

preko sobe, po zidovima šunja.

I ćuti, samo ćuti. Domovik

Tako bi hodao. Ćutao bi

Iza prozora grohoću avioni,

kao da vještice idu na crni sabat.

Iznad krovova,

iznad utihnulih,

iznad ućutalog Kijiva grohoću

Kao emigrant. Boga mi. Krevet.

A na pokrivaču – od prozora – rešetka.

I moj jastuk je razbarušen,

I glava mi razbarušena.

Što vi hvatate, televizijske

poludjele antene-izgorenice?

Što vi hvatate – uvelim ustima,

pocrnjeli dimnjaci?

Vam vazduha nedostaje? Dima?

Stisnuti um, kao spiritus, gori?

Već drugu noć, drugu – ja sam bez sna.

U prozoru se žute svjetiljke bandera.

XI.1964

БЕЗСОННОЇ НОЧІ

Думи визбираю, мов зерня,

Ніби стернями колоски.

Колять сльози. Колючі сльози.

Остюками — в очах.

Ніч протовпиться, як п’яниця,

по кімнаті, по стінах шастає.

І мовчить, і мовчить. Домовий

так ходив би. Мовчав би.

За вікном гуркотять літаки,

ніби відьми — на шабаш.

Понад дахами,

понад затихлими,

понад притахлим Києвом — гуркотять.

Емігрантом. Їй-богу. Ліжко.

І на ковдрі — од вікон — ґрати.

І подушка моя скуйовджена,

і скуйовджена голова.

Що ви ловите, телевізорні

Збожеволілі антени — погорільці?

Що ви ловите — запалим ротом —

комини почорнілі?

Вам повітря забракло? Диму?

Розум спертий, як спирт, горить?

Другу ніч уже, другу — не спиться.

Жовкнуть у вікні ліхтарі.

XI.1964

Oprostite mi radosti moje

i brige moje –

nesreće i radosti moje

proljećni su potočići.

Svanulo nebo već ključa,

svanulo ključa.

Blago onom koji nije naučio da živi,

blago onom ko zna da voli.

Oh, kazno zemljo, pokraj igre,

uzmi me, uzmi

hvala što gore ključa,

gore sunce!

Hvala, što raste trava!

i što je duša živa,

i što se sijedi glava,

i niče trava.

Hvala, kad ti si ti,

da ti si ti i ti,

da je dovoljno rukom posegnuti-

i kraj, i igra, i ti.

I zlatni tvoj pokrivač –

Na rutvici je, na pijesku,

i na rukama, i na usnama,

i na mojim godinama.

Ostani onda uvjek mlad,

ostani mlad,

u svetoj toplini vode

i sam postaješ svetim.

I nek su oči poput vode,

nek poput žive vode –

al ipak i patnja nije muka,

i patnja nije muka.

* * *

Даруйте радощі мої

і клопоти мої —

нещастя й радощі мої —

весняні ручаї.

Просвітле небо аж кипить,

просвітле — аж кипить.

Блажен, хто не навчився жить,

блажен, хто зна — любить.

О, кара земле, окрай гри,

бери мене, бери,

спасибі, що вгорі кипить

сонце — угорі!

Спасибі, що росте трава

і що душа жива,

і що біліє голова,

і кільчиться трава.

Спасибі, коли ти є ти,

що ти — це ти і ти,

що досить руку простягти —

і край, і грай, і ти.

І золота твоя габа —

на руті, йа піску,

і на руках, і на губах,

і на моїм віку.

Пробудь же завжди молодим,

пробудь же молодим,

в святому літеплі води

ти сам стаєш святим.

І хай-но очі як вода,

хай — як жива вода —

але ж бо й горе — не біда,

і горе не біда.

O IZGUBLJENA ZEMLJO DOĐI

O izgubljena zemljo, dođi

barem u punom bola snu

i azurno prostri se,

prolij se mrtvom meni!

I vrati me u zaboravljene dane,

rosom uspomena pokropi,

predaj sveblagom pokajanju

i tiho reci: nesrećo, spavaj!…

Sunca se o nečem brinu u jezerima,

slijeću guske prema vodi,

u dalekim doživotnim erama

moji su se istopili tragovi.

Gdje su plave njive, tugom obuhvaćene,

gdje je crno gavranstvo šuma?

Svitanja sjenke kosmate

iznad duge glasova,

jutarnje šaputanje žena što se mole,

gdje je plještanje krila, pljuštanje talasa,

i sladunjavi miris vinograda,

kao grijeh, kao sjećanje, i kao bol?

Gdje su dana raznjihane linije?

Mesingovo prebrujavanje bumbara,

tvoje pšenične ruke bijele

nad bezobalnošću polja,

gdje su pletenice crne u zoru

i od žara spečena usta,

mirisni pupoljci ruža

i ti – i grešna, i sveta,

gdje je ta nizinska dolina,

ta jaružica i gnjezdo

gdje se trzala labudica

lomeći si čvrsto krilo?

Gdje su golubova letovi puni slobode

i rasprskana duga u krilu?

Prošlosti, odazovi se, gdje si?

Zboravljeni su radosti i žaljenja.

O izgubljena zemljo, dođi

barem u punom bola snu

i azurno prostri se,

i dušu mi spasi.

О земле втрачена, явися…

О земле втрачена, явися

бодай у зболеному сні

і лазурове простелися,

пролийся мертвому мені!

І поверни у дні забуті,

росою згадок окропи,

віддай усеблагій покуті

і тихо вимов: лихо, спи!..

Сонця клопочуться в озерах,

спадають гуси до води,

в далеких пожиттєвих ерах

мої розтанули сліди.

Де сині ниви, в сум пойняті,

де чорне вороння лісів?

Світання тіні пелехаті

над райдугою голосів,

ранкові нашепти молільниць,

де плескіт крил, і хлюпіт хвиль,

і солодавий запах винниць,

як гріх, як спогад і як біль?

Де дня розгойдані тарілі?

Мосянжний перегуд джмелів,

твої пшеничні руки білі

над безберегістю полів,

де коси чорні на світанні

і жаром спечені уста,

троянди пуп’янки духмяні

і ти — і грішна, і свята,

де та западиста долина,

той приярок і те кубло,

де тріпалася лебединя,

туге ламаючи крило?

Де голубів вільготні лети

і бризки райдуги в крилі?

Минуле, озовися, де ти?

Забуті радощі, жалі.

О земле втрачена, явися

бодай у зболеному сні,

і лазурово простелися,

і душу порятуй мені.

KROZ STOTINE SUMNJI IDEM

 PREMA TEBI

Kroz stotine sumnji idem prema tebi,

dobro i pravdo vijeka. Kroz sto

nevjerica. Moja duša, što čezne za nebom,

u olujnom letu drži se puta prema stubu

visokog ognja, koji je obasjan

samom tvojom željom. Baš tamo

gdje nisu još ostali tragovi ljudi,

sa hridine na hridinu, čak izvan smrtih međa

drskih ljudskih zaleta, za crnu prazninu,

gdje već nema ni sreće, ni jada.

I proroči zanos: ne zaustaj, idi,

To je pravedni put. Ti si njegov preteča.

Крізь сотні сумнівів я йду до тебе…

Крізь сотні сумнівів я йду до тебе,

добро і правдо віку. Через сто

зневір. Моя душа, запрагла неба,

в буремнім леті держить путь на стовп

високого вогню, що осіянний

одним твоїм бажанням. Аж туди,

де не лягали ще людські сліди,

з щовба на щовб, аж поза смертні грані

людських дерзань, за чорну порожнечу,

де вже нема ні щастя, ні біди.

І врочить порив: не спиняйся, йди,

То — шлях правдивий. Ти — його предтеча.

GNJEV GOSPODA…

Gospode, gnjeva prečistog

Trašim sa molbom – ne smatraj to nečim lošim.

Gdje god da stojim – istrajat ću.

Hvala na tome što je mali

ljudski život, mada nadom

produžujem ga u vjekove.

Mišlju tugu rastjerujem

da budem uvjek takav,

takvog je mene majka rodila

i blagoslovila me u svijetove (da idem).

I dobro je što nije uspjela

od nesreće me da sačuva.

Господи, гніву пречистого…

Господи, гніву пречистого

благаю — не май за зле.

Де не стоятиму — вистою.

Спасибі за те, що мале

людське життя, хоч надією

довжу його в віки.

Думою тугу розвіюю,

щоб був я завжди такий,

яким мене мати вродила

і благословила в світи.

І добре, що не зуміла

мене від біди вберегти.

Preveo sa ukrajinskog: Božidar Proročić

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


16 − eleven =