Branko Sbutega

OSVJETLJAVANJE SPALJENE PROŠLOSTI

Milovan Radojević, Dominik

 

 

Doznao sam, sasvim slučajno, par dana prije nego što je ova knjiga izašla iz štampe, o njoj. Autora, kojega sam u međuvremenu srijetao, nisam osumnjičio za namjeru pisanja ovoga romana, a nije se ni on ispovijedio. Opet, ja nisam znao da autor piše knjigu, autor nije znao da sam jedan od prvih primjeraka, na kojima se još boja nije osušila, i sam pročitao. I tako, kad smo se sreli i on donio knjigu, ja sam je već bio pročitao.

Don Branko SbutegaPriznajem, prihvatio sam se čitanja te knjige sa stanovitom skepsom. Skepsom, kojom se prihvaća čovjek koji je dosta puta bio izdan, a da je dao startno povjerenje tekstu koji je uzeo prvi put u ruke. Ali, rekao sam, da vidim o čemu se radi. Već prve dvije stranice, u kojima se autor tumači i ograđuje, skromno pretpostavljajući sebe tek kao prevodioca jednog srednjovjekovnog rukopisa i to iz latinskog jezika, okuražile su me da prihvatim sve što bude za njima slijedilo. Dakle, time je skinuo sa sebe odgovornost direktnog autorstva, ali je preuzeo punu odgovornost autorstva prijevoda. I pročitah knjigu. Moram priznati da je nisam baš lako pročitao. Tu je bilo stranica na kojima sam morao po dva-tri puta da čitam što se dešavalo, jer knjiga ima jednu osobinu koja je osobina, inače, hronika – insistiranje na imenima, na događajima koji su u ključu cijele radnje, stanovita implozija sadržaja, – što je potpuno opravdano u okviru zamišljenog projekta prevođenja. Priznajem da sam u tom smislu i rado odtrpio prevodiočeve inverzije, arhaizme i jednu stanovitu i leksičku i stilsku igru, ne baš uticajnu za one domaće literature na koje smo navikli. I tako sam stigao do kraja knjige, tim više uključen u doživljaje ponuđenih sudbina.

I kad se završi jedna knjiga onda se obično čuje pitanje: nešto je autor htio da kaže? Sve što je htio da kaže, napisao je. Ali, zbog čega je to napisano? Šta tako golem koncept, čak bez obzira na mjeru uspjeha, šta to privodi nekog čovjeka da napiše jedan roman koji je, ipak, temeljna forma, još uvijek ustaljena, svih lijepih književnosti, pa i ove naše. Da je tako lako, imali bismo više romanopisaca nego pjesnika. On je ono što je simfonija u muzičkome smislu. I onda sam pročitao zadnje dvije-tri rečenice, koje ću vam pročitati i koje mislim da su ključne kad govorim o autoru, a ne o knjizi: I ne bi ničije glave na lomači, ali mene stegnu bol u grudima. Prepoznao sam naslove Dominikovih spisa što ih je u gornjoj kamari skrio, a htjedoh da ih u Bar ponesem. Probijem se kroz bezumnu svjetinu i opet savladan tugom, pođem pustijem ulicama da tražim Matiju, kad ga viđeh đe sjedi na pragu jedne kuće. Lice je bio pokrio rukama. Sjednem do njega i ostanemo tu dugo, dok je prvi suton obuhvatao Svač. Zadnja slika ove naracije na neki način nameće mi se kao početak svega. Interesantno je da autor koristi ovdje jednu arhetipsku sliku samouništenja, idioklazma, progona i spaljivanja knjige, štampane riječi. Dakle, ipak je neki bol pokrenuo naraciju, koji nije bol imaginarnog pisca ni imaginarnog lika, nego jednog konkretnog čovjeka koji se danas sjeti i napiše knjigu, smisli, u njenim slojevima – literarnim, lingvističkim, stilskim, formalnim, organizira jedno tkivo koje mora dorađivati iz glave svoje, da se tako i ja u inverziji izrazim, u duhu autorovom.

Koji joj je motiv? Zaista bi bilo neprimjerno, jeftino, drsko i banalno atribuirati ovoj knjizi ono što smo skloni u ovim našim potonjim vremenima da atribuiramo, a to znači neke političke, prizemne i dnevne motive. Ne pišu se zato romani i ako se pišu vrlo su neuspješni i ja se ne bih usudio o tako providno motiviranim djelima govoriti, bilo bi mi ispod intelektualnog dostojanstva, a i ispod građanske časti. Ne. Došao je jedan novi senzibilitet u ove prostore, a to je senzibilitet nekog mraka koji je nastao spaljivanjem riječi. Mi jesmo prostori rušenja i spaljivanja. Zato i jesmo prostori naslijeđenog memorijskog mraka. A što je zapravo umjetnost kao kreativni čin, no tek pokušaj, uspjeli ili neuspjeli, da se neki mrak osvijetli. I da nije bilo spaljivanja Dominikovih spisa, ne bi ni Milovan Radojević napisao roman o njegovoj sudbini. Jer, vremena o kojima on govori plutaju u nekom mraku. Naša sjećanja su tanka, ona bez imaginacije u ovim prostorima vrlo malo vrijede, potkrijepljena nepostojećim ili malo znanim dokumentima. Čak i kamenje koje iz tog doba sabiramo, pa koliko ga ima, a i koliko je cijenjeno. Milovan Radojević je osoba koja ima senzibilitet za svoju ličnu ljudsku sudbinu, interes za nju, pa oduzetu prošlost na lomačama, zgarištima, spalištima, razaralištima, on uspostavlja kao okosnicu svog prvog većeg literarnog kreativnog čina. I moram da kažem da, bez obzira na aktualnost ili neaktualnost ove literarne forme, ona u ovim prostorima, na ovaj način, po prvi put dobija svog ozbiljnog pristalicu i kreatora. Zato, jer puno puta se u ovim prostorima pisalo o nekim prošlostima koje su nam znane, da bi nam bile još bolje znavene, a malo ko se usudio ići dalje. Prtljag naše prošlosti nije ni đedov ni prađedov, to je ukupnost sudbine koju si naslijedio u mjestu u kojem si se rodio, u prostoru u kojem ti je živjeti, doživjeti i eventualno oživjeti život. Tako da je bilo hrabro poći tamo gdje davno niko nije zašao, osim možda sa narečenim znanjem, a zapravo nikakvim uvidom. Jer, u tamne prostore prošlosti može ići samo onaj koji ima bilo kakvu sposobnost da je osvijetli. Dominik - koricaPotrebu za tim osvjetljavanjem ima samo onaj kojega boli svako njeno spaljivanje. Prošlost se, konačno, ne može spaliti, jer ona stoji ispred nas kao tama i kao izazov: da bi bolje vidjeli sebe kreiramo one koje više ne možemo vidjeti. Naravno, ništa ovdje nije u XII stoljeću. Sve je to tu ispred nas, kao knjiga sa kojom možemo dijeliti imaginaciju priče i, vjerujem, koja nam može ili ne mora biti zanimljiva. Utoliko će nam biti manje, ukoliko u toj priči tražimo tek jednu senzaciju od pola sata. Ovo nije knjiga koja se odriče želje da zabavlja. Prvo, ovo je knjiga jedne mjere, nije pretenciozna. Autor ne piše historiografski roman, ovo nije historiografija. Ovo je jedna imaginacija koja nam pomaže da dopunimo onamo gdje realna, istorijska i logički materijalna ili makar tradicijska fakta su pogubljena, nedostaju. Jer, sigurno je da je, unutar onog planiranog konteksta i nekog šireg obrazovnog, ali i aktualnog rada, Milovan Radojević mogao i imao prilike, pa i uspio, da skupi jedan dovoljan eruditski prtljag, bez kojega ovakve knjige ne mogu da se napišu u nas. U tom smislu ja mogu da kažem, kao svećenik, nisam primijetio da je u bilo kojoj afirmaciji, u bilo kakvom opisu, pokazao da mu zapravo nije jasno što znači biti biskup ili pop. Čitao sam sa istom uvjerenošću kao da ga je pisao neki svećenik, neki Bokačo. Začuđujuće, obzirom da Milovan Radojević ne živi u tim kategorijama, kao ni cijela njegova generacija. Zato je i ovo dokaz više gdje imaginacija može stići, da nema bolje edukacije od nas samih, od našeg interesa i naše želje da prihvatimo životnu avanturu kao ozbiljan rizik duha i emocije i ukupnosti našeg intelekta. I zato, smatram da je ova knjiga važna. Da je važna jer je hrabra. Da je hrabra jer hoće da uđe sa svjetlošću u spaljene prostore, u nepoznato sjećanje. I forma koja je izabrana, baš u odnosu na naše lokalne sudbine, i te kako funkcionira, a autor se i ne trudi da bude originalan u formi. On se trudi da bude originalan u hrabrosti, i konačno, da bude originalan u sferi svog imaginativnog iskaza. Mislim da je u tome potpuno uspio. Začuđujuće dobro zbog toga što ga na tom putu nisu pratili ni predčasnici ni grobovi. I to se ovdje svaki put mora sâm. Prema tome, besmisleno bi bilo da ja njemu čestitam na naporu u kojem je sigurno najviše on uživao. Ali, da mu kažem hvala na užitku koji je tim naporom meni ponudio, to sam u obavezi. A u obavezi sam, baš na račun toga, da i vama savjetujem da je uzmete u ruke i da pokušate poći s njim u naše vlastite i svoje vlastite mrakove koji su napučeni sudbinama i ljudima, jer ti ljudi nisu u XII stoljeću, nego smo to mi, to su oni oko nas, ponekad u nama, sviđalo se to nekome ili ne.

Ja se nadam da će sve buduće literarne imaginacije Milovana Radojevića biti jednako iskreno pisane i da će zadržati ono što bih rekao, prvo svojstvo njegove literature, a to je nešto što se zove fina i uljudna mjera. Ta je mjera potrebna na svim razinama našeg duhovnog proizvoda, bez koje ni jedno civilno društvo neće moći i nije se moglo uspostaviti. Pa i ova knjiga, vjerujem duboko, je jedan od malih doprinosa njegovom uspostavljanju.

(Borislav Jovanović, Nova crnogorska književnost, zbornik, s. 180-182, izd. Plima, 2010).

 

 

 

Tagovi: , ,

 
 

Kalendar

October 2018
M T W T F S S
« Sep    
1234567
891011121314
15161718192021
22232425262728
293031