Cetinje – Odigrana premijera predstave „Zašto ostajemo u provinciji“



„Zašto ostajemo u provinciji“? Pozorište nije tu da zabavi,  tu je da postavlja pitanja i da nas zamisli- tako su nakon premijere predstave u Kraljevskom pozorištu na Cetinju glumci govorili o ulozi koju bi teatar trebalo da ima. I tome je, među svim zamkama provincije, posvećena priča koja je se bavi dekonstrukcijom Čehovljeve drame „Tri sestre“, koja je sinoć prvi put odigrana.  Predstava koja nosi naziv baš po ovom pitanju koje filozof Martin Hajdeger postavlja u istoimenom eseju, uspjela je iznenaditi publiku. Usred ruske zime i provincije u kojoj žive tri sestre, koje su okovane za nju i nemoćne da naprave ijedan korak, godinama sanjajući o Moskvi kao simbolu većeg i boljeg, pojavljuju se na sceni četvoro crnogorskih glumaca. Oni nam pričaju o svom doživljaju provincije, govore nam zašto su ostali, zašto neće otići. Reditelj Blagoj Micevski kazao je da je ova predstava intimna provincijska priča o raspadu jedne građanske porodice, priča o dezorjentisanosti, čežnji, idealizmu i iluzijama o životu.

„Prošlo je 120 godina od kada je ova drama napisana, čuli smo kako publika reaguje, prepoznaje sebe u tim likovima, toj želji, čežnji, usamljenosti, snovima; otići negdje, bilo gdje, u smislu da li nam geografija pomaže, da li da ostanemo u provinciji, da li je provincija u nama. Sve je to još uvijek aktuelno, to je ono čime smo se mi bavili i izdvojili kao neku suštinu iz te velike, divne drame. Suština Čehovljevog djela jeste da treba živjeti, treba raditi, sanjati. Njih tri ne znaju kako živjeti. U predstavi se bavimo i pitanjima koja postavljamo sebi. To je aktuelno pitanje, otići ili ostati. To je dokumentarni rad sa glumcima, imali smo tri i po sata materijala koje je trebalo suziti na dvije scene. Za nas je logično da razmišljamo o pozorištu, njegovoj ulozi. Zadovoljni smo reakcijom publike, večeras se taj život dogodio na sceni. Publika je divno otpratila i one divne, melanholične djelove, mislim da smo ih potakli na razmišljanje“,  kazao je makedonski reditelj Blagoj Micevski.

Micevski je vodeći proces omogućio glumcima: Ani Vujošević, Mariji Đurić, Maši Labudović i Omaru Bajramspahiću slobodu da učestvuju u građenju svojih likova kroz sopestvena iskustva.  U provinciji je život lakši, složili su se. Komocija u poznatom,  utabane staze koje su za nas usmjerili naši preci, a sa druge strane strah od nepoznatog- možda su to razlozi. Onaj najubjedljiviji je da, baš kako se to čuje kod Čehova, nije stvar u društvu, sve je to u nama, duboko je lično. Provincija jeste ili nije u nama.

„Vjerujem da ćemo najbolje pomoći ako pogledamo u sebe, kada smo zadovoljni. Za nekog to znači otići odavde, za nekog da ostane, bitno je imati cilj, gdje god on bio. Tri sestre žive u prošlosti, a opet, bliža im je budućnost nego ono što je sad. Sve ono što mogu sada da urade i riješe njima je daleko, to je ono što ih vodi do odustajanja i životnog pada i nezadovoljstva. U ovoj predstavi željeli smo  da vide ljudi da je provincija u čovjeku, da je cio svijet provincija, da to nije neka daleka Rusija, niti je to samo Crna Gora, nego je provincija u nama i ona nam se svima desi. Naš dom je naše tijelo i naša glava i ja vjerujem u to. Crna Gora je mala i nije pokretač, držimo tu jedni druge pod kontrolom, teško je napraviti taj korak i promijeniti nešto. Ali koliko sebe osjećaš i živiš kroz druge, to je tvoja provincija“,  istakla je glumica Marija Đurić.

Kostime za predstavu „Zašto ostajemo u provinciji“ uradio je Blagoj Micevski, scenografiju potpisuje Valentin Svetozarev, a korepeticiju Vjera Nikolić. Reprizna izvođenja predstave zakazana su za treći i četvrti mart.