CNP – Poruka za Svjetski dan pozorišta 2018 – Evropa

Poruka za Svjetski dan pozorišta 2018 – Evropa

Sajmon Mekbarni, Ujedinjeno Kraljevstvo

Glumac, pisac, reditelj i sаosnivač pozorišta „Théâtre de Complicité“

Na manje od kilometar od Kirenajske obale u sjevernoj Libiji nalazi se ogromno kameno sklonište. 80 metara široko i 20 metara visoko. Na lokalnom dijalektu zove se Hauh Fteah. Testom utvrđivanja starosti pomoću ugljenika iz 1951, ovdje je utvrđeno postojanje neprekidnog ljudskog prisustva prije najmanje 100.000 godina. Među iskopanim artefaktima bila je i frula od kosti, koja datira negdje između 40.000 i 70.000 godina prije nove ere. Kada sam kao dječak čuo za to, upitao sam oca – „Imali su muziku?“ Nasmijao se. „Kao i sve druge ljudske zajednice.“ On je bio preistoričar rođen u Americi, prvi koji je učestvovao u iskopavanja u Huah Fteahu. Velika mi je čast i zadovoljstvo što sam evropski predstavnik na ovogodišnjem Svjetskom danu pozorišta. Moj prethodnik, veliki Artur Miler, 1963. godine rekao je da se nad svijetom opasno nadvija prijetnja nuklearnog rata: „U vremenima kada su ruke diplomatije i politike tako kratke i nejake, delikatan ali nekada dalekosežan domet umjetnosti mora da ponese teret toga da na okupu održi ljudsko društvo.“ Značenje riječi drama potiče od grčkog „dran“ što znači „raditi, činiti“… riječ teatar potiče iz grčkog, „Theatron“, što doslovno znači „mjesto viđenja“. Ne samo mjesto gdje gledamo nego gdje vidimo, shvatamo, razumijemo. Prije 2.400 godina Poliklet Mlađi projektovao je veliko pozorište u Epidaurusu. Sa auditorijumom koji prima 14.000 gledalaca, zapanjujuća je čudesna akustika u otvorenom prostoru. Šibica upaljena na sredini pozornice može se čuti u cijelom auditorijumu sa 14.000 mjesta. Kao što je bilo uobičajeno u grčkim pozorištima, iza glumaca se vidio i pejzaž. Tako se, istovremeno, spajalo ne samo više prostora, prostor zajednice, pozorišta i prirodnog svijeta, nego su se spajala i sva vremena. Kako su predstave prizivale u sadašnjost mitove iz prošlosti, mogli ste se, iznad pozornice, zagledati u ono što će postati vaša konačna budućnost. Priroda. Jedno od najupečatljivijih otkrića rekonstrukcije Šekspirovog Glob teatra u Londonu takođe ima veze sa onim što vidimo. Ovo otkriće ima veze sa svijetlom. I pozornica i auditorijum jednako su osvijetljeni. Izvođači i publika mogu da vide jedni druge. Uvijek. Gdje god pogledaš, vidiš ljude. A jedna od posljedica je i to što nas ovo podsjeća da veliki monolozi, recimo Hamleta ili Magbeta, nijesu tek intimna promišljanja, nego javna razmatranja. Živimo u vremenima kada je teško jasno vidjeti. Okruženi smo sa više fikcije nego u bilo kom drugom trenutku istorije ili praistorije. Svaka „činjenica“ može se osporiti, svaka anegdota polaže pravo na našu pažnju kao „istina“. Naročito nas jedna fikcija neprekidno okružuje. Ona koja teži da nas odvoji. Od istine. I jedno od drugog. Da smo odvojeni. Narodi od naroda. Žene od muškaraca. Ljudi od prirode. Ali jednako kao što živimo u vremenima podjela i fragmentacije, živimo i u vremenima ogromnog pokreta. Više nego u bilo kom trenutku u istoriji, ljudi su u pokretu; često bježeći; hodajući, plivajući po potrebi, migrirajući; po cijelom svijetu. A to je tek početak. Odgovor je, kao što znamo, da se zatvore granice. Podignu zidovi. Da se isključi. Izoluje. Živimo u svjetskom poretku koji je tiranski, gdje je ravnodušnost valuta, a krijumčarska roba nada. Dio te tiranije je i u kontroli ne samo prostora nego i vremena. Vrijeme u kojem živimo zazire od sadašnjosti. Koncentriše se na nedavnu prošlost i blisku budućnost. Nemam to. Kupiću ovo. Sada, kad sam to kupio, treba mi sledeća… stvar. Daleka prošlost se briše. Budućnost nema značaja. Mnogo je onih koji kažu da pozorište neće ili ne može to da promijeni. Ali pozorište neće otići. Zato što je pozorište mjesto, rekao bih, utočište, gdje se ljudi okupljaju i odmah formiraju zajednice. Kao što smo oduvijek činili. Sva pozorišta su iste veličine kao prve ljudske zajednice od 50 do 14.000 duša. Od nomadske špilje do trećine stare Atine. Upravo zbog toga što pozorište postoji samo u sadašnjosti, ono čini izazov ovom pogubnom viđenju vremena. Pozorište se uvijek bavi sadašnjim trenutkom. Njegovo značenje gradi se u zajedničkom činu između izvođača i publike. Ne samo ovdje nego i sada. Bez čina izvođača, publika ne bi mogla da vjeruje. Bez vjerovanja publike, predstava ne bi bila cjelovita. Smijemo se u istom momentu. Ganuti smo. Zadržavamo dah ili iznenađeni ostajemo bez riječi. I u tom trenutku, kroz dramu, otkrivamo najdublju istinu: ono što smo smatrali najintimnijom granicom između nas, granica naše lične svijesti, takođe je bez granica. Ona je nešto što dijelimo sa drugima. I ne mogu da nas spriječe… svake večeri. Svake večeri će se ponovo okupiti glumci i publika. I ponovo će se odigrati ista drama. Po riječima pisca Džona Bergera, „Duboko u prirodi pozorišta je osjećaj ritualnog povratka“, a upravo zbog toga je ono oduvijek umjetnička forma bezdomnika, što mi zapravo jesmo zbog tog rastakanja našeg svijeta. Gdje god ima izvođača i publike, igraće se priče koje se ne mogu ispričati nigdje drugdje, bilo da govorimo o operskim i pozorišnim kućama naših velikih gradova, ili kampovima u koje su se sklonili migranti i izbjeglice u sjevernoj Libiji i širom svijeta. Uvijek ćemo biti povezani, kao zajednica, u ovom ponovnom odigravanju. A da smo u Epidaurusu, mogli bismo da podignemo pogled i vidimo kako nam je to zajedničko sa širim krajolikom. Da smo uvijek dio prirode i ne možemo od nje pobjeći, kao što ne možemo pobjeći ni sa ove planete. Da smo u Glob teatru, vidjeli bismo kako se naizgled intimna pitanja postavljaju svima nama. A da držimo u rukama kirenajsku frulu staru 40.000 godina, razumjeli bismo da su prošlost i sadašnjost nerazdvojne – lanac ljudske zajednice nikad ne mogu raskinuti tirani i demagozi.