Crnogorci u Zadru u XV-XVI stoljeću

 

Slobodan B. Medojević

 

Crnogorci u Zadru  u XV-XVI stoljeću
i okolini Bribira u XVIII-XIX stoljeću

 

Slobodan B. Medojević

 

Veliki hrvatski naučnik, dr. Stjepan Antoljak, u nama vrlo dragocjenom radu ’’Nekoliko podataka o doseljenju Crnogoraca u Zadar i okolinu Bribira”, ”Istorijski Zapisi”, 1951, VII, 464-468. navodi, pozivajući se na arhivske izvore pomene Crnogoraca u Zadru, njegovoj neposrednoj okolini u XV-XVI vijeku i okolini Bribira XVIII-XIX vijeku. Uz minimalne intervencije prevashodno stilskog karaktera, ovdje ćemo za istoriju Crnogoraca u Hrvatskoj vrlo značajan rad dr. Stjepana Antoljaka prirediti u integralnoj verziji.

 

Najstariji podatak u izvorima o doseljenju iz Crne Gore u Zadar imamo iz 1478. godine. Tada se spominje neki mornar Luka pok. Rade iz Crne Gore kao građanin i stanovnik Zadra.

God 1496. pravi oporuku u svojoj kući pred notarom u Zadru, Pavica, supruga magistra Marka iz Crne Gore, veslača, stanovnika istoga grada. U njoj ona imenuje za izvršitelje svoje oporuke uz svoju kćerku Margaretu i još jednu ženu i nekoga Teodora iz Crne Gore, koji je u Zadru boravio kao stranac, te im ostavlja nešto novaca za njihov trud. Svome pak suprugu poklanja na doživotno uživanje vinograd u Petrčanima, (selo kraj Zadra) a po njenoj smrti određuje da ima pripasti bratovštini sv. Silvestera u istom gradu uz izvjesni uslov. Naravno da tom prilikom ne zaboravlja ni na svoju kćer i još neke rođake i bližnje pa i samoga notara svještenika Frančiska Minutiusa, kome daruje novaca. Za univerzalne pak svoje baštinike postavlja sina Simona, kćer Margaritu i svoga supruga Marka.


Zara – Zadar, Znanstvena knjižica

Kada je sasvim tjelesno oslabio kopač Petar iz Crne Gore, koji je stanovao u okolici crkve sv. Marije Kapelice u Zadru, on je sastavio 1518. godine također oporuku, za čije je izvršitelje izabrao i svoga brata Radoja i svoju ženu Dobru. U toj oporuci izrazio je želju da ga sahrani u vlastitoj grobnici na groblju samostana sv. Franje i da mu za to određeni svještenik služi gregorijanske mise. Ujedno je poklonio bratu Radoju, zetu Tomu i još nekima izvjesne predmete ili novac. Posebno je pak odredio da mu sestra Jelena ima stanovati u kući njegove žene kojoj ostavlja da uživa imetak dok bude poštena, sina Bastiana postavljala za svoga baštinika, a naravno i kćeri Franici daje tom prilikom dio od svog imanja.

God. 1527. spominje se da u zadarskoj tvđavi stanuju neka Lena i Andrija iz Crne Gore.   God. 1538. nalazimo u Zadru nekog Ivana iz Crne Gore (de Zetta), koji je bio nekad plaćenik u nadinskoj tvrđavi, kako prisustvuje jednoj pogodbi u kneževoj kancelariji, a 1548. je isti već naveden u izvorima kao stalan stanovnik Zadra i mesar koji čak kupuje zemlju u obližnjoj okolini toga grada. Godine 1539, u zadarskoj tvrđavi služi kao plaćenik Ivan Petar iz Crne Gore (de Zetta), koji je bio oženjen Anđelom, kćerkom Petra iz Bara, takođe vojnika. Dvije godine zatim Juraj Vulatković ili Vlatković iz  Crne Gore, zadarski građanin, kupuje istovremeno od tamošnjeg kanonika Ivana Tomazeusa kuću u blizini tvrđave i ujedno polovicu svoje kuće i još jednu kućicu u istoj okolini prodaje Margareti, kćerki pok. Tome Vukičević.


Zadar iz 1486. godine, Konrad von Grünemberg

Isti onaj Juraj, koji je bio kopač i stanovao u zadarskom gradu, oženio se je Katarinom, kćerkom Jakova Kargarića iz Gornje Hrvatske. Isto tako je bio kopač i Juraj Benčić nazvan „Montenegro“, koji je živio takođe u navedenoj varoši. On je imao u neposrednnoj blizini Zadara svoj vinograd, koji je 1554. godine prodao.   Ali zato je opet kopač Rade iz Crne Gore, takođe stanovnik Zadra, kupio neko kućište u okolici crkve sv. Franje (1572) Slijedeće godine javlja se i neki Vučeta iz Crne Gore, sin pok. Vučka.

God. 1574. pak seljak – kmet Rade Dobrilović iz Crne Gore uzima u zakup od svoga gospodara na obrađivanje zemlju u Banju (otok Pašman). Pri kraju XVI. stoljeća nalazimo u Zadru još Radu pok. Milića iz Crne Gore, koji je ondje živio kao kopač, te je 1590. godine sastavio i svoju oporuku, kada je bio sasvim onemoćio. U njoj je izrazio želju da ga se sahrani u tamošnjoj crkvi sv. Nikole, a za izvršitelje svoje posljednje volje postavio je Petra Župu i Krstića iz Budve, koji su takođe bili zadarski građani (Ovdje se spominje i neka „Helena Arbanese“) imenovavši svoju ženu Jelenu koja je bila iz Kukljice (otok Ugljan), za doživotnog uživaoca imanja, a njihovog sina Ivana za univerzalnog baštinika, ne zaboravljajući tom prilikom ni na ostalu djecu iz prvog i drugog braka.

Kako smo već vidjeli, Crnogorci su se doseljavali u Zadar u XV i XVI. stoljeću samo pojedinačno i ondje su se vrlo dobro snašli i saživjeli, ženeći se tamošnji građankama i stučići svojim vlastitim trudom kao marljivi poljoprivredni radnici, težaci, obrtnici, vojnici i i mornari zemlju i kuće.

Sasvim drugog karaktera od gore opisanog je bilo doseljenje Crnogoraca u XVII. i XVIII. stoljeću u druge krajeve. Poznato je da su se još 1654. godine iselili stanovnici iz Crnogorskih sela Crmnice (Crnice) u Istru i kod Pule osnovali selo Peroj.

Istom iza ovog drugi talas Crnogoraca slijedio je tak 1717. godine u Dalmaciju i to pod Imotski i tamošnji ih narod proziva „Crnogorci“ (Bio je i u neposrednoj blizini sela Smokovića zaselak „Crnogorac“,  koji se danas zove „Njeguš“.) a oni ipak  sami nazvaše svoje selo također istim imenom i ono se i danas na istom mjestu nalazi.

Po svojoj prilici četrdeset i četiri godine iza ove seobe slijedilo je preseljenje 11 porodica iz Risna i Crne Gore, koje su bile smještene u Krnjevo (ili Krnjeve) u neposrednoj blizini Bribira. Njihov vođa bio je kapetan Deško Kaluđerović sa 10 članova obitelji, a uz njega se spominju ondje i Vukov Boško sa 4, Tomašević Petar sa 5, Dragutin Andrijin sa 8, Niko Vukov sa 6, Stjepanov Staniša sa 9, Radoljev Vujo sa 10, Ivanoc Đuro sa 7, Radojevati Nikola sa 6 i Jovanov Đuro sa 4 člana obitelji, kojima su svima bile dodijeljne točno izmjerene čestice oranice. U svemu ih je dakle 69 članova.


Bribir

Kada su seljaci iz Bribira stali uznemiravati ove nove doseljenike, sa kojima su u tom mjestu imali i sami svoje oranice, to je tadašnji generalni prodivur za Dalmaciju u Albaniju Girolamo Maria Balbi (1751–1753.) dne 20.IV.1752. godine najoštrije zapovijedio skradinskom serdaru da ih uzme pod svoju zaštitu i da tako spriječi svaki daljni nered u svojoj serdariji. Ujedno je isti prodivur nastojao ovim naseljenicim priteći u pomoć sa žitom, kada su ostali te iste godine bez njega.

Međutim, seljaci iz Bribira i dalje su neprestano ugrožavali ne samo njihovu imovinu već i živote. Stoga je u ime preseljenika iz Risina i Crne Gore kapetan Kaluđerović izravno zamolio zaštitu u novoga generalnog providura Francesca Grimanija (1754–1756.). Nato je Grimani poimence upozorio braću Iliju i Aleksu Miloševića, Iliju Pavića nazvanog „Pizzaguera“ Jovana Gnidića, te braću Petra i Stojana Savića kao i svakoga drugog iz Birbira, da ne smiju iste ne samo uznemiravati djelom i rječju već ih moraju ostaviti da mirno uživaju u posjedu, koji im je dodijelila vlast, prijeteći imenovanim novčanim kaznama, progonstvom, zatvorom i galijama. Ujedno je naredio da se ima ova njegova odredba i svima ostalima u selu na blagdan javno saopštiti, čim se obavijeste navedeni stanovnici Bribira. Izgleda da je ova providurova prijetnja imala uspijeha, jer kasnije u spisima ne nalazimo da se ponovo moralo intervenisati u ovoj stvari. I tako su svi doseljenici ostali na svojim novim posjedima. Kasnije još doznajemo da je kapetan Deško Kaluđerović ostavio sina Jova, koji se je po očevom imenu prozvan Dešković. Kada je Jovo umro, njegov sin također Jovo, ostao je siroče i njegovi su staratelji bili majka pok. Jova Deškovića i Stjepan Đurić. Naravno da je mladi Dešković naslijedio i posjed svoga djeda, t.j. oca u Krnjevu. U ovom istom zaseoku nailazimo 1827. godine samo još potomka Deška Kaluđerovića po imenu Marka Deškovića i Simona Đurovića kao posjednike,  koji su valjda jedini preostali od onih prvih doseljenika iz Risina i Crne Gore 1751. godine.

Tekst objavljen u listu ”Crnogorski glasnik”, XII/2011, 72, 44-47

Prve dvije fotografije preuzete sa sajta: http://www.tzzadar.hr/

Treća fotografija preuzeta sa sajta: http://www.kolekcionar.eu/