Crnogorsko-hrvatska kulturna saradnja: Enerika Bijač



U sklopu crnogorsko-hrvatske saradnje povodom izlaska panorame savremene crnogorske i hrvatske poezije ,,Odlazak u stihove” i ,,Razlog za pjesmu” koautorskog projekta: dr Željke Lovrenčić iz Zagreba i književnika i publiciste Božidara Proročića sa Cetinja crnogorske pjesnike predstavljamo u hrvatskim medijima dok hrvatske predstavljamo u crnogorskim. Predstavljamo vam Eneriku Bijač.


Priredio: Božidar Proročić


Enerika Bijač (1940), prof., književnica i slikarica, rodom sa Zavale, (Dubrovačko-neretvanska županija), živi u Koprivnici. Diplomirala je na Flozofskom fakultetu u Zagrebu na Slavistici. Radila je u srednjim školama u Koprivnici. Objavila je preko dvadeset knjiga, poezije i proze, sastavila dvije antologije suvremene hrvatske poezije, uredila veći broj knjiga. Imala je četrdesetak samostalnih izložbi slika na svili i ulja na platnu. Osnovala je Podravsko-prigorski ogranak DHK 2009. i bila mu predsjednicom u dva mandata, utemeljila Neretvanske pjesničke susrete „Maslini u lice“ i Dane Ivana viteza Trnskog. „Galovićevu jesen“ je 2011. utemeljila kao međunarodni festival književnosti. Od 2003. do 2013. predsjednicom je Upravnog vijeća Muzeja Grada Koprivnice. Član je DHK i njegova Upravnog vijeća od 2014-2017, redovni i počasni član Matice hrvatske te glavna koordinatorica međunarodne umjetničke organizacije Slavenska književna i umjetnička akademija za Hrvatsku od 2012. Nagrađivana je domaćim i međunarodnim nagradama. Pjesme i pojedine zbirke prevedene su joj na više stranih jezika.


TRAG

Riječ do riječi sastavljena
granaju nebesa
od Riječi
riječ okreće se, u riječi se glasa
glasom Vječitoga. U črte i reze
upisuje, urezuje i čuva
Veliki put, glasove jasne,
tamu u svjetlo, radost u jutra
svemir upleten
u stalno kretanje i mijenu:
danas
u sutra.
Otvoren dlan, riječi u pregršti
moj su dah jučer u danas,
u danas je sutra
more vremena
u bezbrižnoj Vječnosti pluta.
Spokojno oslonjena slušam
rastvoren u riječi Vječnosti glas,
nebesa što granaju
svojim meandrima pod olovkom
na papiru samo trag:
u riječi se sastavljam, rastem
i nestajem u isti mah.


OSLONJENA

Ne bih zbrajala, ni oduzimala
ne bih. Ako zbrajam – dodajem,
oduzimam li, umanjujem
priču zagledanu u
hod pod (vlastitim) nogama
pun je brod, oblak pun kiše u predvečerje,
u stablo iz zemlje što raste
u nebu mu – krošnja
razgranata pjeva u daljine.
Bratstvo ljudi
u iščekivanju,
ne na nebu, nego na zemlji u ovaj
uzavreli svijet. O stablo
oslonjena – raste svjetlo
što me vodi
idem, raste krošnja koja plodi
idem, stablo od Početka
godove svoje množi u krošnji,
dok ja oslonjena slušam,
ispitujem godove, i sebe,
i svijet naš uzavreli
i taj oblak pun kiše
u predvečerje – na zemlji.


MASLINI

Kad bura
u krošnju ti grane, lišće
posrebri, korijenje zanjiše.
Ja stanem: slušam glase
što silaze – što uzlaze
iz zemlje dubine, iz vremena
nutrine, onda čekam
smiraj
na moje ruke da ka’ne
ta sveta kap ulja koja nas hrani
dobrotom svojom što nas
brani – i u ove mrgodne dane
što umije rađati suncem
koje grije sa škrte zemlje
i kamena bogata.
Kad bura zatrese
u ovom hladnom, onijemjelom
vremenu – u tebi draga moja
svevišnji mir
sa neba na zemlju silazi. U kapi
ulja sa tvoga stabla,
u venama korijenja tvoga
zlati se vrijeme Početka,
grli nas vrijeme
djetinjstva Svijeta.


PA PJEVAM

Ja sam od onih
koji vjeruju u žito, u cjelovito
zrno što raste
na oranicama našim visoko,
brašnasto plodno,
od onih sam što vjeruju u
ljekovitu riječ, u krušnu peć i sol
modrih dubina – u pjesmu
i sutra, u rosna jutra i snove
koji se moraju sanjati.
Od onih sam što vjeruju u žito
jer znaju, duboko osjećaju
kako puščano zrno
nije isto što i pšenično.
kako barut ne miriše na kruh
a od bombi i projektila, i inih
oružja opačina
ne rastu sutrašnji ljudi.
Ja sam od onih
što vole riječ Iskona, riječ
masline, soli i žita –
pa pjevam usnulima pjevušim
duši zaleđenoj
neka otopi ledene sante svoje
u svijet bez oružja, u toplo sutra
pod svodom u topla jutra
i kruh svagdanji –
svima.


AKO POEZIJA MOŽE

Ako poezija može,
o, da li može – o, kad bi mogla
poezija snagom svoje iskonske riječi
čiste, umne duboke – gole
kao što je novorođenče
od majke rođeno
čisto u svijet došlo iz ljubavi – o,
kad bi poezija mogla – o,
može li poezija
svojom riječju od Početka, koja
bijaše u Početku, može li
u ovom vremenu
zaljuljati misao svijeta iz ljubavi čiste
iz svojih dubina iz duša širina
u moćno sutra, u jutra – vedra u krug?
Može li ta krhka riječ, izdići se,
produžiti, osnažiti –
tijesno je –
produbiti život – o može li
u svečanost postojanja, zahvalnost,

u dijalog i bratski zagrljaj?
U: Mir s tobom! – ma gdje da jesi!
Pa neka se smire
nebesa i zemlja – nadasve ljudi.
O, ako poezija može, o može li
poezija?


Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


14 + 19 =