Crnogorsko-hrvatska kulturna saradnja: Ernest Fišer


U sklopu crnogorsko-hrvatske saradnje povodom izlaska panorame savremene crnogorske i hrvatske poezije ,,Odlazak u stihove” i ,,Razlog za pjesmu” koautorskog projekta: dr Željke Lovrenčić iz Zagreba i književnika i publiciste Božidara Proročića sa Cetinja crnogorske pjesnike predstavljamo u hrvatskim medijima dok hrvatske predstavljamo u crnogorskim. Predstavljamo vam Ernesta Fišera.


Priredio: Božidar Proročić


Ernest Fišer je pjesnik, književni i likovni kritičar i publicist. Rođen je 2. svibnja 1943. u Zagrebu. Na Pedagoškoj akademiji u Čakovcu završio je 1963. studij likovnih umjetnosti i stekao zvanje nastavnika tog predmeta. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu diplomirao je jugoslavenske književnosti i jezike (danas studij kroatistike) te studij filozofije, a na doktorskom studiju Filozofskog fakulteta u Osijeku potvrdio je magisterij znanosti, te mu je kao doktorandu odobrena tema doktorske disertacije “Književno djelo Zvonka Milkovića”. Član je Društva hrvatskih književnika od 1969. godine, a bio je i njegov potpredsjednik u mandatu od 1985. do 1987. Dugogodišnji je član Matice hrvatske, a od 1994. je i predsjednik varaždinskog Ogranka Matice hrvatske te član Hrvatskoga novinarskog društva od 1970. godine. Od 1998. redovni je član Družbe “Braća hrvatskog zmaja”. Za svoj je pjesnički i novinarski rad Fišer višestruko nagrađivan. Do sada je objavio 13 samostalnih pjesničkih zbirki. Njegove su pjesme prevedene na više stranih jezika, a neke su mu i uglazbljene.


RATOVI, UNIFIKACIJA UMIRANJA

U prostorima globalnih nesporazuma više ništa
nije sveto,
ali jest prokleto, kao zla krv među narodima, pošast gladi,
ili neimaštinâ pod čizmom bogatstva: pravi ratovi
počinju
kad zaborav briše pojedine smrti, s imenom i prezimenom,
a opće umiranje biva unificirano, kao statistička
činjenica
Postane li tako bešćutnost tek prirodno stanje, neshvaćanje
ludila svijet će teško preživjeti: samo duše će
lebdjeti, lake,
u potrazi za svojim zemnim obličjem, i za bivšim
životom,
u srcima onih koji su još znali ljubiti, i ne krijući
svoju bol,
tihu patnju, ili paničnu zbunjenost pitanjima bez
odgovorâ
Nitko nema pravo pretvarati ljude u brojke – žive
ili mrtve,
znane ili neznane, svejedno; jer svako biće s dušom
je dar,
cijeli mali svemir, sa zvijezdama što trepere ili tiho
odlaze
u dublja prostranstva neba: boravak na zemlji kratki je izlet,
a povratak u vječnost uvijek ispunjen je zebnjom, i
nadom.


IZNOVA NAVIRE STRAH

Iznova navire strah, i među anđelima je nemir,
jer im već ponestaje goriva za letove u svemir,
u nebesa, s neumrlim dušama – pred lice Boga:
s dijagnozom beznađa, a bez svjetla jedinoga,
u potrazi za srećom ljeta su prohujala, mnoga
A strah je sve veći, izvire posvuda, kao pakost
usred tihe mjesečine, kad glođe se zadnja kost:
od obećanja globalista zdravi nam utrnuše zubi
i plaze sablasti budućnosti: dok se i pamet gubi
u sveopćoj pohlepi ‒ više nitko nikoga ne ljubi
U sunčana jutra očekuju nas tako zebnja i glad,
a namjesto vjere i nade širi se nuklearni smrad;
i rađaju se novi ratovi, još besmisleniji, do boli
jer se u ime slobode na stare rane stavljaju soli:
u životu i smrti stat ćemo na stranu koja se voli.


INDUSTRIJA NEMIRA

U vrtlogu svakodnevlja stenju duše milijuna
malih života, neimenovanih, a svima znanih,
dok industrija nemira posluje besprijekorno:
uza sve manje čistog svjetla ‒ profiti su veći,
i bezdušniji; iz asfalta niče bilje, tvrdokorno
I nerođeni već su uznemireni, zbog strahova
obespravljenih majki u surovoj noći, bez sna:
u vremenskom stroju sjećamo se budućnosti
koja nam više ne pripada – jer smo je izigrali,
bezočno potrošili, na krilima glupe bahatosti
Plaćenike nemira ne brinu prosvjedi, ni užasi
ispisani na licu planeta koji nazivamo Zemlja
ili jedina Domovina: iz svemira pristižu glasi,
već zastrašujući, da sada nadolazi kataklizma
još opakija od svakoga nam znanog terorizma.


U ŠUMORENJU LIŠĆA

U šumorenju lišća napušta nas ljeto, preobraženo,
sa zavežljajima svjetla u rukama: doba je blaženo,
i još nedirnuto ružnoćom; nezgode dolaze kasnije,
zajedno s grijesima ludosti; tad sve postaje jasnije
U šumorenju lišća i snovi odlaze u toplije krajeve,
gdje dani su pjev života, jer djeca puštaju zmajeve
ne bojeći se oluje: ništa nije prepušteno surovosti,
ili nehaju mladosti; slušaju se samo sretne novosti
U šumorenju lišća možda se gradi neki bolji svijet,
ali ne i naš, ovdje i sada; bez nade je nježan cvijet,
sasvim na dnu sjećanja, ako ga ne oplođuje ljubav:
nama preostaju znoj, krv i suze; i sav svemir gubav.


TROŠENJE NADE

Ispovijest čitatelju

Razapet između potomaka i predaka, već u sutonu
vlastita života, obespravljen, sabirem mrvice nade,
kao posljednje utočište, i melem – nakon kanonade
svih laži globalista, dok riječi utjehe u bezdan tonu
Tako i starinsko ufanje, kao svjetlo na kraju mraka,
više ne otvara prostore slobode, niti nježnosti jutra
poput dodira djece: golemi će val, možda već sutra,
preplavit i naš goli opstanak; ostat ćemo bez zraka
U pomahnitalom društvu više ništa ne nalikuje sebi
i rijeke ne plove svojim starim koritima; tople zime
najavljuju novi potop, a Noa morat će mijenjat ime,
kao emigrant u Europi, čitatelju, da pomogne i tebi
Ako se u metafori još uvijek krije stvoriteljska moć
moguće nije sve izgubljeno ili potrošeno u riječima:
ostajući bez daha, u ozonskoj rupi, pisat ću i očima,
jer kad pale se knjige – bliži se i nova Kristalna noć
Preostaju, doduše, ljubav kao milosrdni dar od Boga
i toplina doma – ta dobrota obitelji zgrčena u nemiru,
no ne ćutimo vrijeme: ostajemo izgubljeni u svemiru
do potpuno nejasnog usuda, čitatelju, i tvoga i moga.


Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


11 − 7 =