Crnogorsko-hrvatska kulturna saradnja – Ivan Herceg


U sklopu crnogorsko-hrvatske saradnje povodom izlaska panorame savremene crnogorske i hrvatske poezije ,,Odlazak u stihove” i ,,Razlog za pjesmu” koautorskog projekta: dr Željke Lovrenčić iz Zagreba i književnika i publiciste Božidara Proročića sa Cetinja crnogorske pjesnike predstavljamo u hrvatskim medijima dok hrvatske predstavljamo u crnogorskim. Predstavljamo Ivana Hercega.


Priredio: Božidar Proročić


Ivan Herceg, pjesnik, prozaik i urednik, rođen je 1970. u Krapini. Zamjenik je glavnog urednika u časopisu Poezija, urednik u Biblioteci Poezije i suorganizator festivala Stih u regiji. Uvršten je u preglede, panorame i antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva. Pjesme su mu prevođene na desetak jezika. Objavio knjige pjesama: Naša druga imena (Zagreb, 1994.), nagrada “Goran” za mlade pjesnike, Noć na asfaltu (Karlovac, 1996.), nagrada “Zdravko  Pucak”, Snimke zemaljskih uzdaha (Zagreb, 1997.), Anđeli u koroti (Zagreb, 2004.), Nepravilnosti (Zagreb, 2007.), Koliko naju bo ostalo (izabrane pjesme na slovenskom, Ljubljana, 2009.), Kad će doći Babilon (Zagreb, 2013.), nagrada “Rikard Jorgovanić”, Nepravilnosti (prijevod na bugarski, Sofija, 2014.), Warsaw, Warsaw (izabrane pjesme na poljskom, Gdanjsk, 2014.) i knjigu kratkih priča Goli (Zagreb, 2011.).


SARAJEVO

Miljacka je rijeka za koju kažu da postoji,
a ja je u daljini samo naslućujem.
Ti si stvarna i u noći tečeš tako brzo.
Kosa ti je crna, marama nevidljiva
i netko te čvrsto drži za ruku.
Gledaš me dugo i prodorno jer znaš
da treba zapamtiti tako mnogo.
U ovom smo gradu jednako daleko
jedno od drugoga kao i od Perzije i Europe,
jednako daleko od svih mrtvih i svih živih.
Volio bih ti nježno gasiti cigarete na rukama.
Da za me glumiš Satana na pozornici
nekog isluženog doma kulture.
Tako bismo se riješili jedne linije života,
jedne sudbine, jedne linije ljubavi…
Ostale bi još samo one na mojim dlanovima.
Koliko je grobalja u Sarajevu,
a koliko na cijelom svijetu?
Pita li se itko.
Nitko. Jer svi kradu istinu.
Zato te sada, miraždžijko, molim
da mi zadnjim snagama odsiječeš ruke.


KAO SNIJEG

Noću ne mogu spavati
pa slušam kako rijetki duhovi
Zagrebom voze vrijeme.
Ponekad naglo zakoče
kao da su izgubili cestu,
niz moju kralježnicu, niz oblake,
niz snijeg.
I prijatelji su mi rekli “laku noć”,
ali opet ne mogu spavati.
Zamišljam nas na svadbi
u nekom restoranu na rijeci
kojom u svako godišnje doba
teče čisti snijeg koji nitko ne vidi.
Ja poželjela sam vjenčanicu,
a ti si mi obećao nevidljivost.
Nikoga nije bilo da ti proturječi,
nikoga nije bilo da me ne vidi,
samo ja i ti, ti bez mene, ja bez tebe,
kao svaki napušteni snijeg.
I kod kuće, kaže majka,
pada snijeg koji nitko ne vidi
i roditelji su mi zabrinuti.
Nebo se spustilo tik do zemlje,
ljudi su se smanjili na nokat,
i ovi ovdje, i oni tamo,
blizu i daleko.
Noću ne mogu spavati
pa slušam kako rijetki duhovi
slušaju snijeg, kao snijeg.


TIJELO

Otok nas je proždirao iznutra,
cvilio i strugao po žilama i živcima
poput fantomskog gusarskog jedra.
Sjedeći nasred ceste u kukuljici od paučine,
ti rađala si mrtvo dijete,
bez razuma zapomagala tuđim glasom.
Krv ti se slijevala po bedrima,
topila kamenje i mrave
i začas bila si samo izbočina,
strano tijelo u čistoj prašini.
Bio sam mrtav na tren, bio sam ništa,
kao što to tijelo može biti,
i teški su bili krici,
mrvili još tople bubnjiće,
kosti i kožu u ničiju kašu.
Bio sam tvoj u trenu, bio sam ništa,
kao što tijela to mogu.
Moram li još išta priznati?
Svijet ima onoliko svjetova
koliko je smrti, koliko je
zračnih džepova u zemlji
od istrunulih rođenja.
Nama više ne treba ni jedan.


LAŽNA TEORIJA SVEGA

Ulazim u papir, ulazim u prazno,
iza, ispred, red i nered.
Kao da je ništa, kao da je nula,
vrijeme odbjeglo u samo sebe.
Ulazim u tebe, bježim u razmak.
Ulazim u sebe, izlazim u razno.
Ovo je zadnji put da nestajemo.
Ovo je zadnji jezik kojim govorimo,
bez točke na kraju, bez ikakva svršetka.
Lažna teorija svega.


ZABORAVLJENI

Svatko protiv sebe. Zaboravljeni zaboravljamo.
Haluciniramo. Jezik je sretno zakopan.
Sloj po sloj. U metaforu. U ništa.
Potop je na vrhuncu. I čeka Boga. Da zaboravi.
Uzidan u topli sediment tebemene.
Ničega se ne bojimo. Sloboda je neugodno ništa.
Otkrivamo si sjećanja, ali se ne sjećamo.
Polako, polako postajemo zabranjena pjesma,
kozmičko ljepilo i deseta dimenzija.
A ti bi samo htjela biti zaboravljena.
Zaboravljeni zaboravljamo.

Foto: buka.com

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


15 − three =