Crnogorsko-hrvatska kulturna saradnja – Krešimir Bagić


U sklopu crnogorsko-hrvatske saradnje povodom izlaska panorame savremene crnogorske i hrvatske poezije ,,Odlazak u stihove” i ,,Razlog za pjesmu” koautorskog projekta: dr Željke Lovrenčić iz Zagreba i književnika i publiciste Božidara Proročića sa Cetinja crnogorske pjesnike predstavljamo u hrvatskim medijima dok hrvatske predstavljamo u crnogorskim. Predstavljamo Krešimira Bagića.


Priredio: Božidar Proročić


Krešimir Bagić (Gradište, 1962), pjesnik, stilističar i kritičar. Objavio je zbirke pjesama: Svako je slovo kurva (s B. Gregorićem, 1988), Između dva snažna dima (1989), Krošnja (1994), Bršljan (1996), Jezik za svaku udaljenost (2001), Le palmier se balance (Pariz, 2003), U polutami predgrađa (2006), Trebalo bi srušiti zidove (2011), Plaši li te moja boja (2013) i Tko baca mrvice kruha dok hoda šumom / Qui sème des miettes de pain en traversant les bois (Rennes 2016).
K tomu, stručne knjige: Živi jezici (1994), Umijeće osporavanja (1999), Brisani prostor (2002), Treba li pisati kako dobri pisci pišu (2004), Rječnik stilskih figura (2012), Uvod u suvremenu hrvatsku književnost (2016) i Pogled iz Dubrave (2017). Predavao je hrvatski jezik i književnost na Sorboni (1996-1999).
Bio je voditelj Zagrebačke slavističke škole (2005- 2009). Profesor je stilistike na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Urednik je portala stilistika.org.


ŠESNAEST

kada bih mogao biti broj
bio bih šesnaest
rado bih primao goste
koji spajaju točke i pokrete
koraci i riječi vodili bi do mene
krijepio bih putnike
pjesnike dozivao elipsama
kao bršljan na starom zidu
šesnaest je skladan i dobar broj
lako se množi i dijeli
možeš ga crtati i mjeriti
ispisivati dok ti ne ponestane daha
šesnaest je pravac krug i trapez
šesnaest nikad ne kasni
šesnaest je kult rajčica i let
šesnaest je istina iznad oblaka
kada bih mogao biti broj
bio bih šesnaest
gostima bih govorio
uđite ja sam šesnaest


KROŠNJA

Ispočetka bila točka
mijenjala boje
ljubavnike
šumila u ptici
krošnja
bila slijepa
da je nitko ne ugleda
da je nitko ne poleti
kad joj se silazi
krošnja
kasnije točku napustila
i kristal i nebo i misao
postalo joj tijesno
pa se smanjila
krošnja
onda došli mnogi
(s njima i ja)
otkinuli po list
kazali to je
krošnja
a ona lebdjela u zraku
bijelila sunce
zlatila snijeg
ponavljala
krošnja
krošnja
ne mogu te shvatiti
iz tebe pobjeći
kazati ja nisam
krošnja
a i zašto bi
(šapuće moj list)
kad jesmo
ja tvoja životinja
ti moja
krošnja
a pjesma
je li ona
životinja ili
krošnja
ispočetka je bila točka
(ljuti se moj list)
mijenjala boje
ljubavnike
šumila u ptici
ali joj postalo tijesno
pa se smanjila
sada raste umjesto tebe.


MRAK U SLIKOVNICAMA

ravnica mi prilazi odasvud
ili ne prilazi
nalazim je
stojim penjem se silazim
ona me gleda
kaže: tu smo
šetam gradom ona pogledom ruši nebodere
kaže koraku: more ne može skočiti u vodu
zato nam rastu brodovi
ravnica stanuje u meni putuje
gdje ja stignem ona se
odmori
dok je još u slikovnicama mrak
ravnica ustane odjene se
i čeka
ono što s njom dijelim
sva mi je imovina
tu smo
široko smo


EPIDEMIJA POKLIČA

Prije koju godinu okružili su nas pokliči. Muški,
ženski, crveni, žuti, ćelavi, pobjednički, izdajnički,
navijački, desni, lijevi, jutarnji, večernji, biciklistički, radosni, neutješni… Ljudi su prestali normalno
razgovarati, šetati, šutjeti, razmjenjivati pozdrave.
Susjed se nadvikuje sa susjedom, pekar s kupcem,
plakat sa zidom… Više nije moguće biti intiman
ili zbunjen, kazati ‘možda’, ‘ipak’, ‘tko zna’, ‘vidjet
ćemo’… Svaka situacija i svaki čovjek imaju svoj poklič. ‘Živio’ i ‘Dolje’ izmjenjuju se nevjerojatnom brzinom, napučuju ulice i gostionice, prodiru u spavaće sobe, zavlače se u postelju, na koncu lijepe za
kožu. Dodir s pokličem jedne tjera u ognjicu, dok
u drugih izaziva svrab. Prvi mu kažu ‘Živio’, a drugi
‘Dolje’. I jedni i drugi, međutim, zaboravljaju mjesto
u šumi na kojemu se susreću misao i tiha emocija. Ne dogodi li se čudo, pokliči će uskoro pojesti i
šumu i nas. Prostorom će kružiti grleni zvukovi, sudarati se, poništavati i množiti – kao u svakoj pravoj
drami. Ili možda nije sve tako crno. Možda, ipak,
tko zna, vidjet ćemo…


POGLED

Skočio sam davno i nikako da prizemljim.
Zapravo maknuo sam se s čvrstoga tla, zaboravio
grad, postao prolaznik. Lebdim tako već petnaest
godina. Oko mene raste trava, miriše poljsko cvijeće, poslije ljetnih pljuskova raslinje mi dotiče lice.
Slučajno započeta igra ima samo dva smjera – gore
i dolje. Kada mi se učini da se prekomjerno uspinjem, poželim biti rudar. Zaklopim oči, a sunce mi
sjedne na čelo kao svjetiljka na kacigu. Kada, pak,
počnem padati, široko raširim vjeđe, pogledam
sunce u oči i upitam:
-Možeš li izdržati pogled?
Ono se nasmiješi nevoljko kao čovjek koji nema što
kazati. I ode svojim putem. Oko njega raste trava,
miriše poljsko cvijeće, poslije ljetnih pljuskova raslinje se pretvara u srebrne zrake. Ponekad prođe i
godina da se ne sretnemo. Kada se to ipak dogodi,
sunce posramljeno sagne glavu i prošapće:
-Ne mogu.


Foto: theta.ffzg.hr

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


eleven + two =