Crnogorsko-hrvatska kulturna saradnja: Zdravko Seleš


U sklopu crnogorsko-hrvatske saradnje povodom izlaska panorame savremene crnogorske i hrvatske poezije ,,Odlazak u stihove” i ,,Razlog za pjesmu” koautorskog projekta: dr Željke Lovrenčić iz Zagreba i književnika i publiciste Božidara Proročića sa Cetinja crnogorske pjesnike predstavljamo u hrvatskim medijima dok hrvatske predstavljamo u crnogorskim. Predstavljamo vam Zdravka Seleša.


Priredio: Božidar Proročić


Zdravko Seleš (rođen 1962.) gimnazijski je profesor hrvatskoga jezika, književnik i kulturni djelatnik, član Društva hrvatskih književnika od 2001.g. te ekolog i esperantist. Nagrađivan je, prevođen i antologiziran (Antologija moderne kajkavske lirike 20. stoljeća “Rieči sa zviranjka” Jože Skoka (Zagreb, 1999.) Objavio je zbirke pjesama “Razgovori sa srcem”1984., “Noćnik – Noktulo” 1991. (dvojezična, hrvatsko-esperantska), “Elegije Sigismunda Ernušta”, 1996. (kajkavska zbirka pjesama u prozi), 2003. panoramu podravske lirike “Lirika đurđevačke Podravine”, 2012. knjigu „Snovi i sjene/ Senje i tenje/ Sonĝoj kaj ombroj“ – izbor iz stvaralaštva (pjesme, priče, eseji i prijevodi) na književnom jeziku, kajkavštini i međunarodnom jeziku esperantu te 2014.knjigu eseja „Galović i zađne stvari“ (Nagrada Fran Galović 2015.).


MOŽDA

Možda je dobra riječ.
Možda je mogućnost,
otvorena vrata, nada da se nešto
može ostvariti, da ćemo se sresti,
otputovati, naći se u drugome životu,
ali i da ne moramo, da smo slobodni
izabrati između doći ću i neću,
da još imamo vremena za biranje,
a nas se pita.
Možda je ružna riječ
za onu drugu stranu,
koja očekuje više, određeno, jasnije:
naš pristanak, privolu, očitovanje,
našu ljubav ili našu izdaju,
našu bliskost ili našu daljinu.
Možda je ružna riječ
jer može značiti da, ali i ne;
možda nas čeka još jedno proljeće
i još jedno ljeto,
i još jedna godina,
a možda i ne –
još jedan život ili seoba duša –
a možda i ne!


DA SAM JA NETKO

Da sam ja Netko
pjevao je Davorin Bogović s Indeksima.
Netko tko može vratiti osmjehe na lica,
netko tko može vratiti nadu i ljubav u srca,
netko tko može svijet učiniti boljim!
„Kako bi se živjelo,
i kako bi se voljelo,
i kako bi dobro bilo –
da sam ja Netko!“
Ali drugačiji je netko umro
u Cesarićevoj Baladi iz predgrađa,
nepoznat netko, kao što bi to rekao Krleža!
Umro je netko s malim n,
netko tko je zapravo – nitko,
nitko važan, neki nomen nescio.
I zato nisam pravopisno griješio;
nitko ne želi biti netko,
jer netko je nitko, a to smo najčešće –
umjesto da se zamete trag naš u svemu
za tren, da prolaze kao i do sada ljudi –
želimo da zastanu na tren
sjetivši se da smo bili Netko.


EVO, ETO, ENO

Evo, eto, eno.
Riječi s različitim obzorima.
Evo obuhvaća ono malo što dohvaćam
oko sebe.
Recimo ovaj papir i penkalo
kojim bilježim ove stihove.
Evo ostaje uvijek sa mnom.
Eto, međutim, nije uvijek moguće prizvati.
Za eto treba izaći iz samoće i usamljenosti,
sebičnosti i egoizma, čak ni ogledalo
ne može uistinu pomoći da ga se prizove.
Samo netko blizak donosi dobar eto,
onaj poželjan da se sretne s evo.
S eno je, pak, lako.
Eno cvijeta i svijeta, kamiona i aviona,
lirike i romantike, proze i stvarnosti,
već prema raspoloženju.
Jer, ipak se evo i eno susreću
u načinu na koji evo vidi eno:
tužni evo eno vidi kišu i sivilo,
mladi evo eno vidi prelijepu djevojku,
stari evo eno vidi istu tu djevojku,
samo maglovito, u sjećanju.
Evo je, međutim, pored njega, preselila se u evo
i promijenila.
Izgubila magiju dalekog eno nedohvata,
dobila toplinu neprestane blizine.


GLE

Volim gle.
Gle je brzo upozorenje
na lijepo i neobično.
Gle, duga!
Gle, vatromet!
Gle, prva roda!
Gle, crvene se trešnje na vrhu!
Gle je dobroćudno.
Gle ti njega!
Da ljude pitate što je gle,
ne bi vas ni razumjeli,
ali gle kako im se
osmijeh razlio preko lica
kad su shvatili gle!


USPRKOS

Usprkos Higgsovu bozonu,
Božjoj čestici,
svim psalmima i slikama,
rekvijemima i Bachovim fugama,
usprkos Sikstini i Michelangelu,
usprkos Bibliji i apokrifima,
usprkos kapelicama, crkvama i katedralama,
i krasnim pjesmama
i ljudima koji su s Bogom na ti,
usprkos svoj potrebi
i božićnim pjesmama, svjetlima i jelkama,
i Panu i Apolonu,
i Perunu i Thoru,
i Alahu i Budi,
usprkos, dakle, svoj potrebi za božanskim,
usprkos, a ne u prkos,
uz želju i volju i ganuće ljepotom,
u ljudima ne nalazim božansku bliskost,
vatru nade i vjere na kojoj
izgaraju grijesi i slabosti.
Usprkos svem trudu da budemo na razini
ideja o nadnaravnom, vrhunaravnom,
najčešće smo zle životinje vođene nagonima,
nižim nego životinjski,
i složene lutke koje se kvare,
kojima zakazuju kosti i živci i mišići.
Usprkos božanskom nadahnuću
kojim Bog, bogovi svijet možda
i dalje kreiraju, ali kroz nas, ljude,
većinom smo previše jadni,
previše slabi,
previše trošni
i lako kvarljivi.
Pa kad pogledamo povijesne poplave

naših zala i neljudskosti
i kad pred svim pritiscima svijeta zavirimo
u vlastite slabosti,
u nama ne mogu naći ni tračka
božje čestice,
usprkos bogu koji nas je stvorio.


Foto: podravske-sirine.com.hr

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


5 × 5 =