Crnom Gorom – Gornji Stoliv



Često sebi postavljam pitanje ima li smisla obilaziti mjesta koja sam već pośetio, i pisati o njima ako ih je već znatan broj autora divno opisao.  Povratak u neko od tih bajkovitih mjesta seoskog područja, kojih u Crnoj Gori ima u izobilju, za čas odagna svaku sumnju i pokaže svu neosnovanost gore navedene dileme. Njihova ljepota, osobenost, prirodni ambijent, stil gradnje objekata, život sa prirodom i od prirode, gostoprimstvo žitelja ako ih još ima, kao magnet privlače, tako da se nekima od njih morate vraćati više puta. Ovakve sredine i ljude, pośetioci  doživljavaju na različite načine, pa otuda potreba i želja da svako iznese svoj doživljaj, bez obzira na brojne prethodne opise. 

Među mnogim takvim mjestima kojima sam se ponovo vraćao je i Gornji Stoliv. U maju 2019. je već treći put.  Prethodna dva obilaska vrijeme nam nije bilo naklonjeno, tako da je izostao onaj predivni pogled na Bokokotorski zaliv i naravno bezbroj fotografija koje smo namjeravali da napravimo. Maj 2019. više je ličio na oktobar, što zbog stalnih kiša, što zbog relativno niskih temperatura. Ipak, kao da se upornost isplatila, dan naše treće pośete ovom mjestu, bio je bez kiše sa dosta sunčanih perioda, tako da je doživljaj bio potpun i što se tiče pogleda i fotografija.

Kad se govori o Stolivu, treba imati na umu da se radi o dva naselja: Donji i Gornji Stoliv. Donji Stoliv je smješten uz samu obalu i predstavlja niz kamenih kuća smještenih u podnožju padine dijela Vrmca, koji razdvaja Kotorski od Tivatskog zaliva. Pod nazivom Stoliv, danas se obično misli na Donji Stoliv, jer je on naseljen i prepoznat po manifestacijama kao što su Dani kamelije i Koštanjada, koji se održavaju u ovom mjestu. Stanovnici Gornjeg Stoliva, nakon određenih ekonomskih promjena u prethodnom periodu naselili su se u Donji Stoliv, pa je i to razlog poistovjećivanja naziva Stoliv sa donjim naseljem.

Uobičajeno, kad neđe idemo, potražimo podatke o mjestu koje želimo da pośetimo. Sa tim podacima koji se odnose najčešće na istoriju mjesta, upotpunimo naš doživljaj na terenu, a čitaocima priloga ponudimo što potpuniju i kvalitetniju priču. Kad je Stoliv u pitanju, ne možemo se pohvaliti nekom velikom količinom podataka do kojih smo uspjeli da dođemo.

Ako pođemo od imena, na raspolaganju su tri legende od kojih svaka može biti tačna i odgovarati nazivu, a opet, teško se koja od njih danas može provjeriti i sa sigurnošću potvrditi da je baš na osnovu nje mjesto dobilo ime.

Jedna od tih legendi kaže, da je svaki mladoženja kao uslov za ženidbu morao da posadi sto maslina (oliva). Ako se zaista primjenjivao ovaj običaj, uzimajući u obzir dugovječnost maslina i popriličnu naseljenost Stoliva kroz vjekove, pretpostavljamo da bi danas u mjestu trebalo da ima neuporedivo više stabala. Razmatrajući ovu legendu, bez obzira da li je na osnovu nje nastao naziv, teško je ne primijetiti koliko je ovaj običaj višestruko bio koristan. Maslina je uvijek bila na cijeni i taj nevjerovatno koristan plod kroz prodaju maslinovog ulja mogao je obezbijediti preživljavanje porodicama. Mladoženja se učio radu i poštovanju običaja, a i učvršćivala se veza sa budućom izabranicom. Možemo samo pretpostaviti, kako su oboje željno iščekivali stotu sadnicu.

Sljedeća legenda govori da od Veriga do Markovog rta ima sto potoka (sliva). Teško bi bilo i ovu legendu provjeriti, jer su se vremenske prilike znatno promijenile, mnogi vodotoci nestali i zarasli bujnom vegetacijom. U donjem dijelu u neposrednoj blizini mora, zbog izgradnje objekata, većim dijelom su korita potoka prekinuta ili čak zatrpana.

Po trećoj legendi ime je nastalo tako što raspored kuća u Gornjem Stolivu podśeća na sto ili stolove. Uzimajući u obzir današnje stanje objekata, vrlo je teško naslutiti, a kamo li konkretno uočiti taj izgled.

Donji Stoliv smješten uz samu obalu ni po čemu se bitno ne razlikuje od ostalih primorskih mjesta. Niz kamenih kuća građenih u primorskom stilu svojom veličinom govore o moći vlasnika iz prethodnih vremena. Podaci kažu da se Stoliv pominje već u prvoj polovini XIV vijeka, a da je u XVI vijeku predstavljao ekonomski snažno mjesto sa bogatim pojedincima.

Početak staze ka Gornjem Stolivu je vidno označen, sa podatkom da je do njega potrebno 40 minuta. Kako već treći put „mjerimo“ ovu stazu, primijetili smo da za fizički spremnije nije potrebno ni toliko, a za one koji kao mi svako malo zastajkuju i prave fotografije, sat vremena je prava mjera.

Čim se prođu redovi kuća počinje uspon i ubrzo se sa lijeve strane staze pojavljuje mjesno groblje sa malom crkvicom iznad čijih vrata piše da je podignuta 1882. godine.

Staza je u stvari kameni put koji je napravljen prije oko 150 godina. To je poklon Gašpara Ivanovića (1795-1878) pomorca i trgovca, koji je svoju privrženost rodnom mjestu iskazao na način što je dao sredstva da se ova staza napravi. Naravno, u to vrijeme postojao je i jako razvijen ośećaj za dobročinstvo, za poklanjanje za opšte dobro. Po sadašnjem stanju staze, više je nego očigledno da nije žalio para da angažuje dobre majstore. Kameni put je u veoma dobrom stanju, a uzimajući u obzir da više nema stalnih stanovnika Gornjeg Stoliva i da ovaj put koriste najčešće samo turisti u ljetnjem periodu, vjerovatno će ostati takav bar još 150 godina.

Šuma kestenja se proteže duž desne strane staze. Između stoljetnjih stabala, mladi samonikli izdanci ove vrijedne biljke pokušavaju da se izbore za bar malo sunčeve svjetlosti. Usljed starosti, dio stabala nije izdržao nalete bure koju ođe nazivaju „Risanka“, jer duva iz pravca Risna. Oborena stabla niko ne dira i vrši se prirodni proces razgradnje i stvaranja veoma kvalitetnog humusa, koji vrijedne domaćice Donjeg Stoliva koriste za uzgoj kamelije po kojoj je ovo mjesto poznato. Kameliju su iz Japana donijeli pomorci. Nakon duge plovidbe moreplovci su često sticali značajno bogastvo, gradili ili kupovali kuće, donosili razno pokućstvo koje se koristilo u tada poznatim svjetskim centrima. Naravno, bilo je i onih koji su imali ośećaj i za nešto više od materijalnog, pa su svojim suprugama donosili ovu biljku predivnih cvjetova i na taj način iskazivali veliku ljubav prema njima i nakon dugog protoka vremena.

Uz lijevu stranu staze prostiru se terasasti travnati tereni koji se koriste kao pašnjaci, a vjerovatno su nekad bile obradive površine koje na ovom području itekao nedostaju. Zbog strmog terena i to malo zemlje nepogodno je za obradu. Na zelenim terasama koje su nakon dužeg kišnog perioda bogate travom, rasna krava, narodski rečeno „šarulja“, podmirivala je dnevne potrebe za svježom travom. Ni uvijek dobar apetit nije skrenuo pažnju brižnoj majci da osmotri prolaznike i ulije povjerenje svom potomku koji je pratio svaki njen pokret.

Prijali su nam djelovi staze na kojima se sunce probijalo. Ovo proljeće, kao da to nije. Čak i ne pokazuje namjeru da to bar malo bude. Željni sunca, na tim djelovima usporavali smo korak, po cijenu da i onih predviđenih sat vremena za uspon, rastegnemo još koji minut. Očigledno, nije samo nama nedostajalo sunce. Na kamenoj međi, ni malo se ne uzbuđujući zbog našeg prisustva, izležavao se gušter. Šta bi na suncu radio gušter, no se gušterisao. Ovaj je još i pozirao tražeći najbolji položaj ispred našeg objektiva.

Prisustvo kestenja se uočavalo na svakom koraku. U udubljenjima pored staze još uvijek su se zadržali prošlogodišnji plodovi, a na granama uveliko su krenuli novi. Po onome što smo primijetili, ovogodišnja berba neće izostati, a poznata manifestacija Koštanjada biće bogata sa pečenim plodovima i raznim poslasticama koje se od njega prave.

Primijetili smo i nekoliko koza koje su brstile listove s mladih grana kestenja. Očigledno su bile upoznate da je davno ukinut zakon po kome bi za ovo učinjeno djelo bile automatski sankcionisane i to ne bilo kako, platile bi glavom.

Ispred samog sela završava se uspon i izlazimo na zaravan odakle se otvara pogled na Gornji Stoliv. Sa ovog mjesta, već i u ranijim dolascima postalo nam je potpuno jasno da ođe za odžačara nema ljeba, odavno se iz ovih kuća ne vije dim. Da li je ovo onaj isti Gornji Stoliv s kraja XVIII vijeka koji je, prema podacima do kojih smo došli imao oko 1200 stanovnika, 4 prodavnice, 4 pekare za hljeb i 2 mlina za masline za pravljenje ulja. Jeste, mada je teško povjerovati. U selu više nema nijednog stalnog stanovnika.

Početak sela je na 216 metara nadmorske visine. Na toj visini se nalaze prve kuće i gustijerna za vodu, koja je sagrađena 1877. godine. Još uvijek je u dobrom stanju i do prošle godine vodu je koristila jedina stalna stanovnica sela, koja se kao i mnogi prije nje spuštila u Donji Stoliv. Koliki je značaj imala gustijerna za žitelje Gornjeg Stoliva nije neophodno naglašavati, ako se zna, da je i pored legende koja govori da je od Veriga do Markovog rta bilo sto potoka (sliva), ovaj kraj potpuno bezvodan i da je svaka kap vode dragocjena. Primijetili smo i par kamenih posuda koje su vjerovatno, između ostalog, imale namjenu upravo za čuvanje vode.

Ostatak kuća se stepenasto uzdiže, a na kraju ili bolje reći na vrh sela, nalazi se crkva Svetog Ilije i crkveni dom. Crkva Svetog Ilije proširena je 1556. godine, dok je zvonik podignut 1833. godine donacijom mještana. Nije pouzdano utvrđeno kad je crkva sagrađena.

Sa platoa ispred crkve, kao uostalom sa svake pozicije sela, pruža se fantastičan pogled na dio zaliva, u kojem dominira Perast i ostrva ispred njega. Spuštili smo se malo niže i sa prostrane terase ispred male crkvice Svete Ane, napravili znatan broj fotografija zaliva.

Zub vremena je ostavio traga na veći dio sela, pa je dobar dio kuća srušen ili sklon rušenju. Ono što je ostalo od njih ukazuje da je ovo nekad bilo veoma živo mjesto, puno vrijednih ljudi koji su s ljubavlju i ponosom uređivali svoje domove i ulice. Zbog strmog terena ulice su praktično u vidu kamenih stepenica. Za veoma tegoban život na kamenu i od kamena sa veoma malo plodnog zemljišta, sa velikim brojem stanovnika koji je bio prisiljen da ide trbuhom za kruhom, jedina nagrada u rijetkim trenucima odmora je bio taj nestvaran pogled na zaliv. Opterećeni svakodnevnim radom, sigurno nijesu bili u prilici da uživaju u tom pogledu kao mi danas, ali im je sigurno davao energiju neophodnu da izdrže svakodnevne napore kojima su bili izloženi.

Spuštajući se ka početku sela, prošli smo pored kuće u kojoj je do nedavno živjela jedina stanovnica sa kojom smo prošli put na kratko razgovarali. Nije baš bila raspoložena za razgovor. Samoća je učinila svoje, pa se kod nje uočavala prilična doza nepovjerenja prema svima koji bi došli u pośetu selu. Ta „izolovanost od ostatka svijeta“ neminovno nameće poseban ośećaj, a i način ponašanja i komunikacije. Uočili smo kako je ta izlovanost uticala na nevjerovatnu upućenost ili možda bolje reći povezanost između starice i pudlice koja je bila vezana na ivici kuće. Pudlica je oglašavala dolazak nepoznatih gostiju. Na lavež pudlice, starica bi izašla iz kuće. Njenom pojavom pudlica je dobijala neophodnu sigurnost, pa je pojačavala upozerenje nepoznatom gostu. Naravno, pored pudlice i starica se ośećala sigurnijom. Čak nam je opisala kako bi pudlica reagovala kad bi neko krenuo da uđe u kuću. Nije nam baš bilo jasno da li je imala namjeru da nas uplaši ili da sebe ubijedi da je stvarno tako kako je ispričala. Bilo kako, ali na trenutak smo imali ośećaj da ne gledamo pudlicu već neku krvoločnu afričku životinju, koja je spremna da nas na jedan pokret starice načisto rastrgne.

Na kamenom stepeništu koje je nekad predstavljalo glavnu ulicu pojavio se cvijet. Nažalost, u selu više nema ko da ga ubere i pokloni voljenoj osobi. Ne treba ni da se plaši da će ga neko slučajno nagaziti. Odavno ovim stepenicama niko više ne hodi.

Napuštamo selo sa podijeljenim utiscima. Očarani predivnim pogledom na zaliv, kao i stvorenim slikama kako je nekad selo bilo i kakvo je danas moglo biti, a na drugoj strani, tužni što smo pośetili još jedno napušteno mjesto, još jedan u nizu zapostavljenih i zaboravljenih dragulja Crne Gore. Činjenica je da je nedostatak puta spasio Gornji Stoliv od devastacije, ali je i doprinio propadanju sela, jer je zbog nepristupačnosti spriječio da se vrši obnova porodičnih kuća.

Priśetili smo se i ideja o izgradnji žičare do Gornjeg Stoliva, priča o osvjetljenju staze, obnavljanju kompletnog sela i pretvaranju istog u umjetničku koloniju. Od svega, primijetili smo samo da priroda radi svoje i neumitno prekriva i guta jedan po jedan objekat.