Crnom Gorom – Pośeta Ulcinjskoj solani

30.09.2017.

Prvi je vikend oktobra. Jutro, sa svježinom koja prija. Blago sunce kao stvoreno za odlazak u prirodu. Dilema uvijek prisutna, đe poći ovaj vikend? Ako je mali izbor, lako se odlučiti. Kad ste u Crnoj Gori, a volite prirodu, donošenje takve odluke zna da napravi problem. Toliko je izazovnih lokacija koje treba pośetiti, pa ste uvijek u dilemi kako napraviti redosljed nihovog obilaska.

Obilježavanje određenih datuma zna da pomogne u tom pravcu. Tako je bilo i ovog puta. Evropski vikend posmatranja ptica se obilježava svakog prvog vikenda u oktobru. To je bio razlog da Centar za zaštitu i proučavanje ptica iz Podgorice organizuje besplatan izlet na Ulcinjsku solanu, za sve ljubitelje prirode i ptica.

Nakon ovog saznanja otklonjene su sve dileme, vikend je rezervisan za Ulcinjsku solanu. Tako značajan lokalitet, tu pored nas, a većina građana Crne Gore nije ga obišla. Mjesto je po mnogo čemu posebno, pa je to razlog više za njegovu pośetu.

Dijelilo nas je nekih sat vremena vožnje do Ulcinja. Ne želeći ništa da propuštimo, krenuli smo znatno ranije i ispred kapije Ulcinjske solane, stigli bar pola sata prije dogovorenog termina. Iskoristili smo vrijeme da osmotrimo situaciju koja je sa te pozicije bila dostupna našem oku. Ispred kapije tri velika otvora koja su nekad služila kao vaga za mjerenje natovarenih kamiona sa ulcinjskom solju, a sada „pogodno“ mjesto za odlaganje smeća. Kapija vezana lancem i obezbijeđena katancem, pored već primjetno oronule portirnice.  Na prozoru portirnice zastava Crne Gore „zgodno“ uklopljena kao zavjesa, koja uspješno štiti unutrašnjost od ljetnjeg sunca. U pozadini iza kapije primjećuje se upravna zgrada Ulcinjske solane, ili bolje reći ono što je od nje ostalo. To što smo na početku viđeli, izgledalo je dosta tužno.

Dalje razgledanje prekinuli su pośetioci koji su pristizali u sve većem broju. Za nekih desetak minuta prostor ispred kapije ispunili su ljubitelji prirode i ptica, a među njima bio je poveći broj učenika osnovnih škola sa područja opštine Ulcinj. To je za svaku pohvalu, jer se pravi odnos prema prirodi i svom okruženju izgrađuje upravo u tom periodu razvoja ličnosti. Do malo čas tužnu sliku oronulog vidokruga, zamijenio je veseli žagor đece i ozarena lica pośetilaca, koji su željno iščekivali da počne „Ružičasta subota“,  kako su današnji obilazak Solane i posmatranje flamingosa i drugih ptica nazvali u Centru za zaštitu i proučavanje ptica.

Neophodne informacije vezane za obilazak Solane dobili smo od gospodina Aleksandra Perovića iz Centra za zaštitu i proučavanje ptica. Povorka od nekoliko stotina učesnika krenula je kroz otvorenu kapiju. Zamišljali smo kako je to izgledalo kad su zapošljeni u Solani u sličnom broju prolazili ovom kapijom, živjeli od Solane, borili se za njen napredak i tako decenijama bitno uticali na razvoj i prosperitet Ulcinja.  Boreći se za njeno normalno funkcionisanje, direktno su uticali i na očuvanje jedinstvenog eko sistema koji vlada na ovom području. Zaustavili smo se kod prve info table, đe nam je Aleksandar Perović objasnio kojom stazom ćemo se kretati. Takođe je napomenuo da su ptice na bližim bazenima, tako da ćemo vrlo brzo doći do njih. Zadržavanje kod info table je iskorišćeno i da se prisutnima obrati gosp. Zenepa Lika, članica NVO „dr Martin Snajder-Jacoby“ iz Ulcinja, koja je izrazila zadovoljstvo zbog prisustva velikog broja pośetilaca, posebno mladih, izražavajući nadu da će ovoliko prisustvo imati uticaja i odjeka na one koji odlučuju o sudbini ovog vrijednog lokaliteta.

Krenuli smo u obilazak. Prvi dio staze prolazi pored upravne zgrade Ulcinjske solane i ostalih objekata za preradu i skladištenje soli.  Prema onome što smo u prvi mah viđeli, a u povratku još bolje osmotrili, pomislili smo da bi sve pośetioce solane trebalo dovesti sa neke druge strane da ne gledaju ovo djelo ljudske nebrige i propadanja. Kojim slučajem da nijesmo znali đe se nalazimo, da nas je neko doveo direktno među ove objekte, pomislili bi u najmanju ruku da je ovo napušteni grad koji je doživio neku nesreću izazvanu ljudskim faktorom, jer sama priroda teško da može uraditi nešto ovako, bar ne u kratkom periodu.  Imajući na umu da je Solana radila do 2013 godine, prosto nam je izgledalo nemoguće da je za ovo kratko vrijeme došlo do ovakvog propadanja. Po stanju objekata i mehanizacije, ovo jako liči na uspješno realizovan projekat uništenja Solane. Naravno, kad se nalazite u većoj grupi ljudi, čujete i odgovore na mnoga pitanja, pa i na ovu neveselu stvarnost. Mučnim kadrovima prikazanim na našim fotografijama, nećemo dodavati još mučnije odgovore koje smo čuli. Ođe smo prije svega zbog one lijepe strane – prirode i njenih predivnih stanovnika.

Dobro organizovan obilazak nekog lokaliteta, ne podrazumijeva samo šetnju i razgledanje. Svakako tu su i interesantni podaci koje treba saznati o onome što obilazite. Centar za zaštitu i proučavanje ptica je u tom pogledu bio na visini zadatka. Prisustvo dovoljnog broja stručnih lica, pružilo je mogućnost dobijanja prave informaciju u svakom trenutku. Trudili smo se da pratimo grupu koju je predvodio već pomenuti Aleksandar Perović, od koga smo čuli niz podataka o ovom lokalitetu od kojih ćemo vam dio prenijeti u nastavku priloga. Upoznali smo i gosp. Mariju Stanišić, biologa, koja nam je pojasnila i otklonila neke nedoumice vezane za režim voda na ovom području i sve brže pretvaranje površine Solane iz zaslanjenog u slatkovodno stanište, što dovodi i do promjene broja i vrsta ptica koje tu odmaraju ili su stalno nastanjene. Uvijek nas je interesovalo kako se vrši brojanje ptica, pa smo u razgovoru s Marijom dobili odgovor i na to pitanje.

Priča o Solani i uopšte o ovom području, neodvojiva je od priče o kanalu Port Milena. Na području Zoganjskog jezera (Ptičjeg jezera), prostor na kome se nalaze bazeni kasnije urađene Solane, zbog močvarnog terena prisutne su bile razne bolesti kao što je malarija i sl. od koje je umirao značajan broj đece. Žitelji tog kraja žalili su se knjazu Nikoli da im pomogne u rješavanju tog velikog problema. Ono što je u to vrijeme izgledalo kao najbolje, a uz to i izvodljivo rješenje, bila je gradnja kanala sa kojim bi se isušila močvara, odnosno izvršilo oticanje vode iz močvare u more. Pristupilo se gradnji i nakon završetka desilo se nešto za to vrijeme neočekivano – voda je umjesto ka moru krenula od mora ka močvari. Okolno područje je bilo niže od površine mora, pa je iz tog razloga slana voda popunila močvaru. Nije došlo do isušivanja močvare, ali je neočekivani prodor slane vode doveo do smanjenja bolesti i prestanka umiranja đece od malarije. U znak zahvalnosti za učinjeno i suzbijanje bolesti, žitelji ovog kraja, kanalu su dali ime Port Milena. Kanal je bio dugačak nekoliko kilometara, ali je bio relativno male širine. Kasnije promjene toka Drima u Albaniji i naglog izlivanja Bojane i njenog oticanja ovim kanalom u more, doveli su do njegovog velikog proširenja. Do nedavno kanal Port Milena je bio poznat po restoranima, kalimerama, velikom ulovu kvalitetne ribe, čistoj vodi i značajnoj pośeti turista. Bio je to ponos grada, a u novije vrijeme postaje ekološka bomba Ulcinja i Crne Gore. Postao je sramota i grada i države, zbog izlivanja velikih količina otpadnih voda i neplanske gradnje objekata koji dovode do daljnjeg zagađenja kanala.

Kretali smo se asfaltnom stazom uz čiju lijevu stranu su se protezala polja za isparavanje vode i kristalizaciju soli, a sa desne strane regulacioni betonski kanal, a iza njega pomenuti kanal Port Milena. Saznali smo da su radovi na izgradnji Solane trajali od 1926. do 1934. godine. Prva „berba“ soli bila je 1935. godine, da bi se narednih godina povećavala proizvodnja. U poslijeratnom periodu bilo je rekonstrukcija i proširivanja kapaciteta Solane.

Zaustavili smo se na mjestu đe je postavljena info tabla koja govori o biljci Solnjači, koja raste na veoma zaslanjenoj podlozi. Probali smo je, i zaista izgleda neobično da konzumirate biljku iz prirode koja je slana. Pročitali smo da se servira uz riblja jela i kao dodatak salatama. Kad nema prirodne ulcinjske soli, dobar ukus jela može se dobiti dodatkom ove biljke. Dok je u fazi rasta ima zelenu boju, a u jesen dobija karakterističnu purpurno crvenu boju čiji izgled na većim površinama zaista plijeni pažnju posmatrača.

Sljedeća info tabla prikazuje tradicionalni način proizvodnje soli. Nažalost više to nije moguće u stvarnosti viđeti, pa ćemo nastojati da vam na jednostavan način to opišemo a sa tri fotografije koje smo preuzeli sa sajta Centra za zaštitu i proučavanje ptica dočaramo kako se to do nedavno u Solani radilo. Fotografije koje smo mi napravili pokazuju što je od toga danas ostalo. Proces je bio potpuno prirodan. Čista morska voda se jakim pumpama prebacivala u plitke bazene dubine 20-30cm. To se radilo u proljeće, a voda je zbog razlike u nivou prelazila iz bazena u bazen. Veliki broj sunčanih dana i stalno prisustvo vjetra doprinosili su isparavanju vode, tako da joj se u svakom sljedećem bazenu povećavala koncetracija soli. Dok dođe do zadnjih bazena pri kraju ljeta izvrši se proces kristalizacije i so je spremna za „berbu“. Radnici lopatama ubacuju so na pokretnu traku koja odnosi so do malih vagona koji se kreću šinama postavljenim ivicom bazena. Bazeni su međusobno razdvojeni kamenom i drvetom, znači i tu je korišćen prirodni materijal i uz čistu morsku vodu, sunce i vjetar, proizvodila se prirodna morska so koja je bila izuzetnog kvaliteta, sa kojom se nikako ne mogu porediti tzv. kamene soli koje danas imamo u upotrebi.

Bazeni Solane sadrže određene količine ljekovitog blata, koje je nastalo decenijskim taloženjem minerala na dnu bazena. Djelovanjem slane vode i podloge bazena u kojoj se nalaze rastvorene soli, bakterije i alge, dolazi do stvaranja ljekovitog blata koje se pokazalo veoma efikasnim za liječenje reumatskih i kožnih oboljenja. Viđeli smo na licu mjesta kako izgleda to blato, ali i na info tablama nekadašnji ambiciozni program pakovanja i prodaje ove ljekovite materije. U bazenima, kad solana radi, prisutne su velike količine račića tzv. Salamurski račić, koji je veoma bitan u ishrani ptica koje se nastanjuju u ovakvim slanim staništima. Pročitali smo da se dosta koristi i u prehrambenoj i farmaceutskoj industriji. Očigledno da solane u kojima se proizvodi so na prirodan način, osim zdrave kvalitetne soli, pružaju i niz drugih pogodnosti koje se mogu veoma dobro valorizovati, a bez remećenja prirodnih procesa. Bilo je i konstatacija da će se ljekovito blato za nekih otprilike milon godina pretvoriti u naftu i da će ođe tada živjeti crnogorski šeici. To nam se učinjelo nekako sasvim normalno, da kao proizvod nekih prirodnih procesa neko postane šeik, ali nam je izgledalo sasvim nenormalno da prekinete normalne prirodne procese da bi postali šeik.

Rekreativna šetnja od kapije do prvog skretanja staze, pružila nam je mogućnost da naučimo kako se proizvodila so na prirodan način i kako je veliki broj žitelja Ulcinja živio od onoga što mu je priroda u izobilju nudila. Čuli smo i podatke o kanalu Port Milena, o ljekovitom blatu, budućim crnogorskim šeicima, salamurskim račićima, probali smo biljku Solnjaču. Za jednu ovako kratku šetnju, više nego dovoljno. Međutim, ono što smo svi željno iščekivali tek se ukazivalo. Skretanje staze u desno, otvorilo je novi vidik i u punoj mjeri opravdalo naziv “Ružičasta subota”. Velika jata flamingosa nalazila su se na prostranom bazenu i svojom ljepotom u potpunosti zadovoljili očekivanja pośetilaca. Dosta dobro su se viđeli golim okom, ali je većina pohitala ka durbinima koje su stavili na raspolaganje iz Centra za zaštitu i proučavanje ptica, da na taj način uživaju u potpuno jasnom izgledu ovih ljepotana. Povremeno po neki flamingos preleti sa jednog na drugi dio bazena. Upravo tada u punoj mjeri dođe do izražaja ružičasta boja njihovog perja. Inače, ta boja potiče od hrane koju koriste flamingosi, a između ostalog u dobroj mjeri od već pomenutog Salamurskog račića, koji je nezaobilazna hrana na njihovom meniju. Nastavili smo kretanje tražeći povoljniju lokaciju za dobru fotografiju. Naravno, bilo nam je jasno da oprema koju pośedujemo ne može na daljinu pružiti ono što bi željeli. Ipak se nadamo da će i ovih par fotografija ne baš najboljeg kvaliteta, biti dovoljan razlog da se prvom prilikom zaputite ka Ulcinjskoj solani.

Veoma zadovoljni onim što smo viđeli, u povratku smo komentarisali da je neophodno preduzeti sve mjere koje mogu dovesti do toga da se ovaj prostor koji predstavlja pravi prirodni dragulj, po svaku cijenu očuva. Svakako da nam je bilo jasno da blizina mora ovaj prostor čini atraktivnim i za druge namjene. Uvijek će biti onih koji će na ova predivna bića koja nastanjuju bazene gledati kao na “tamo neke ptičurine” koje im remete planove, a na biologe, ornitologe i ostala stručna lica koja se bore za očuvanje ovakvih prostora koji su od šireg značaja, kao na dežurne kočničare razvoja.

Razgovor na ovu temu je učinio, da nijesmo ni ośetili da smo došli na početak staze, u onu neveselu stvarnost. Zbog velikog broja ljubitelja prirode, jutros nijesmo registrovali u kakvom su stanju dvije mašine koje se nalaze neposredno iza kapije. Bager i traktor koji su tu parkirani, vjerovatno s nadom da će brzo poći u nove radne pobjede. Po njihovom izgledu, posve smo sigurni da će njihovo jedino kretanje biti ka nikšićkoj željezari.

Izašli smo preko kapije sa željom i nadom, da će nas sljedeći put dočekati nova portirnica sa zastavom koja vijori na mjestu koje joj priliči, da ćemo viđeti novi bager i traktor, nove objekte i mašine, bazene pune dragocjenih kristala soli, velika jata ružičastih i ostalih ptica. Prije svega očekujemo zadovoljne radnike, koji će kao nekad raditi na prikupljanju soli, a fabriku istinski doživljavati kao svoju i boriti se za njen napredak. To je borba i za prosperitetniju Ulcinjsku solanu i razvijeniji Ulcinj i Crnu Goru i za zaštitu životne sredine, koja ima daleko širi značaj od ličnog i državnog.