Poštovani posjetioci, objavljujemo prevod priče “Na onaj svijet” jednog od najpoznatijih bugarskih pisaca Dimitra Ivanova Stojanova, poznatijeg pod pseudonimom: ELIN PELIN. Prevod je napravio saradnik Montenegrine gospodin Sande Dodevski. 

 

Dimitar Ivanov Stojanov

“Na onaj svijet”

Prevod s bugarskog Sande Dodevski

 

 

Kada se selom  proču vijest da je umro đed Matejčo, ljudi su se počeli šegačiti, jer, kao prvo i prvo to se dosad s njim nije događalo! Ali kad je baba Jova ispričala njegov posljednji smrtni čas, svi su se uvjerili da se on nije šalio!
Vratio se čovjek iz drva, rastovario magare, vezao ga, metnuo  mu malo sjenca i čim je ušao u kuću, te zasjeo uz vatru i pripalio lulu, nešto ga presjeklo preko kičme, legao, jauknuo i …
Skupili se susjedi, a nekud bješe  otišla  i baba Jova. Bijaše siromah ostanuo sam. On i usporena mu magarica, siva ko golubić, poslušna i čista kao kaluđerica. Otišla baba Jova, ali može li se duša zaustaviti? Samo, kazuje ona, ja mu velim da se prekrsti i on, tobož hoće, ali ne može mrdnuti. Donesoše mu ponudu s jednim šišetom rakije. On uzede ono šiše, osmjehnu se, pa mu čak i oči zasvijetliše i … izdahnu!
Izdahnuo je sa osmjehom. Je li mu duša uđe u raj, ili što vidje rakiju, to niko ne može znati. Kada siromah Matejčo krenu na onaj svijet, on se najprije nađe na jednom raskršću, na kojem je bilo mnogo putnika, takvih kao što je on.

-Dobro vas našao!  – pozdravi ih  i bez razmišljanja upita: – Bre, batkovci, kuda se ide  prema paklu?

Svi ga pogledaše začuđeno.

-Za pakao, za pakao  koji put vodi – pojasni im djed Matejčo.

Pokazaše mu ga i on krenu pravo po njemu.  „… Mene će sigurno onamo turiti – pomisli – pa onda makar  da stignem na vrijeme! Nisam ja siromah čovjek za raja… raj je  predviđen za velikaše i bogatune. S ovim prnjama i ispucalim rukama ko će me onamo pustiti! Osamdeset godina  sam teglio i patio se ko stari pas, ta sad raj li će me dopasti? Istina, nastojao sam živjeti  po božijoj pravdi, ali ko te  zato pita. Neće Gospod bog sjesti i voditi  računa o takvima kao što sam ja? Nas su upisali u đavolji tefter još kad smo se rodili… Sve i da sam prav, opet sam  makar  jedanput  zgriješio u pijanstvu! A  pio sam! Od  teškoća i muke sam pio, zaista, ali sam pio? I tako i tako neće biti milosti, mislio sam i pio! Pij, pa šta god se desi na kraju!… Bijah lijepo pripremljen za pakao! Tamo ću sada i da pođem, tamo.“

Tako  je išao djed Matejčo, zanijet  mislima. Odjednom neko ga iz nevidjelice drpi za kožuh otpozadi. – Stoj, bre, čovječe! Kuda si krenuo?

-Pa, eto, u pakao – odgovori starac.

– U pakao li?  Ti si nešto pogriješio  puta, đede!

-More, ništa nisam ja pogriješio…  znam  ja  ko sam i za gdje sam, iako sam prost čovjek.

– Ali ti si upisan u raj… Evo, ja sam anđeo, poslat  da te onamo povedem.

– Bre, momče, ja gledaj si svoga posla, i ne rugaj se  sa starim svijetom, sramota je to…

Anđeo kad je vidio da dobrim ne ide, zgrabi starca i odbaci ga u plave nebeske visine u kojima je čudesno mirisalo na tamjan i gdje  su letjeli  brojni anđeli sa bosiokom u rukama, sve pjevajući: „Svijet, svijet, svijet – gospod Savaot!“

– Kuda me, bre, momče odbaci i đe će me dočekati tvoji gospodari, zar ne vidiš da  još bazdim na rakiju – žali se djeda Matejčo i čupa se da pobjegne, ali anđeo sve brže leti i odnosi ga u svijetlija prostranstva, sve dok ne stigoše do rajskih vrata. Ona su bila napravljena od zlata i dragog kamenja i sijala su kao  jasno sunce. Ispred njih  je stajao Sveti Petar sa srebrenim ključem u rukama i sa velikim tefterom ispod miške.

Dimitar Ivanov Stojanov– Iz kog si sela? – obrati se đedu Matejču i stade rovinjati po tefteru. Djed Matejčo ne mrda s mjesta.

Huka-muka, pa otvori  usta: – Eto, iz Poduene sam…

– Od Po…?

– Od Poduene! – prodera se visoki đed Matejčo, jer je mislio da je Sveti Petar gluh.

– Po… Po…  Po… – stade Sveti Petar prelistavati tefter. – Poduene. Dobro – pravedan!

– To ne može biti! Imaš grešku, Sveti Petre.

– Kakvu grešku? Ovo nije livada nego tefter, numerisan, prošnjiran voštanim pečatom i potpisan Božijom rukom priprijeti mu Sv.Petar.

– Dobro, ali nemoj da se poslije pokajete – odgovori mu djeda Matejčo.

-Zbog čega?

– A, bre, čovjeku moj,  ja sam mnogo pio i ne vjerujem da sam pravednik.

– Mnogo si pio, ali si i puno patio, te ti je sve oprošteno – ogovori mu Petar i otvori vrata.

– Ama, Sveti Petre, da bijah sa sobom poveo i svoju magaricu – stade moliti đed Matejčo, ali ga anđeo gurnu u raj i on, zadivljen od čudesa u njemu, nije  mogao ni progovoriti.

Čim je ušao u raj, đed Matejčo se sjeti svoje žene, koja je griješnu zemlju  već odavno napustila.

-Kad su mene pustili ovdje koji sam pio i lumpovao, ona bi morala biti negdje  u sredini. Bila je i od božije kravice mirnija i sve je opraštala… Eh, kakva li se avetinja od mene  načini  bez nje?

I on se okrenu ka jednom od anđela:

– Hej, bećarčino, ima li ovdje neka baba Matejica – Trena po imenu?

– Iz kog je sela? – upita anđelak.

– Iz Poduene…

– Ima, ima – reče anđelčić i povede djeda  kroz raj.

– Aman ljepote i čudesa ovih! – divio se đed Matejčo gledajući do tad neviđenu ljepotu raja koju su samo pravednici mogli gledati.

– Ama, je li i pop Nikolaj ovdje? – poče da zapitkuje malehno anđelče.

– Ko?

– Pop Nikolaj iz male crkve, onaj što nam je davao pod lihvu… Bilo bi me stid  sresti ga. Bio sam mu dužan, ali kako on umrije – umrije i moj dug!

– Pop Nikolaj  je u katranu, đede.

-Stani. Ne pričaj!

– Časna riječ!

– Ama je li kobajagi bješe pop – svešteno lice!

– Svejedno…  Ovdje nikoga ne bendaju – svakome po zasluzi. Bio je pop, ali je griješio.  I vladika je vladika  pa je i on u paklu!

-Bre, ne govori mi to!

– Jeste, đede i on je bio nakaza… Jeste bio vladika, ali se bješe uzoholio i samo je sa bogatašima bio u društvu, a siromašne i bijedne nije htio ni pogledati. Gnušao ih se, a ako im je i davao milostinju i to je radio s prezrenjem samo da ih se što prije otarasi…Oblačio se  gospodski i svaki se dan prežderavao, a pastvi je govorio da budu umjereni u svemu. Zar to nije grijeh?

Djeda Matejčo otra čelo rukom, pa reče:

-Pa otkud da ja znam je li to grijeh ili nije. Ja sam neuk čovjek, ne razumijem se u to. Nego, pusti to te me povedi u neku od mehana da pijnem jednu rakijicu, kao da u grlu imam užareni ugalj.

-E, đede, ovdje nema  kafane! – odgovori mu anđelče.

– A nema, znači?

-Nema, nema!

Biva li da  kod ovolike krasote nemaju nijednu krčmu? Ama đe će onda čovjek počinuti, da si pijne  čašicu rakije, da se okrepi?

Vidiš li me, čak sa Zemlje dolazim, umoran sam… Tamo nam je pop kazivao da u raju ima svega što ti duša zaželi, a kad ovo… Bolje da sam otišao u pakao. Ima li u njemu koja kafanica?

-Tamo ima.

– Ja me onda povedi tamo, ti se molim, jer što će mi  ovdašnji rahatluk kad nema ni kap rakije! U paklu je, istina, zlo i naopako, ali ja sam i na to navikao: teglio sam i deverao sve i svja, ali u dobri čas bih pijnuo i odmah mi je bivalo lakše.

– Ne može, djedo!

– Eh! – uzdahnu starac. – Ta  ovo više liči na zatvor nego na raj. Da ne možeš nikud otići gdje želiš!

-Naviknut ćeš se, đede! –  reče mu da bi ga utješilo anđelče.

– Eh, zarem ću još da učim! – uzdahnu opet djeda Matejčo i stade žuriti.

– A be, momče – reče anđelčetu –  lijepo je da i krčmu imate ovdje. Čim sretnem Gospoda, reći ću mu pravo u lice da je to na mjestu… Najprije,  ne može se odavde nikuda sići, batali sve ostalo.

-Odavde silaska nema, đede.

-Znači, nema?

– Da. Nema!

– Oh, sveta majčice bogorodice, zaista ću ovdje biti miran od svega! – poviče od radosti  đede Matejčo i pošto se prekrsti, nastavi:

–  E ovo mi se najviše sviđa!

I potom  krenu da potraži  svoju babu. Svoju Trenu.

 

Tagovi: , , , ,

 
 

Kalendar

June 2019
M T W T F S S
« May    
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930