Đorđije Maksimov Ojdanić – Poetizovana Crnogorska istorijska čitanka


Najnovije književno ostvarenje Ljubomira M. Mudreše ,,Dodir tišine“

 
           Novi stvaralačku poduhvat Ljubomira Mudreše, sastavljen od nekoliko ranije objavljivanih, a sada prepjevanih pjesama i sasvim novih, pjesnički obrađenih životnih i istorijskih tema. Tu, u zbirci, osim porodičnog lamenta i ništa manjeg lamentiranja nad hudom Crnogorskom sudbinom Mudreša istorijskim faktima uspostavlja namjerno zatomljivanu starnu Crnogorske istorije, praveći pjesničke mostove, svojstvene samo poetskim arhitektima od roda i soja.

            Ni u jednoj od svojih pjesama, patriotskog i(li) lirskog naboja, kao ni u poemama ,,Vladimir i Kosara“ i ,,Razgovori“ ne robuje paralelnom ili izlomljenom i nasilnom rimovanju, nego manirom velemajstora poetske riječi krače kroz sadržinu svoje poezije, kako to čine veliki majstori, koji više brinu o suptilnosti onoga šte će reći, nego da ga ukalupljuje u forme koje bi prijemčivije zvučale nekom nježnijem uhu. To ne znači da Mudreša ne korespondira i sa čitaocima najtananijih ośećanja, i da mu se ne ,,otme“ lirično rimovanje. Ali to čini spontano, kao kad žedan čovjek krene da se napije hladne vode sa izovrskog kladenca.

Iz njegove poetike izbija ljuti Crnogorski krš, i lubav prema tom kamu, na kojem je rođen i koji mu je blizak kao rod najrođenij. Vječita borba, osim sa neprijateljima i sa divljom prirodom, nije uspjela da od Crnogoraca napravi grubijane, kako to ponekad izgleda, u tumačenjima onih što su protiv Crne Gore i Crnogoraca, jer su to, osim što su junaci, ratnici (,,muž je branič žene i đeteta“), istovremeno i ljudi golubijeg srca.

            To su rođenjem predodređeni ratnici i bojovnici, koji se uspješno nose sa sudbinom, koja je od njih napravila heroje dostojne poštovanja kod mnogo većih i brojnijih naroda. Ovaj ljuti krš isklesao je u zajednici sa prirodom gromade, koje su poštovane do fetiša, očaravajući brojne pjesnike, putopisce, slikare, izvanjce i strance da od njih naprave etalone za čojstvo, junašto i neprevaziđeni patriotizam.

            U takvom okruženju, sklopa žestinu divlje prirode i pitomine pojedinih djelova Crne Gore (mada ih nije bio baš preveliki broj), nijesu se rađali ljudi sa posebnim odlikama i mentalnim specifičnostima, koje bi pokazivale odakle je ko, nego im je zajenički imenilac bio nemjerena ljubav, koja se zvala Crna Gora. E, ta ljubav koju nosi Mudreša u svojim  djelima  rođena je u njegovom ustaničkom i kamenitom Bokovu, koje je ostalo upamćeno po poznatim junacima, diplomatama, ustanicima i bojovnicima, u krajnjoj liniji i aristokratijom, koji su ,,glavu davali za obraz, a obraz ni za glavu“.

            Ovaj put Mudrešina ,,Tišina“  progovorila je  glasnije i gromkije nego mnogi gromopucateljni neprijatelji Crne Gore. A doista ih nije bilo malo. Od Duklje, od svetog Jovana Vladimira, đe je i  polazište poeme  o jednoj očaravajućoj ljubavi, preko Vojislavljevića, Bodina i Balšića, uz neprolaznog i vječnog Ivana Crnojevića, do Nikole Mirkova Petrovića, koji je zvanično uveo Crnu Goru u red Evropskih država, što je ona suštinski bila, stiješnjena Osmanlijama, Latinima (Mletačkom republikom) Francuzima, Austrogarima, Njemcima, Italijanima i srpskim pokoriteljskim ubijeđenima da  ,,bratskim“ paternalizmom pomažu  ,,bratu“. Uz tog ,,brata“ je nažalost, naivno, bila uvijek  Crna Gora.

            Liričnošću, patriotskim manirom uputio je žestoko čuđenje tim silnicima – osvajačima, najtananiji liričar Crnogorske književnosti, Aleksandar Leso Ivanović:

,,…Pa zašto nasrtahu silnici bijesni na tvoja vrata
kao da kriješ u sebi sva blaga svjetska
i sve rudnike suhoga zlata,
ti – siromašice moja slovenska!

 Nije se nikad dala posve pokoriti Crna Gora. Ostajao je embrion slobode, koji bi se izuzetno brzo razvio u nebrojenu, junačnu narodnu vojsku, kad  bi se odžalovali prvi koretni trenuci, izazavani brojnim pogibijama u odbrani časti i dosojanstva ovog nepokornog i nerobujućeg naroda.

            Nema kod Mudreše nejasnoća i mjesta koje bi mogla da se dvosmisleno tumače. Sve njegovo vezano za Crnu Goru jasno i kristalno čisto.  Crnu Goru, kojoj je korijen tvrđi i dublji od nadubljeg čapurovog korijena u kamenu, i nedvosmisleno vezan za žiće i biće ove ponosite, male, ali gromadno velike države.

            Manirom tanano izbrušene ljeporjekosti, kao da je Mudrešina poezija brušena najtvrđom dijamantskom prašinom, podučava nas kako se voli svoje, a kako ni po koju cijenu nećemo tuđe. Treba li pominjati šta isijava poruka izrečena na guvnu, na kome su se kovali nepisani zakoni uklesani u Crnogorski moral i gene, birale Crnogorske vladike, mirila krv među krvodužnicima, rješavale plemenske i bratstveničke međusobice, ili pripremana strategija za odlučujuće bojeve. Ako to nije najveći stepen demokratije, kad sam narod donosi odluke, onda pojam drugačije definisane demokratije gubi svaki smisao. A Mudreša, u stilu svoga prezimena podučava nas mudrosti, da ne podlegnemo tuđinskom uticaju.

            Kako zanosno, ali ne romantičarski, nego grubo, realno zvuči himnično sročena oda, koja nosi poruku:

,,…Bezimeni
U jednom imenu
Na kamnom guvnu
Upisani
U tišini
Čamuju
Uzidani…“

            A kada pjeva o guvnu, kultnom mjestu sasatajališta glavara i naroda, Mudreša odmah stavlja do znanja da je došao na mjesto đe se piše Istorija i Crnogorski nezaborav:

,,Bila je jesen – kada sam došao pred Cetinjski
Manastir
Na Guvno.
Ono
Ćuti iako je
Ogledalo
Vremena i ljudi…“

            Bez obzira što mnogi prisvajaju istorijske narode i ličnosti sa ovih prostora tražeći od Crnogoraca da pokidaju sve niti koje bi ih povezivale sa tim narodima, Mudreša o njima pjeva kao o svojim najrođenijim, a to i jesu, jer su geni i Slavjana i tih naroda bili često vrlo izmiješani. Zato su i sve naredne novorođene generacije postajale sve čvršće ukrštanjem gena, kao da su posebnim metodom selektovane.

            Mudrešina pjesnička riječ britka je kao sablja u rukama vještog rukovaoca, koja nikad ne gubi na snazi i britkosti, što se više koristi. Nepresušni je izvor njegova liričnost i pitkost lijepog narodnog, Crnogorskog jezika, koji u Mudrešinoj poeziji jotovan mnogo milozvučnije odzvanja.

Šta tek reći o poemi ,,Kosra i Vladimir“, poemi, koja je ugaona i najtvrđa stopa istorijskog mosta, koji Mudreša gradi u svojoj poeziji  i pripovijeda ono, što doskora nije nikako pominjano, kao da je kužno, a ne da se radi o Crnogorskom Iskonu, odakle počinje naša povjesnica sa Svetim Vladimirom, koji je kod Tuđemile dao recept i uzorke, kako se dočekuju brojniji i bolje naoružani osvajači. Moćni Samuilo krete da ognju i maču preda, tada, za njega, malenu Duklju, đe će doživjeti najteži poraz tokom svoje vladavine. Krenuo je sumanuto, zaboravljajući da su mnogi polomili zube vojšteći na tu Nepokornu Zemlju.

Nedugo zatim Osvajači porušiše sve: gradove sela, katune. Ne ostade kamena na kamenu. Porušiše i grad Svač sa njegovih 365 crkava, đe se svakog dana narod molio Bogu u narednoj crkvi.

Kao Feniks iznikao, sunuo bi put nebesa novi plamen života tako da Vladimir sa okupljenom vojskom krete, ali nedovoljno jakom, da se ponovo odupre Samuilu, pa se Samarićanski žrtvova i ode Samuilu u njegovu prijestonicu Prespu,  da za spas Duklje dobrovoljno bude Samuilov rob:

,,…Evo me care
Predajem ti se – za spas razorene
Iskrvavljene i spaljene
Duklje
Moje tijelo okuj u tvoje okove…“

Samozarobljavanje Vladimirovo spasava proviđenje u obliku prelijepe Kosare, kojoj se,  po rođenu obradova i gora i voda jer je stigla princeza plemenitog roda. Nije se mnogo na ovim prostorima radovalo rođenju šćeri. Ne zato što su žitelji mrzjeli žensku đecu – naprotiv, nego što im nije na svijet došao novi ratnik.

Već odrasla princeza Kosara, po  ličnom nahođenju, a po očevom odobrenju, silazi u   tamnicu, đe ju je pogodila Amorova strijela izbačena iz Vladimirovog oka, bistrog kao planinsko gorsko jezero, govoreći mu:

,,…Zbog tebe
Mrzim sve
Što stade
Na putu
Tvoje
Slobode…“

Uspijeva Kosara da izmoli slobodu kod Samuila za svoga voljenog Vladimira, pa sa nemjerenom ljubavi dođe u zemlju Duklju, da mu bude vječna pratnja, kao kad śenka prati visoki jablan, na kojega je ličio Vladimir; dok ih smrt ne razdvoji, pri čemu carskom voljom Samuilovom Vladimiru se vraća osim slobode i sve kraljevske insignacije prilične njemu i njegovoj zemlji.

Poslije Samuilove smrti, njegov nasljednik Radomir poče odmah da poprijeko gleda na Vladimira i njegovu, u tim trencima srećom zaokupljenu Duklju. Nekako prevari Kosaru i Vladimira da dođu kod Radomira u Prespu, garantujući Vladimirumu slobodu, a kao zalogu te garancije bio je drveni krst, koji poslao Vladimiru, a on ga sa sobom ponese u Prespu. Čim je Vladimir kročio na teritoriju Radomirovog carsta, vojnici ga krvnički smakoše, a Kosara sa mrtvim tijelom svoga nepežaljenog Vladimira dođe u Prečistu Krainsku, đe ga sahrani, zadržavajući krst, kao znak nepoštovanja carske riječi, kojom je bilo zajemčeno, da se Vladimiru neće desiti ništa zlobno, a kamoli da ga sačeka smrtna presuda.

Tada se desi čudo: pade Kosarina suza na rumijski kamen, a sa okolnih brda se sliše vode te napuniše ubao, koji je  postoja od 1001. godine. Pošto sahraniše Vladimira:

,,…Kosara
Poruči:
Tijelo neka počiva
Vječno ispod planine –
Rumije
U dveri
Crkve
Svete –
Marije,

a potom:

,,…I neka sve
Ostane
U staroj
Dukljanskoj
Kruni…“

Nije ljubav Vladimira i Kosare isprazna romatična priča, nego je povjesnica i temelj Dukljansko-Zetske-Crnogorske vertikale, koju nam permanentno prisvajaju. Na njihovu prisvajačku bezobraštinu odgovara istorija i pjesnićki zapisi Ljubomira Mudreše, i pročih (ne)objavljenih rukopisa. Dokaz da i u današnje vrijeme pokušavaju da unište legendu o Vladimiru i Kosari je izgradnja limene skalamerije, koju neprijatelji Crne Gore nazivaju crkvom, te tako prekidoše iznošenje Krsta  Svetog Vladimira, koga su vjekovima čuvali Androići. U znak protesta što je oskrnavljena Sveta Planina Rumija, više nema zajedničkih izlazaka naroda triju religija: pravoslavaca. katolika i muslimana, koji nijesu i ne žive suživotom, nego žive zajedno.

Da bi istorijska veza bila još jasnija i moćnija, a njegov istorijski most još granitniji Mudreša nam u svojoj imaginarnoj fascinaciji predstavlja dijalog dva od četiri velika  stubišta Crnogrske Istorije: Ivana Crnojevića i Nikole Mirkova Petrovića, obojica vladara upisanih zlatnim slovima u Crnogorsku istoriju, pri čemu se nikako ne zaboravlja Sveti Vladimir, i za života imenovani Svetac, Sveti Petar Cetinjski, vjerovarno najsjanija zvijezda Crnogorskog istorijskog neba.

Nije ništa neobično u pjesničkoj imaginaciji kako među sobom razgovaraju Ivan Crnojević, po nekim autorima najveći Crnogorski vladalac i Nikola Mirkov Petrović, ,,car junaka“, koji je otvorio širom vrata Crnoj Gori za ulazak u Evropu i svijet. Na veliku žalost, njihovim silaskom sa životne pozornice, praktično su prestale da postoje dinastije Crnojevića i Petrovića. Oboicu prati izuzetno kobni kraj: da dožive da ih prognaju i izdaju njihovi najrođeniji i najbliži.

Ivana Gospodara izdade sin Stanko (Staniša), koji, radi zadovoljenja ličnih, vladarskih ambicija primi Islam, postajući Sandžak – begom, u, već dobrano od Turaka i Mlečića uzdrmanoj Ivanbegovini. Nikolu Mirkova Petrovića, Knjaza i Kralja ,,časti“ zabranom povratka u Crnu Goru njegov unuk Aleksandar Karađođević, Nikolin Sandro, kojega je praktično na svom Dvoru podnjivio Nikola Mirkov i njegova knjaginja Milena, istovremeno čuvajući njegovog oca da ne skita po svijetu, izdajući se za Petra Mrkonjića.

Nikola se jada Ivanu:

,,Na riječkom pazaru uzimam potonju želju,
I nesigurno stojim na umornim nogama…“

Ivan razborito prekorijeva Nikolu:

,,Odlaziš? Ostavljaš sve što steče u dugom životu?
Bojiš se kraja? Je li da? On Crnoj Gori doći neće,…“

Razboriti Ivan, koji je još u godinama kad ne pomišlja na svoj kraj, prorokujući tvrdi, da je uzaman dušmanski juriš na Crnu Goru, za razliku od Nikole, koji se plaši kraja, što nije ništa neuobičajeno za stare ljude, koji se više boje smrti što duže žive, nego bujna mladost, koja ne priznaje nikakvu opasnost, a prijetnju smrću doživljava kao neukusnu pošalicu.

Nije ubjedljiv Nikolina priča o tome kako je ovu državu ,,omotala zmija otrova“, jer Ivan, kao kapetan broda pušta da prvo pred buru sa broda pobjegne ,,plahi i lakomi“, a on će sudbinski čekati zajedno ili potonuće ili spasenja svoga broda, podučavajući kralja Nikolu su vazda i vavijek dijelili sudbinu svoga naroda i svoje zemlje. Zato mu poručuje:

,,…Nikola, ako odeš od đece ove, pobjeći nećeš od kletve moje.
Ostani! A – za sudbinu ne mari.
Ovđe je sve presuđeno u pamćenju.
Ovo je zemlja o kojoj se tuđinci i izvanjci otimaju!…“

Bolno poručuje Mudreša kroz Ivanovu beśedu, podśećajući Nikolu kroz kakve je sve Golgote do Nikolinog ustoličenja za Knjaza i Kralja prošla ova istorijska neprolaznost, počev od Duklje, preko Zete pa do samostalne i među narodima priznate Crne Gore. Kao da je jedva čekao Nikola, od života i vladanja umoran, odogovara Ivanu:

,,…Hoću Ivane bane, da se raspašem i skinem odore,
Obučem ođelo i odagnam noćne more.
Ne slutim dobro za ove gore…“

Ispovijest dva Gospodara mogao bi teći u nedogled, ali Ivan nikada neće naći opravdanje, što Nikola ne ostade da pogine sa svojim ljutim bojovnicima, nego ih prepusti srpskoj komandi, da glavnina Crnogorske vojske dočeka Austrougarsku, držeći front od Glasinca u Bosni do krvavog Mojkovca, jedne od najvećih, nažalost uzaludnih pogibija i pobjeda Crnogorskog junaštva i oružja, pa su se zbog angažovanja Crnogoraca na tom Frontu i Mojkovcu Austrougari, a potom Srbi, kao osvajaći samo ušetali u Cetinje.

Priča Gospodar Ivan Knjazu i Kralju Nikoli I Petroviću, kako su Ivanu Banu osvajači otkidali komad po komad njegove Zete, a on je u najteže vrijeme dobjegao iz Žabljaka Crnojevića na Obod, pa potom na Cetinje, đe uspjede u najtežoj muci da ostavi spomen, po kome će ga pominjati i slaviti istorija.  

Nikola malo prekorijeva Ivana, da je i on bježao iz Zete, na šta mu Ivan ljutito odgovara:

,,…Prestolni Žabljak, Zemlju ovu – zarobi tmina,
Zamalo ostah bez Trona! Odoh u zemlju Latina.
Okusih tuđinu…“

            Sveta Bogorodica mu je u Ankoni naredila:

,,…Vrći se doma,
U zemlju svoju!
Bori se ne daj je…“

            Zato je, u ime toga, kao znak zahvalnosti Bogorodici, u najteže vrijeme ozidao spomen vjekovnog trajanja, Manastir Cetinjski, koji po monumentalnosti, arhitektonskoj harmoniji i ljepoti može uporedo stati sa najljepšim katedralama Italije, Španije, Francuske i ostalih evropskih kolonizatora, koji su te svoje monumente gradili dovučenim blagom iz prekomorskih kolonija, za razliku od Ivana Gospodara, koji to izgradio sa svojim narodom.

            Postarali su se Crnogorci da vječni mir nađu na Cetinju u crkvi na Ćipuru, dva Gospodara: Ivan inokosan, a Nikola, izgnanik iz Crne Gore, zajedno sa kraljicom Milenom i princezama Ksenijom i Vjerom.

            Nikakvo opravdanje nije Knjaz i Kralj Nikola mogao naći pred Mudrešom pjesnikom, što ,,umrije tužnim izgnanikom“, daleko od rodnog Crnogorskog kama, koji mu je tako mnogo i u izgnanstvu značio.

            Nije samo istorija ono što je ukras ovog Mudrešinog ,,Dodira tišine“. On i svoje duboko skrivene intime sada  javno iskazuje dijelići ih  sa čitateljima, pišući o onome što mu je na duši. Piše majci, ocu, đedu, supruzi Mileni, koja nedavno promijeni svijet, piše prijateljima podśećajući da niko od preminulih  za njega ne može prestati da postoji, i da često sa njima razgovara, dajući tim metafizičkim razgovorima patinu metaforičnosti i liričnosti, što je inače ukras ove knjige. A svojim prijateljima šalje poruke i poduke kako se čuva prijateljstvo.

            Svoju intimu, koju svaki čovjek nosi kroz život ne skriva, nego o svemu govori jasno, počev od ljubavnih, ponekad čemernih jada, do definitivnog opuštanja da iskaže sve ono što ga tišti i boli. Boluje pjesnik, kao svaki humanista, svačiji bol.

            Ne preskače nikad Crnu Goru, za koju je vezan. Za Crnu Goru kao robijaš teškim negvama okovan, nego sa imenom Crne Gore ustaje u kreće na počinak. Skoro do nevjerovatnog i kultnog, kao dobar vjernik pred ikonom Mudreša moli za svoju Crnu Goru, koja je:

,,…Medaljama opjevana
naricanjem uzdignuta
slovima si omeđena
suzama si zalivena…“

            Dalje on Crnu Goru rentgenski snima:

,,…Morske pjene
ljute stijene.
Konačišta
pretvoriše se u staništa
Životima
vjekovi se povezaše
u kamene naćvi naše
i sve opsta u ulište…“

            Skoro da bi se moglo reći da je pjevajući o Crnoj Gori napisao najkraću njenu istoriju i geografiju, stvarne i istinite. Ne preskače on ništa. Najvažnije trenutke iz istorije, a toponime precizno profesorski ređa, tako da je čitajući i ovo poetsko stvaranje lako prepoznaje izuzetno razuđenu, kako istoriju, tako i geografiju Crne Gore.

Njemu su, kao čovjeku građanske provenijencije sve tri religije u Crnoj Gori stvar ličnog prava i izbora, svakog pojedinca ili kolektiviteta,  moguće i naslijeđenih obaveza, kojima  ih je obavezalo poštovanje prema svojim  precima, koji su to bili što su oni sada, pa o tome ne želi ni da priča, jer znaju da je svima njima obaveza Crna Gora, i da nikome u toj ljudskoj zemlji, pa ma koje nacije i vjere bio, nije i neće nikada biti tijesno.

            Ako neko i zaboravi književnika, publicistu i novinara Ljubomira M. Mudrešu, od zaborava braniće ga njegov izuzetno obimni novinarski, publicistički i književni  stvaralčki opus, kao što je između ostalog ova knjiga, izuzetne vrijednosti,  ,,Dodir tišine“.


Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


2 × 5 =