U srijedu, 15.05.2019. godine, u Crnogorskoj galeriji umjetnosti “Miodrag Dado Đurić” na Cetinju, u organizaciji Narodnog muzeja Crne Gore, otvorena je izložba Srđe Vukčevića. O umjetničkom stvaralaštvu autora, govorila je dr Anastazija Miranović, istoričarka umjetnosti.

Tekst dr Anastazije Miranović, pod nazivom “Ezoterični svijetovi malog čuvara ljepote – mignonette utočišta Srđe Vukčevića” nalazi se u katalogu koji je štampan povodom ove izložbe. Zahvaljujemo se gosp. Miranović, koja je omogućila objavljivanje teksta.



„…Umjetnost se otvara istini ako ona nije neopsredna, utoliko je istina njena sadržina…Ali, niti je ona kao pojava diskurzivna, niti je njezina istina odraz nekog objekta…“ ( T.W.Adorno )

Promišljajući kako da priđem raznorodnom i sveobuhvatnom umjetničkom djelu Srđe Vukčevića opredjelila sam se za isto takav  – cjelovit i svrsishodan uvid u esencijalnu kreativnost, koja se tokom vremena opredmećivala u različitim formama/formatima u umjetnikovom djelu. Snažne umjetničke individualce opsjeda kreativni nemir koji mijenja izražajne oblike/faze. Kreativnost ne trpi isključivost. Ona nikada ne opstajava u jednom, disperzivno zaposjeda kompatibilne poticaje permanentno težeći da se ispolji. Zavisno od njih, imamo sinhrono/paralelno djelovanje više umjetničkih kreativnosti, ciklično ili pak fazno, uslovljeno određnim stanjima i bavljenjem određenim, baš tim, u datom vremenu podstaknutim kreativnim porivom. Pluralizam kreativnih iskaza prednost je umjetničkog talenta. A, kod Vukčevića je on dobrano razdarušan.

 Na početku bješe znak, linija, crtež…koji se sukcesivno širio, bojio, od obrisa, kontura, nonšalantnih skica  rastao u volumen, trodimenzionalnu sliku, skulpturu, sobu, kuću, avliju, predio, grad-svjetlost/Pariz, sunce/Herceg-Novi, Crnu Goru/Mediteran…Krug se zatvara, vraća na početak i iskustvo pogleda, u kontekst bonitovskog „znati“, koji etimološki upućuje na „imati viđeno, na poglede koji stvari ne nadziru spolja, već su duboko uronjeni u materiju svijeta.

„Pogled svijeta, svjetlost sunca“ potreban je umjetniku da bi potvrdio „neodoljivu istinu“ umjetnosti. A, možda je ipak „moje oko isuviše blizu mene..i nisam ono što vidim..“  Možda je to pogled koji „traži lice predmeta, hvata detalj, gubi ukupnu viziju da bi uronio u materiju pojedinosti i poništio opojnost daleke ukupnosti…“ (Bonito Oliva )

Može li se intervenisanjem u prošlom, nepromjenljivom, zadobiti iluzija spasa, privid, potvrda  „nadovezivanja“?  Koliko djelanjem/djelovanjem u nepromjenljivom, dogođenom, prošlom, skrnavimo njegovu prvotnu auru, mistiku inicijalnog/začeća…Da li mijenjamo karakter, istoriju, suštinu predemeta transformacijom značenjskog u novopojavnom, novo stečenom identitetu/kontekstu? Lubarda bi rekao: „…novo se samo u tome sastoji, ne u izmišljanju, nego u nadovezivanju….“ 

Vukčević dekonstuiše prošlost da bi  „ stvari postavio na pravo mjesto“, ljepše, ugodnije mjesto za život, novi život, koji im suštinski pripada. To su male istine velikih umjetnosti, koje se ne vide „na prvi pogled“, potrebna su vraćanja, introspektivna zaranjanjanja u sosptevene prošlosti, istorije, nutrine…Spolja sve djeluje, privlačno, sjajno, poput staklaste lazure na „lakovanoj“ crvenoj jabuci koja čeka sočan zagriz…i onog efemernog isčekivanja prožetog nemirom naslućenog – što ako i nije tako sočna i slatka kako izgleda, što ako je iznutra posve trula, u fazi raspadanja….kako potom vratiti prvobitno stanje, sliku…možda je bolje ne zagristi… i živjeti u prividu, neznanju…Da li potrebno sve razotkriti, spoznati, iskustveno osjetiti/doživjeti?

Pred nama se otvaraju bauli/škrinje 18-og i/ili 19-og vijeka, ormari zapretanih aksesoara …izlaze „fantomi“ iz tame zaboravljenih sjećanja na svejtolost umjetničkog, promotivnog, javnog… reverzibilnim oživljavanjem, uljepšavanjem, nadograđivanjem, (iz)uzimamjući podrazumijevajući kontekst, utilitarnost i estetiku tadašnjeg življenja, poprimajući drugačije, novo značenje/zračenje, novi identitet, auru trajnog, univerzalno značajnog, koje korenspondira i nadrastra subjektivno vrijedno, konstruišući novu stvarnost predmeta, njegov novi život.

 Pudrijera, ogrlica, bočica za parfem, ptica, ruža, paž, kupidon, poneki san, melanholija, sjeta…oči – glasnici/čuvari tajne…dekadenca i  dumideca… bijeli/ šatirani hermelin, i/ili crno, razbarušeno nojevo perje, lenta, buket, plavi bokal, popodnevna mrtva priroda, porcelanska lutka…i suncobran, slamnate fotelje, ljuljajuće stolice, šeširi, brokat, taft i svila, astragan i umiljato mistična mačka, il vragolasta pudlica…androginski portreti, mizanscen, staklena posudica za šećer i starovaroški ibrik, poneka ostavljena čipkana maramica. Atmosfera dokolice, snoviđenja, fjaka, zalutali neverin, bludna bonaca. Barok, rokoko, secesija/art nuvo, bezbružnost ćakulanja uz zalaske sunca na zaboravljenim taracama sjećanja…i pogled, s prozora..u daljine…, pučine, plavetno nebo…svjetlost, sunce koje se pomalja na horizontu…u izabranu osamu…Sve je to umjetniku svojstvena „fenomenologija disanja“ opredmećena u njegovom djelu.

 Da li je marotte mignonette ?.. Mali princ u zemlji čuda, što traga za izgubljenim vremenom u dokoličarsko zamamnom vrtu uživanja, pun gordosti i predrasuda…neke opčinjene čednosti/čudnosti …

Nižu se radovi iz nadovezujućih ciklusa poput kataloga čulnih informacija, i neke osobene „mentalne geografije“ prožete hedonizmom, zadovoljstvom stvaranja. Potreban je otklon, izvjesna geografska i mentalna distanca da bi se ponovo otkrili zapretani i u prošlosti ostavljeni mediternaski korjeni.

S toga, Vukčevićevi radovi predstavljaju svojevrsni „egzodus u nostos“,  ukazuju da svaki povratak „kući“ ne može da izbriše „ne-dom“, iskustvo stranca. Život pored vode (rijeka u Podgorici i Parizu, mora u Herceg Novom), zakon mora ne dozvoljava fiksiranje korjena, već samo sporadična, nesigurna sidrenja. Pripadnost mjestu, jeziku, kulturi uvijek sadrži neophodan pokret dislokacije, nepripadanja. Zato je sve u Srđinim djelima u nekim malim kretnjama i/ili koloritnim kovitlacima, čak i kada predočeno odiše statikom prizora. U suprotnom, postoji rizik od upadanja u opasno zatvaranje identiteta, koje nužno vodi do poricanja, ponekad čak i uništenja drugog, različitog, drugačijeg, stranca u nama.

 Vukčevićevi umjetnički radovi nisu samo slike, skulpture, objekti, instalacije, estetizovani/ezoterični prostori…oni su antropološke i socijalne izjave, koje proizvode djelo-stanje. Ujedno, to su putovanja koja ne otkrivaju nove (kulturne) pezjaže, već nove poglede. Pripadnost određenom mjestu obdarena je originalnošću individualnog življenja. Mjesta rođenja i mjesta života sudbina može beskrajno da udalji, ipak, ona ostaju povezana  neponovoljivom autentičnošću individualnog življenja. Harizmatična, svjetlošću okupana Boka, zanosni, mistični Pariz – izabrana mjesta i mjesto rođenja – Podogorica, kao usud i Srđanovi egzodusi, ekapizam u njemu svojstvena „genii locorum“.

Zagonetno i dopadljivo, konspirativno, hermetično, pokretno, višedimenzionalno, realistično i magično, nedjeljivo, ponekad i kontradiktorno, Vukčevićevo djelo u svojoj ambivalenciji, levitaciji i figuraciji istovremeno je duh koji je postao stvar,  i stalno nadilaženje stvari od strane duha. Srđanove opredmećene slike, i prozori na njima, nisu imitacijom fokusirani za vječnost, već je imaginacija postigla istinsku mobilnost u vlastitom imaginarnom pejzažu i tako nagovjestila dijasporičnu prirodu čovjekovog postojanja.

Poput jedinstvene i efemerne melodije, poput figura koje prave oblaci na nebu i neponovljivih novljanskih jutrenja, koje ako propustite, gubite zauvijek, Vukčevićeva umjetnost krije polivalentnost, dihotomiju, bipolarnost svega u prirodi i čovjeku, i u krajnjem, ispod naizgled površne, slatkorječive, logoreične, dokoličarske svakodnevice nosi  dekadenciju ljudske civilizacije, tragiku trenutka/života ( kako je u jednom osvrtu na Vukčevićevo umjetničko djelo primjetio Dado Đurić). Istovremeno, podstiče da maštamo, kroz procese zgušnjavanja – prirode, jezika, znakova uopšte. „Zgušnjavanje smisla je kružna, rekurzivna djelatnost, ona se odvija stepenima usavršavanja-gotivo nikada ne uspijeva od prve, zahtjeva ponovno oblikovanje…Novost kao izvornost, originalnost, čini se potrošenom. Ono što nas zanima nastaje iz gomilanja…“

Taktilni rafinman mami haptiku dodira slika na brokatu, astraganu, persijskim ćilimima, platnenim tendama, veluru…Ima tu neke mistike slučaja (bez fizički smrtnih ishoda), romana Agate Kristi, pomalo Prusta, Virdžinije Vulf, Sartra, Kamia i Siorana…kongolmerat jukstapozicioniranih značenja, nerazrješenih situacija koje svjetlost toplog novljanskog i/ili afričkog sunca razotkriva, izbacuje na površinu. Posebno pronađeni/obrađeni utilitarni i/ili odjevni predemti kriju podtekst, dekonstruisani narativ koji umjetnik nanovo uobličava, dajući im željeni identitet determinisan datim kontekstom. Igra identiteta/identitetima zavisi od uloga koje Srđa felinijevski raspoređuje/dijeli poput velikog režisera – ima tu protagonista, istorijskih ličnosti, vinovnika, pokajnika/pokornika, ali i epizoda, mornara i baletana, slučajnih prolaznika, kao i aktera nosećih rola u animalnom liku – mačaka, pasa, ptica …atmosfere mizanscena, „gipke kadence poza“, mirisne poetike estetizovanog prostora, nekog melanholičnog kružnog kretanja… Egzekucija sazdana od kontrasta i dualizama, trodimenzionalizama i plitke reljefnosti, naivno-infantilnog crteža i ozbiljne, jezgrovite znakovnosti, pigmentni akordi, akcenti, i crteži ovlaš dodirnuti/iscrtani… naizgled nedovršeni. Ima nečeg šagalovskog i modiljanijevskog u isto vrijeme, ali i reminiscencija na Klimta, i nekog romatičarskog romantizma, i ivične intirgantne (ne)izvjesnoti prelaza vjekova…

Ezoterični svjetovi Srđana Vukčevića mali su/potentni čuvari ljubavi/ljepote u izvornoj esenciji.

Foto: http://www.mnmuseum.org

 

Tagovi: , , , , , ,

 
 

Kalendar

May 2019
M T W T F S S
« Apr    
 12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
2728293031