Dr  Dubravka Đurić 

MEDITERAN I URBANI KRAJOLICI 

 Ljubeta Labović,  RASIPANJE BIBLIOTEKE, Otvoreni kulturni forum, Cetinje 2015.

 

 

Dubravka DjuricZapočeću esej o novoj zbirci Ljubete Labovića, Rasipa­nje biblioteke, ukazivanjem na kontekst novije crnogorske poezije. Naime, tokom 90-ih u crnogorskoj se poe­ziji odvijala borba za uspostavljanje urbaniteta kao do­minantne pjesničke paradigme (Jovanović, 2010: 49). To je značilo odlučno odvajanje od dotadašnje pjesnič­ke prakse obilježene epskom matricom. Riječ je o svje­sno izvedenom rezu na tijelu kanona nacionalne poe­zije i o uspostavljanju temeljnog diskontinuiteta, a taj rez modernost uvijek iznova izvodi. Labović pripada novom valu crnogorskih pjesnika koji je združio pje­snike i pjesnikinje različitih generacija u zajedničkom naporu dekonstruiranja tradicionalnih pjesničkih mo­dela (Žilić, internet). Konstrukcija pjesničkog kanona koji kritičari i pjesnici/pjesnikinje oblikuju u savre­menosti određene nacionalne kulture, uvijek ujedno govori o općoj simboličkoj orijentiranosti te kulture. U ovom slučaju riječ je o crnogorskoj kulturi definiranoj kao konačno i neopozivo urbanoj i modernoj. Ovakva intencija se može interpretirati kao simptom želje jed­nog društva da se, makar deklarativno, uspostavi u skladu sa kodovima koji se hegemono nameću kao imperativni u savremenosti. Riječ je ovdje, naravno, o tome da je poezija u svom temelju, mada autonomna, uvijek i politična. Mada u velikoj mjeri marginalno po­lje kulture, poezija je značajna u simboličkom zami­šljanju nacije kao zajednice, koja želi biti sastavni dio zapadnog svjetskog političkog i kulturalnog sistema. U tom smislu, različite nacionalne poezije pjesničkim radom postaju dio Republike Poezije, koju nastanjuju Pjesnici i pjesnikinje različitih zemalja, istorijskih pe­rioda, jezika i kultura (Casanova). U mom iskazu ovi procesi i stanja u Republici Poezije djeluju kao idealni i harmonični, ali oni uvijek impliciraju hegemoniju, odnosno pitanje ko određuje što je savremenost i što je hegemoni model u savremenoj poeziji. U nastavku teksta objasniću na koji način poezija Ljubete Labovi­ća u zbirci Rasipanje biblioteke učestvuje u oblikovanju i preoblikovanju kanona nove crnogorske poezije kao svjetske, evropske i mediteranske.

Riječ kritike.

Mnogi su interpretatori i interpertator­ke ukazali na niz značajniih odlika poezije Ljubete Labovića. Darija Žilić je pisala o „intertekstualnosti, citatnosti, referiranju na tradiciju europskog pjesniš­tva, i to od antičke mediteranske tradicije do iskustva modernih pjesnika i pisaca, kao što su Sylvia Plath, G. Benn, H. L. Borges, E. Pound, itd“ (Ibid.). Balša Brko­vić je isticao Labovićevu bogatu referencijalnost, eli­otovsko shvatanje tradicije, utemeljenost pjesničkog diskursa „na mediteranskom, evropejskom znaku“ (Brković, 2010: 186). Pavle Goranović je smatrao važ­nim istaknuti iskustvo moderne poezije udruženo sa brojnim klasicističkim referencama (Goranović, 2010: 188). Božo Koprivica je pisao o značaju evropske tra­dicije od antike do savremenih pjesnika, kao i o kori­šćenju modela citatnosti (Koprivica, 2010: 190). Tanja Bakić označila je Labovića kao „pisca senzualne poe­zije“: Ljubeta Labović je pjesnik koji zna da osluškuje krhka mentalna titranja skrivenih i udaljenih pejsaža. Isto tako, Labović umije i da posmatra treperavo re­đanje nečujnih događaja koji se zbivaju u pozadini ovakvih prizora. On je pjesnik kojim gospodare čula, te bi se stoga njegova poezija ponajbolje mogla opisati atributom senzualne. (Bakić, ARS/5–6, 2014). Lidija Vukčević je detaljno objasnila da su Labovićeve pje­sme obilježene intimističkom melanholijom, urbanim  krajolicima, spojem tradicije i moderniteta (Vukčević 2011: 93).

Modernistički klasicizam i mediteranski kulturalni krug.

Kada mislim o Labovićevoj zbirci Rasipanje biblioteke mogu je konceptualizirati odrednicom modernistički klasicizam. U svjetskoj Republici Poezije, ovaj model je globalno već dugo uticajan i ako se pojavi u jednoj naci­onalnoj kulturi označava trenutak kada ta kultura po­staje moderna i kada njena poezija izlazi izvan strogo lokalnih, parohijalnih, okvira i postaje kosmopolitska, odnosno ulazi u transnacionalni prostor Republike Poe­zije. Ovaj pjesnički model oblikovali su različiti evrop­ski pjesnici, ali je možda u našoj regiji najpoznatiji po formulaciji T. S. Eliota, koji je pisao o tradiciji i indivi­dualnom talentu. Pjesnici i pjesnikinje koji aktuelizira­ju eliotovski model moderne poezije o savremenosti progovaraju korišćenjem niza, prije svega evropskih, pjesničkih referenci od antike do savremenih tokova. Gotovo svaka pjesma u Labovićevoj zbirci otelovlju­je na različite načine pomenuti model. Pominjanjem biblioteke u naslovu zbirke (što je ujedno i naslov jed­ne od pjesama), Labović insistira na važnosti pisane, odnosno štampane kulture, nasuprot usmenoj. Otuda autor koristi brojne reference djela različitih autora, najviše onih koji su, od vremena Baudelaira pa sve do druge polovice 20. stoljeća u evropskom kontek­stu postali sinonimni onome što je moderno u poeziji. Tako pjesma „Black Down“ referira na Baudelaira i T. S. Eliota. Labović se tu pokazuje kao rafinirani pjesnik koji pažljivo i znalački bira svoje prethodnike i vješto barata riječima, jer poezija kao autonomna umjetnost i jeste defninirana kao umjetnost riječi. Insistirajući na mediteranskom ambijentu, tako što upućuje na bezbrojne karaketristične mediteranske motive i opuse, Labović svojom poezijom Crnu Goru upisuje u krug medite­ranskih zemalja, koje se smatraju kolijevkom evrop­ske civilizacije i proizvođačima uticajnih (hegemonih, zapadnih) kulturalnih modela. Među brojnim pje­smama ispunjenim mediteranskim ugođajem nalaze se pjesme „Školjka“, „Slike na pijesku“, „Mansarda“…

Lirski subjekt kao proizvod institucije poezije.

Zbirka Ra­sipanje biblioteke aktivira pjesničke kodove koji poezi­ju određuju kao liriku. U lirici se konstruiše lirski su­bjekt, lirsko ja ili lirski glas – svi ovi pojmovi se u nau­ci o književnosti i kritici koriste sinonimno. To lirsko ja govori i govoreći uspostavlja se kao lirski subjekt. Lirski subjekt je subjekt unutar poezije a omogućavaju ga konvencije poezije kao institucije. Ovaj značajan pojam nauke o književnosti podrazmijeva uvjerenje, koje zastupaju mnogi interpretatori poezije, da se u lirskom ja konstituiše istinska neposredovana subjek­tivnost u diskursu čiste i autonomne poezije (Đurić 2009: 322). Ipak, poezija je, kako to objašnjava Ljubeta Labovic - Rasipanje biblioteke - korica 1Rachel Blau DuPlessis, skladište i izraz subjektivnosti i mje­sto gdje se asporbuju i artikuliraju materijali društvene subjektivnosti, gdje se proizvode zamjenice, persone i govorne pozicije (Đurić 2009: 323). Što ovo konkretno znači u diskursu poezije? Na prvom mjestu to znači da je poezija nastala kao područje konstituisanja muškog subjekta koji piše. Taj subjekt izvan teksta pisanjem unutar poezije aktivira njene kodove i na taj način ini­cira artikuliranje/konstituisanje lirskog subjekta, koji je, kako su to pokazale feminističke teoretičarke i teore­tičari, proizveden kao univerzalni lirski subjekt/lirski glas/ lirsko ja. Zato nam se čini da on nije orođen (gen­dered), kao ni subjekt izvan pjesme koji piše. U ime ljudskosti On (subjekt u pjesmi) govori o ljubavi, pat­nji, sreći, žudnji. Radom poezisa to lirsko ja u diskursu poezije interiorizuje spoljašnje prostore, koje opisuje, te sve što je spoljašnje, postaje znak unutrašnjeg stanja lirskog subjekta kao glasa koji kao da u pjesmi nepo­sredno govori iz središta svog iskustva. Pjesnički nam  glas mora objasniti mjesto „čovjeka pod zvijezdama“, pokazujući odnose makro- i mikrokosmosa, onoga što je vječno u prolaznom i svakodnevnom. U poeziji Lju­bete Labovića, ovo se na različite načine pokazuje kako u pjesmama koje govore o samoj pjesničkoj tradiciji te su zbog toga djelimično ili u potpunosti autoreferen­cijalne, ili kada se govori o odnosu oca i sina, porodič­ne tradicije, kada poezija kao mnemotehnika oblikuje lična ili kolektivna sjećanja, ili barata transnacionalnim kulturalnim arhivima među kojima su i biblioteke, itd.

Ljubeta Labovic - 250Zanimljivo je da su u Labovićevoj poeziji pored veli­ke, a to znači dominantne, muške pjesničke tradicije, česte reference i na velike modernistkinje, poput Sylvie Plath, Marine Cvetajeve ili Ingeborg Bachmann, koje predstavljaju marginu svjetskog kanona, što ne znači da je njihova poezija manje značajna, o čemu svjedoči posebno poštovanje koje im Labović u svojoj poezi­ji iskazuje tretirajući ih na isti način i postavljajući ih u istu ravan sa pjesnicima. Na početku zbirke je tako postavljen kao moto citat iz Wirginie Woolf, što signa­lizira da je ova modernistkinja od ključne važnosti za cijelu zbirku, dok je jedan dio zbirke naslovljen „Talasi Virdžinije Vulf“, u zbirci se nalazi i istoimena pjesma, a postoje i u drugim pjesmema referenca na ovaj roman. Ovo ne čudi jer je taj eksperimentalni mo­dernistički roman po načinu pisanja koristio postup­ke koje možemo definisati kao pjesničke. To nas može voditi i ka zaključku da Labović radi sa transformaci­jama žanra bilo koriščenjem referenci koje upućuju na čuvene romane bilo interpoliranjem pjesama u prozi koje djelimično i potencijalno mogu nositi obilježja proznih žanrova – ponovo kao primer može poslužiti „Triptih za nesanicu“. Kao i u ovoj pjesmi, tako i u pjesmama „Fragment o samoći“ i „Preživljavanje no­ći“itd. smenjuju se prozne cjeline sa stihovima. 92

I na kraju, rekla bih da se Ljubeta Labović, ne samo novom knjigom Rasipanje biblioteke, nego i čitavim svojim opusom može uvrstiti u krug autentičnih cr­nogorskih, ali i regionalnih i svjetskih pjesnika. On je učeni pjesnik, pjesnik malih i velikih metropola, pje­snik Mediterana. Rafiniranost sa kojom poeziju shva­ta kao polje nadahnute kreativnosti i način kako u svakoj pjesmi aktivira kulturalne naslage svjetske pje­sničke baštine, govori o tome što je savremena poezija koja želi da se upiše u svjeske trendove.

***

– Pascale Casanova, The World’s Republic of Letters, Harvard University Press, 2007.

– Dubravka Đurić, Poezija teorija rod, OrionArt, Beo­grad 2009.

–Pavle Goranović, „Izvlačenje snova iz tužnog privi­da“, u Nova crnogorska književnost (zbornik), uredio Borislav Jovanović, Plima, 2010, 187–189.

– Borislav Jovanović, „Crnogorski književni urbani­tet…“, u Nova crnogorska književnost (zbornik), uredio Borislav Jovanović, Plima, 2010, 49–68.

– Balša Brković, „Fascinacije labirintom“, u Nova crno­gorska književnost (zbornik), uredio Borislav Jovano­vić, Plima, 2010, 186.

– Božo Koprivica, „Pjesme o ljubavi i smrti“, u Nova crnogorska književnost (zbornik), uredio Borislav Jova­nović, Plima, 2010, 190.

– Lidija Vukčević, „Polifonija značenja ili snoviti ho­mage proteklim vremenima“, u Ljubeta Labović, Neću da se budim, OKF, Cetinje, 2011, 95–97.

– Darija Žilič, „Svijet senzacija i sjećanja“ „Tropizmi“ Zagreb,

 

 

Tagovi: , , , ,

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

April 2017
M T W T F S S
« Mar    
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930