Dragoljub Dragan Šarović – Odlomak iz knjige “Njegoš, haos i preobražaj društva”

 

Poštovani pośetioci, nedavno je iz štampe izašla knjiga “Njegoš, haos i preobražaj društva” autora mr Dragoljuba Šarovića. Objavljujemo odlomak i preporučujemo knjigu gospodina Šarovića u kojoj autor na zanimljiv i spesifičan način analizira Njegoša i njegovo djelo.

 

 

BILJEŠKA O PISCU:

Mr Dragoljub Dragan Šarović je u svojoj, već trideset godina dugoj profesionalnoj karijeri, radio na raznim poslovima-od inžinjera pripravnika u proizvodnji, šefa proizvodnje, nastavnika u školi, sudskog vještaka, direktora sektora u državoj upravi do izvršnog direktora u medijima i saobraćaju. U tom periodu je stekao bogato i različito iskustvo. Bez obzira na prepreke i teškoće na koje je nailazio u radu nikad nije odustao od svog cilja: učiti i usavršavati se.

Objavio je knjige Ljudska strana menadžmenta-crnogorska perspektiva u izdanju DANU, Gdje je nevidljiva ruka i Njegoš haos i preobražaj društva u izdanju MEDEON Podgorica, kao i više stručnih radova iz oblasti upravljanja kvalitetom, upravljanja rizikom i ljudskim resursima. Govori engleski jezik. Otac je troje djece.

 

NJEGOŠ I HAOS

Djejatelni vlastitelj nebesni  

iz haosa zdrobljenih nebesah

poče male stvarati mirove…

Šar će ovaj bit sastavljen mali

od haosa i mračne prašine,

stihije ću na njem poumjerit,

a vremenu nepostojnost dati.

                             Njegoš je na poetski način naslutio postojanje haosa kao pramaterije, praprostora i bezdana, odnosno zijeva praznine između neba i Zemlje iz kojeg se pojavljuju nove forme, djejatelni vlastitelj nebesni iz haosa zdrobljenih nebesah poče male stvarati mirove. Pjesnik ne poistovjećuje haos sa paklom za koji najčešće koristi pojmove ad i tartar izvedene iz grčkog jezika. On je snažnom imaginacijom povezao haos, život i vrijeme, odnosno haos i red, haos i imaginaciju, haos i kreaciju i haos i Kosmos dopuštajući da ga, na neki neobjašnjiv način, haos zavede. Time je pokazao da je duhovno prevazišao patrijarhalnu kulturu iz koje je ponikao koju karakterišu naglašena i stalna kontrola, osuda različitosti, ukidanje nepredvidivosti i sputavanje imaginacije, odnosno potiskivanje haosa kao izvora novih oblika. To čini jasnijom lakoću sa kojom je Njegoš prihvatio prirodno prisutan haos u objašnjenju onoga što se dešava, što je neoboriv dokaz njegove mudrosti, kroz čije je otvorene unutrašnje prozore vidio more haosa iz koga je svojom mrežom imaginacije hvatao ideje.

                             Prepuštajući se povremeno opasnom zavođenju haosa, crnogorski Vladar i Vladika je pokazao da se nije plašio izlaganja sopstvenog Ja haotičnoj stvarnosti, što je za posljedicu imalo lakše kidanje granica sopstvenog ega. Opasnost zavođenja krila se u činjenici da je pjesnikovo razmišljanje, na samoj granici haosa, svakog trena moglo skliznuti u anarhiju. Taj rizik je bio cijena za treperenje Njegoševih misli u rezonanci sa prirodom i Kosmosom i privlačenje sa dovršenjem Božanskom imaginacijom, odakle nastaje njegov veličanstveni pjesnički potencijal.

                             Prethodni stihovi asociraju na razgovor teorijskih fizičara o nastanku Kosmosa i vremena. U njima Njegoš na maestralan način govori o stvaranju svjetova iz haosa. Procesom stvaranja, haos na zemlji nije uništen, već je obuzdan onoliko koliko je nužno da bi u njemu postojao red čime kao cjelina omogućavaju život. U tom smislu stihovi, stihije ću na njem poumjerit, a vremenu nepostojnost dati ne govore o konačnom trijumfu reda nad haosom, nego o poumjeravanju haosa kao elementa Kosmosa komponovanog od vatre, vode, vazduha i zemlje. U pitanju je stvaranje odgovarajućih uslova za život na Zemlji u nepostojnom vremenu, odnosno stalnoj promjeni. Vrijeme nepovratno leti i ne čeka nikoga. Šta god činili ne možemo njegov tok od smjera prema naprijed vratiti nazad.

                             Vrijeme odražava promjenu stanja energije od reda prema neredu ili od koncentrisanog prema raspršenom stanju i u vezi je sa stalnim rastom ukupne entropije Kosmosa, tvoreći da je niko srećan a niko dovoljan, niko miran a niko spokojan. Zahvaljujući nepostojnosti vremena ostvaruje se jedina pravda koja postoji na Zemlji kojoj niko i ništa ne može umaći. Koliko god ljudi gomilali materijalnih bogatstava i ma šta dugo činili da bi odagnali strah od budućnosti i u konačnom, strah od smrti, strelicu vremena nije moguće zaustaviti ili okrenuti.  

Arhangele uma visokoga,

ka duh jedan dovoljno se dižeš…

al’ prostora ne znaš značenije:

prostor mrakah i prostor svjetlosti

koje umom tvojim voobražaš

da se c’jela ova dva prostora

u šar jedan zrakah svijetlijeh

probrate i pravilno sliju,

i šar ovaj da se pruži pravo

u najtanju što mož postić žicu

preko ravni užasna prostora,

ovaj prostor što bi ova žica

sa tančinom sv’jetlom proniknula

u prostoru onom užasnome,

koga kraje ja jedan postižem,

bi ti bio samo jedna točka!

Um je samo jedan bez granice,

svi su drugi kratkovidi umi.

                             Razumijevanje prostora na način mrakah mećem koliko i svjetlosti, posljedica je ograničenosti ljudskog uma. Arhangele uma visokoga, ka duh jedan dovoljno se dižeš…, al prostora ne znaš značenije. Njegošev um, sa jedne strane, prolazi kroz lavirint podsvjesnog, pri čemu se oslobađa zatvora sopstvenog ega, dok je sa druge strane, samospoznajom otvoren ka kosmičkom umu koji kao da u budućnosti sadrži sve moguće forme i interaguje sa sadašnjim dešavanjima. Zahvaljujući tom sudaru nesvjesnog i nebeskog on doseže samu granicu haosa, liniju između reda i nereda, stabilnosti i nestabilnosti, svjetlosti i tame. Ali ni on ne može dalje. Čovjek ne može ono što može Bog, iako između velikog atraktora i sadašnjosti postoji interakcija, koja se manifestuje iskrom božanstvenom.

                             Pjesnik je na granici haosa iskusio prosvjetljenje uviđajući da postoji jedan neograničen um i da je svaka druga sposobnost saznavanja običan razum ograničen egom. Um je samo jedan bez granice, svi su drugi kratkovidni umi. Božji um! Kosmički haotični atraktor! Na rubu haosa vidljiva je doza pjesničkog čovjekoljublja. On više ne djeluje pod uticajem sopstvenog ega, već na osnovu trenutne situacije. Sposobnost suprotstavljanja misaonom klizanju u turbulenciju na granici haosa dodatno podspješuje dotok energije iz okruženja, koju pjesnik ne troši na održavanje ličnog unutrašnjeg, zatvorenog i kontrolisanog stanja, već na stvaranje poetskog bogatstva.

                             Kad bi ljudi zamislili da prostore svjetlosti i tame u šar jedan zrakah svijetlijeh preobrate i pravilno sliju, pa da tako dobijenu kuglu poput ogromnog klupka najtanjeg konca, raspliću preko tog beskonačnog prostora, prostor koga bi na kraju obuhvatao taj najtanji konac bi ti bio samo jedna točka! Ovđe je Njegoš demonstrirao sposobnost velikih pjesnika da na veličanstven način govore o stvarima koje su možda izvan njihovog razumijevanja i da zajedno sa umjetnicima čine jedan manji dio ljudskog roda, koji se nikad previše ne zamara naučnim tretmanom raznih prirodnih pojava uključujući i haos. Oni svojim djelima, imaginacijom i kreacijom oživljavaju haos stalno i iznova i tako grade i održavaju mostove između umjetnosti i nauke, nereda i reda, logike i intuicije, kreacije i imaginacije kvareći još uvijek duboko ukorijenjenu naučnu sliku o predvidivosti svijeta i Kosmosa.

                             Sasvim je očigledno da kroz istoriju čak ni ovi pojedinci kao živi dokaz koegzistencije haosa, imaginacije, kreacije i reda nijesu bitnije uticali na promjenu višemilenijumske navike potiskivanja haosa od strane nauke koja je ostavila teške ekološke posljedice na Zemlju. Naslućujući svuda i u svemu prisutan haos kao izvor novih formi, Njegoš se posebno obratio onima, koji iz čaure vlastitog ega, odvojeni od prirode, svijeta i Kosmosa nazivaju ludim one koji su te granice probili i stopili se sa prirodom, svijetom i Kosmosom i u konačnom sami postali svijet, priroda i Kosmos.

Budalama kad bi vjerovali,

poete su pokoljenje ludo,

Našu sferu da noć ne polazi,

bi l’ ovako lice neba sjalo?

Bez ostrijeh zubah ledne zime,

bi l’ toplote blagost poznavali?

Bez budalah tupoga pogleda

bi l’ umovi mogli blistat sv’jetli…?

Sve divote neba i nebesah…,

mirovi li al’ umovi bili…,

što je skupa ovo svekoliko

do opštega oca poezija?

Zvanije je svešteno poete.

 

glas je njegov neba vlijanije,

luča sv’jetla rukovoditelj mu,

dijalekt mu veličestvo tvorca.

                             Njegoš u prethodnim stihovima potencira uzvišenost pjesništva. Na stvaranje i glas poeta utiče nebo koje je i koncept haosa. Glas je njegov neba vlijanije. Duh pjesnika je iskra besmrtne kosmičke svjetlosti luča sv’jetla rukovoditelj mu. Time pjesnički poziv postaje sveta dužnost koja ima božansko porijeklo zvanije je svešteno poete, dok je jačina njegovog izraza sjaj i veličanstvenost tvorca. Uostalom, sve divote neba i nebesah…, šta je skupa ovo svekoliko do opštega oca poezija. Zato, budalama kad bi vjerovali, poete su pokoljenje ludo. Kao svi ljudi i pjesnici rođenjem nasljeđuju sposobnost stvaranja slika, odnosno božansku imaginaciju koja, paradoksalno, postoji istovremeno sa haosom u božanskom poretku.

                             Za raziku od većine, poete i umjetnici imaju naglašenu sposobnost rezonance sa ljepotom iz koje proističe stvaranje onoga što razumiju, ali često i onoga što je izvan njihovog poimanja. Zbog toga nazivati pjesnike ludim i potpuno zanemarivati njihove poruke, mogu samo budale. Poruke poeta i umjetnika u sukobu su sa opšte prihvaćenom i važećom naučnom vizijom Fransisa Bekona, koja svijetli kao buduća obećana zemlja, kojoj će nauka i tehnologija donijeti materijalno i svako drugo blagostanje. Zemlja u kojoj će teći med i mlijeko, zahvaljujući naučnoj kontroli nad prirodom i njenim pokoravanjem čovjeku. Svijet poeta i umjetnika uviđa pogubnost takvih ideja po ekološki sistem planete i to intuicijom i imaginacijom, na kreativan način, saopštava kroz svoja djela.

                             Vjekovna jednostranost nauke izostavljala je cjelinu i slavila djelove. Ignorisala je haos i tražila red. Kad se traži samo jedno, onda ono drugo postaje suvišno. Noć i dan, zima i toplota, budala i pametan dvije su strane iste medalje. Bez ostrijeh zubah ledne zime, bi l’ toplote blagost poznavali? Bez budalah tupoga pogleda bi l’ umovi mogli blistat sv’jetli…? To su granične oblasti koje poete i umjetnici stalno posjećuju jer nije moguće spoznati jednu bez druge, niti cjelinu bez obje. Red i haos su takođe, dvije strane iste medalje. Upravo haos najbolje zna tajnu reda, mnogo bolje i od njega samog. Haos je tajni agent reda kaže Džejms Glajk u knjizi Haos.

Gledao sam Getsimansku baštu,

ocrnjenu strašću i izdajom.

Svetu lampu lud vjetar ugasi!

Smiješna su svojstva naše zemlje,

punana je ludijeh premjenah.

Priroda se svakolika pitá

sunčanijem čistijem mlijekom;

u plamen se i ono pretvara,

danas žeže što jučer njivljaše.

                             Nije nimalo čudno što je ideju reda u haosu Njegoš saopštio već u prvoj polovini devetnaestog vijeka, mnogo prije Lorenca, čime je pokazao da poete dosežu stvari koje u naučnom smislu ne moraju razumjeti. Razog za to nalazi se u činjenici da glas je njegov neba vlijanije, luča sv’jetla rukovoditelj mu, dijalekt mu veličestvo tvorca. Njegoševoj intuiciji, kojom je naslutio haos, pozavidio bi čak i mudrac među mudracima, briljantni matematičar Mičel Fajgenbaum. Osim reda i haosa, pjesnik govori o vječnoj nepredvidvosti i čestoj destruktivnosti promjena kao radikalnim transformacijama ponašanja, što je drugo ime za bifurkacije opisane od strane haosologa, kao stanice na putu u haos u kojima se o daljem ponašanju sitema ne zna, praktično, ništa.

                             Bifurkacija kao metafora dileme i izbora prisutna je duboko u ljudskoj svijesti, od svakodnevnih situacija do sudbinskih životnih prilika. Od banalnog izbora između izvođenja kućnog ljubimca ili izlaska sa društvom, do krupnih pitanja opstanka neka bude borba neprestana, neka bude što biti ne može. U ovim stihovima odslikava se Njegoševa misao o vremenu kao sceni postojanja slobodne Crne Gore, kao svršenog čina, sve dok god postoji energija borbe za njenu slobodu, uprkos suprotnim, nezdravim težnjama kojima se pokušava dokazati da je to paradoks. Ovđe nije u pitanju protivrječnost, već jedinstvo suprotnosti u kome nešto može biti i ono što jeste i ono što nije. Time se u uslovima u kojima se okupacija i ugrožavanje opstanka crnogorskog naroda nameću kao konačna sudbina, održava otvorenost sistema zahvaljujući kojoj je moguće čudo opstanka slobodne Crne Gore.

                             Čak i u Getsimanskoj bašti, mjestu Hristovih molitvi i njegovog tajnog sastajanja sa sljedbenicima, postoji bifurkacija povezana sa Judinom izdajom, padom i jačanjem lošeg i negativnog. Gledao sam Getsimansku baštu, ocrnjenu strašću i izdajom. Takve radikalne promjene ponašanja, sa druge strane razuma i iskustva, znaju biti toliko destruktivne i nepravedne da smiješna su svojstva naše zemlje, punana je ludijeh premjenah. Bifurkacije, jedan od najvažnih termina u haosologiji, potencijalno su prisutne i vrebaju priliku da pokažu svoju moć. Na primjer, Sunce je hrana biljnom i životinjskom svijetu. Ljudi žive od Sunca. Sunčevi zraci kroz proces fotosinteze udahnjuju život prirodi i održavaju njenu vitalnost, pa su duhovna hrana cijeloj prirodi, priroda se svakolika pitá sunčanijem čistijem mlijekom. Međutim, hrana Sunca u prevelikim količinama može voditi dezintegraciji danas žeže što jučer njivljaše. Ono što danas omogućava život, sjutra isti može ubiti. Današnji uzrok uspjeha, sjutra može biti uzrok neuspjeha. Iako bez Sunca i ljubavi nema života, previše Sunca i ljubavi može opasno ugroziti život.