Poštovani posjetioci, nakon teksta “Crna Gora se voli radom“, ekskluzivno objavljujemo novi tekst Dragoljuba Šarovića “Besplatan ručak”.

 
 

Dragoljub Šarović

Besplatan ručak

 

Dragoljub SarovicRođen u Nikšiću. Osnovnu i srednju školu završio u Podgorici. Diplomirao na Mašinskom fakultetu Univerziteta Crne Gore 1983. godine. Kasnije magistrirao na Ekonomskom fakultetu u Podgorici iz oblasti kvaliteta i upravljanja kvalitetom. Radio je kraće vrijeme u prosvjeti kao nastavnik, zatim na mjestu šefa proizvodnje u industriji građevinskih mašina RD u Podgorici, pa u državnoj upravi kao direktor sektora za investiciono i tekuće održavanje. Osam godina (od 2002. do 2009.) bio je izvršni direktor Pobjeda AD iz Podgorice. Nakon toga, do pred kraj 2011.godine, radio kao izvršni direktor Željezničkog prevoza Crne Gore AD. Trenutno je zaposlen u Montecargo AD iz Podgorice na mjestu menadžera za Integrisani menadžment sistem.

Objavio je dvije knjige: Ljudska strana menadžmenta-crnogorska perspektiva (2009.god.) i Gdje je nevidljiva ruka (2013. god.). Takođe, u međunarodnim časopisima, objavio je više stručnih radova na temu kvaliteta, kreativnosti i upravljanja kvalitetom. Govori i piše engleski jezik. Otac je troje odrasle djece. Živi u Podgorici.

 

Besplatan ručak

Izraz nema besplatnog ručka je metafora koja govori da je nemoguće dobiti nešto za ništa. Prvi su ga počeli koristiti Nobelovac Milton Fridman duhovni nasljednik Adama Smita i pisac Robert Hajnlajn. Ova izreka je nastala još u vrijeme zlatne groznice na američkom zapadu. Pošto su kopači zlata, uglavnom, provodili svoje slobodno vrijeme u ondašnjim kafanama, uz čašicu alkohola, dolazilo je do čestih svađa i tuča. Posljedice su bile oštećenja enterijera i lom inventara. Tražeći način da riješe ovaj problem vlasnici kafana su se dosjetili da gostima koji poruče više od dva pića posluže besplatan ručak. Razlozi su bili jednostavni. Jelo je sprječavalo brzo pijanstvo, gosti su naručivali više pića, trošili više novca nego ranije, kafandžije su povećavale svoje prihode a rizik po lokal je bio manji. U trenutku kad su kopači zlata to shvatili nastala je izreka nema besplatnog ručka.

Današnji ekonomisti tvrde to isto. Drugim riječima, oni nas upozoravaju da se ne može dobiti nešto za ništa. Kad se nešto daje besplatno to odmah bode oči jer se svi pitaju ko to plaća. Platilac je najčešće država koja za te svrhe koristi novac koji prikuplja od poreskih obveznika. Ova činjenica je najjači argument protivnika besplatnog ručka, jer nije u redu da država jednima uzima da bi drugima davala. Ipak, u ovoj argumentaciji se ne vodi računa o čitavom nizu posljedica koje su trenutno nevidljive a dugoročno koštaju državu (poreske obveznike) mnogo više. Posljedice su duhovne i materijalne prirode jer je ručak, kao i sve drugo, medalja sa dvije strane. Bojim se da njegovi protivnici žele vidjeti samo jednu. U tom slučaju brane svoj stav koristeći se poluistinom.

Da bi poluistina o besplatnom ručku postala istina mora se dopuniti drugom polovinom. Gdje je njena druga polovina? Ona je u rukama onih koji su ostali bez posla i onih koji su formalno zaposleni a mjesecima ne primaju platu. Pri tome su zapali u teškoće krivicom drugih. Za njih bi ručak koji bi dobijali bio besplatan. Šta je sa onima koji bi ga plaćali? I za njih bi on bio besplatan samo što se to ne vidi odmah. Kako? Siromaštvo je uzrok raznih problema. Ono prosto tjera mnoge osobe na nezakonito ponašanje. Krađe, prevare, otmice i ubistva se drastično uvećavaju. Porodice se raspadaju. Kad njihov broj dostigne nekoliko hiljada to postaje društvena pojava. Siromaštvo je problem ne samo siromašnima nego i onima koji su imućni. Nije lako živjeti u takvom okruženju, pošto i bogati postaju meta raznih napada.

Moralno razaranje cijelog društva je toliko da se ono pod hitno mora spašavati. Jedna od prvih mjera za njegov spas je serviranje besplatnog ručka. U tom poslu država mora odigrati glavnu ulogu. Ona bi, između ostalog, trebalo da podstiče bogate da doniraju sredstva za posluženje ručka siromašnima. Da bi donacije bile dobrovoljne one moraju proisteći iz situacije u kojoj bogati pametno shvataju svoj lični interes. To znači da se taj proces ne bi smio voditi na način kako su to uradili vlasnici kafana na američkom zapadu. Ako bi se postupilo po tom receptu negativne posljedice akcije bi bile gore nego da ona nije ni započinjana. Učešće bogatih u ovakvom poduhvatu je neophodno jer to doprinosi stvaranju povoljnijeg ambijenta za život. Jednostavno, smanjuje se neprijateljstvo onih koji nemaju prema onima koji imaju.

Adam Smit, otac tržišne ekonomije, je tvrdio da u svakom poslu obje strane treba da dobiju ono što žele. Zato se mora pomoći onima koji su, zaslugom drugih, ostali kratkih rukava. To je u njihovom interesu ali i u interesu društva. Oni koji svjesno i dobrovoljno plaćaju ručak rade u korist drugih, takođe, iz sopstvenog interesa jer im u prilog ide stabilnost koja proističe iz povećanja sinergije sistema. Zanimljiva situacija. Svi učesnici u ovom poslu (bogati, siromašni i država) istovremeno zadovoljavaju svoje sebične interese. Savremeni francuski filozof Komte bi za takvu situaciju rekao: trijumf sebičnosti jednako trijumf solidarnosti. Solidarnost je maksimalna. To je dobro za dušu ali i za biznis.

U suprotnom, ako nema besplatnog ručka, tenzije u društvenom sistemu mogu previše narasti i izazvati njegovu dezintegraciju. To bi najmanje odgovaralo, upravo onima, koji najviše imaju. Zato bi bilo glupo ne otvoriti srce i na taj način omogućiti onima koji nemaju, ne svojom krivicom, da biološki opstanu i sačekaju bolje vrijeme za sopstveno reaktiviranje kroz novo zapošljavanje. Drugim riječima, treba ima davati ribu dok im se ne omogući da je sami love. Što prije počnu loviti to će biti bolje za njih i okruženje. Slijedi da društvo koje se protivi besplatnom ručku, na duži rok, plaća višestruko veću cijenu.

Pretpostavljam da se mnogi neće složiti uporno tvrdeći da u ekonomiji nema ništa besplatno. Međutim, u konkretnom slučaju, to ipak nije tako. Ne daje se nešto za ništa. Upravo je suprotno. Sa aspekta očuvanja mira, fizičkog i psihičkog zdravlja, smanjenja siromaštva i kriminala, očuvanja stabilnosti i rasta produktivnosti nacije daje se zanemarljivo malo za mnogo. Osim toga, ljudi to pamte pa su spremniji na konstruktivniji pristup rješavanju raznih društvenih problema.

 
 

 

Tagovi: ,

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

October 2017
M T W T F S S
« Sep    
 1
2345678
9101112131415
16171819202122
23242526272829
3031