Dragoljub Šarović – Crna Gora mikro država?

 

 

Dragoljub Šarović

Crna Gora mikro država?

 

 

Dragoljub SarovicRođen u Nikšiću. Osnovnu i srednju školu završio u Podgorici. Diplomirao na Mašinskom fakultetu Univerziteta Crne Gore 1983. godine. Kasnije magistrirao na Ekonomskom fakultetu u Podgorici iz oblasti kvaliteta i upravljanja kvalitetom. Radio je kraće vrijeme u prosvjeti kao nastavnik, zatim na mjestu šefa proizvodnje u industriji građevinskih mašina RD u Podgorici, pa u državnoj upravi kao direktor sektora za investiciono i tekuće održavanje. Osam godina (od 2002. do 2009.) bio je izvršni direktor Pobjeda AD iz Podgorice. Nakon toga, do pred kraj 2011.godine, radio kao izvršni direktor Željezničkog prevoza Crne Gore AD. Trenutno je zaposlen u Montecargo AD iz Podgorice na mjestu menadžera za Integrisani menadžment sistem.

Objavio je dvije knjige: Ljudska strana menadžmenta-crnogorska perspektiva (2009.god.) i Gdje je nevidljiva ruka (2013. god.). Takođe, u međunarodnim časopisima, objavio je više stručnih radova na temu kvaliteta, kreativnosti i upravljanja kvalitetom. Govori i piše engleski jezik. Otac je troje odrasle djece. Živi u Podgorici.

 

Crna Gora mikro država?

Upitnik u naslovu ne znači da sam protiv ideja koje Crnu Goru vide kao mikro državu. Međutim, sigurno sam protivnik onih koje je vide kao makro državu. Ovdje se neću baviti idejom profesora Veselina Vukotića o Crnoj Gori kao mikro državi na način za i protiv već želim, prije svega, razmotriti moguće metode njene realizacije. U tom cilju ću pokušati da odgovorim na pitanje iz naslova sa aspekta demokratije, odnosno vladavine naroda. Sasvim je normalno da ogromna većina naroda, praktično, ne zna ništa o jednom tako kompleksnom i važnom pitanju. Zato se postavlja pitanje kome prepustiti posao stvaranja mikro države? Ogromnoj većini laika ili maloj grupi stručnjaka? Logika i zdrav razum nam govore da prednost treba dati stručnjacima. Na prvi pogled u tome nema ništa sporno. Međutim, upravo nas ta logika uvodi u ozbiljan problem. U trenutku kad sve prepustimo stručnjacima dajemo vlast ubjedljivoj manjini, koja o svemu odlučuje po sopstvenom nahođenju. Savremeni francuski filozof Andre Komte je takvu situaciju nazvao tiranija stručnjaka. Zašto bi to bio problem? Zato što kad svu vlast imaju stručnjaci, a većina se ništa ne pita, onda to nije demokratija.

Drugi način na koji bi se mogla napraviti mikro država počiva na konceptu minimalnog učešća države u ekonomskom životu. Po tom konceptu tržište rješava najveći broj veoma važnih pitanja. Jednostavnije rečeno, tržište odlučuje o najbitnijem. Čini se da je to sasvim u redu, jer smo svi za tržišnu ekonomiju. Međutim, ništa nije onako kako izgleda. Zašto? Tržište vlada i većina se tu ništa ne pita. Analogno prethodnoj situaciji, na djelu je tiranija tržišta. Pošto je tržište mehanizam za stvaranje i uvećavanje bogatstva slijedi da je na vlasti kapital, odnosno manjina koja ga posjeduje. Zato ni to nije demokratija.

Kombinacijom dva prethodno navedena načina takođe je moguće realizovati ideju mikro države.  Takav model, vladavine stručnjaka i tiranije tržišta je viđen u Čileu dok je na vlasti bio general Augusto Pinoče, koji je državnim udarom oborio sa trona socijalistu Salvadora Aljendea. Nakon početnih par godina Pinoče je vlast povjerio stručnjacima ultraliberalima. Među njima je bilo i nekoliko učenika i kolega nobelovca Miltona Fridmana. Podsjećam da ultraliberalima zovemo one koji zastupaju ideju da je sve na prodaju. Na vlasti u Čileu je bila krajnja desnica ultraliberalnog ekonomskog koncepta, koji podrazumijeva totalnu privatizaciju, slobodne cijene, totalnu otvorenost tržišta,…U roku od nekih deset do petnaest godina došlo je do značajnog rasta čileanske ekonomije. Ali i tu je postojao ozbiljan problem. Znamo da je Pinočeov Čile bio diktatura a ne demoktatija.

Pristup stvaranju mikro države tiranijom tržišta, odnosno minimiziranjem uloge države u ekonomiji, najčešće vodi izdvajanju moćne grupe bogatih pojedinaca na samom vrhu društvene piramide. Zašto je to problem? Zato što istorija pokazuje da kad neka interesna grupa ima previše novca i moći onda ona, po prirodi stvari, nameće one politike i zakone koji tu moć uvećavaju na štetu ubjedljive većine. Nobelovac Džozef Štiglic kaže da u slučaju velike koncentracije novca na vrhu društvene piramide običan građanin manje troši ili prestaje da troši, ako nema nekog vještačkog podsticaja. Takav, jednosmjeran tok novca od dna ka vrhu smanjuje ukupnu potrošnju, jer bogate osobe troše u masi manje od onih sa nižim primanjima. Na primjer, uzmimo osobu koja ima godišnje prihode od deset milona eura. Neka se ta osoba sa svojom porodicom rasipnički ponaša i potroši za godinu dva miliona eura. Njoj će na kraju ostati osam miliona. Pri tome mislim na strukturu potrošnje koju ima ogromna većina građana. Pretpostavimo sada da smo tih deset milona eura podijelili na deset hiljada siromašnijih građana. To znači hiljadu po građaninu. Šta bi se desilo? Svih deset miliona bi bilo potrošeno u toku te godine. Očigledno je da većina običnih građana troši u masi više od ekstremno bogatih. Štiglic kaže da je u pitanju zakonitost koju je praksa odavno potvrdila.

Koncentracija novca u malo ruku na vrhu društvene piramide dodvodi do smanjenja ukupne tražnje i povećanja ponude. U tim uslovima je neminovan rast nezaposlenosti. Praksa pokazuje da se radi o cikličnoj pojavi, pa novi ciklus dovodi do novog pada potrošnje i zaposlenosti. Na taj način se uvećava društvena nepravda, jer oni koji stvaraju novu vrijednost žive sve siromašnije. Slijedi da koncentracija privredne i finansijske moći, koja je rezultat tiranije tržišta, u rukama malog broja bogatih pojedinaca drastično povećava nepravdu u društvu i time ga čini opasno nestabilnim. To je osnovni problem u pristupu stvaranja mikro države tiranijom tržišta.

Sa druge strane, maksimalno jačanje uloge države u našim životima zagovaraju mnogi sa vrha društvene piramide. Oni se uporno protive ideji mikro države, širenjem straha u javnosti. Takve reakcije nailaze na odobravanje većine, jer znamo da ono što je nerazumljivo i nepoznato može biti izvor našeg straha. Međutim, njihovo protivljenje nije briga za druge i rezultat straha od novog i nepoznatog, jer oni vrlo dobro znaju šta znači ostvarenje te ideje. Svjesni su da bi dobro organizovana i na zdravim osnovama uspostavljena mikro država opasno ugrozila njihove postojeće, nezaslužene privilegije i otkrila minorne mogućnosti i kompentencije.

Čini se da nemamo puno izbora. Tiranijom tržišta se može napraviti mikro država. Jačanjem uloge države u ekonomiji ona se sigurno ne može ostvariti. Pri tome, treba imati na umu da je važniji način ostvarenja cilja od samog cilja (mikro države). Zašto? Ako bi rezultati tiranije tržišta bili nezaposlenost, bijeda, nepravda i gubitak smisla onda je to loš i neprihvatljiv put. U tom slučaju bi osjećaj da ne služimo ničemu bio nepodnošljiv. Osim toga, protivnici mikro države bi imali praktičnu potvrdu ispravnosti svojih stavova. Svakodnevne teškoće ogromne večine stanovništva bi im išle u prilog. Rezultat takvog scenarija bi mogao biti Hajekov Put u ropstvo. U pitanju je knjiga Fridriha Hajeka, kultnog političkog teoretičara, u kojoj se on bavi problemom slobode pojedinca u planskom društvu.

Ipak nije sve izgubljeno. To što put stvaranja mikro države tiranijom tržišta povećava nepravdu, jer se moć i novac koncentrišu na vrhu društvene piramide, odnosno u rukama onih koji imaju kapital, ne znači da ideju Crne Gore kao mikro države treba odbaciti. Naprotiv, treba raditi na njenoj realizaciji. Ključno pitanje je kako? Već sam rekao da je za nas važniji način ostvarivanja mikro države od samog tog cilja. Problem je na koji način uskladiti tiraniju tržišta i demokratiju? Ovdje se odmah nameću najmanje dvije dileme. Prva je kako realizovati mikro državu bez zloupotrebe demokratije? Druga je kako ograničiti tiraniju tržišta, kad ono počne dramatično ugrožavati uslove života pa i sam život najvećeg broja građana?

Demokratija se ne svodi samo na suverenost vlasti. Ona je i vječita borba svakog pojedinca, grupe i udruženja protiv njene zloupotrebe. Glavna oruđa građana u tom poslu, po francuskom filozofu Alainu (pseudonim od Émile-auguste Chartier), su otpor i poslušnost. Poslušnošću se obezbjeđuje red, dok se otporom obezbjeđuje sloboda. Bez otpora bismo imali tiraniju umjesto demokratije. U konkretnom slučaju bi to bila tiranija kapitala. Zato je, osim porijekla vlasti, izuzetno važna građanska kontrola kojom se ograničava ta vlast. Granice su moral svakog pojedinca, zdrav razum pri odlučivanju, rad za opšte dobro i prirodni zakoni. Bez ovih granica to bi bilo tržište koje bi razorilo ne samo sebe, već i samu državu. Ovdje je posebno važna uloga politike, odnosno onoga što Spinoza naziva moć mnoštva. Moć mnoštva ne samo da formira institucije poput parlamenta i vlade, već ih prosto ograničava različitim kombinacijama za i protiv određenih rješenja. Zato je osnovna uloga državnih institucija, kao što su parlament i vlada, da spriječe podčinjavanje prava i politike tržištu. Bila bi velika greška ako bi to pokušali ostvariti iznutra, pojačanim miješanjem države u ekonomiju.

Slobodno tržište ima tendenciju da suvereno vlada. Upravo to u ovom poslu treba izbjeći. Zašto? Već je rečeno da tiranija tržišta dovodi do koncentracije bogatstva i moći u rukama manje grupe bogatih. Suverena vlast grupe bogatih može mijenjati i ukidati zakone koji joj ne odgovaraju i donositi nove koji joj, za razliku od većine stanovništva, idu na ruku. Posljedica je da više ne vlada narod već kapital, odnosno oni koji ga posjeduju. Demokratska država ne može postojati ako nije pravna država. U njoj narod stvara zakone a ne moćne grupe i pojedinci. U skladu sa tim, narod može mijenjati, ukidati i praviti zakone, ali ih ne može kršiti. Drugim riječima, narod mora poštovati sopstvene zakone. To je pravna država. Po njoj se demokratija razlikuje od svake diktature i tiranije, uključujući narodnu i tržišnu. Poenta je da u demokratskoj zemlji zakonodavac nije posljedica tržišta, već suverene volje naroda.

Komte kaže da ako prepustimo ekonomiju samoj sebi sve što je moguće uvijek će se dogoditi, pod uslovom da postoji tržište. U tom slučaju ekonomski učinci mogu biti opasni po ljudsku i ekološku održivost. Ako ne postoje ekonomske granice za ekonomiju tj. ekonomija ne može samu sebe ograničiti, slijedi da ograničenje mora doći spolja. Od koga? Od politike i prava. Od demokratske države i zakona. Primjer: Ko će nam reći imamo li pravo trgovati drogom? Zakon koga donosi zakonodavac, odnosno predstavnici naroda u parlamentu. Što se morala tiče, on je stvar svakog pojedinca a ne ekonomije. Zato treba raditi na njegovom povratku u našu svakodnevicu, jer je on snažan spoljašnji faktor koji ograničava tiraniju tržišta.

U izgradnji mikro države se moramo suočiti sa postojećom kulturom, koja se karakteriše kratkoročnim interesima, instant rezultatima, ostvarivanjem ličnih interesa na štetu drugih, zanemarivanjem negativnog uticaja biznisa na ekološki sistem. Tu kulturu nije moguće promijeniti bez promjene motiva koji je pokreću. Promjena motiva je jedini stabilan put ka promjeni ponašanja kažu Zohar i Maršal u knjizi Raskrinkana ekonomija. Potrebno je usvojiti dugoročne strategije kojima se negativni motivi, povezani sa postojećom kulturom (strah, bijes, pohlepa, samodokazivanje…) slabe pozitivnim motivima (istraživanje, sarađivanje, unutrašnja moć, ovladavanje, kreativnost,…). Na osnovu tako koncipiranih strategija može se preći iz sadašnjeg u novi scenario, u kome bi se profit ostvarivao iz bogatstva akumuliranog na zdravoj slobodnoj konkurenciji i smitovskoj solidarnosti (daj mi ono što želim dobićeš ono što želiš-Adam Smit otac tržišne ekonomije). Samo na taj način je moguće pomiriti lične i opšte interese. Jednostavno rečeno, nužna je promjena naše postojeće mentalne paradigme. Politika, kao moć mnoštva, obrazovanje i vaspitanje imaju neprocjenjivo važne uloge u tom procesu. Zato, gradimo Crnu Goru kao mikro državu u skladu sa veličinom njene privrede, na principima zdrave slobodne konkurencije, pravne države i poštovanja demokratije. Ove ideje su vrijedne poštovanja i napora.