Poštovani posjetioci, objavljujemo tekst “Crna Gora se voli radom” Dragoljuba Šarovića. Zahvaljujemo se gospodinu Šaroviću na ovom veoma zanimljivom i poučnom tekstu, koji preporučujemo svim našim čitaocima. 

 

 

Dragoljub Šarović

Crna Gora se voli radom

 

Dragoljub SarovicRođen u Nikšiću. Osnovnu i srednju školu završio u Podgorici. Diplomirao na Mašinskom fakultetu Univerziteta Crne Gore 1983. godine. Kasnije magistrirao na Ekonomskom fakultetu u Podgorici iz oblasti kvaliteta i upravljanja kvalitetom. Radio je kraće vrijeme u prosvjeti kao nastavnik, zatim na mjestu šefa proizvodnje u industriji građevinskih mašina RD u Podgorici, pa u državnoj upravi kao direktor sektora za investiciono i tekuće održavanje. Osam godina (od 2002. do 2009.) bio je izvršni direktor Pobjeda AD iz Podgorice. Nakon toga, do pred kraj 2011.godine, radio kao izvršni direktor Željezničkog prevoza Crne Gore AD. Trenutno je zaposlen u Montecargo AD iz Podgorice na mjestu menadžera za Integrisani menadžment sistem.

Objavio je dvije knjige: Ljudska strana menadžmenta-crnogorska perspektiva (2009.god.) i Gdje je nevidljiva ruka (2013. god.). Takođe, u međunarodnim časopisima, objavio je više stručnih radova na temu kvaliteta, kreativnosti i upravljanja kvalitetom. Govori i piše engleski jezik. Otac je troje odrasle djece. Živi u Podgorici.

 

Crna Gora se voli radom

Školski drug mi je nedavno ispričao razlog konflikta sa poslodavcem. Ne priznajem da iko voli Crnu Goru više od mene, otelo bi se direktoru u žaru diskusije. Zatim bi nastavio: Istina je ono što ja kažem, jer sam ja tvoj poslodavac. Ja sam tvoj gazda. Trpio je školski neko vrijeme a onda je u jednom dahu saopštio: Ti si poslodavac i gazda. Ti kažeš da te moram voljeti jer si direktor, da te se moram plašiti jer si jak i da te moram poštovati jer imaš puno para. To što pričaš je smiješno. Olakšao je sebi, ali je ostao bez posla. Nije mi žao, nijesam se pokajao. Čak se osjećam lijepo kad se sjetim, rekao mi je, duboko uvlačeći dim cigarete uz gutljaj kraćeg espresa u jednom podgoričkom kafeu.

Mnogo puta sam čuo slične izlive ljubavi prema Crnoj Gori. Skoro da kod nas nema pojedinca koji ne misli da je baš on najviše voli. Lijepo je to čuti. Međutim, u istinitost tako sugestivnih i zvučnih izjava nikad nijesam do kraja povjerovao. Zašto? Zato što nijesu potkrijepljene vidljivim dokazima. Takođe, sugerišu da ljubav dolazi spolja. Takvo shavatanje je potpuno pogrešno. Ne može se voljeti nečija titula, fizička snaga, položaj na društvenoj ljestvici, posao, kuća ili novac. Ako postoje osjećanja prema takvim stvarima onda je to prije zavist nego ljubav. Osim toga, sve prolazi. Funkcije traju određeno vrijeme. Novac dolazi ali se i troši. Djeca odrastaju i odlaze. Školski drugovi i prijatelji su raštrkani po svijetu u potrazi za poslom i boljim životom. Šta ostaje uprkos fizičkoj udaljenosti? Ostaje prava ljubav, koja dolazi iz unutrašnjosti našeg bića.

Kako ćemo znati koliko volimo svoju zemlju? Testirajmo sebe tako što ćemo iz naše glave izbrisati privilegije, interese, dužnosti, službene automobile, službene puteve, moć i uticaj po osnovu položaja. Nakon što se oslobodimo ovih razloga, ono što ostane je ljubav prema državi. Koliko nas smije stati ispred ogledala, pogledati se u oči i uraditi ovakav test? To ne znam. Međutim, prilično sam siguran da se ne bi smjeli testirati oni koji bezobzirno sijeku i pale šume, zagađuju vazduh i vodu, formiraju deponije otpada gdje stignu itd. Takođe, pred ogledalo ne bi smjeli ni crnogorci po zanimanju. Oni znaju razloge svoje ljubavi. Čim bi nestale privilegije i funkcije njihova ljubav bi se istopila. Brzo bi potražili novu, dok bi o bivšoj pričali sve najgore.

Za razliku od njih, izjave ljubavi mnogih ljudi prema Crnoj Gori djeluju iskreno i uvjerljivo jer oni nemaju slične razloge. Čini se da njihovo osjećanje pripadnosti i povezanosti sa državom ništa ne može pomutiti. Čak i kad država ne ispunjava njihove nade oni su i dalje uz nju. Međutim, tu postoji jedan problem. U pitanju je dužnost a ne ljubav. Zašto? Zato što ove ljude njihova osjećanja drže u mjestu. Drugim riječima, ne motivišu ih na djelovanje. Stiče se utisak da su zamrznuti strahom od posla koji bi morali raditi. Zato i oni radije koriste veze i prečice da bi dobili nešto, bez ikakvog truda i po principu, ti meni danas ja tebi sjutra.

Logično se nameće pitanje zašto se onda ljudi usavršavaju? Zašto ljudi rade na sebi? Osnovni razlog je što vole sebe. Čovjek koji radi na sebi voli i sebe i druge. Slijedi da je ljubav rad. To važi i za državu. Crna Gora se ne voli privilegijama i funkcijama, očekivanjem pomoći, galamom po kafanama, junačenjem i busanjem u grudi. Država se voli radom u kući, školi, bolnici, fabrici, crkvi, ministarstvu, medijima, na sportskom terenu, na njivi, u pozorištu, policiji, vojsci, sudstvu itd. Većina stvari na ovom svijetu se može kupiti: kuće, avioni, pažnja, seks, djeca, pripadnost, uzbuđenje, lojalnost, obrazovanje itd. Ono što nije moguće kupiti ali ni prodati je ljubav. Nema te magije pomoću koje je se to može uraditi. Za pravu ljubav nijesu potrebni razlozi i naređenja. Ona spontano, sama po sebi, motiviše, osnažuje volju i pokreće ljude. To je dvosmjerna ulica u kojoj se istovremeno daje i prima. Zato je potrebno da nam Crna Gora dopusti da je volimo radom. Što prije to bolje, jer će uzvraćena ljubav donijeti najljepše plodove za obje strane.

 

 

 

Tagovi: ,

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

February 2017
M T W T F S S
« Jan    
 12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
2728