Poštovani pośetioci, objavljujemo tekst dr Gorana Sekulovića “Skener (za) duše”, koji predstavlja njegov osvrt na knjigu poezije “Ostajem u pjesmi” autorke Branke Vojinović Jegdić. Srdačno se zahvaljujemo gospodinu Sekuloviću koji je omogućio da integralno objavimo tekst. 

Objavljivanje sadržaja na našem portalu ima potpuno neprofitni karakter i služe isključivo u edukativne svrhe. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja sa našeg portala i dalje reprodukovanje u drugim medijima bez odobrenja autora.

 

Goran Sekulović

 Knjiga poezije ‘’OSTAJEM U PJESMI’’ Branke  Vojinović Jegdić

Skener (za) duše

 

Brankin univerzalni, kosmopolitski i sveljudski pjesnički put slijedi i potvrđuje u potpunosti sljedeću misao poznatog glumca, interpretatora/kazivača/recitatora stihova, ali i pjesnika Rada Šerbedžije: ’’Nijesam pjesnik već emotivno biće’’

 

Dovoljno je pogledati bio-bibliografiju BRANKE  VOJINOVIĆ  JEGDIĆ pa odmah zaključiti da je riječ o rođenoj pjesnikinji koja je ozbiljno i odgovorno prihvatila svoj pjesnički poziv, spremna na stalno čitanje i pjevanje, usavršavanje i traganje, svjesna da samo tako može na pravi, pjesnički, način odgovoriti svim životnim izazovima, a van toga cilja – svakodnevicu sa ’’malim’’ i ’’velikim’’ temama simboličko-šifrovano izbrusiti do umjetničkog i pjesničkog sjaja – autorkinja i nema razloga i svrhe da živi. Toliko i tako kvalitetne, žanrovski raznovrsne, sa mnoštvom nagrada i priznanja, poetske sage i rezultate mogla je i može da gradi isključivo stvaralac koji je potpuno zaokupljen, predan i posvećen poeziji, književnosti i umjetnosti.

U svojoj novoj zbirci poezije koja bi se mogla okarakterisati kao misaona poezija/lirika, autorka pjeva ne o vedrim, radosnim danima, njih je vrlo malo, već o crnom svijetu i crnom životu – ’’Crni  dan  širom  otvorio  vrata / Guta  me  kao  zvijer  svoj plijen’’ – koji je pjesnikinji kao bumerang, kao naličje došao nakon svih njenih početnih nada, snova i planova u đetinjstvu i ranoj mladosti. Branka je od onih pjesnikinja koja životne ritmove pretvara u pjesničke rime. Ona nas vraća u đetinjstvo i svijet ’’zadnje pošte’’, a ko se ne sjeća od tim prošlim vremenima pripadajućim generacijama pisama i razglednica sa posljednjim pasusom đe piše ’’Zadnja pošta…’’. Crna Gora je bila sve do nedavno pretežno ruralno društvo da bi odjednom sela opustjela i praktično nestala. Ova zbirka pjesama je povratak njenog tvorca na mjesto i u vrijeme rođenja pjesme i pjesnikinje, stihotvorstva i opore i gorke životne odiseje, ali i prvih proplamsaja duše, svjetlosti, iskrenih i nepatvorenih, autentičnih doživljaja i sreće. Ima tu autentične atmosfere koja podsjeća, pridružujući im se, na mnoge nezaboravne stranice slavnih knjiga čuvenih svjetskih autora. Ili pak one podsjećaju na Brankine opise pljevaljskog zavičaja, đetinjstva provedenog pored Tare i dana njene mladosti.

Pjesnikinja ’’recituje  svoju,  krvlju  pisanu  poemu’’ za čiji moto je izabrala sljedeće stihove: ’’ŠTA JE PJESMA KOJA SE NE ČITA / DO STANICA POSUTA PRAŠINOM, / ŠTA JE PJESMA KOJA NEMA JEKU / DO GNIJEZDO DAVNO NAPUŠTENO, / ŠTA JE PJESNIK BEZ RIJEČI HVALE / SAMO JEDNO ZRNO ODNIJETO.’’ Čak i tada kada se vraća srećnim vremenima đetinjstva i rane mladosti, ona skicira i daje kroki izvjesnih sjenki, biljega tame, mada su oni izvor pjesničkog nadahnuća i inspiracija za mnoge divne stihove u ovoj pjesmi. U njima buduća pjesnikinja kao da je već na izvoru svog života pokazala dubinu svoje ranjive duše, do koje amplitude i recepcije bola će ona biti u svom kasnijem životu sposobna da osjeti sve vibracije osojnih (može se čitati ne samo kao geografsko-prirodni izraz koji govori o prisustvu ili pak odsustvu sunca već i kao moralno-etički pojam, u smislu osojne, hladne, sebične, od soja daleke osobe), odbojnih i ljudskosti tuđih i dalekih strana života i suoči se sa svim njegovim izazovima.

Duše Brankinih junaka izbrazdane su i pune jaruga, klisurina i tamnih mjesta. Kada bi postojao skener (za) duše, sve bi se to lijepo viđelo. I poneki osmjeh, ipak, kao ideal i ideja-vodilja. Jer, kao što jedan od Brankinih likova, ’’Božijih ljudi’’ (a svi smo to – Božija đeca), oriđinala (a svaki je čovjek original bez duplikata), samo njen a sada i naš (kada je prošao kroz njeno poetsko tkanje) vodeničar, ’’bijeli čovjek’’ – makar nešto da bude suprotno od crnog života i svijeta o čemu Branka pjeva – za  ’’ujam  samo  osmjeh  uzima’’, tako i Branka za ’’pjesnički ujam’’ od nas, čitaoca, samo isto to, osmijeh uzima, potrebuje i zahtijeva. Ništa više. Njoj je to sve. A kada ona to tako ispostavlja i živi, ona sa tolikim i takvim dosadašnjim bremenom i negativnim saldom protekloga, moramo joj odgovoriti i pozitivno prihvatiti njen stav sa dušom. Osmjeh je to skupo plaćen, sa najvišom cijenom koja se daje i može dati za nakupljenu noć svekolikog jada, bola i čemera. Zato mu se mora vjerovati i prići, oslušnuti riječi iz kojih izvire i u koje utiče, kao rijeka ponornica koja se javlja na izvoru i na ušću – ono između se traži u tajnovitim i neispitanim, nesigurnim i zaumnim predjelima pomoću naših nesavršenih umjetničkih alata i saznajnih oruđa, kao što je uostalom sve ljudsko nesavršeno, nepresahlih i nikada dovršenih čudesnih poetskih ekspedicija –  kao što je to bio i Brankin život, sa divnim đetinjstvom i ranom  mladošću i sa današnjim sazrelim životnim iskustvom proizašlim iz u međuvremenu žestokog i tragičnog rvanja sa tim istim životom kojega niko na svijetu nije ukrotio, jer i na njegovom početku i na njegovom kraju stoji velika nepoznanica i ništavilo, jer niko ne zna odakle se upućujemo i kuda idemo, a sve što je tu, što je rođeno, mora da odživi i proživi svoje, što mu je dato i suđeno, i da sa svime time opet nestane tamo valjda odakle je i došao, u vječnost, sada sa rezultatom koji se mjeri na tasu sudbine i svega onoga što je čovjek uradio ili pak mogao a nije ili nije u potpunosti… Brojne su i sa velikim nijansama sve ove i slične rezultante životnog preispitivanja svakog čovjeka na kraju njegovog ovozemaljskog puta, a Branka je u punom stvaralačkom zamahu i ona to ne krije, i ne treba da krije, a to se i ne može skriti već se ispoljava sa pregršću poetskih darova što i ova njena knjiga dokazuje.

Ima u ovim stihovima izvanredne poetske reljefnosti i iznijansiranosti u slikanju portreta njihovih glavnih junaka. Posebno se izdvaja u ovom smislu, čini se, pjesma sa naslovom ’’ĆIPRAN’’: ’’I  niko  nije  znao / Šta  znači  mu  ime. / Pričalo  se / Da  je  postao  čudan / Od  mnogo  knjiga, / Da  stalno  sanja / Kolone  brojki  i  slova / I  da  se  budi  umoran. / Samo  sam  jednom / Srela  njegov  pogled / I  još  uvijek  nosim / Dubinu  tih  mrkih  jezera.’’ I dok ’’kleše(m)  pjesmu  mjesto  spomenika’’, na ’’malom  brežuljku, sred  šumskog  čestara / Odavno  je  moja  iskopana raka’’. I ipak – koliko samo puta treba i mora se reći u analizi ove knjige ’’ipak’’, ’’uprkos svemu’’ i slično – pjesnikinja ’’OSTAJE(M) U PJESMI’’ (naziv jedne od pjesama) i kaže: ‘’Tako  svoj  krst  nosim / I  kletva  mi  je  drug, / Na  sva  stradanja / Osmjehom  prkosim / Dok  čekam  da  život / Zatvori  moj  krug.’’

Kao na terazijama negativnog i pozitivnog salda, poslije prvih bajkovitih dana u rodnim Pljevljima i Zatarju, našla se i pjesnikinja i do danas pjeva upravo o tom podizanju i spuštanju tegova što znače život i sve ono što se kao njegov rezultat potvrđuje ili ništi. Odnoseći u svojoj duši svu dušu svog zavičaja i Branka se otisnula u ’’veliki svijet’’ iz koga kao da nije mogla izaći bez posljedica i tragova na svom osjetljivom poetskom i umjetničkom biću. Danas se vraća i svojoj i duši rodnog grada, a po znakovitosti, simbolici i uspjelosti ovih pjesama i duši svih nas, jer da nije jedna, univerzalna i zajednička, ne bi se ni zvala duša. Kako što ističe filozof ser Isaiah Berlin da je sve u svijetu ono što je – sloboda sloboda, a pravda pravda, čast čast, poštenje poštenje, dobro dobro ­– tako i na pitanje što je duša možemo odgovoriti, odnosno samo ponoviti tu magičnu i čudesnu, mnogoslojevitu a ipak tako jednostavnu riječ od četiri slova. Zato je valjda svi i prepoznajemo kod svakog i u svakoj prilici kada je zapravo o njoj riječ, kada se kao takva i pokazuje i osvjetljava i unutar sebe i prema spolja, vani, jer duša je svjetlost, ona je suprotnost svemu što je mrak i zlo, samosvojna i laka i teška za prihvatit i ponijet (ali ne pod mišku već duboko u sebi, kao još jedan djelić i svoje vlastite duše na neizvjesnom daljem egzistencijalnom putu). I zna Branka da se toj i takvoj duši, našoj duši, mnogo toga zatire, potire, udaljuje, izbjegava, slabi, vara(ka), produžuje, a ona bi htjela da duša živi sada i ovđe, pa zato i moli, i kumi, i zove, i pruža pomoć, i bodri bratski i pjesnički, drugarski i ljudski, u pjesmi TAVANI posvećenoj Zoranu Raoniću, u kojoj kaže: ’’Ne  moraš  čekati  toliko / Da  bi  napravio   brvnaru u  Tavanima / Napravi  je  već  ovog  ljeta / Pa  da  se  okupimo / (mi  što  smo  još  ostali) / I  da  gledamo  nebo.’’

Pronašla je pjesnikinja ponovo osmjeh, makar koji i ne naliči mnogo ili nimalo na onaj njen negdašnji, na početku njenog puta o kome govori i u ovoj knjizi poezije. To na kraju i ne može biti isti osmijeh nikoga pod kapom nebeskom, pa ni njen. No, veliko je, zaista veliko s obzirom na sve što je prošla i doživjela, dakle, uprkos svemu, što je opstala i što opstaje i dalje na svom pjesničkom i životnom  putu, uporna, nesalomiva, misaona, emotivna, umna, mudra i pjevljiva, upravo sa tim svojim nepatvorenim i samo njoj pripadnim osmjehom, jer da nije tako ona ne bi bila danas tu đe jeste, i ne bi ovako pjevala i ne bi nas posluživala sa ovolikom gozbom i čašću svoga poetskog bića, dara ali i djela, i ne samo takozvanog ’’ženskog pisma’’, jer iz mnogih njenih pjesama izvire muška snaga, energija i emocija, čak i bol, i način mišljenja i pjevanja. Podsjećaju tako Branka i njene pjesme na Milana Rakića i na njegovu čuvenu i neprevaziđenu ’’Jasiku’’.  A to znači i može značiti samo jedno – univerzalnost pjesničkog i umjetničkog  glasa, usudio bih se reći jedinstvenog i nerazmrsivog, nepodijeljenog ni po rodu ni po polu, ni po naciji ni po vjeri, Brankinog ljudskog krika što odzvanja cijelom našom Planetom, cijelom jer njoj i pripada i po temi, i po ’’Dilemi’’ (naziv jednog ciklusa), i po obuhvatu poetske građe, i po dubini zahvata, i po emocijama duše…

I ma koliko bila univerzalna, ova se poezija teško može odrediti, sagledati i ’’objasniti’’ manje-više ustaljenim i (opšte)prihvaćenim kategorijalnim aparatom naše tekuće književne kritike (osobito naše!), ne zato što taj i takav kategorijalni kritički diskurs promašuje i ne vrijedi, već što je zajednički i opšti, poput opšteg mjesta, te što pokriva prilično rastegljiv, različit i raznovrstan poetski da-mar bez obzira na nesumnjive im zajedničke i brojne koordinate. Ali, poezija Brankina je odveć samosvojna, posebna i ne-premostiva, rođena i brižno odnjegovana i odnjihana pod jedinstvenom zvijezdom koja joj je dosuđena, da bi mogli prihvatiti taj doduše nesumnjivo brži i lakši put njenog ’’apsolviranja’’. Zato joj je dakako potrebno prilaziti na drugačiji način, kao što su i ona sama i njena poezija drugačiji, iz nje same, iz njene sopstvene životne i književne galaksije polagano ići ka središtu njene tame/nade, ka srcu i duši njenog pjevanja. 

Pjesnikinja daje negativan registar svega onoga što joj tragično zamagljuje i otežava, čak i uništava i onemogućava pun stvaralački život. U tom crnilu skladište duše koje navodi i prezentuje – ali i u kojem pretražuje i ispituje, ruje i rovari, nalazi i gubi – ipak je praćena, zaštićena i ogrnuta nadom, a to znači  i dušom i osmjehom. Jer, uprkos svemu – uprkos tome što ’’Okrutni  Gospodar / Ogrće  me  svojim  zagrljajem  tame’’ – pjesnikinja poručuje: ’’OSTAJEM U PJESMI (naziv jedne od pjesama) ogrnuta osmjehom i nadom!’’

Dakle, iako je u jednom trenutku i ona bila sjenka, ’’Postah  samo  sjenka’’, nije se dala i pobijedila je samu sebe i svoj trnoviti životni put. Pjesnikinja, ipak, pronalazi zračak nade, snage, svjetlosti, života i opstanka (’’Grozničavo  poteze  prave  smišljam / Kako  strahovima  da  dam  mat’’; ’’Mačem  hrabrosti  ubih  kukavičluk’’), jer da tako nije, njena pjesnička odiseja ne bi bila moguća. Ili kako Helderlin veli – ’’ u noći su sve krave crne’’. Zato su Brankine pjesme i ova knjiga poezije univerzalni i u toj univerzalnosti je njena možda i najveća tajna snaga i moć, pa i trajnost čak, a to znači da je njeno pjevanje dostiglo zavidne umjetničke domete i da svakako spada u prepoznatljive tokove i rezultate savremene crnogorske poezije. Brankin univerzalni, kosmopolitski i sveljudski pjesnički put slijedi i potvrđuje u potpunosti sljedeću misao poznatog glumca, interpretatora/kazivača/recitatora stihova, ali i pjesnika Rada Šerbedžije: ’’Nijesam pjesnik već emotivno biće’’.

Ova njena najnovija knjiga poezije predstavlja još jedan svečani dan ne samo za Brankin život i stvaralaštvo već i za čitalačku javnost i ukupni savremeni crnogorski književni život.

 

 

Tagovi: , , ,

 
 

Kalendar

November 2018
M T W T F S S
« Oct    
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
2627282930