Poštovani pośetioci, objavljujemo tekst dr Gorana Sekulovića “Vito ili dječja uspavanka o smrti”. Srdačno se zahvaljujemo gospodinu Sekuloviću koji je omogućio da integralno objavimo njegov tekst o omiljenom i neprolaznom pjesniku Vitomiru Vitu Nikoliću. 

Objavljivanje sadržaja na našem portalu ima potpuno neprofitni karakter i služe isključivo u edukativne svrhe. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja sa našeg portala i dalje reprodukovanje u drugim medijima bez odobrenja autora.

 

Goran Sekulović 

Vitomir Vito Nikolić: Drumska koračnica smrti kao koračnica života

VITO ILI DJEČJA USPAVANKA O SMRTI

Vito je pjesnik smrti, on je pjesnički princ bola i tuge, patnje i smrti, crni vitez, vitez smrti, poeta Hada i sjenke

 

Ako postoji pjesnik koji je u svoju poeziju utkao svo svoje življenje, sav svoj autobiografski opus, to je onda, bez ikakve sumnje, bio Vito Nikolić. To je poezija koja je samo naizgled površna, i tako izgleda samo površnom čitaocu, koji ako je takav u tom slučaju i nije čitaoc, već samo uzaludni čitač samom sebi i svima drugima, tj. pregledač i preletač stihova, njihov besmisleni registrator bez registrature. Vitovi kobajagi laki stihovi su zapravo ozbiljni i u ponajboljem smislu “teški” i poetski i umjetnički gledano izuzetno uspješni, čak i najteži u plemenitom smislu riječi za ljudskost čovjeka, za njegov bitak/biće što nije u njemu a što mu je, čini mu se, na dohvat ruke a opet tako daleko (Andrić je pisao: “Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje!”) i što rije u njemu neprestano ga podsjećajući da je sam na svijetu, da je sam u vasioni koja je opet sama u beskraju, koji je sam i besmislen i bezpočetka i bez svega i svačega, bez bilo kakvog uporišta. Vitu je bilo mnogo teže nego “kratkotrajnim pjesnicima…” (Jovan Hristić), njemu je zapravo bilo i najteže (uprkos tome, njegova poezija je u potpunosti odgovorila svojim misaonim, etičkim, jezičkim i umjetničkim standardima i izričajima, najvišim zahtjevima i shvatanjima poetskog bića kao takvog koje je on pred sobom i pred svojim čitaocima postavio), jer se nije maskirao, krio i samodopadljivo samoreklamirao, bježao, (samo)obmanjivao i (samo)otuđivao da bi opstao i preživio tuđim riječima, nepoznatim i teškim, tzv. knjiškim i akademskim a ustvari za poeziju ništavnim, beznačajnim i nemisaonim pojmovima. Mnoge druge poete su zaista teških, preteških, a zapravo lakih i neobaveznih stihova, tj. u potpunoj suprotnosti sa onim Vitovim.

 

“Jednog dana, kada nas ne bude”

 

Kako je zapisao Maksim Vujačić, jedan od najboljih poznavalaca ukupnog Vitovog i životnog i poetskog puta (a on je kod njega nesumnjivo nerazdvojan i jedinstven), “čudna je slava ovog crnogorskog pjesnika. S jedne strane to je nevjerovatna popularnost kod tzv. šire čitalačke publike i pomalo zavidnih kolega po peru, s druge strane, kad je u pitanju nadobudna književna kritika i snobovski, malograđanski naš javni književni život – on je gotovo anonimus?!” Ili, kako piše Dragica S. Ivanović: “Nasuprot pesnicima koji već nakon svojih prvih knjiga skreću na sebe pažnju ne samo dnevne kritike, čiji sud često i nije merodavan, jer je opterećen raznim vanliterarnim kriterijumima, već i pažnju ozbiljnih književnih znalaca, a da pri tom širi auditorijum nikada za te pesnike i njihova dela nije ni čuo, ima i takvih poeta sa kojima čitalačka publika odmah uspostavi kontakt, onih za koje svako zna, čiji se stihovi uče napamet i recituju ili citiraju u raznim prilikama, onih za kojima koračaju kolone epigona, a da književna kritika zadugo ostane nema. Među pesnike koje volimo i rado čitamo, ali o njima ne pišemo (a ako se i odlučimo na pisanje odmah se spotaknemo o biografiju) ubraja se i Vitomir Nikolić, kog svi ljubitelji njegove poezije zovu jednostavno i krajnje prisno — Vito.”

Da sve ima svoje valjano i objektivno objašnjenje i istorijsku uslovljenost, čitamo i u sljedećem zapisu iz 1940.g. Mićuna M. Pavićevića, jednog od najboljih poznavalaca društvenih prilika u Crnoj Gori i mentaliteta i psihologije, duha i bića Crnogoraca: “Velika je tragedija za narodnu i umjetničku književnost i nauku, što Crna Gora nikada nije imala svoga literarnoga kritičara. Sve se svodilo na najobičnije registracije djela i pojava. Sitne bilješke, neukusne panigerike i pamflete, što je sve nosilo lični ton, simpatije, antipatije, zavist i netrpeljivost.”

Vitova poezija se samo na prvi pogled može učiniti “previše” pitkom, čitljivom i pamtljivom, lakom, sjajnom i površnom. “Lakoća sa kojom čitamo njegovu poeziju, lakoća kojom je apsorbujemo i sa njom se saživljavamo, zavodljiva je i uzrok je mnogih previda… Lakoća i jednostavnost izraza čine da nam se misao, kao i forma kojom je oblikovana pričinjavaju mnogo jednostavnijim nego što to zapravo jesu.” (Dragica S. Ivanović).

Riječ površna čini se da nikoga ne vrijeđa toliko kao Vita. Mnogi komentatori (njegove) poezije, tj. prije svega kritičari, analitičari i teoretičari (koji su gotovo svi ujedno i književnici, pa u toj činjenici treba tražiti i objašnjenje za njihove često negativne ocjene Vitovih pjesama!), ili ga jednostavno prenebregavaju i zaobilaze ćutnjom i ignorancijom ili “nadobudno” tumače i ocjenjuju uvijek nižim kriterijumima kafanske, boemske poezije.

O ovome i o sličnim sudbinama u percepciji i vrednovanju djela dva istinska princa poezije – Vita i Branka Miljkovića, Dragica S. Ivanović kaže: “Njegova uzbudljiva i umnogome nevesela životna priča svima je dobro poznata; oko nje se ispredaju legende, nadodaju joj se razne anegdote… Ona je kao stablo o koje se spotaknemo, pa zbog njega zaboravimo šumu ka kojoj smo se zaputili. Sem toga, književni kritičari i teoretičari književnosti nenaviknuti na podudaranje svog suda sa ocenom običnog čitaoca, podozrevajući da se tu krije neka zamka, radije ćute, prepuštajući sve nepogrešivom sudu vremena. Prošlo je trideset godina od smrti Branka Miljkovića, još za života nazvanog ’princom poezije’, pre no što su se pojavili prvi ozbiljni tekstovi o njegovom stvaralaštvu. Izgleda da je i u Vitovom slučaju vreme pozvano za sudiju, jer kako inače objasniti da još niko nije pretražio vijugave drumove njegove poezije i o tome ostavio traga.” Kada je riječ o Vitu i Branku Miljkoviću – uprkos tome što smo svjesni da je i Vito dijelio Miljkovićev stav: “Želim da moja poezija bude oslobođena svake interpretacije” – treba reći da je ono što ih spaja tragično osjećanje života, pa bi i Vito – koji je takođe bio usidren u helenski korijen naše evropske kulture i civilizacije – potpisao sljedeće Brankove stihove: “Sad stihovi moji traže moju glavu”; Smrt je podivljalo ništa, prohodala praznina.“; “Reči žive u pesnikovom telu i proždiru njegovo srce, kao što je orao kljuvao Prometeju džigericu. Reči postaju mots carnivore. Poezija se piše vlastitom krvlju. Neke reči su još neistinite, ali istinita je ta krv, taj bol pisanja…”; “Zar umreti a ne saznati! Šta saznati? Svetlost koja ne dolazi izvana, već je u nama samima: ona je tkivo naših žudnji i čeznuće, ona je poreklo vida. Zar umreti, a ne spoznati sebe…?; I sećam se svega što je bilo posle moje smrti.”; “Dok se zemlja okreće oko svoje smrti / Sve smo zaboravili osim svoje vlastite smrti koju živimo / Treba se moliti smrti za svoj život / Reč smrt! Hvala joj što me ne sprečava da otputujem u sebe ko u nepoznato / Smrt svoju u glavi nosim ja putnik bez prtljaga i bez lica / Još mi smrt u ušima zuji…”; “Pesma je most između njega (pesnika) i ljudi, most između sna i jave, smrti i života”; “Smrtonosan je život, al smrti odoleva. / Jedna strašna bolest po meni će se zvati. / Mnogo smo patili. I, evo, sad peva / Pripitomljeni pakao. Nek srce ne okleva, / Isto je pevati i umirati.” Vasilije Kalezić u tekstu “Pesma vatre i sna” kaže nešto što pripada i Vitovoj poeziji, naime da je za Brankovu poeziju karakteristično ono što je Skerlić tako dobro uočio u misli Božidara Kneževića – “lirizam intelekta”. I Vitova poezija kao i poezija Branka Miljkovića, kako piše za nju Kalezić – “živi totalnom slobodom.” Takođe, i za Vita stoji ono što je Petar Džadžić za Miljkovića rekao: da se u svojoj poeziji „drogirao smrću”.

Možda su književni kritičari previše ponešeni i zatečeni osobenom razigranošću i lepršavošću, i stilskom, i jezičkom, i misaonom, Vitovog poetskog postupka i djela, koja nije baš česta, pa nju više vežu za “lakšu” i “neozbiljniju” nego li “temeljnu” i “ozbiljnu”, “studioznu” i “učenu” (u biti i istinski zapravo “krvavu”) poeziju. Uz to, Vitova poezija ima, uslovno rečeno, i vizuelno uglačanu, teksturu i glazuru, a “ozbiljni”, “učeni” i “teški” kritičari najčešće to ne vole, već se idolopoklonički klanjaju pred “velikim zamasima pojmova” (Jovan Hristić). Naime, mnoge Vitove pjesme imaju svojevrsnu likovnost, moć da prizovu “reljefnost” i “pejzažnost” bez obzira na motiv i temu (poput likovnosti koju je gajio i imao u svojim filmovima režiser Živko Nikolić, koji je bio i pjesnik a poticao od Nikolića iz Ozrinića – od kojih je bio i Vito čiji je đed objavio četiri zbirke poezije, a otac tri djela sa istorijskom tematikom – današnjeg predgrađa Nikšića, među kojima je veliki broj ljudi od ugleda, uma i pera, nauke, kulture i umjetnosti). Sve to kao da prividno vuče na “prozračno” i “odveć jednostavno” shvatljivu i tumačenu pjesnikovu nakanu i svrhu poetskog čina, odnosno “odgovor” na ono čuveno: što je pjesnik htio da kaže! Opet i riječ, i kontekst, i situacija koja kod Vita vrijeđa svo njegovo stvaralačko biće jer gotovo da nema pjesnika koji je tako i toliko udaljen od svake, bilo koje vrste uobičajenosti, simplifikacije, neobrazovanosti, navike i površnosti u poeziji kao što je on to bio. “Ispod prividne jednostavnosti krila se složena, duhom, talentom i obrazovanjem bogata ličnost.” (Maksim Vujačić). Vito je sav bio uronjen, prisutan, unešen i urešen! u tugu, bol, bolest, patnju, očajanje, smrt, ništavilo…, ali u isto vrijeme i tako i toliko u ljudsku čežnju i radost da se traje i u životu i u pjesmi! Sve je ovo uzdigao do simboličkog i univerzalnog značenja, a najbolji primjer i dokaz za to je u pjesmi “Jednog dana, kada nas ne bude” u kojoj čak i vjetrovi osjećaju i saopštavaju jedan drugom, jer ljudi nema, kao potrebu ljudsku (ljudsku, a koju drugu?!), da spomenu upravo i nekog drugog, a koga do – ljude!? Vito je bio hipersenzibilna osoba od rođenja i đetinjstva i do kraja života ostao je veliko, začuđeno dijete pred blještavilom i sumornošću, pred svjetlošću i tamom ovog našeg jedinog životnog pozorja ili – kako ga, između ostalog, Njegoš krsti – nebosklona”, odnosno “prostora opširnoga bića”, tj. “plamenog podnebija”. Kao takvo, krajnje samosvojno i duhovno bogato, biće, osuđen je bio, i to takoreći od prvog dana, na poeziju i na svoj sopstveni, kao i Njegoš, autentični bol, na samo svoju patnju, bol i patnju kao “privatnu svojinu”, Božiji, kosmički, sudbinski i ljudski usud i fatum, samo njemu pripadni i prepoznatljivi, identitetski znak i biljeg – “Barabe /… što radite, / grubi / od mojih bolova, / od mojih sreća prepaćenih / – od mojih patnji koje / srećan / patih / i rekoh bližnjima kao / svoj blagoslov / šta radite od njih, / kusi i repati, / prevodeći ih na svoj sramni / dvoslov. / Barabe, / barabem da vam / da vam… / svima, / zar se tuđim bolom / svoje patnje / pate? / Bol je, / lopovi, / privatna svojina / – bol je neotuđiv, / ako već ne znate…” (Iz pjesme “Sergije Aleksandrović Jesenjin 1895-1925. i obratno”)

U svojim pjesmama Vito kombinuje i tzv. ontološki, možemo reći filozofski, i tzv. društveni, socijalni plan pripovijedanja odnosno pjevanja. Ili, kako to kaže Danilo Kiš, i poziciju “jogija” i poziciju “komesara”. Kiš piše:

“Pozicija ‘jogija’ jeste metafizički i ontološki status, obuzetost poslednjim pitanjima (života i smrti), a ona druga jeste pozicija društvenog bića, čoveka koji metafiziku svodi na sociologiju, nalazeći u društvenom statusu totalitet bića. Dve borbe, dakle, dva načina gledanja na stvari, na egzistenciju…’Jogi’ i ‘komesar’ uzajamno se razdiru.

Gledano dakle iz aspekta tog ambiguiteta, ja pokušavam u svojim knjigama autobiografskog žanra da postavljam pitanja o smislu života, odakle sam? ko sam? kuda idem?, uzimajući najčešće samog Pripovedača kao specimen ljudske vrste (jer tu je sasvim nevažno koji je čovek u pitanju, pred osnovnim  pitanjima svi smo isti).”

Vito postupa u biti isto kao i Kiš. U prve dvije strofe pjesme “Slutnje” pjeva: “Baš kao ova krv u nama / što teče ko zna otkud i kamo, / i mi smo prošli bezbroj tama / od prvog bljeska naovamo. // I nikad ništa ne saznasmo / o tome tijeku bez svršetka: / ni otkuda smo, ni ko smo, ni šta smo, / ni gdje smo stigli, ni šta nas čeka.” Vitova poezija je, iako možda naizgled i nije, izuzetno tematski i sadržajno, stilski i jezički, formalno i kompoziciono, raznovrsna i bogata. To je poezija duboka antiratna i poezija antitotalitaristička, poezija ljubavi prema životu i miru, zdravlju i bolesti, čovjeku i svijetu, tragičnom ljudskom biću, njegovim bolima, siromaštvima, ograničenjima, neshvatanjima, degradacijama, unižavanjima i ništenjima (riječ je o posebno izraženom etičkom osjećaju crnogorskog čovjeka koji se najbolje očituje kod Njegoša u “Gorskom vijencu” – “Niko srećan, a niko dovoljan, / niko miran, a niko spokojan. / Sve se čovjek bruka sa čovjekom: / gleda majmun sebe u zrcalo!” ili “Sv’jet je ovaj tiran tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj!”), drumovanjima kao simbolima vječnog traganja za ljepšim i dostojanstvenijim, humanijim i toplijim, svjetlijim i radosnijim licem čovjekovog trajanja (i opet Njegoš: “Ko ne putuje, taj ne živi, taj ne znade što je svijet…”), ženi (Vito sa mnogim svojim pjesmama a Njegoš sa pjesmom “Noć skuplja vijeka” potpisali bi sljedeće stihove Mevlana Dželaludina Rumija: “Ova ljubav nadilazi izučavanje teologije, te stare prevare i licemerja.”; ‘’Kad voliš tad živiš lud, / sa patnjom, / i čežnjom / i brigom. / Pa šta? / Bez ljubavi nikuda ne vodi put, / sa ljubavlju, već si stigo.”), drugu, bratu, đeci, domovini, smrti, stihu i rimi, slobodi, ljudskosti, plemenitosti, poštenju, pravednosti, časti, viteštvu, herojstvu, čovjeku i njegovim svakidašnjim slabostima i vrlinama, stvaralaštvu i čitavom djelu čovječanstva, istoriji, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, tradiciji, kulturi, prirodi i bilju, nebu i zvijezdama, travi i kamenju, zemlji i Planeti, vasioni i svemu što postoji. Ili, kako bi rekao Tin Ujević, veliki Vitov poetski sabrat u patnji i drumovanju, boemstvu i kafanskom životu, u pjesmi Odlazak”: U slutnji, u čežnji daljine, daljine; / u srcu, u dahu planine, planine. / Malena mjesta srca moga, / spomenak Brača, Imotskoga. / I blijesak slavna šestopera, / i miris (miris) kalopera / Tamo, tamo da putujem, / tamo, tamo da tugujem; / da čujem one stare basne, / da mlijeko plave bajke sasnem; / da više ne znam sebe sama, / ni dima bola u maglama.” Tinovu pjesmu Odlazak” komponovao je i pjevao Arsen Dedić, a on, Vito i Miladin Šobić su prava braća po rimi, jer su mnoge i Vitove pjesme dušu dale za šansonu i muzički su pjevljive, te je i tu veza njegove poezije sa poezijom Arsena Dedića i Miladina Šobića. Poznato je koliki je uspjeh postigao Miki Jevremović sa Vitovom pjesmom “Pijem”.

Vitov lirski subjekt upoređuje pjesnika sa jatakom i sa majčinim, kurvinim sinom. Sva lica ili naličja! ovog jednog jedinstvenog, cjelovitog i autentičnog poetskog subjekta moraće na kraju, ipak, logikom i pjesme, i tajne, i istine, i drame, i početka i kraja, i alfa i omege, i enigme, zagonetke i odgonetke, razjašnjenja, i pitanja i odgovora, i zapleta i raspleta, i života i smrti – da pred svima polože sve račune i da daju saldo svojih planova i radova, vjera i zavjera, nauma i pohoda, svoje krvave epopeje i odiseje: “Ćutiš, časno ćutiš, pa ipak, na kraju, / moraš progovorit, majčin sine, / kada ti te muke dodijaju, / kada te zgrome te istine…/ O, jataci tvrdi to najbolje znaju / Kada iz svoje očajne visine / Počnu polako da padaju. / Da, sve ćeš ti jednom priznati na kraju, / kurvin sine…” (pjesma “Pjesnik ili jatak”). Tu je upoređenje pjesnika i sa ratnim zarobljenikom – vrlo slikovito i efektno, jer i on mora poput pjesnika da ispriča svoje žitije i plati zasluženu kaznu – i ukazivanje na slabu i nepouzdanu nadu (ali, ipak nadu!), nadu u riječ: “I kada pojmiš / šta je pjesma / pjesme više nema / ali / ni povratka. / Tada postaješ pjesnik / na isti način / kako se postaje / ratni zarobljenik. / Tada počinješ da sanjaš / o nekoj slobodi / o nekom drumu / o nekoj riječi / koja će da te spasi / kao / sovjetski vojnik. // A riječi nema / niotkud riječi. // Ponekad samo bljesne / nada / riječi možda / brane Moskvu / riječi se tuku / kod Staljingrada / – doći će riječi / kao Crvena armada.” (Pjesma “I kada pojmiš”).

U pjesmi “Pjesnik” – posvećenoj Uspomeni Aleksandra Ivanovića na čije nas ljude-sjenke posebno asociraju Vitovi sljedeći stihovi iz pjesme “Starac”: “Umoran već i malo gorak / od svega što se zbilo i što nije, / on ide tiho, korak po korak, / ulicom – ko rubom provalije.”) – čovjek kome biva teško “ode da traži riječ neku / ko travu od koje manje boli // I ne vrati se nikad više / iz svoje duše ko iz gore, / ostane tamo, svijeta lišen, / tražeći trave čudotvorne.” Trava i bilje su simbol i lijeka za dušu, odnosno simbol nečega (u susjedstvu ili od iste vrste u širem smislu) od čega i od koga smrt i patnja, iako se ne mogu ukinuti, ipak manje bole. Ili: iako je trava, bilje, metafora, simbol smrti u Vitovoj poeziji, pjesnik makar sanja o “lijepoj smrti”, pa se pojavljuje “dobra trava” kao njen simbol. U “strašnoj javi” čiji je neodvojivi dio i smrt kao stalna i nužna, neotklonjiva i neuništiva opomena, kočnica, perspektiva i konačnost, pjesnik sanja, ipak, neku dobru, dragu smrt, opčinjava ga, kako on kaže, “lijepa smrt” (postoji i “lijepo poremećeni um”), neka “strašna pogibija”, pa je direktno pita u jednoj od nenaslovljenih pjesama: “Gdje smo se mi to sreli, / u kom životu i kada? / Lijepa smrti, je li, / gdje smo se mi to sreli? // Otkud se mi to znamo / i otkud ta prisnost sada? / Da mi je znati samo / otkud se mi to znamo?”

“Čudotvornog” bilja i “čudotvornih” trava, tog lijeka za dušu od kojeg “manje boli” mnogo je manje nego smrti, bola i patnji, jer, kako kaže Vito u pjesmi “Pjesnik’, “dobro zna taj patnik / da je nemoćno sve to bilje, / da ga je manje nego patnji. // A kada jednom ode s kišom, / kad svene kao avgust, ko ljeto, / osjetiš kako je s njim otišlo / nešto lijepo i svijetlo.” I zna takođe da “prođe čovjek ko ljeto što prođe, / sklopi oči i prestane biti / a poslije naša tuga dođe / kao jesen… Počnu suze liti… // Osjetimo kako bije studen / iz pustoši onoga što bješe / pa nam hladno, pa nam teško bude, / pa tješimo nekog, pa nas tješe.” (Pjesma bez naslova). S obzirom da Vito i za izvor života, svjetlosti i nade vezuje tamu, neugodu, bol i tjeskobu – “Sunce, hladno mi je” – onda nije čudo da mu je hladno i iz rake kao fizičkog pojma ali i metafizičkog, te da imenovanje i identitet duha suprotnosti biću topline, radosti i spokojstva uzima za oznaku doživljavanja i osjećanja života jednog prošlog bića, jednog koga i koji više nije.

Očigledno je da su bilje i trava kompleksni Vitovi poetski simboli. Oni su čak sinonim i diktature i prosječnosti: “Na gradove udariće trava / i zavesti svoju strahovladu, / svi cvjetovi ostaće bez glava / da bi bili sa travom u skladu.” (Iz pjesme “Drumovi će poželjet ludaka” posvećene Pavlu Vujisiću). Trava jeste simbol smrti, ali je u isti mah i simbol pobjede života nad smrću. Može se reći da je trava i za Vita ono što je, kako piše Zvonimir Radeljković u tekstuSveobuhvatne Vlati trave”, za Volta Vitmena: “...trava (je) za njega ’jednolični hijeroglif’ koji raste svuda, ne bira sebi društvo, ne postavlja uslove, ne traži njegu: jednom riječju demokratska biljka koja svjedoči o nepobjedivosti i neuništivosti života.” Sljedeći Vitmenovi stihovi u potpunosti se mogu primijeniti i na Vita: naime, i Vito je bio “Učilac kad sam sa najjednostavnijima” i “Učitelj najmisaonijih”. I Vitmen i Vito su željeli univerzalne, jednostavne i razumljive simbole, bez patetične i pretenciozne, nametnute i vještački forsirane dubokoumne filozofije, a opet su postigli poetski sklad ljudskog i prirodnog prvog reda i osobitu mudrost i misaonost. Pri tome može se slobodno reći da je Vito tipičan crnogorski, kao što je Vitmen bio tipičan američki pjesnik. I jedan i drugi su predstavnici, pa i pioniri (dakle, ne samo Vitmen već i Vito) modernih pjesničkih strujanja u svojim nacionalnim književnostima.

Vito je zapravo pjesnik smrti, on je pjesnički princ bola i tuge, patnje i smrti, crni vitez, vitez smrti, poeta Hada i sjenke. On je “lako” i odmah, na startu i životne i poetske trke ili utakmice sa smrću, unaprijed izgubljene, naslutio, uvidio i shvatio da – kako piše Abdulah Sidran povodom smrti njihovog pravog boemskog i pjesničkog sabrata Daria Džamonje (1955.-2001.) – “cio je život zapravo – osnovna škola umiranja. Nekome je dato da to brzo i odmah shvati, a nekome drugome da to isto – nikada – zanikad – ne shvati i ne uzme u mozak.”

 

Vitova tuga ili kara sevdah

 

Vito je shvatio, uveo ili “uzeo u mozak” ovu Sidranovu lekciju vrlo brzo, u čemu su mu pomogli, kako pjeva, “…bolnice, / bolnice, / brezovici, bežanijske kose, kasidoli…”. Antologijsku pjesmu “Još mogu poneki osmijeh da slažem”, iz koje su ovi stihovi, treba u cjelini čuti: “Još mogu poneki osmijeh da slažem, / poneku sreću da odglumim, / još mogu ponešto lijepo da kažem / svakom osim sebi / – ne daju mi / bolnice, / bolnice, / brezovici, / bežanijske kose, / kasidoli… / Uzalud se vraćam nekoj dragoj slici, / ptici, / nebu, / lišću… / Boli, / boli, / boli… // I krijem se tako krvav / unakažen / u zavjese svoje crne / strašne kiše… / Još mogu poneki osmijeh da slažem, / ali sve tiše, / tiše, / tiše…”.

 Kao da je Vitova tuga izvirala iz kara sevdaha – (turska riječ kara: crno), – beznadežne, neuzvraćene ljubavi spram, rekli bi, ontološkog čovjekovog postojanja kao takvog – tog karakterističnog osjećanja i dožvljaja svijeta i života u ovom dijelu Evrope, na Balkanskom i Levantskom prostoru između Azije i Evrope, Istoka i Zapada (ni tamo ni ovamo!?). Orhan Pamuk piše: “Mišljenje da je kara sevda osnovni izvor tuge i sam korijen riječi “melanholija” (melania kole – crna žuč), koji potiče još iz Aristotelovog vremena, upućuje ne samo na poznatu boju tog osjećanja, već i na to da su se tuga i melanholija nekada odnosile na ’crnu patnju’ koja je imala vrlo razgranato značenje.” (Iz romana “Istanbul”). Kod Vita je sve upravo crno: i život, i smrt, i ljubav, i bol, i radost, i tuga, i očajanje, i patnja, i kukavičluk, i hrabrost, i nebo, i kiša, i dan, i noć…

Mnoge Vitove pjesme i naslovima upućuju na tzv. “bolničke sadržaje”, bolnice i bolesti. Takve su pjesme “Bolnički fragmenti” (II: “Proljeće ide, a ona reži. / Prijeti – pluća će da iskida. / Moraću i ovo proljeće da preležim / između četiri bijela zida. // A napolju će listati topole, / kikotaće se rijeka ispod iva. / O, niko ne zna kako proljeća bole, / kad su oteta i nedokučiva.”; III: “… Kako sam nekad ludovati znao / s proljeća, kad planu te kiše bučne. / Jednom sam divno pokisao, / ona – topola, ja – bor razbarušen. // A sad ne mogu prozor da otvorim, / da uđe to slavlje maja pijanoga… / Možda i danas negdje gori / ljepota ona bosonoga? …”), “Te topole brezovačke” (“Te topole brezovačke, / te topole, / milovane pogledima umirućih, / te topole / što me bole / listajući i venući. // Te topole brezovačke, / te topole, / što u suton muklo šume / ko da ječe… / Nek ogole / te topole… // Gorosječe. / Gorosječe.”), “Veče u Brezoviku” (“Topi se dan u mlakoj kiši, / daljine bivaju nejasnije, / ljudi postaju sve tiši i tiši, / a trave sve glasnije. // Da je odnekud malo sreće, / bar malo nade, kao što nije, / pa da prečuješ ovo veče / i trave sve glasnije. // Al ničeg nema, siromaše, / hladna promaja odsvud bije, / padaju tvoje pjesme jučerašnje / u trave sve glasnije.”)… Pjesnik je proveo puno, previše vremena po bolnicama, po raznim Brezovicima pa otud piše najrođenijima razglednice “iz ovog lijepog umiranja”,”na jugu, / pa možda i nešto južnije / od juga”. “Tuge je ovamo”, veli pjesnik, “ko sunca na Hvaru”. I kao što tijelo od sunca namah preplane, tako od tuge i “duša za čas / bakarno preplane / (samo što ovdje / ne daju ni paru / ako ponekad tuga / ne osvane).” Vito je pjesnik patnje i on se obraća ljudima koji pate. A oni, patnici, hrle njegovim stihovima kao najrođenijima u ludoj nadi da će među tim obiljem preotmjenog bola i fine, izbrušene a opet (upravo zbog toga!) preteške i užasne tuge, naći spasonosnu i ljekovitu “riječ neku ko travu od koje manje boli”. Vito se potpuno identifikovao s tugom, njegovo ime i prezime su tuga i patnja. Dakle: Vito ili o bolu. I jedina “nada” može biti ona razlika između, kako kaže, vječnih rana koje “svu noć šume tugu” i jutra kada “…opet sviće / zlatna tuga”. Vitovom lirskom subjektu su vječne patnje, vječne tuge i zato je može se reći Vito vječni pjesnik vječne Crne Gore: “Srodio sam se, eto, / sa ovom tugom, / sa ovim ranama / što tugom / tuže.” (Iz pjesme “Razglednica iz umiranja”)

Ono što slikari krste kao Autoportret, pjesnici bi mogli da nazovu Autopogreb. Jer, s vizuelne tačke gledišta u bilo kojem dobu ljudskog života slikarski ili vajarski portret (bista) ima zaokruženost, fiksiranost i smisao, ali s tačke mišljenja to nije slučaj, već tek kada se život ispuni do kraja misao može na pravi i cjeloviti način da priđe svom “predmetu”. Tek smrt daje puninu i zaokruženost života budući da život nije gotov i osmišljen, ne može se ocijeniti (i cijeniti!) sve dok traje i sve dok smrt ne završi konačno i ovjeri jednom za svagda njegov put. Tek tada, u tom slučaju, misao i mišljenje mogu biti sigurni da neće biti demantovani u svojim ocjenama “novim materijalima” i iznenađenjima bilo koje vrste što ih život može donijeti i što on kao svagda neuhvatljiv i nepredvidljiv tekući proces u sebi svakako potencijalno nosi i donosi. I kao što je rekao Njegoš, reprezentativni simbol pozicije misli i mišljenja – “ovoga su u grobu ključevi”. Izgleda da tek u času smrti, u “posljednjoj pjesmi” ili u “autopogrebu”, pjesnik i mislilac može da sebe samog da u cjelini, integralno, na pravi, valjan način, bez samoobmana i iluzija, sa sviješću, predviđanjem i slutnjom o tome kako će to biti poslije života/smrti. Njegošev stav o nemogućnosti saznanja najveće tajne čovjeka podupire Hajdegerovu misao da nije pitanje ima li života poslije smrti, nego ima li života prije smrti. Duboko i bolno je bio Vito, odnosno lirski subjekt njegove poezije, svjestan ove istine, jer je znao svoj “grozni strah na raskršćima”, svoj “kukavičluk” zbog koga nije imao “hrabrosti za jedno ili drugo ILI”, za smrt ili život, dakako, za život prije smrti! Vitov lirski subjekt je imao”grozni strah na raskršćima”, u okviru koga ga je strah od (prave) smrti onemogućio da živi (pravi) život, i da se odluči “ILI-ILI” (život ili smrt), pa je živio loš život, živu smrt. Bio je to “bol od lošeg života, žive smrti” (Vladimir Pištalo), bol koji je razdirao Ivana Iljiča Golovina, glavnog lika Tolstojeve novele “Smrt Ivana Iljiča”.

Život je jednak smrti, kao i obrnuto, smrt je dio života, onaj njegov posljednji odsječak, krajnji dio, kao što je i život dio smrti, vječnosti, u okrilju koje se on definitivno uklopi i dobije svoje konačno mjesto i značenje, mjeru i vrijednost. Smrt i život su vezani pupčanom vrpcom: “Čak ni život ne shvaćate, kako ćete smrt shvatiti.” (Konfučije). Na početku se život privremeno izdvoji da bi se na kraju opet vratio toj staroj, novoj početnoj tački smrtnog ishodišta i uvira, iliti konačne, definitivne, krajnje, nepovratne i zauvijek dobijene/izgubljene nirvane! Ili kako pjeva Vito u pjesmi “Koračnica” (mogla se zvati i “Koračnica smrti”, jer se i u njoj jasno ćuti Njegošev zavjetni vapaj i poklič – “Neka bude što biti ne može”): “Evo idem i ja / idem i ja / s ovom rusom glavom / ka krvniku / da mi pukne / strašna pogibija / i studeni mramor / u vidiku. // Evo idem i ja / idem i ja / ko što idu divni očajnici / da poginem / ispred tih busija / i kad kliknem slavu svom ubici. // Evo idem i ja / idem i ja / isturenog čela / prema metku / evo idem / strašno zaošijan / ka svršetku svome / ka početku.” Smrt je već u početnoj tački života, kao što je završni elemenat života u posljednjoj i sopstvenoj i smrtnoj tački jednog neponovljivog, autentičnog i nepovratnog procesa. Isto je rodno mjesto, ali i mjesto umira i izmira i života i smrti. U “posljednjoj pjesmi” ili u “autopogrebu”. Koračnica smrti kao koračnica života ili konačnica smrti kao konačnica života.

Očigledan je Vitov umjetnički otklon od tradicijskog crnogorskog, i poetskog i životnog, odnosa prema smrti. Umjesto patetike i egzaltacije lirski subjekat daje jednu svedenu, cjelovitu, ironijsko-sarkastičnu sliku o smrti u kojoj ne samo da i žrtva može biti krvnik već je u istoj osobi potencijalno prisutno međusobno suočenje i suprotstavljenost žrtve i krvnika. Vito je sa stihovima “…(Ispada, eto, da sam bio divan, / smrti, moja jedina greško!) // Ležim na odru, tih, uprošćen, / napolju sunce svakodnevno sja. / Ne znam da li je ko ožalošćen, / ali, zaista, jesam ja.” (Iz “Posljednje pjesme”), parodijski i ironijski maestralno iskazao crnohumornu zbilju karaktera odnosa crnogorskog mentaliteta prema umrlima i načina žaljenja, odavanja im počasti i ukazivanja na njihove vrline i vrijednosti, ali i dao bit uobičajene, široko rasprostranjene teze “o pokojniku sve najljepše.”

I život i smrt umiru, zajedno, na kraju krajeva, u posljednjem međusobnom odnošaju izdišu u jednom istom, jedinstvenom trenu i događaju. To se simbolički, metaforički i paradigmatski saopštava u pjesmi “Fotografija sa osmrtnice”, u kojoj se na taj način, u tom obliku i u tom okviru, ramu i času, izjednačavaju, spajaju i susrijeću čovjekov smijeh i čovjekova smrt, dva fenomena koji su samo djelić vremena ranije, u punom životu, izgledali tako i toliko, apsolutno različiti i neuporedivo, beskonačno, bezgranično i kosmički međusobno udaljeni: “Kada li se nasmijao / čovjek što se jutros smije / sa posmrtnog svog plakata / ko da nikad umro nije. // Je li znao dobri čovjek, / je li mogo i da sluti, / da će jednom s tim smijehom / tako crno osvanuti. // Kakva je to davna sreća / ozarila njemu lice – / da bi mu se narugala / jutros s crne osmrtnice.”

Smrt je neraskidivi dio života od časa njegovog rađanja, kao što je taj uvijek novodošli a stari dar života nerakidivi dio te uvijek novodošle a stare darovnice smrti. U pjesmi “Daske” to se tako divno, strašno sagledava i saopštava: “Konačno, eto, / sve su daske na broju. / I odskočna, / i trula, / i ona što fali; / i otkačena, / i zakovana / i neotesana. / To su daske / što život znače… / Daska po daska / – kovčeg. “ To su daske što smrt znače. Tačke alfa i omega su u jednom, nema ih dok se opet konačno ne spoje i vrate u prvobitnu, završnu, početnu, krajnju, tačku oslonca, svrhe, smisla, bitka, iz koje i iz koga sve proizilazi, uvire i vraća se. A pošto je ontološki nemoguće da “posljednja pjesma” ili “autopogreb” budu ispjevani u času smrti, čin pjevanja se dešava antemortem a čita, svjedoči, doživljava – postmortem. Bilo bi interesantno da se vidi kako slikar može naslikati svoj sopstveni pogreb, odnosno kako bi vidio sebe, svoje lice, svoj portret u času smrti, na samrti ili na posmrtnom odru. Ipak, čini se da je pozicija “autopogreba” ili “posljednje pjesme” ekskluzivno pripadajuća, zbog svoje osobene biti, prije svega spekulativnoj poziciji, poziciji misli i mišljenja. Jedan čuveni crnogorski slikar koji je bio mjesecima praktično s onu stranu života, posvjedočio mi je nedavno da smrt i nije tako strašna, čak da je vrlo blaga i prilično spokojna. Pričao mi je: “Ja sam zaistao bio mrtav. Nijesam ništa osjećao, nijesam postojao. Kao kada zažmuriš i utoneš u neki vječni mir, nesvjestan bilo čega, pa čak ni toga da više ne postojiš! Bio je to smrtni san.” Bilo bi odista čudesno kada bi se sve ovo moglo ovaplotiti i na slikarskom platnu.

Na ovom mjestu sljeduje jedan mali ekskurs. Ima i utjehe u osnovnom, bazičnom, fundamentalnom osjećanju patnje i tuge lirskog subjekta u Vitovoj poeziji – koje se, nesumnjivo, može ponajbolje izraziti njegovim čuvenim stihom “Sunce, hladno mi je” – i to je veoma vidljivo u pjesmi “Gimnazijalke na snijegu” u kojoj mu one svojim unutarnjim vječno (o)sunčanim bićem donose toplinu, srreću i radost: “…A da ih nije / ovako / zimi, / njih / što vječno na ljeto misle, / mi bi se proveli / kao Eskimi / – kao pingvini / smrzli bi se” // “Da nije tih očiju / i tih lica / iz kojih / vječno / sunce grije… // Gimnazijalke, / danas, / svakoj po petica / iz života, / ljepote / i / poezije.” Tu je kao paradigma nade, ili makar kakvog-takvog trajanja, uprkos svemu!?, i drum i drumovanje, i to može se reći na prvom, izdvojenom, povlašćenom, univerzalnom i svakako simboličnom i reklo bi se sveutješiteljskom, misionarskom, mističnom i magičnom čak mjestu. Mnoge Vitove pjesme su naslovljene sa ovim i sličnim pojmovima: “Drumovanja”, “Obezdrumljenost”, “Zaboraviše me, tugo, drumovi”, “Drumovi će poželjet ludaka”, “Miljokazi”… Tu su i pjesme naslovljene sa pojmovima izvedenim iz njih: “Rekvijem za skitača’, “Grlom u Polimlje”, “S jeseni”, “Pjesma”, “Bez naslova”…

Nema sumnje da je jedan od osnovnih simbola ljudskog svijeta i ljudskog položaja i življenja u tom i takvom svijetu za Vita upravo cesta, drum, drumovanje… Ili kako to Vito često kaže “bijeli drum”, pa je i svijet “bijeli svijet”. U pjesmi “Bez naslova”, prvi stih donosi spoj sasvim suprotnih značenja i osjećanja (“Bjelim drumom očajno proboden”), što je kod Vita čest slučaj a najkarakterističniji primjer je opet stih “Sunce, hladno mi je”. Vitov lirski subjekat za sebe kaže: “…drumujem, skitač, bez lijeka.” Postojim, dakle, kao skitač i drumovnik, buntovnik i bunovnik!, uskok i hajduk, duhovnik i bojovnik duše, sve radi samo golog opstanka i bivstvovanja, ali bez utjehe i bez lijeka. I to je ono najviše i jedino što čovjek može očekivati i tražiti od ovog našeg, jednog jedinog nam pripadnog i preostalog!? života i svijeta.

Vito pjeva o utopijski zavodljivoj, iluzornoj, čežnjivoj, čovjeku ontološki datoj i vazda mamećoj i slutećoj, ali kako on kaže “lažljivoj”, odnosno nikada i nemoguće ostvarivoj zemlji apsolutne, vječne, vanvremene i bezvremene sreće, nepropadajuće i neuništavajuće stvarnosti i životne zbilje, čija je simbolika za pjesnika sadržana u jesenjem “zovu ceste” i druma da se krene i ide, drumuje i skita “nekud”: “S jeseni / zeleni / tuga u meni, / s jeseni / kad dozru dunje i regruti / i djevojke se zanevjeste, / s jeseni / nekud me zovu ceste, / nekud / gdje lišće nikad ne žuti / i gdje su ljudi / – vječiti regruti, / a djevojke / – vječite nevjeste… // S jeseni / – tako su lažljive ceste.” (Pjesma “S jeseni”); “Jeseni, stara nevjero, / jesi li grešna koliko / te tako šapćeš večerom / ko da se tješiš molitvom?” (Pjesma “Jesenji katren”)

U sljedećim stihovima Rajnera Marije Rilkea i Jovana Dučića prepoznajemo isto ovo Vitovo osjećanje tuge, patnje, usamljenosti, daleke a bliske zle slutnje, slutnje smrti. “Gospode, čas je. Natraja se leto. / Zasenči sunčanike, razobruči vetar, / da poljem jesenjim zahuči. / Poslednjem plodu zrenje zapovedi; / još dva-tri dana južnija mu daj, usavršenju nagnaj ga, / nacedi poslednju slast u teškog vina sjaj. / Ko dom sad nema, taj ga steći neće. / Ko sam je sada, dugo sam će biti, / čitaće, pisma pisati i bditi, / i nemirno će gledati drveće kada se lišće stane zrakom viti.”(Rilkeova pjesma “Jesen”); “Zašto noćas tako šume jablanovi, / Tako strasno, čudno? Zašto tako šume? / Žuti mesec sporo zalazi za hume, / Daleke i crne, kô slutnje; i snovi // U toj mrtvoj noći pali su na vodu, / Kô olovo mirnu i sivu, u mraku. / Jablanovi samo visoko u zraku / Šume, šume čudno, i drhću u svodu. // Sam, kraj mirne vode, u noći, ja stojim / Kô potonji čovek. Zemljom, prema meni, / Leži moja senka. Ja se noćas bojim / Sebe, i ja strepim sâm od svoje seni.” (Dučića pjesma “Jablanovi”). Ovaj jedinstveni Vitov, Rilkeov i Dučićev poetski pristup može se obuhvatiti riječima Orhana Pamuka: “Tužna projekcija života je za pjesnika privlačnija od samog života.” (Iz romana “Istanbul”).

 

Obezdrumljenost kao simbol distopije

 

Iako su drumovi sinonim za puno oko i punu dušu, za život i budućnost, za lijek, bijeg i spas od smrti, od beznađa, od ništavila i od nemoći, od tragike i od kraja, Vitovom lirskom subjektu, drumovniku, buntovniku, skitaču, nema niti može biti lijeka, jer je on sam definitivno i konačno – bez lijeka. Tako se dolazi do “strašne jave”. Jer, ako je utjehe i lijeka, to može biti samo drumovanje, ako ono nestane, nestalo je i sve drugo, osim pjesme i poezije o tom lijeku bez lijeka, o tim drumovima bez drumovanja. “Strašna java” se krsti i menuje kao “obezdrumljenost”, kao (iz)gubljenje i nestanak, kraj i uništenje smisla i cilja postojanja, a skitanje i drumovanje, buntovništvo i bunovništvo, paradigma je smisla bitisanja i življenja. Obezdrumljenost se javlja i poima kao obezljuđenje i strašno, jezivo sjećanje na ratno đetinjstvo kao naličje prvih dana života, pa se pjesnik pita kuda pobjeći iz ove “strašne jave” kada “ne vjeruje(m) ovoj noći”, kada je i drumovanju i skitnji, i drumovniku i skitaču, i buntovniku i hajduku, izgleda, konačno stigao kraj. “Zanoćila noć u meni, / motre na me crne straže, / lik nečiji skamenjeni / gleda u me preneražen. // Nad ugarkom mjesečevim / ludo drvo zapomaže, / neki grkljan presječeni / hoće ime da mi kaže. // Treba nekud pobjeć s licem / ispred ove strašne jave. / Ne u šake – zlokobnice / zakukaće oko glave. / Sve su skitnje odskitane, / umor pao na drum dugi. / Što me tako gledaš, dane, / kao da sam neko drugi…” (Pjesma “Obezdrumljenost”); “Ne vjerujem ovoj noći, / izdaće me. / Ako samo sklopim oči, / ako trepnem, / prikrašće se, / zaklaće me, / ili će me udaviti omčom mraka. // Ne vjerujem ovoj noći, / crnoj, / gluvoj, / bez koraka.” (Pjesma: “Ne vjerujem ovoj noći”)

Obezdrumljenost je za Vita simbol negativne utopije, distopije, obezljuđenja, obezčovječenja, sivila, prosječnosti, svijeta bez duhovnosti i duha, svijeta bezdušja, svijeta i života bez duše, bez individualnosti, bez autentičnosti, bez samosvojnosti, bez poezije, bez sumnje, bez upitnosti, radoznalosti, radosti i očajanja, svjetlosti i tame, života i smrti, jednom riječju to je svijet bez čovjeka i bez ljudi, pusti, sterilni, bezdušni svijet u kojemu “neće biti toga ko će smjeti / da posumnja u sve ko do sada, / poput teške omorine ljeti / svijetom će vladati dosada. // I ljudi će poći u povratak, / opčinjeni minulim stoljećem… / Drumovi će poželjet ludaka, / a ludaka više biti neće.” (Iz pjesme “Drumovi će poželjet ludaka” posvećene Pavlu Vujisiću) Dok traju drumovi i drumovanja pjesnik odnosno njegov lirski subjekat je svoj na svome, bez obzira na sve sumnje i neizvjesnosti, upite i boli, jer stvaralački traje i pjeva uprkos svemu, uprkos sopstvenom očaju i beznađu, sopstvenoj ali autentičnoj patnji i vječnoj sjenci smrti/samoubistva i strahu ili spokoju i odlučnosti u odnosu i na nju i na život, patnji, strahu, bolu, očaju i beznađu kao “privatnoj svojini”, kako smo viđeli da Vito poručuje u pjesmi “Sergije Aleksandrović Jesenjin 1895-1925. i obratno”. Dok je na drumu i dok drumuje i umuje!, i u životu i u poeziji, Vito je uvijek sam, društvo mu suštinski pravi samo njegova pjesma i niko više. I dok tako traje na taj jedini njegov mogući “privatni” poetski i umjetnički način, Vito je u pustinji i u samštini u vremenu (tj. i u sebi i u okolini/prostoru), kao svaki pravi i rasni pjesnik. I to pustinjak i samotnjak kao što je bio pustinjak cetinjski Njegoš, najveći i crnogorski i svjetski samotnjak. A kada, pak, više nema druma i drumovanja, sve je prazno i pusto, sterilno i čemerno, jadno i očajno, bez kretanja, dinamike i života, sa smrću kao jedinim horizontom i jedinom perspektivom: Zaboraviše me, tugo, drumovi. / Odavno ni jednog da navrati. / Bjelina mi vid umori, / stigoše me spori sati. // Sve se svelo u prozorsko okno: komad neba i oblak što plovi. / Smrt me gleda praznooko. / Ne dajte me, o drumovi.” (Pjesma “Zaboraviše me, tugo, drumovi”). Drumska koračnica smrti kao koračnica života!

 Vito često spominje samoubistvo, čak i direktno – “A šta ako prosviram taj metak / kroz ovo čelo neveselo” (Iz pjesme “I opet jesen”). U pjesmi “Banju Šaranoviću”, pjesnik je u “garsonjeri” kao u “grobu” pa svom istinskom poetskom blizancu Banju Šaranoviću poručuje: “Ove jeseni ni tebe ni mene, / ti u grobu – ja u garsonjeri.” (Stihovi kao primjeri neuporedive ljubavi spram prirode: “Naša breza negdje sama zebe, / ona što si htio da je vjeriš.”). I on nije, očito, daleko od samoubistva pa pjeva: “Stižu mi nekakvi računi, / nekakve opomene, / a niotkud riječi da me razuvjeri / kako nijesi bio u pravu / kada si posegnuo za nožem ko Serjoža. / Ove jeseni i ja sanjam travu / neku dobru travu s one strane noža.” Iako Vito često govori o samoubistvu, to je ipak bilo u suštini samo koketiranje, jer je sam priznao da nema hrabrosti za jedan tako radikalan čin. Naime, pjesnik nije imao hrabrosti ni za život ni za smrt, ni za hrabost nošenja sa neizvjesnošću punog življenja ni za hrabrost tereta konačnosti samoubilačkog čina. Imao je hrabrosti “jedino” za istinu svoje duše, za svoju Pjesmu, odnosno za kafanu-krčmu kao njihovo rodno mjesto čiji je jedino i bez ostatka bio i đe je isključivo apsolutno pripadao, budući da je u biti bio “prezreo” samoubica zbog svog “kukavičluka sa raskršća”. Taj “kukavičluk” i ta “prezrenost” spasili su život pjesniku a crnogorskoj i južnoslovenskoj kao i poeziji u cjelini podarili jedan izuzetan, posve autentičan i originalan i svakako nesvakidašnji poetski opus. I to je takođe velika hrabrost, hrabrost biti svjestan – i to reći i to pjevati stalno, cijelog života, vječno, jer je upravo ta i takva dilema vječna kao što su i život i smrt vječni i neraskidivo povezani i isprepletani – sudbinske predodređenosti, dosuđenosti i osuđenosti na vječno pjevanje, na vječno stradanje “bez lijeka”.

Vidimo da to nije samo pjesma vječna, to je i vječna sumnja i vječna nesanica. Pjesma pod naslovom “Nesanica” glasi: “Noću, / u grču nesanice / dozrijevaju samoubice, / a onda tamo u osvite sive / padaju zreli među žive. / Da li to i ja / dozrijevam / noćas dok vjetar žalno pjeva / po ulicama / i pod mojim čelom, / da li to i ja dozrijevam / ili sam, možda, već prezreo, / pa sada venem sam i taman / mirišući neveselo.”. Sličnog smjera i sadržaja je i pjesma “Noć. Novembar”: “Noć. Novembar. Kiša vlaži, vlaži… / Pomrčina zgusnuta do krika. / U odžaku, ko da milost traži, / vije vjetar bolom beskućnika. // Negdje nekakva kapija pjeva, / s prizvukom tuge zaboravljenih. / U meni nešto dozrijeva, / čudno nešto noćas zri u meni.” To je, dakle, i upitnost, i neizvjesnost, i pakao, ali za pjesnika i jedini mogući, njemu pripadajući i odgovarajući, suđeni raj, očaj, bol, nemogućnost učinjenog konačnog izbora između jednog i(li) drugog – života i(li) smrti. Zato je i Vito vječan, jer je hrabro (is)pjevao Pjesmu (nad pjesmama) o toj vječnoj temi strašnog mjesta, (u)suda, događaja/čuvstva/doživljaja i časa biti ili ne biti (živjeti ili umrijeti).

Kod Njegoša je ovo pitanje – bez obzira na njegovu osnovnu, bazičnu i fundamentalnu filozofsku i cjelovitu, integralnu poziciju – postavljeno u konkretnom umjetničkom kontekstu izabrane radnje u “Gorskom vijencu” i zapitanosti vladike Danila kao njegovog glavnog junaka od čije odluke zavisi cijeli dalji tok literarne radnje, tj. priče, dok je kod Vitovog lirskog subjekta ono poetički odmah postavljeno – bez obzira na tematiku i motiv bilo koje pjesme – u ontološkom, antropološkom, dakle, univerzalnom iskustvu hrabrosti čovjeka pojedinca da se opredijeli za život ili smrt, no, ne bez upliva prethodnog i pozadinskog kako istorijskog, nacionalnog, mentalitetskog, društvenog, opštenaslijeđenog, kolektivnog, tako i porodičnog, personalnog i egzistencijalnog razvoja i toka događaja koji je i te kako uticao da se lirski subjekt ponaša tako kako se ponaša, tj. da bude u potpunom ćorsokaku u smislu osuđenosti na apsolutan neuspjeh kada je u pitanju njegova potreba i nužnost da se opredijeli između (punog) života i (pune) smrti!?

Vitovim precima, odnosno sunarodnicima Njegoševog doba, bilo je čak mnogo, mnogo lakše jer, kako kaže u jednoj od nenaslovljenih pjesama: “Lako je bilo umirati / mojim precima, / onamo ih je čekao dobri Bog / i odlazili su / kao da se vraćaju s nekog časnog posla / umorni i mirni. / A kuda ja da odem / poslije svega? / Ni ovdje nikog, / ni tamo nikog. / A živjeti se mora. / A mrijeti se mora”. Pjesnik zapravo daje jednu užasno tešku, strašno tragičnu kritiku i konstataciju: umrli su, nestali i (klasični) Bog i (klasični) ljudi, pa ovđe više nema ljudi, a onamo ili tamo nema ni Boga. Ne misli se na Boga kao isključivo religioznog pojma, ponajmanje na njega, već na Boga kao simbol smislenosti, uređenosti i pravdoljubivosti u životu i u svijetu. Kako u tim i takvim nemogućim – a zapravo ne samo mogućim već i realnim – modernim vremenima živjeti i mrijeti?, pita sebe i sve nas Vito. Teško i nikako. “A živjeti se mora. / A mrijeti se mora”. Zato se gotovo “nužno” (za)staje na pola puta, ni tamo ni ovamo, bez snage za “ILI-ILI”. Ovakav je bio Vito i u drugim sferama i temama o kojima je pjevao, i kada je npr. u pitanju ljubav i žena, đe se može viđeti i osjetiti i platonska i čulna dimenzija. Dakle, uvijek je na pola puta, bez daha – ali nikako ne bez duha! – za konačan izbor i ostvarenje krajnjih ishodišta, opredjeljenja i ciljeva, predajući se jedino svom punoćom svog bića drumu i drumovanju, kao simbolima nade u bolju i izvjesniju budućnost čak i ovog ovakvog, nesumnjivo previše napaćenog i tragičnog, čovjeka i njegovog svijeta i života. Ali, zar nije to osnovna ljudska situacija, osnovni kod i problem čovjekovog bivstvovanja u svijetu, ta nesumnjiva dualnost i podvojenost čovjeka kao čulnog, materijalnog i duhovnog, nematerijalnog bića?

 

Grozni strah od života ali i grozni strah od smrti

 

Njegošev stih “Strah životu kalja obraz često” je doduše epski poziv da se sramotni kukavičluk u ratu i u odsudnim trenucima prevaziđe hrabrošću što urađa vječnim životom i česnim imenom za potomstvo, ali nije drugačije ni u savremenom, mirnom dobu, pa zato i lirski subjekt pjeva “O, taj grozni strah na raskršćima…”. Strah od života i kukavičluk pred izazovima življenja onemogućava čovjeku da živi punim životom, ali je tu i strah od smrti koji je po vrijednosti ravan i jednak strahu od života. Drugačije i ne može ni biti jer su život i smrt nerazdvojni. Zato je za Vita “blažen” svaki onaj ko uspije da prebrodi taj grozni strah od života ali i taj grozni strah od smrti. Oba straha su za Vita zapravo “taj grozni strah na raskršćima”. Ili kako on dalje pjeva: “Blažen koga ne uspje užas raskrsnice / da baci pod noge i bijedno smrvi.” Blažen je i onaj ko ima snage za život ali i onaj ko ima snage za smrt, odnosno kako lirski subjekt pjeva: “Blažen ko ima / hrabrosti za jedno ili drugo ILI”. Blažene su i samoubice jer imaju hrabrosti da se opredijele za jedno ILI, dakle, smrt, a isto tako blaženi su i svi oni koji se prevazilazeći strahove opredjeljuju za život snažno i odlučno i koje Vito svrstava i imenuje pod pojmom “dobrovoljni davaoci krvi”: “Blaženi, kažem, samoubice i dobrovoljni davaoci krvi.” Vitov lirski subjekt nije ni samoubica ni dobrovoljni davaoc krvi, jer se nikako ne može – iako to svom puninom svog bića žarko želi, što pokazuju i stihovi “O, taj grozni strah na raskršćima / s kojim smo se mnogi u krčme vratili. / O, taj kukavičluk” – opredijeliti budući da nije imao “hrabrosti za jedno ili drugo ILI”. Dakle, “biti ili ne biti pitanje je sad!” Nije slučajno što Vitov lirski subjekt razmišlja, živi i pjeva kao i Šekspirov junak. Vito se nužno stvaralački našao u Hamletovom sazvježđu i na Hamletovom putu jer je pripadao boljoj strani čovječanstva. Čujmo Branka Miljkovića: “Veliki pisac je sasvim jasno osetio da svakom čoveku, koji je bolji, koji ima više osećanja i više osetljivosti, ostaje u društvenom životu punom surovosti, poroka i zla, samo jedan put na kome se može održati: to je put Hamletov”.

I Vitov i Brankov put je bio “put Hamletov”. To je put na kome je Vito bio svjestan da “proklet sam ja / proklet”, to je put na kome je Branko pjevao “Ubi me prejaka reč”. I Vita je proganjala, izjedala i ubijala “prejaka reč”, kao što je i Branko znao da je”proklet”. I Vitu i Branku posljednje i prve adrese su one na nebu, a ne one među ljude. Prvi pjeva – “Idem u vječnu skitnju između zvijezda”, a drugi – “Neka sve ide Nebu, nek’ sudi Vasiona…”. Vrijedi čuti u cjelini sljedeće pjesme koje su u suštinskom smislu možda najkompatibilnije, najsrodnije, najsličnije (najličnije!) i najbliže Vitovom i Brankovom poetskom “vjeruju” , iako Branko pjeva o prejakoj riječi koja ga je ubila kao da je već razriješio Vitovu (i svoju!) ključnu dilemu “ILI-ILI”, kao da je već prešao rubikon života i(li) smrti i kao da je već u potpunosti zašao i zakoračio u zonu sumraka, dok Vito – i pored toga što je svijestan da je proklet i da mu nema spasa – ipak nalazi u sebi onu apsurdnu i paradoksalnu crnogorsku i njegoševsku zaumnu i enigmatičnu, tajanstvenu i magičnu spremnost na borbu uprkos svemu, odnosno gotovo bezumnu i slijepu, maltene praiskonsku i sudbinsku, snagu i vjeru praktično u ništa, oličenu u Njegoševom stihu “neka bude što biti ne može” iz “Gorskog vijenca”. “UBI ME PREJAKA REČ… / Ubi me prejaka reč. Ne stigoh da se sklonim. Reče je ona jutros, uz slavujevu pesmu. / Sad neku tugu tešku iz sebe zalud gonim, / To njeno zbogom beše premnogo i za česmu / MOJIH MUCAVIH REČI I BOLNOG PONIŽENJA… / I puče reč kao bič, fijukom za sva vremena, / Dok se još nečem nadah, dok bejah sav sa sobom. / Sad sam niko i ništa – sam sebi svoja sena, / Osušen bor na hridi pred vetrovitim dobom / UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SNOVIĐENJA… / Ne reče ko je krivac za taj metak od reči, / Nekuda odskakuta, sva gipka kao srna… / U meni prošlo vreme kao parastos ječi, / A negde ispred oka mota se kosa crna / I OKO, BADEM ZRELI, NADOŠLO ZA VOLJENJA… / Možda ću doći sebi kada pobegnu laste, / Kad leto zaboravim i sav u jesen odem. / Kad lepo što je, zaspi, a noć počne da raste / U meni i za mene, kad mrak okom ubodem… / UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SNOVIĐENJA… / U toj ću noći i ja sa svojim snom umreti, / Kunući ono zbogom što ga izreče ona. / A nije dobro nikom svom bolu da se sveti, / Neka sve ide Nebu, nek’ sudi Vasiona… / UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SVA VOLJENJA…” (PJESMA ‘’EPITAF” BRANKA MILJKOVIĆA); “Bestraga ti glava / o ali bez traga / već odavno ide / moja glava draga / iz zore u zoru // zora / a šta dalje // ko nas u taj bestrag / iz bestraga / šalje… // Nisi ništa ružno / rekla dobra ženo / sve je to još davno / ružnije rečeno / proklet sam ja / proklet / zna to ova glava / pa se evo / luda / nekako spasava / pa me evo nekud / očajnika vodi / da mi pukne mramor / u nekoj slobodi.” (PJESMA ‘’KLETVA” VITA NIKOLIĆA)

Vito je bio ukleti, od najbolje vrste, kafanski pjesnik-boem (taj vrlo važan pjesnikov autobiografski momenat čitamo i u stihu: “Ja sam bio kafanski i više niči”!), i zato je ostao u vječitoj dilemi, u vječitoj rastrzanosti između smrti i života, bolno svjestan da nema snage, moći i hrabrosti da se opredijeli jednom za svagda, konačno i u smiraju. Zato je ostao nesmiren i nespokojan do kraja, kao i svaki veliki pjesnik, znajući da je daleko od blaženosti, blaženstva, nalazeći svoj prividan i relativan mir u krčmi, boemštini i drumovanju, a ovo sveto i blaženo! Trojstvo omogućilo mu je da se bavi svetošću i profanošću, darom i prokletstvom poezije. Upravo ona mu je bila najvažnija pa je prednost dao ipak kakvom-takvom životu jer je on, život, bilo kakav, najmoćniji i najvažniji oslonac, motiv, smisao i pretpostavka – možda upravo onaj kakav je vodio i kojim je živio Vito u odnosu na sve druge i jedan-jedini – za pjevanje i poeziju, taj “Život / – kap žive na dlanu, / mali nemir / divan / u svom / vječnom nestašluku. // Smirite moju ruku, / molim vas, / smirite moju ruku / nemirnu / od sreće / što je / kap / još / tu.” (Pjesma “Smirite moju ruku”). Ili, kako piše Bela Hamvaš: “Želio bih pojačati i nikada ne izgubiti svoju budnost, koliko god je to moguće, kako bih u trenutku smrti mogao proživjeti potpunu veličanstvenost ostvarivanja duše.”

Vito je bio srećan – i to je bila dakako njegova najveća sreća – što je kap života, “kap žive na dlanu”, (bila) još tu sve dok je život trajao, jer je to značilo da dalje traje i poezija i Pjesma a njemu je to bilo najsvetije, taj nemirni život, ta nemirna, nestalna, vječito zagonetna poezija. Zato se može reći da je Vito stavljao znak jednakosti između života i pjevanja, života i Pjesme, jer je živio za jedno i(li) drugo, a zapravo za jedno jednstveno biće/bitak Života/Pjesme, za “svoju budnost, koliko god je to moguće”, za svoju “potpunu veličanstvenost ostvarivanja duše.”

Pjesma” Zabilješka sa jednog raskršća” prikazuje, čak, poput Njegoševih osnovnih poruka iz “Gorskog vijenca”, istu (sada ovu lirsku Vitovu!) neriješenu enigmu univerzalnog, svevremenskog, antropološkog, vječnog ljudskog raskršća. Ona se u Njegoševoj epici prikazuje kroz poznatu dilemu i neodlučnost vladike Danila. Kod Vita je riječ dakako o lirskom bojištu i vojevanju kao modernoj transpoziciji istog motiva, duha promišljanja i načina iskazivanja sadržajnog i strukturnog poetske radnje. Pjesma “Zabilješka sa jednog raskršća” in nuce je i po svojoj suštinskoj poruci – bez obzira na njenu kratkoću i prividnu jednostavnost – ravna besmrtnim Njegoševim stihovima – “Što je čovjek, a mora biti čovjek!” i “Neka bude što biti ne može”.

Viđeli smo da su Vitovi stihovi često prošarani “bijelim drumovima” kao kakvim-takvim “ventilima” za moglo bi se reći čak i a priori tragični i očajni ljudski život. No, i to je sasvim uzalud i, čini se, bez mogućnosti za bilo kakvu utjehu. “Bijeli drumovi” u krajnjem i na duži otplatni rok – za koji lirski subjekt, “dužnik ravnodušni”, neće da zna (“Ali da platim / – ne, nikako! / Rađe / odlazim iz ovog gnijezda”), već želi da napusti “matoru planetu” koja se “ludo okreće” – samo povećavaju i jačaju osjećanje tjeskobe, osame, bezizlaza nepoznatog i neizvjesnog puta, svojevrsne teške težine ili težine koja se ne da živjeti i pod(nositi), ništavila, jednom riječju, konačno i neporecivo, opet i opet, smrti i beskrajne, neizlječive patnje. A ta čovjekova konstrukciono supripadna patnja da se ukloniti jedino smrću, tj. fizičkim nestankom. Otud vapaj i čežnjiv lelek lirskog subjekta za samoubilačkim činom i njegov decidan stav o “blaženosti samoubica”, odnosno za nečim konačnim i krajnjim – granična situacija “ILI-ILI”! – što je bilo već u mislima odmah u startu ugušeno i usmrćeno njegovim kukavičlukom i “strahom na raskršćima” i što je kao takvo dakako bilo apsolutno van njegovog domašaja, moći i snage izbora. Valjda bi bilo drugačije i lirski subjekt se ne bi tako lako preda(va)o i bio slab i nemoćan na “raskršćima” i pred odsudnim izborima “ILI-ILI”, da je samo bilo onako kako je Vito jetko i uzaludno i sebe i svjetsko biće (bitak) snažio i bodrio, željeći hepiend kojega u stvarnosti pa ni u poeziji nikada nema niti može biti.

Za Vita nije bilo “ILI-ILI”, ili život ili smrt. Nije mogao biti ni život, ali nije mogla biti ni smrt! On nema hrabrosti za konačnu odluku “ILI-ILI”, tj. na život ili smrt. Možda je “tajna” tog “kukavičluka sa raskršća” njegova misao iz pjesme “Vrlo važan podatak za moju istoriju bolesti” koja glasi: “Napišite da ja živim iz najobičnije učtivosti / jer držim da je nepristojno umrijeti pred / tako lijepom ženom / a kao dobro vaspitan pjesnik to nikada ne / bih mogao sebi da oprostim / pa ma koliko mi inače bilo oprošteno / po samoj logici stvari / đavo da je nosi.” “Nepristojno” – ili pak nemoguće, profanim jezikom bi se reklo nepotrebno a svetom terminologijom “nepristojno” (eto dokaza da Vito sveto pjeva o prokletom ako je smrt prokleta i poricatelj života a biće da je ipak u najdubljem saglasju sa njime, tj. da pjeva na način svetosti o profanosti svjetskog bića), čak i neprirodno! – je umrijeti zapravo pred snom o tako lijepoj ženi. Iako pjesnik uporno sanja “lijepu smrt” jer se susrio s njom ili je susret bio posljedica stalnih snova o “lijepoj smrti”, svaka smrt, pa čak i “lijepa smrt” kao ideal poetskog doživljaja smrti, mora da ustukne i da se povuče “pred tako lijepom ženom” kao najuzvišenijim idealom ljepote života i svijeta ili, još preciznije, kao najuzvišenijim smislom pokušaja ostvarenja harmonizacije ili sreće! su-bivstvovanja između dva potpuno suprotna bića, bića muškarca i bića žene. Ljepota je univerzalna kategorija i univerzalna utjeha, ali je “lijepa žena” vrh vrhova te utjehe, nešto najutješnije za čovjeka, odnosno za muškarca (pandan za ženu su stihovi iz pjesme “Umjesto molitve za daleku”: “Da li još tražiš onog čudnog, / onog iz tvojih snova vrelih, / koga si tražila uzaludno / i one noći kad smo se sreli. / Traži, samo traži, tragaj, / on jednom ipak mora doći / iz tvojih lijepih snova, draga, / u tvoje nimalo lijepe noći.”). Dolaze Vitovi stihovi i “pjesme / iz davnih šuma nepoznatih / pravo u naše ružne nesne, / u gorku zbilju kasnih sati. / Ponekad tako sjetim te se, / a nešto toplo zasja u duši / kao od dobre stare pjesme / što se slučajno zapjevuši.” San o “lijepoj ženi” ili sjećanje na “daleku”, kada “nešto toplo zasja u duši”, čini da misao o samoubistvu na kraju – uprkos svemu pa i uprkos tome što se čak ni san o “lijepoj ženi” ne može realizovati, tj. ni taj san nije niti može biti stvarnost već jedino i samo neprekinuti, vječni, tj. nikad prekinuti san! (pjesma “Zima”: “Iz tame svu noć snijeg sipa / i vjetar zviždi – zima, zima… / Dobro je, mila, dobro ipak, / što negdje postojiš, što te ima.”) – ostane samo misao. Ovđe se nameće upoređenje sa Miljkovićem ne samo zbog stihova “Ubi me prejaka reč. Ne stigoh da se sklonim…” i “UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SNOVIĐENJA…”, već i zbog sljedećih riječi koje su ostale zapisane: “Možda bih ja postao pravi pesnik da je ta divna Žena ostala kraj mene. Ovako ja sam onaj što se igrao vatrom i izgoreo.

Jedno je sigurno: ovo je ona vrsta Vitove pjesme i Vitove”čiste poezije” –kojoj pripada i pjesma “Jutro”: “Dobrojutro, jutro sneno, / dobrojutro, nebo plavo, / hvala ti za ljubav, ženo, / hvala ti za ležaj, travo.” – i ona vrsta “odgovora” čitalaca i ljubitelja poezije na nju, tj. njene recepcije i popularnosti u javnosti, o kojoj Miljenko Jergović, povodom Miljkovića, piše sljedeće: “Ne mora sve nešto da znači. Dovoljno je da postoji u skladu i nagovještaju nekog smisla. Dovoljno je da zvuči utješno. Recimo, pjesma ’Pohvala svetu’, koja počinje i završava istim distihom: ’Ne napuštaj me svete/ Ne idi naivna lasto’, koji ne znači ništa i ne treba nikom, nego samo smiruje i tješi, poput dječje uspavanke. Ovakvim bi se stihovima lako narugali, svi bi to mogli, ali se ovakve stihove ne može poništiti. Oni postoje sami za sebe, kao kamen, potok, panj, i nema tog ruganja koje bi ih poništilo. Obični i sami, neobjašnjivi, oni su čista poezija, u kojoj je, istovremeno, upisan i Miljkovićev DNK, i način na koji je skladao svoje pjesme. Sav u imperativima, u uzvicima i u tragici elemenata (vode, zraka, zemlje, vatre), Branko Miljković je svoju privatnu egzaltaciju upjevavao s egzaltacijom svoga vremena. On epohi drži tercu, i ne distonava, što su naročito znali cijeniti oni koji su između šezdesetih i devedesetih bili dovoljno mladi za poeziju.” Od ove vrste “čiste poezije” o kojoj govori Miljenko Jergović, koja “ne znači ništa i ne treba nikom, nego samo smiruje i tješi, poput dječje uspavanke”, svakako je i pjesma “Uspavanka” u kojoj se smrt niđe ne spominje, ali je u bekgraundu prisutna kao dječja uspavanka o njoj, kao grozno i bolno podsjećanje na brojna čedomorstva (od strane majke, ili, kako se govorilo, “osramoćene” porodice) vanbračne đece: “Buji, paji, / grijehu moj mali, / spavaj, moja lijepa sramoto, / zbog tebe su me otjerali / da tuđe rublje prostirem plotom. // Nazvali su me svačim redom / i kleli, / i mene i tebe, sine, / kao da ti nisi čedo, / lijepe oči materine. // Buji, paji, / da porasteš naji, / velik kao oni jablanovi, / snažan kao oni zagrljaji, / lijep kao ona mjesečina. // Spavaj, / lijepa sramoto materina.” Vitova dječja uspavanka o smrti, ili utjeha bez utjehe, pojavljuje se i u stihovima koje je posvetio Brani Petroviću – Sve zaboraviti / i kafanu / i pjesme / i nesne / SVE / pa opet voljeti / neku anu / iz prve klupe / petog ce. / Pa opet / sanjati / negdje / uz kišu / gladan / go i bos / velike ljude / koji pišu / i žarko željeti / da budeš / TO. / Pa opet / čitati / robinsona / i vjerovati / u sve priče / pa opet / biti/ divni siromah / koji / sem srca / nema ničeg., kao i u pjesmi “Dječak” – “Dječak je ubio lastu, a ostali dječaci su / povikali: / – Umrijeće ti majka!… Ko ubije lastu, umrijeće mu majka!… / – Ja nemam majku – rekao je Dječak. / – Onda će ti umrijeti otac. / – Nemam oca. / – A brata, sestru?… / Nemam ni brata ni sestru. / – Nemaš baš nikoga ?! / – Nikoga. / Dječaci su se zbunili. Kakva nesreća može da snađe nekoga ko je već toliko nesrećan? / Tišina je potrajala dugo, a onda se oglasi / Dječak milujući svoju žrtvu u kojoj više nije / bilo ni dana, ni sunca, ni cika… / – Žao mi lastu – rekao je tiho.” Čini se da je ovo Vitovo tiho lirsko pjevanje o smrti ili evociranje smrti, ovu dječju uspavanku o smrti, najbolje završiti sljedećim mislima koje se tako “dobro” i “uspješno” u njoj očituju i ovaploćuju: “Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk.” (Tom Stopard)

 

Simbolička paradigma XX-og vijeka nakon Aušvica

 

“Čujmo sada stihove iz pjesme “Istočni vestern”: “Pjesma je uvijek pri ruci / kao revolver o pojasu, / pa kad ti dojadi / – samo povuci / i tuci, / pravo u masu. / Pucaj u srca, / u čela, / u oči, / i ne poštedi / nikog živog, / a kad sve središ, / pažljivo zakoči / i kreni / polako / u krčmu / – na pivo.” Čovjek može da izvrši i samoubistvo s pjesmom, jer je istočni vestern naš domaći, rodni, zavičajni, samo nama podobni i samo slovenskoj duši pripadni vestern. I ubistvo čovjek može da izvrši i onda nije pjesma i svjetlost, san i svetost, dan i nada, obzorje i horizont, otvorenost i duševnost, nebo i budućnost, već tama i mrak, noć i tuga, bezdušje i očaj, zatvorenost i konačnost, zemlja i prošlost, beznađe i ništavilo. Vitov završni stih “…i kreni / polako / u krčmu / – na pivo”, simbolička je paradigma modernog svijeta i XX-og vijeka nakon Aušvica i svih drugih genocidnih konc-logora. Pjesma “Istočni vestern” je jedan od ponajboljih poetskih, umjetničkih odgovora na čuvena pitanja Teodora Adorna “Je li moguće pisati poeziju nakon Aušvica?” i „Je li moralno pisati poeziju nakon Aušvica?“ (Adornov filozofski odgovor je bio: „Pisati poeziju nakon Aušvica je barbarstvo“). Miljković je u biti postavio isto pitanje: “Hoće li sloboda umeti da peva / kao što su sužnji pevali o njoj?”, a osnovu i objašnjenje njegovog čuvenog ironičnog “odgovora” da “poeziju će svi pisati” koji su sadržani u stihu jer pesma se ne piše ona se živi”, potpisao bi sigurno i Vito. I on i Branko su pjesnici tame i mraka, crnila i noći. I jedan i drugi se stvaralački i ljudski, ličnosno i individualno brane od sveusrećiteljske, programirane, totalitarne, uniformne, jednodimenzionalne, u biti sive i jednoobrazne, ne-razlikovane ideologije “inžinjera duše”. Uvijek daju prednost životu u odnosu na ideologiju. Vito u pjesmi “Minut ćutanja za žive” (koji će uskoro biti mrtvi!) kaže: “Oslušni, ponekad, tako krišom, / i čućeš kako kisnu naše kosti / pod tamo nekom tamnom kišom / u toj svijetloj budućnosti.”

Vidimo da je Vitu čak i svijetla budućnost osjenčena “nekom tamnom kišom”, bez obzira na sve ideologijske i političke svečane zakletve, programe, rezolucije, obećanja i kongrese. Za pjesnika je najveće “slavlje” to što “bez konferencija, rezolucija i pripremne / kampanje, / bez pretenzija da bude istorijsko, prelomno i / plodonosno”, jednostavno “postoje ptice”, ili što “došlo je proljeće, čudesno kao / pomilovanje / Fjodora Mihailoviča na / Trgu Semjonovskom”. I u sljedećem iskazu Miljenka Jergovića povodom Miljkovića očituje se više podudarnosti Vitove i Brankove poezije: “…više (je) nego bilo čim drugim, bio obilježen Heraklitom Mračnim, i njegovim fragmentima. Tako je i pisao, okupljajući pjesmu oko jednoga efektnog stiha, snažne i zvučne misli, jezičnog praska, ili je svodeći samo na fragment, na tih nekoliko riječi, koje, možda, i nemaju dubok smisao, ali će ih čitatelj pamtiti kao najveću mudrost svoga doba. Najlepše pevaju zablude. Nema pesme izvan istine. Dok budeš pevao ko će tvoje breme da nosi? Ko ne ume da sluša pesmu slušaće oluju. Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj?”

Podsjetimo se povodom Vitove izvanredno, veoma jako sugestivne pjesme “Istočni vestern” da je riječ o strašnoj totalitarističkoj propagandi bilo koje vrste i bilo kojeg povoda i “opravdanja”, o genocidnom planu i masovnim zločinima pri čemu nije bilo i nema poštede za nikog živog, o tome da je ubijanje posao kao i svaki drugi, poslije čega se može sjeđeti sa porodicom i igrati se sa svojom đecom, apsolutno zaboravljajući na svu onu masovnu populaciju i đece i odraslih koja je prethodno, u “radno vrijeme”, lišena života. Evo ponovo nedavno čak i na kraju XX vijeka (izgleda svakih pedeset godina!), na Balkanu novog-starog višestrukog genocida, a poučen tragičnošću naših prostora i naših ljudi, te njihovim istorijskim čuvstvom i bićem, Vito vizionarski sluteći u pjesmi simboličkog naziva “Nenad” (asocijacija na poznatu narodnu pjesmu ”Predrag i Nenad”) o bratoubilaštvu kaže: “Ne tragaj za bratom po ovoj šumi / gdje na naša srca kidišu kuršumi, / gdje ima više hajduka no braće. / Jer ako te niko ne pogodi / – brat će.”

Strašno poetsko posvjedočenje ovog iskonskog i biblijskog (legenda o Kainu i Avelju) a novog, svježeg, modernog i svjesnog, ideološko-totalitarističko-genocidno-planskog zla rođenog u dvadesetom vijeku kao praistorijske bestijalnosti na licu savremenog čovječanstva čitamo u pjesmi “U Gradini grob do groba”: “Na ušću Une u Savu, u ataru Sela Gradina, prekoputa Jasenovca, ustaše su prošlog rata ubile maljem ili zaklale nožem preko 350 hiljada ljudi, žena i djece, uglavnom iz Potkozarja. Svi su oni pokopani u stotinak mamutskih grobnica koje se danas raspoznaju kao bolna ulegnuća na obrazu Zemlje.
U Gradini grob do groba, / a u svakom po grad ljudi, / sto grobova – sto gradova / pod cvijećem uzaludnim. // Nit ga beru, niti kose, / nit njeguju, niti gaze, / nit mu vjetri prah raznose, / nit ga pčele obilaze. // Samo cvijeta, samo vene, / samo vijek svoj vjekuje, / da tišinom opomene, / da tišinom odjekuje. // U gradini grob do groba, / na dva jutra zemlje plodne / sto grobova, sto gradova / od gradine – kud god odem.”
Meša Selimović piše: “Više je tuge u istini nego u svemu što možemo da izmislimo.” Tuga ove istine sva je natopila Vitovu pjesmu “Slika iz djetinjstva”: “Gospode, kako pamtim tu sliku, / kako je sve to živo u sjećanju / – odsjekli su glavu nesrećniku, / a nekakva je muva pala na nju. // I dok je nepovratno iz zjenica / odlazio čitav jedan svijet, / ta je muva mirno išla preko lica / kao da se ništa dogodilo nije. // A tamo je negdje mirisala trava, / šumorio jasen, cvrkutala ptica / – sve je bilo isto, osim ova glava / sa ravnodušnom muvom na sred lica. // Ćutao sam i dok su ostali / odlazili siti tog prizora ratnog / neko je viknuo ŠTA ČEKAŠ, MALI! / NIŠTA rekao sam sasvim mator.”

I kao da je sva Vitova poezija proistekla, izvirala i uvirala, kretala i vraćala se u vječni ljudski krug bezdušja iz “tog prizora ratnog” kada je dječak nenadano, gotovo alhemijski postao odrastao čovjek, “sasvim mator”, gotovo isto kao i Branko Miljković, jer su obojica rođeni 1934. godine, a postoji i za Branka podatak da je sa osam godna iz blizine vidio poklane ljude. Kosta Dimitrijević povodom toga piše: “Taj prizor se zauvek traumatično useca u nevinu dečačku svest, taložeći se na mučnu spoznaju ranije viđene Ćele-kule. Verovatno se već tada u poimanju i sebe i celokupnog sveta u tom mladom, osetljivom biću začela otrovna klica tajanstva Smrti… Pesnik je svoje rane traume, doživljene zbog zločina protiv čovečnosti, iskazivao gorkim, ispovednim stihovima, otkrivenim u đačkoj beležnici: Ne opija se od alkohola / opija se od svega što nije svakodnevno: / od nenadno nastale tišine / od pesme što jeca za neslućenim zanosima /od bola, od sećanja na detinjstvo / kad više nismo deca… / Rat razara psihu.’ U jednom kasnijem zapisu Branko iskazuje svoje razmišljanje u vezi s ratnim razaranjem psihe: ’rat na jedan fizički grub način dekomponuje stvarnost. Tako razbijena i eksplodirana stvarnost se održava u svesti ratnih i posleratnih generacija i stvara jednu nespokojnu i pomalo umornu literaturu… Poraznosti rata se ne ogledaju toliko uništavanjem materijalne stvarnosti koliko u razaranju čovekove psihe. Posle bombi i ruševina treba sakupiti delove sebe, napraviti ponovo sebe, izmisliti i opravdati potrebu svog produženog postojanja.’ “

I Branko je kao njegov vršnjak pripadao Vitovoj generaciji koja je pohađala “drugi svjetski rat umjesto osnovne škole”: “O nama je malo rečeno, jer smo bili mali / (a skoro mi se čini da je tako bolje), / o nama koji smo pohađali / drugi svjetski rat umjesto osnovne škole. // O nama koji smo morali shvatiti / u jednom dobu kad se teško išta shvata / kako nam niko ne može vratiti / ni mrtvu majku, ni oca, ni brata. // O nama je malo rečeno, dragi vršnjaci, / i niko nam ništa ne stavi na grudi / za to što smo smjeli da budemo dječaci / kad mnogi nisu smjeli biti ljudi. // O nama je malo rečeno, moji mili, / pa zato danas mnoge naš falset vrijeđa, / jer niko ne zna kako smo učili / mitraljesku paljbu umjesto solfeđa.” (Pjesma: “Mojim vršnjacima”).

Iz tog mračnog, tamnog, karasevdahskog čovjekovog ambisa proizišle su mnoge Vitove pjesme, kako one tamnog i mračnog (primjer pjesme “Kod Jasenovca ponire Sava”), tako i one svijetlog i toplog ozračja (primjer pjesme “Pismo mojoj učiteljici” koja je posvećena Branivoju Đorđeviću). “Kod Jasenovca / ponire Sava / u ponor pomora, / u bezdanje… / Oslušni kako se / stropoštava / niz ljudske kosti / i lobanje. / S visina života / pada rijeka / i daleko se / njen jek čuje / – širom svijeta / i širom čovjeka / taj strašni / sunovrat / odjekuje. / Kod Jasenovca / ponire Sava / u ambis čovjekov / (O taman li je!) / pa potom izranja / široka i plava / dozvana dušom / Slavonije. (Jasenovac – Titograd, april-maj 1981)”; “Draga gospođo učiteljice, / ne začudite se ovom pismu kasnom, / podsjetiše me na Vas dvije male ptice, / dvije obične ptice na žici telegrafskoj. // Sjetih se, znate, onih Vaših priča / punih ljubavi za ptice nevine i slabe, / poslije kojih smo, zbog svake praćke i kamička, / klečali dugo iza table. // Ne zamjeram Vam – daleko bilo, / pa čak ni to što me vukoste za uši, / sve je to danas na svoj način milo / i prijatno je od toga u duši. // Ja se često sjetim tog vremena davnog / rata, zime, gladi, bodljikave žice, / nije, bogme, tada bilo jednostavno / naučiti nekog da zavoli ptice. // Gospođo, to je, u najmanju ruku, / junaštvo dostojno poštovanja – / učiti nekog ljubavi uz huku / jednog strašnog rata, jednog propadanja. // Hvala Vam, gospođo učiteljice, / i ne začudite se ovom pismu kasnom, / podsjetiše me na Vas dvije male ptice, / dvije obične ptice na žici telegrafskoj.”

I gradovi imaju slične sudbine kao ljudi, i grad može biti Gospodin kao i čovjek, pa se Vito pred mogućim urbocidom slavnoga i veličanstvenoga Dubrovnika, brani i hrani ljudskošću i humanošću – ali i crnogorskim čojstvom kao branjenjem drugoga od sebe – brigom i zebnjom, nadom i poezijom uprkos svemu. I kao da je u ovim stihovima pjesme “Noć sa Dubrovnikom” gotovo testamentarno, sintetički i enciklopedijski stalo svo Vitovo poetsko vjeruju, svo njegovo umjetničko biće, djelo i blago – Dio prvi: “Svi smo u opsadi ovih crnih dana, / sve nas podjednako tuku, moj Gosparu, / i s kopna, i s mora – sa svih strana / samo grmi: barut! barut! barut! // Ne poznajem nikog sred dima i tmuše, / ali ipak ćutim ovu mržnju staru / koju nikogović sipa, obezdušen, / na sve što smo bili, moj dični Gosparu. // Njegovo je ovo vrijeme, i meci, / a naša je patnja u suzi skrivenoj, / što je svojoj mrtvoj dugujemo djeci / kad budemo, nekad, smjeli da plačemo.; Dio drugi: Zašto li se sjetih tragičnog Solina, / onog velegrada krasnih sarkofaga / što ga, nakon dvije hiljade godina, / zatrpaše zemljom pa ode bestraga. // Nije onda bilo ni rata, ni flote, / ni pijane rulje njihove i naše; / mogao se Solin spasiti strahote, / mogao je, ali – ipak nije spašen! // A šta tebe čeka, Gospodine Grade, / u ovoj noći bratske krvomutnje, / dok krvnici mirno svoj posao rade?… / Ne daj, Bože, da se steknu moje slutnje! (Noć, 11/12. nov. 1991)”

Vito dobro (predobro!) zna da najviše treba žaliti ljude i da je od svih bića čovjek u najtragičnijem i najobezdušenijem položaju na svijetu. Ljudsko “bezdušje” je “bez lijeka”, ali to nikako ne znači da lijeka ne treba uporno i strastveno, odlučno i snažno tražiti i zahtijevati, molitvom dozivati, pjevati i – snivati: “Nemoj žalit kamilu zbog suše, / već nas žali i traži lijeka; / kako ćemo kroz ovo bezdušje / istom stranom neba, dovijeka.” (Iz pjesme “Kamila”). Još jedan pravi Vitov poetski sabrat u patnji, Fernando Pesoa, suštinski na isti način pjeva o bolnom osjećanju bezdušja i pustih duša u velikoj pustinji života: “Velike su pustinje, velike su i puste duše / puste jer nitko njima ne prolazi osim njih samih, / Velike, jer se odande vidi sve, i sve je umrlo. / Velike su pustinje, dušo moja! Velike su pustinje. / Nisam napravio ulaznicu za život, / Promašio sam vrata čuvstva, / Nema želje ni prigode što ih nisam izgubio /… Jadna ljudska duša u oazi pustinje odasvud!” (Iz pjesme “Velike su pustinje”). Ni Vito nije napravio ulaznicu za život. I njegov i Pesoin lirski subjekt, kao i već pominjani Tolstojev junak Ivan Iljič Golovin, “živeo je prevaru koja je od njega skrivala i smrt i život. Mučilo ga je osećanje da je uništio sve što mu je bilo dato, bez mogućnosti da ga povrati.” (Vladimir Pištalo). Jer, ulaznica za život se ne može kupiti kao druge ulaznice i iskoristiti na način da omogući da se nešto apsolvira (kupi, odgleda…), tj. da se materijalno, komercijalno-ekonomski, profitno, kvantitativno, matematičko-račundžijski završi i efektuira, ona se može samo napraviti. Ili, kako je pjevao Jesenjin, još jedan Vitov pjesnički sapatnik: “Sreća je – zboraše on – vještina uma i ruku. Sve nevješte duše nesretne su – k’o cvjetovi.”

Kako da živi i pjeva jadna ljudska poetska duša “kroz ovo bezdušje”, “u oazi pustinje odasvud”, u ovom svijetu koji je “tiran tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj!”, u životu koji je zapravo već smrt. I zato, stvaralački gledano tako prirodno, potrebno, neizbježno i samorazumljivo, javlja se iznad svega, i kod Vita i kod Pesoe, sumnja da li su ispunili smisao svojih života čije je ime poezija, a što simbolično predstavlja čuveni Pesoin “kovčeg” poezije. Taj kovčeg je i Vitov kovčeg, jedini smisao njihovog življenja i opstajanja. Jer, i Vito i Pesoa uviđaju veličinu i ljepotu života, ali, u isto vrijeme, i apsolutni kontrast i apsurd suprotnosti jednoj takvoj istini i činjenici koji se ogledaju i izražavaju u nepodnošljivoj muci i težini, tuzi i očaju, bolu i tragici načina na koji se upravo takav život (da li nužno?!) iskustveno živi i doživljava, proživljava i preživljava?! Svjestan pozvanja svog poetskog bića i jedinog vlastitog zadatka u ovom svijetu dostojnog ispunjenja svog postojanja i življenja, s jedne strane, i upravo zbog toga beskonačne i stalne sumnje, rezignacije i očajanja da li je taj zadatak valjano i na pravi način ispunjen, s druge strane, Pesoa svoje ogromno nezadovoljstvo s onim što je učinio i ostavio u svom poetskom “kovčegu”, upoređuje i slikovito opisuje čak i pomoću pojma “preživanja” koji je karakterističan za bezduhovni i tupi životinjski svijet. “Da, cio sam život trebao spremiti kovčeg. / Ali sam također, cio život, ostao sjedeći na hrpi košulja u kutu, / U preživanju, kao bik što nije ispunio svoj usud da bude Apis. / Trebam spremiti kovčeg opstojanja. / Trebam postojati da bih spremio kovčege.” (Iz pjesme “Velike su pustinje”)

U isto vrijeme, kao da se na ove Pesoine poetske poruke nadovezuje i Vito sa, maloprije citiranim, izvanredno sugestivnim stihovima naslućene velike simboličke, misaone, bivstvujuće i univerzalne snage i konotacije, da ne treba žaliti nijedno biće niže prirodne, životne i duhovne moći (čija je životinjska paradigma, za razliku od Pesoinog bika, ovđe kamila), više od čovjeka i pjesnika, već upravo njega ponajviše, jer mu je i najteže da opstane i “preživi” sa svojim poetskim poslanjem, sazdanjem i saznanjem – sa, dakle, duhovnom supstancom svog bića neuporedivom i teško održivom na toliko i tako zahtjevnom nivou u odnosu sa teškom, sirovom i surovom materijalnom zbiljom zemnog svijeta – u duhovnoj suši puste duše i bezdušju velike pustinje u kojoj je sve umrlo. Zato je smrt za ovakve “duše blagorodne” Božiji blagoslov, dječja uspavanka: “Ovo je smrt. I kad je došla, ona kao da je bila manje strašna od bezdušne recitatorske konvencije koju je živeo, od smrti u životu”. (Vladimir Pištalo) Tolstoj u noveli “ Ivan Iljič” piše: “A bol? Šta se desilo s njim? Potražio je svoj raniji, navikli strah od smrti i nije ga našao. Znači to je to. Kakva radost! Smrt je završena. Nema je više.”

Potpisao bi Vito mnoge Pesoine, kao i Pesoa mnoge Vitove stihove, to je sigurno. I jedan i drugi nijesu napravili “ulaznicu za život”, pa uviđajući, blago rečeno, nepripadnost i nesinhronizovanost sa svijetom i životom, jetko i bolno žele da odgode stvarnost, da Planeta stane, da ovakav život (za)stane makar i na tren. Pesoa pjeva:Velike su pustinje, i sve je pustinja. / Velik je život, i ne zavrjeđuje muku življenja. / Pripaljujem cigaretu da odgodim put, / Da odgodim sva putovanja, / Da odgodim cio svemir. / Vrati se opet sutra stvarnosti! / Dosta za danas ljudi! / Odgodi se posvemašnja sadašnjosti! / Bolje je ne biti, nego biti ovako”. (Iz pjesme “Velike su pustinje”). I Vito, poput PesoinogVrati se opet sutra stvarnosti!poručuje: “Dane, đubre jedno, ne sviće se tako, / gubi se natrag pa pristojno svani…”. I on, kao i Pesoa, hoće da stane Planeta, hoće da siđe sa nje, da je ‘’zaustavi” i ‘’odgodi” odgodi, ponovi i povrati posvemašnju stvarnost, posvemašnji dan, posvemašnju sadašnjost i posvemašnji život! Vito je pjesnik slobode i to apsolutne slobode. On nije samo slobodan u personalnom, egzistencijalnom, društvenom i antropološkom, već, kao Pesoa, i u kosmičkom smislu. On hoće kako smo viđeli da ode “iz ovog gnijezda”, da izađe sa “ove matore planete”. On ne napušta samo konvencionalnost svakidašnjice, on nije samo “skitač” po “bjelim drumovima”, on poručuje:”Hej, / zaustavite planetu, / ja hoću da izađem, / idem u vječnu skitnju između zvijezda.”

Vitov lirski subjekt je ne samo protiv svakog apsolutizma, već je on kao strastveni, nepokolebljivi borac za pravdu i istinu, slobodu i dostojanstvo čovjeka, bez obzira što je zemaljski i nebeski, zvijezdani skitač “bez lijeka”, ipak duboko ubijeđen da “lijeka” ima za svaku vrstu ograničenja, za svaku vrstu neslobode i za svaku vrstu nepravde što napadaju čovjeka, u skladu sa Njegoševim “Neka bude što biti ne može”, pa i onu vrstu koje se tiče ontološkog bivstvovanja čovjeka, iliti prirodnog, kosmičkog, gotovo biološkog, maltene se to tiče i dotiče čak i smrti, “lijepe smrti”, “lijepog umiranja”, u čemu se vlastitim i autentičnim utopijskim stihovima pridružuje sličnim stavovima čuvenog njemačkog utopijskog filozofa Ernsta Bloha o potrebi, nužnosti, urgenciji i prostoru produžetka ljudskog života i pojmu smrti, odnosno o mogućnostima njenog nadvladavanja, makar njene užasno ograničavajuće i strahotne konsekvence oličene u strahu od smrti “što ne da i steže”, kako piše Vito, koja “steže” i život pa imamo “strah sa raskršća” i sputanost i blokadu “ILI-ILI”, tj. ni život ni smrt! U pjesmi “Rođendan” čitamo: “…ja sam čovjek jednog svemoćnog vijeka, / pa znam da će morati, / lijepim il bunom, / da padne taj jogunasti / što ne da i steže, / dosta je samo da neko vrisne: / “Dolje apsolutizam zemljine teže!”

Nasuprot ovim utopijskim stihovima i tako ljudskim željama i nadanjima, molitvama i kricima, za koje i njihovi autori znaju da su neostvarivi i uzauludni, Heraklit “mračni” je poručio: “Ne možeš dva puta ući u istu reku. U protoku vremena, izgubljena prilika, izgubljena je zauvek.” To isto kaže sa stihom “Broda nema za te, niti jedne ceste” – koji bi svakako potpisao i Vito – i njegov zemljak Konstantin Kavafi, jedan od rodonačelnika moderne grčke poezije: “Ti govoriš: ’Otići ću nekoj drugoj zemlji, nekom drugom moru / i grad ću pronaći bolji nego što je ovaj. / Jer ovdje što činjah grešno uvijek je bilo / i moje srce, poput mrtva trupla, leži pokopano. / Koliko će ovdje mojih misli još rasut se? / Kamo god da okrenem se, kamo god da gledam / vidim tek ruine crne mog života u ovome gradu / gdje provedoh tako mnogo dana, traćeći ih i ništeći.’ // Al’ ne, drugu zemlju, -drugo more ti pronaći nećeš, / Ovaj grad će zauvijek te pratit. / Istim ćeš ulicama hodit, stareć / u susjedstvu istom, u istim oronut kućama. / Skončavati uvijek u ovom ćeš gradu, ne nadaj se drugom. / Broda nema za te, niti jedne ceste. / I svoj život kojeg si ništio ovdje / uništio u cijelom si svijetu.”

Vječita borba za ostvarenje, do definitivnog kraja neostvarivog, Njegoševog utopijskog horizonta – “neka bude što biti ne može” – transcendira i nadmašuje Heraklitov stav da “izgubljena prilika, izgubljena je zauvek” i Kavafijev bezizlaz i ćorsokak da “Broda nema za te, niti jedne ceste”, kao i jalovost i prazninu, nemuštost i ništavilo sterilnosti Vitove dileme “ILI-ILI” (smrt ili život) i malodušnost i kontemplativno-spekulativnu Pesoinu rezignaciju, reklo bi se iskrenu i odlučnu gotovo do blizu riješenosti na samoubistvo, oličenu u stihu Bolje je ne biti, nego biti ovako”. Njegoš je svojim čuvenim i besmrtnim stihom iz “Gorskog vijenca” – Vito mu se “ozbiljno” (najozbiljnije!) približava u pjesmi “Hrast” sa završnom, četvrtom strofom i posebno sa njenim posljednjim stihom: “On jataka nema da se skloni, / da ubjegne kad muka pritisne; / kad udare vjetri gorolomni, / valja njemu biti i / – biti se!” – dao vanvremeni, univerzalni, vječni postulat i manifest pobune, nepristajanja na bilo koje okove, ni materijalne ni duhovne, ni kosmičke čak. I to nije bolni krik pesimističkog pogleda na svijet ili pak neodgovorna, avanturistička, nejasna i voluntaristička nesmajna i iznuđena literarna izjava očajnog i rezigniranog dramskog junaka, suočenog sa bezizglednom i izgubljenom situacijom. To je radosni i vedri, bodri i borbeni poziv na pobunu, na samodjelatnost, na u teoriji i literaturi neopisivi praktični čin, to je poziv za ostvarenje sreće, smisla i ispunjenje svrhe ljudskog života. Bez tog poziva, bez tog sna, bez te jave, bez te pobune, bez te slobode, bez tog dostojanstva, nemoguće je živjeti na pravi način, u skladu sa osnovnim principima bivstvovanja čovjeka, sa onim po čemu je čovjek čovjek. To nije nihilizam i to nije anarhija, to je stvaralaštvo i racionalni praksis najvišeg reda i pozvanja, to je ona čudesna i privlačna, magična i tajanstvena draga, “mila” žena, za koju, viđeli smo, Vito veli da je “dobro ipak, / što negdje postojiš, što te ima”, to je ona čudesna i privlačna, magična i tajanstvena “kap žive na dlanu, / mali nemir / divan / u svom / vječnom nestašluku”, to je ona čudesna i privlačna, magična i tajanstvena “jedna kap čistoga života” – kao najmoćniji pokretač i eliksir života. (“jedna kap čistoga života” je stih iz pjesme “Za jednom kapi čistoga života” Vitovog boemskog sabrata Gustava Krkleca, za koju je muziku napisao hrvatski džez kompozitor, aranžer i dirigent Antun Tomislav Šaban, a pjevaju je Arsen Dedić i Masimo Savić).

Istovjetnost i identičnost sadržaja misli, osjećanja, radnje i čina, cjelokupnosti onoga što zovemo i što jeste čovjekovo biće – a što se ogleda kod Njegoša, Vita i Krkleca u zahtjevu i patosu, vapaju i “naredbi” za savršenošću i totalitetom utopijskog čovjekovog postojanja – nalazimo i u sljedećim mislima Meše Selimovića iz romana “Derviš i smrt”: “…taj lanac mladih ljudi, u bijelim košuljama, ogoljenih mišica, sa sabljama na kojima je odsijavalo rano sunce, kako zbijeni koračaju ravnicom. To je najčistiji čas moga života, najveći samozaborav, zamamljujući bljesak svjetla, svečana tišina u kojoj se čuje samo moj korak, miljama daleko…(Ništa sad ne želim toliko kao to osjećanje; ali se ono ne može vratiti.)”

 

Koncepcija vječnog vraćanja istoga

 

Vitova koncepcija vječnog vraćanja istoga prisutna je u mnogim njegovim pjesmama. Riječ je o osjećanju, misli i ideji stalnog, vječnog vraćanja istoga, koje svako pa i pjesnik “u nekom životu / prosanja(h) / nekada” (što se ogleda u naizmjeničnom rađanju i umiranju čovjeka i svijeta “u ovom životu / ko zna kom po redu”), o konstantnom reinkarniranju i ponavljanju ciklusa ima-nema-ima-nema. (Branko Miljković veli: “Neće se smrću ovo lutanje okončati / neki će svemir ponovo da nas stvori”). Ili, kako Vito pjeva – “Jednog dana, kada nas ne bude / na ovome bijelom svijetu, / s ljudskom čežnjom pomenuće ljude / neki vjetar drugom nekom vjetru… // I opet će ispod tih nebesa / naš bijeli drum da se izvije / i opet će neka divna pjesma / da nam dođe glave kao prije. // Pa će opet, kada nas ne bude / na ovome bijelom svijetu, / jednog dana pomenuti ljude / neki vjetar drugom nekom vjetru.” (Iz pjesme “Jednog dana, kada nas ne bude”)

Tako vječno, a uzaludno, kako to Vito često podvlači: ima-nema-ima-nema ili ponovo-opet-kao prije, pa opet i tako unedogled, ali uvijek sa čovjekom, sa ljudima, a to znači sa vremenom, istorijom, svijetom, svrhom i ciljem, jer bez ljudi ništa ne postoji i ništa nema smisla, ni život, ni smrt, ni put, ni drum, ni ljepota, ni priroda, ni smisao!, ni red, ni poredak, ni ljubav, ni patnja, ni tuga, ni očaj, ni bol, ni nada, ni radost, ni sreća. Dok god postoje ljudi postoji makar i do kraja nepotrošena i konačno još uvijek ne-izgubljena mogućnost da, ipak, nije sve uzaludno, kako pokazuju i sljedeći stihovi iz pjesme “Jednog dana, kada nas ne bude”: ‘’… “Čitav svijet, bezljudan i nijem, / sjetiće se ljudi nekadašnjih, / i onako uzaludno lijep / zažaliće za očima našim. // Poželjeće ljudsku riječ glasnu, / parče srca grlom otrgnuto, / da razbije tišinu opasnu / i vrijeme sporo i besputno. // A odnekud, iz tišine trave, / ko bogovi molitvom dozvani, / ponovo će ljudi da se jave / i osmisle svijet uspavani. …”

Reprezentativni primjer za poeziju vječnog vraćanja istoga je svakako pjesma “Povratak” Dobriše Cesarića: ‘’Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna. / Krhko je znanje!) / Možda je pao trak istine u me, / A možda su sanje. / Još bi nam mogla desiti se ljubav, / Desiti – velim, / Ali ja ne znam da li da je želim, / Ili ne želim. // U moru života što vječito kipi, / Što vječito hlapi, / Stvaraju se opet, sastaju se opet / Možda iste kapi – / I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem, / Jedna vječnost pusta, / Mogla bi se opet u poljupcu naći / Neka ista usta. // Možda ćeš se jednom uveče pojavit / Prekrasna, u plavom, / Ne sluteći da si svoju svjetlost lila / Mojom davnom javom, / I ja, koji pišem srcem punim tebe / Ove čudne rime, / Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti, / Niti tvoje ime! // Pa ako i duša u tom trenutku / Svoje uho napne, / Sigurnim će glasom zaglušiti razum / Sve što slutnja šapne; / Kod večernjih lampi mi ćemo se kradom / Poglédat ko stranci, / Bez imalo svijesti koliko nas vežu / Neki stari lanci. // No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće / Ko sunce u krugu, / I nosi nam opet ono što je bilo: / I radost, i tugu. / I sinut će oči, naći će se ruke, / A srca se dići – / I slijepi za stope bivšega života / Njima ćemo ići.

– – – – – – – – – –

– – – – – – – – – –

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna. / Krhko je znanje!) / Možda je pao trak istine u me, / A možda su sanje. / Još bi nam mogla desiti se ljubav, / Desiti – velim, / Ali ja ne znam da li da je želim, / Ili ne želim.‘’
U svakom od proživljenih i minulih – nikad nepovratno jer opet nadođu i traju do nestanka ali samo do novog postanka! – života, Vito konstatuje i podsjeća nas da “ponekad neki trag nas sjeti” (ili kako viđosmo kod Cesarića: trak istine” ili ”sanje”), da smo već bili u tom sadašnjem, sada živućem a prošlom i opet uskrslom i onom što nas tek čeka, slućenom budućem živiotu,”da smo već, možda, prošli tuda”. I uvijek tada, na tragu toga traga – vječnog traga koji nas mami i začarava, nudeći nam iluziju spasa i slatki, gorki, smiješni, tužni, komični, tragični, privid smisla življenja – mi uzalud naravno ali uporno pokušavamo da ga sagledamo, identifikujemo, označimo, imenujemo, otvorimo, objasnimo i shvatimo, te tako prenesemo i do nas samih i do svih drugih. DOBRIŠA CESARIĆ
Vitov naum je ontološkog karaktera jer je njegova poezija takva: suštinska, supripadna bitku/biću svijeta, života i čovjeka, gotovo kao nijedna druga, u svakom slučaju jedina koja na ovaj svoj poseban, samosvojan, autentičan, ekskluzivan način, jednostavnošću, (s)uzdržanošću, škrtošću riječi a izuzetnom dubinom i nepojmljivo i polivalentno bogatom paletom misli, izraza/iskaza i emocija, stiže do vrhunske i vrhovne tajne svjetskog bitka/bića. Idući i tragajući (za) tim tragom, čarajući i odgonetajući ga, pjesnik u svim situacijama, bez obzira na prirodu i karakter tih mnogobrojnih i raznovrsnih opčinjavajućih i varljivih tragova i tragovčića, staza i stazica, puteva i putića (“tanak mlaz vode u kršu, ljeti, / a zimi – Sveti Stefan i Budva. / Ili su to riječi što ih čusmo / u pjesmi stare Podgorice”), traga zapravo za razrješenjem porijekla, prirode, zadatka, svrhe i smisla čovjekovog postojanja i života u svijetu, u vremenu i prostoru, za razrješenjem tajne ljudskog položaja u kosmosu i njegovog pozvanja i cilja u ovozemaljskom životu, za razrješenjem, jednostavno, istine o čovjeku.

I zato lirski subjekt za svaki trag, ma kakav i ko on bio, zapravo ponavlja “Sezame, otvori se…”. I na tu svetu molitvu koja pokreće čovjeka i koja je u njegovom najdubljem lagumskom samosviješću i biću i kada je ne izgovara, upravo, dakle, na nju, čovjeku se i javljaju, odazivaju i pristupaju mu (se) i sve one druge male, tajne i (ne)poznanice koje se tek naslućuju u mnogim tragovima u našim svagdašnjim i svakodnevnim životima. Ali, iako se otvara u liku svih tih malih sitnica što život znače, svjetsko biće/bitak se, ipak, ne otvara i ne otkriva u svom fundamentalnom, najvažnijem svojstvu i odgovoru, rješenju i ozarenju, pa pjesnik mora i dalje da ide, da traga, da pjeva i da traži ono što je on sam, ono što je i njegovo biće kao pjesnika ali i ono što je biće samog čovjeka, života i svijeta, a to je poezija – dakle, njihovo sveukupno poznanje, pozvanje, uzrok, svrha i razlog postojanja.

Vitov lirski subjekt poručuje da duša više ne bi trebala da ide među ljude, već ka “gori, gdje te jablan čeka” (jablan kao simbol visine koja stremi ka suncu i spaja nebo i zemlju, simbol slobode, stamenosti, snage, ljepote, sklada, gordosti, dostojanstva i usamljenosti), dakle, ka prirodi kao čovjekovom praroditelju, kao što je to tražio i Henri Dejvid Toro: “Otišao sam u šumu jer sam želeo da se prepustim razmišljanju i suočim sa suštinskim stvarima da bih video da li mogu da naučim ono čemu je život imao da me poduči, kako ne bih otkrio, kada budem blizu smrti, da u stvari nisam ni živeo.“ Za Vita je i Bog čovjekova “pogrešna meta”, pa se valja zapitati zašto su za Vita i Bog i ljudi čovjekove “pogrešne mete”, zašto mu je samo ostala priroda kao utočište i mir, nada i izbavljenje? Zato što je, bez sumnje,”bezdušje” postalo osnovno središte i sjedište i Boga i ljudi!, pa zbog toga, kako smo već viđeli, nema više ni Boga ni ljudi. Stihovi ove tematike se u potpunosti uklapaju u Vitovu koncepciju o “vječnom vraćanju istoga”. Pošto se uvjerio i tako i toliko očigledno propatio i probolio (ali ne i prebolio!) zbog svega tragičnog i nesrećnog, nepravednog i očajnog stanja u svijetu i životu, što je iskazao suštinski i sintetički pjevajući o bezdušnosti i Boga i ljudi, Vito se našao u možda najvažnijoj dilemi i sumnji, upitu i slutnji, pa se obraća duši – u skladu sa svojim osjećanjem “vječnog kruga” i stalnog, vječnog obnavljanja, ponavljanja i povraćaja svega istog u kosmosu i na svijetu – imajući u vidu da ona, duša, na kraju u ontološkom smislu ovog ovakvog i jednog jedinog ovakvog života, “robije” kako Vito kaže, sigurno izlazi iz dosadašnjeg uskog i preuskog, neadekvatnog i tragičnog rama bivstvovanja i neđe odlazi da ponovo započne vječni ples postojanja (i opstojanja, tj. opstajanja!), te je u pjesmi bez naslova pita: “Kad izađeš sa ove robije / gdje ćeš, dušo, okrenuti prije / da li gori, gdje te jablan čeka / ili opet u nekog čovjeka. / Nemoj više među rebra ljudska / Previše su, dušo, za te uska.”

Vito zapravo pita i sebe i nas je li uopšte moguće u kosmičkom i ontološkom smislu prekinuti vječnu igru (to je igra bez igre jer ne pokriva i iskazuje u biti i mogućnosti cjelinu čovjeka kao homo ludensa)”bezdušja” i otvoriti novi modus plemenitog postojanja i opstanka čovjeka, time što će kad smrt dođe i život stane, duša prema zakonima “vječnog” kruga i postojanja svega, prestati da stalno iznova se vraća ljudima naseljavajući njihova tijela, već da će prvi put u dosadašnjoj vječnosti a za račun nove (dosada samo sanjane u glavama i umovima najvećih ličnosti čovječanstva) vječne budućnosti duša čovjekova krenuti ka prirodi, ka svojoj praroditeljici, đe će, to Vito najsnažnije i najpoetskije sluti i priželjkuje svakako!, pokušati a pjesnik se nada i uspjeti da ostvari neku do sada nepostojeću ali sigurno, nema nikakve sumnje! (to proizilazi iz čitavog Vitovog poetskog opusa), moguću beztjelesnu, svjesnu, duhovnu, ljudsku dimenziju bivstvovanja koja bi i u praktičnom vidu u sebi ovaplotila sve utopijske čežnje i želje čovjeka za savršeno svjetlosnim, radosnim i srećnim životom.

Toliko je ljudska situacija tragična da kao i da za čovjeka nema zaborava, izlaza, jednog trena punog i savršenog ljudskog zadovoljstva ili jedne kapi čistoga života, čak ni u jednom obliku i sadržaju stvarnog i(li) mogućeg ljudskog bivstvovanja u periodičnom “vječnom krugu” kosmosa, života i svijeta, pa da otuda gotovo i u životu i u smrti jedan te isti bol je uvijek vječno isti: “A šta ako / nema zaborava, / ako je to / samo / vječna igra kruga? / A šta ako / tamo / ispod trava, / boli ova / ista / ljudska tuga?” (Pjesma “I opet jesen”). Iako sve radosti života nestaju kao kad vene poljsko cvijeće, “vječna igra kruga” ipak ostaje jedini izlaz koji omogućava i dalje trajanje varke i slatke/gorke, svijetle/mračne, realnosti i iluzije života i ponovne nade za nove radosti (iako privremene i ograničene, nedovoljne i slabe, kratkotrajne i efemerne), ali i gadosti! Jer, kako reče Ralf Valdo Emerson: “Za sve ono što si propustio, nešto si dobio; i za sve ono što si dobio, nešto si izgubio.”

U tezi, koncepciji i osjećanju lirskog subjekta o “vječnom vraćanju istoga” u širem smislu uklapa se i pjesma “Granada” sa epilogom u kojemu se ponavlja “…sramna slika / već toliko puta ponovljena: / mrtav pjesnik pred četom vojnika, / a okolo pjesma ponižena.” Ovoj koncepciji pripada i pjesma “Slika iz Crne Gore” (“Polako ulazim zaboravu u trag / prepoznajem / taj kamen / to drvo / tu travu / i sve mi se čini / da sam davnog jutra / pronio / ovuda / Čengićevu glavu.”), koja je uz to i snažna etnička i etička, nacionalna i istorijska, kulturna i genetska slutnja i potvrda, činjenica i stvarnost, o dubinskoj povezanosti potomaka sa precima i jednostavno – bez suvišne patetike, gomilanja riječi i epskog narativa – iskazana redukovanim i najelementarnijim poetskim sredstvima ogromna, gotovo nesaglediva usidrenost lirskog subjekta u sveukupno tradicijsko biće (bitak) sopstvenog naroda i zemlje. Pjesnikov lirski subjekt ironijski i sarkastično tematizira i problematizuje fenomen ljudske intelektualnosti i ljudskog mišljenja uopšte, ali i povezuje prošlost i savremenost (budućnost) naroda kome po rođenju i po kulturi pripada, proširujući umjetnički opseg svog poetskog djela sa ličnog plana ne samo na opštiji, nacionalni, već i na svečovječanski i ontološki nivo bivstvovanja. “Glave su nam divnim čudesima sklone / pa zaboravljamo i čija je koja, / ko ogromno sunce jedna, eno, tone, / a ja ne znam sasvim nije li to moja.” (Pjesma: “Zapis”); “Još ovo do sjutra moja tuđa glavo / pa će tad i tebe odnijeti đavo / pa ćeš i ti ružna ljepotice moja / pobjeći iz ovog vrelog nespokoja / i otići tamo među trošne kosti / da se grozno ceriš iz te budućnosti / na to malo sreće koju smo nas dvoje / utrošili glavo na čemere svoje / još ovo do sjutra do posljednjeg poja / pa ćeš i ti pasti nevjernice moja.” (Pjesma: “Na Bijelom hljebu”); I na kraju ovih primjera slijedi jedna od nenaslovljenih pjesama u kojoj Vito pravi izvanredno uspjelu i apsolutnu umjetničku inverziju u odnosu na poznatu istorijsku i simboličko-tradicijsko-identitetsku crnogorsku temu Tablje (riječ tablja porijeklom je iz arapskoga jezika), kule iznad Cetinjskog manastira koju je podigao Petar II Petrović Njegoš 1837. g. – na Tablju, koja nije nikada do kraja ozidana, kačile su se posječene turske glave sa ciljem da posluži posljednjoj liniji odbrane. Tablja je bila najočitiji krvavi dokaz stvarne nezavisnosti, državnosti i slobode Crne Gore, pa su je kao veoma jasan i isuviše jak identitetski simbol Crnogoraca velikosrbi srušili 1937. g. Dakle: “Ova glava svemu i svačemu sklona / jednoga će dana glave da me košta: / već četiri dana kako visi ona / na bedemu turskom iznad Onogošta. // Već četiri dana kako vjetar svira / kroz šupljine njene plašeć noćne straže, / već četiri dana kako Vitomira / uzaludno po razboju traže.”

 

Vito i narodna poezija i tradicija

 

Mada ga žanrovska poezija nije zanimala, Vitovo pjesništvo je postmodernistički intonirano i to u najboljem smislu te riječi. On izvanredno spaja ne samo tradiciju usmenog, tzv. narodnog epskog i lirskog pjevanja – posebno koristi epske narodne pjesme iz hajdučkog ciklusa – sa modernim pjesništvom, već u svoju poeziju strastveno čitalački i osjećajno, razumljivo poetsko-sabratski i poetsko-svebratski!, slojevito i palimpsestički, utkiva i svoje prethodnike moderniste ili njihove nagovjestitelje i prethodnike i to one od najboljeg kova, čak i tamo đe njihove stihove intertekstualno ne spominje i ne koristi, a što čini, nasuprot tome, ne rijetko sa narodnom poezijom.

To je slučaj sa, recimo, pjesmom “Odmetanje”, koja glasi: “Nije ovo ljubav, to se ja spasavam, / to ja bježim, ženo, tebi u hajduke, / romanijo moja, puna dobrih trava / za krvave rane i žestoke muke. / To ja bježim, bježim, iako znam, ženo, / da već nigdje nema đula i zumbula, / da me ipak čeka prokleto lijevno / đe u njemu bijeli se kula.” Dva posljednja stiha su asocijacije, tj. citati čuvenih stihova iz narodne pjesme “Stari Vujadin” kojima se potvrđuje Vitova duboka povezanost sa narodnim, usmenim pjesništvom. Lijevno je prokleto zato što u njemu Turci muče svoj zatvorenike. Kao što stari Vujadin na mučenje odgovara riječima, jedinim oružjem koje u tamnici ima, tako su i Vitovom lirskom subjektu riječi i stihovi jedino oružje, jedina odbrana pred svim teškoćama, nevoljama, očajanjima i tragičnostima koje život i smrt nose! U ovoj pjesmi postoji i snažna umjetnička veza sa “Iskrenom pjesmom” Milana Rakića, s čijom poezijom u mnogim elementima Vito ima dosta toga stvaralački zajedničkog. Prvi stih Vitove pjesme i posljednji stih sljedeće strofe iz Rakićeve pjesme simbolički i ontološki to pokazuju: “Za taj trenutak života i milja, / Kad zatreperi cela moja snaga,/ Neka te srce moje blagosilja! / Al’ ne volim te, ne volim te, draga!”

Malo je koji od crnogorskih pjesnika tako uspješno i, vješto, znalački i umjetnički efektno i bogato kao Vito u stvaralačkom, modernom pa čak i postmodernističkom poetskom postupku spojio epsku narodnu, usmenu tradiciju sa savremenošću. Tako je maksimalno redukovao anahronijsku, konzervativnu, okoštalu, stagnirajuću, mitsku i negativnu stranu epike a vidno afirmisao onu njenu produktivnu, svevremensku, lirsko-duševnu i životodajno-oplemenjujuću i humanu univerzalnu snagu i poruku, kako on kaže, “iz dubine duše naroda”! Vito koristi tradicijsko biće crnogorskog naroda i crnogorske zemlje (Mićun M. Pavićević: Nijedno slavensko pleme na Balkanu nema ljepše, sočnije i bogatije narodne predaje i tradicije od crnogorskog”) – i ne samo njih već i čitavog okolnog prostora i bliskog etničkog bića, a to znači prije svega Levanta – kojima kao čovjek i pjesnik pripada i uspješno interpolira i intertekstualno upotrebljava istorijsko, mentalitetsko i duhovno nasljeđe iz kojega genetski i antropološki vodi porijeklo.

Maksim Vujačić kaže da je Vito istoriju, prostor, ljude i običaje Crne Gore poznavao kao malo ko prije i poslije njega. O tome je svjedočio i pjesnik Brana Petrović: „… Davno, davno, na ’studijskom’ putovanju po Crnoj Gori nekim starim džipom, Vito je nesebično uzeo na sebe ulogu vodiča, čiče(rona). Nikad se takav čičerone više neće roditi. Nikad sa takvim poznavanjem Crne Gore, od istorije, geografije i pomorstva, do etnologije, pesništva i Njegoša. Znao je svaki potok, svako selo, svaku kuću i svakog domaćina u kući. I bejaše takav čudan čovek, da mu je svaka kuća, i u visokim planinama, bila otvorena. I svuda ga dočekivahu kao kuma, kao položajnika, badnjačara, milog zeta, ujaka i pesnika. Pre Vitovog dolaska mnogi domaćin nije znao da mu je đed bio čuveni junak sa Skadra, pa kad Vito i tome ispriča istoriju nastane radost u kući, živne čuvarkuća ispod praga. Domaćin se uzoholi, snaje se uzmuvaju, stiže loza i pršut, zanoći se obavezno. Svaka je kuća bila slavnija ako je Vito pohodi. Znao je svako groblje i svaki grob reklo bi se, i svakog onog koji počivaše u grobu. Bio je upućen na poimanje smrti, taj vitez. Nema stope zemlje, govoraše, da nije nečiji grob, nečiji amanet. I neprestano govoraše: Tu je bilo to, tamo ono, od praslovenskih vremena, preko dukljanske slave do dana današnjeg. Imao je dve hiljade godina, pamtio je mnogo. Znanje nije čuvao za sebe, nije škrtario, taj čovek.

 Nekako desetog dana ugledasmo jedno čvornovato drvo na kamenitoj padini, drvo za udžbenike iz samotništva, uporstva, žilavosti i snage, a bogme i drvo da ga Mijo Mijušković Dobri izloži u Parizu. Već dobrano zamoren, što od loze što od stare slave, rekoh prilično grubo: Nikoliću, silo nebeska, diko prađedovska, istorijski institutu jedan, ako i uz ono drvo, ono tamo, ide neka istorija, prećuti je, molim te, mnogo mi je!

 – Od volje ti, Banja – reče Vito. – Prećutaću. No mi te žao da ne saznaš đe je poginuo Bajo Pivljanin.

 I uz blagost (nezaboravnu blagost i osmeh Vita Nikolića), pravog učitelja, koji olako pređe preko đačke drskosti, dugo je govorio o Baju Pivljaninu, hajduku, junaku i legendi.

Takav je bio Vito Nikolić.

S malo pesničkih knjiga, ali velike pesničke slave…”

Sam Vito o ovoj temi – o svojoj vezanosti za prošlost i tradiciju Crne Gore i istorijsko trajanje crnogorskog naroda kome je pripadao – govorio je: “Kako ja stvaram te moje pjesme? Nikakve vještine tu ne treba, samo se treba naučiti da se govori iz dubine duše naroda, svojih ljudi, svoje sredine i sve će doći na svoje mjesto. Dakle, ne stiditi se ni malo uticaja Jesenjina, naročito svojih pjesnika i svojega jezika, svoje tradicije, jer moje pjesme, kad bih ja pravio neku analizu i ukazao na nešto što bi izučavali ljudi, rekao bih da one, ili dobar dio njih, upravo počivaju na tradiciji.”

 Čini se da i pjesma “Mećava” pripada ovom tradicijskom i nasljednom elementu naroda i zemlje, odnosno Crnogoraca i Crne Gore i šireg istorijsko-antropološko-mentalitetsko-zavičajnog, jezičkog, etničkog, etičkog, kulturnog i civilizacijskog kruga: “Sam je noćas na mećavi / i vuci mu trag slijede, / ko zna, sjutra, kad zaplavi, / gdje će biti i šta htjede. / Pjesmo moja, pomoli se / za njegovu ludu glavu, / i oslušni – ako vrisne / da idemo u mećavu.”

U pjesmi “Očaj” takođe je prisutna intertekstualnost sa usmenom, epskom poezijom: “Dan osvanu a ja – Skadar. / Zle me sile / pretvorile / u gomile, / do temelja porušile. / Tri godine tako one / mene lome, / a ja više nisam kadar / da se zidam / i survavam / niz litice. // Gojkovice, / mlada Gojkovice…”. U ovoj pjesmi Vito koristi “ram” i “strukturu” epske narodne tradicije da bi – upoređujući i identifikujući se sa zlom, ukletom i tragičnom sudbinom crnogorske mitsko-istorijske figure epskog Skadra – dao, ispjevao, opjevao, naslikao, freskooslikao, ikonopisao svoj poetski i ljudski portret, svoja nadanja i maštanja, svoja očajanja i svoje tuge, svoj zao udes, svoje “zle sile” koje su ga držale u šah-mat poziciji ne dajući mu nikada i niđe da se konačno i potpuno opredijeli između “ILI-ILI”, između života i(li) smrti, između spasa i(li) propasti (propasti u svakom slučaju, jer smrt natkriljuje sve). Vitovim “zlim silama” kao njegovi čitaoci i njegova prva, najzavičajnija i najprioritetnija, etnička, etička! i nacionalna, kulturna i duhovna sredina, moramo biti zahvalni – svoju pak zahvalnost svom krvavom životnom, sudbinski i usudno izabranom, pečatu, proizišlom iz njegove neuporedive i visoko živuće i visoko misleće etičke i ukupne duhovne ljudske pozicije, Vito je izrazio svojim pjesmama – jer su nam podarile kroz posredništvo i medij pjesnikovog lirskog subjekta izvanredne primjere umjetničke poezije. Nijesu ovo stvari nikakve formalnosti, nikakve konvencije i nikakvog podrazumijevanja, stvar je ovo ozbiljne i velike odgovornosti književne kritike i jedne duhovne i kulturne sredine da se može voditi dijalog sa poezijom Vitomira Vita Nikolića na onom nivou na kojemu je ona bila i ka kome je po svom biću stremila, sluteći i iskazujući do najvišeg stepena najdublje biće čovjeka kao takvog, ali i najdublje biće crnogorskog i naravno šireg južnoslovenskog, balkanskog i levantskog prostora i identiteta.

“Gojkovica, mlada Gojkovica” bi možda mogla kao simbol žene i ljubavi – pa čak i kao tek naslućena i sva samo u obrisima i maglovitim, idealnim, čežnjivim i utopijskim snovidajnim konturama “ona, daleka” – da učini da pjesnik “svoje odviknuto lice” ponovo “razvuče(m) u neki osmijeh davno zaboravljen.” No, u pjesmi “Pjesma” čitamo: “Na drum palo nebo malaksalo…”. Kada se i to desi, da na drum kao simbolu kakvog-takvog (da li i jedino mogućeg smislenog i održivog!?) ljudskog trajanja – iluzije i varke o, ipak, dakle, nekoj svrsi življenja koja će donijeti (ne)uhvatljivost i (ne)izvjesnost daljine (koja uvijek izmiče i udaljuje se kao horizont morske pučine mameći i izazivajući na sve dalje i dalje, beskonačne i beskrajne daljine i avanture putovanja i izgnanstva), a s njom i nadanje, budućnost, svakako putovanje kao neizbježnu pretpostavku relativno blagotvorne (privremene i povremene, ali ne i apsolutne i konačne, savršene i završne, cjelovite i oslobađajuće!) promjene, susrete možda i s ženom i ljubavlju – padne “nebo malaksalo”, tad je kraj svakoj nadi i utopijskoj čežnji za boljim i svjetlijim životom i svijetom. Kada nebo – nebo, koje jedino može dati i daje pjesniku snagu i nadu da izdrži i da traje, nebo kao iskonski, praroditeljski, pračovječanski, zaumni fetus obećanja “dobrih vibracija” (o kojima je pjevao roker Jura Stublić a Vitovi stihovi, ne zaboravimo i istaknimo još jednom, nijesu daleko od dobrih tekstova šansone i roka, naprotiv!), nebo kao paradigma praktično posljednje pjesnikove, testamentarne, želje “da se vrati(m) u naručje neba” – i priroda kao simboli, dakle, iskonskog kosmičkog i ontološkog zavičaja i doma napuste čovjeka i od njegovog saveznika postanu prepreka, zao udes na drumu i drumovanju kao osnovnom simbolu, vidu i načinu njegove egzistencije i borbe za opstankom i ljudskijim, plemenitijim licem, dalje se onda nema više đe ići i zato dolazi do konačne, definitivne i nepobitne presude, činjenice i ad-akta istine: “Ne može se dalje, Vitomire, / I do sad se s mukom bitisalo, Umiri se, veliki nemire, / Svako te je nadanje izdalo”. (Iz pjesme “Pjesma”)

Čujmo na kraju ovom i ovako tragičnom i konačnom stanju “bezdušja” odgovarajuću i supripadnu žalopojku Vitovog lirskog subjekta a opet muški, viteški i krik muža (“stare” riječi!) kojim se pokušava utopijski nadomjestiti ontološka “praznina” i “rupa” bića (bitka): “Da je otkud kap kuraži / one stare / pa da kane i osnaži / malo barem. / Da riječi posustale / usprave se / da se vinu / u visinu / – uvrh pjesme” (Iz pjesme bez naslova). “Kuraž” o kojoj u ovoj pjesmi pjeva lirski subjekt sigurno bi “pelcovao”, nadjačao, nadmašio i poništio onaj “kukavičluk” sa “raskršća” i omogućio zdrav i snažan, u svakom slučaju, odsudan i stvaran, konačan i definitivan izbor “ILI-ILI”, između života i smrti. Blaženost Pjesme prelila bi se i na blaženost onoga (pjesnika, odnosno njegovog lirskog subjekta) koji donosi odluku o životu i(li) smrti, odnosno na onoga koji, u ovom slučaju tj. u ovoj poeziji (ne)odlučuje! da živi ili da umre punoćom svog bića. “Uvrh pjesme” – to znači Uvrh života i(li) Uvrh smrti!

Krklečeva “kap čistoga života” i Vitova kap čistoga života, odnosno “život / – kap žive na dlanu, / mali nemir / divan / u svom / vječnom nestašluku” ili “kap kuraži / one stare” – to je isto, to je “ILI-ILI”, hrabrost i kuraž da se pjesnik, odnosno njegov lirski subjekt, konačno opredijeli za pjevanje – za jednu “kap čistoga života”, zakap žive na dlanu” – koje može biti i(li) za život i(li) za smrt. U slučaju Vitovog lirskog subjekta to se nije zbilo. Pjesnik je ostao vječno rastrzan i na sredokraći “ILI-ILI” između “blaženih samoubica i dobrovoljnih davaoca krvi”, između života i smrti, nemajući snage i moći, bez makar jedne “kap(i) kuraži / one stare” – ostajući tako svjesno bez sopstvene blaženosti: “Blažen ko ima hrabrosti za jedno ili drugo ILI” – da donese definitivnu odluku i prikloni se punoj smrti ili punom životu.

 

Ljubavna poezija prvoga reda

 

Vitov lirski subjekat izlazi na svijetli i crni “bijeli drum” života i smrti u istom takvom “bijelom svijetu” i kaže sudbini, Bogu, prirodi ili već kome to pripada: to sam ja, tragični čovjek, tu sam đe sam, na tragičnoj Zemlji (na kojoj, kako piše Andrić u “Eseju o Goji”, po kazni dospjeva čovjek da kao duhovno biće ispašta i zlopati se u za njega nepodobnom i neprijateljskom materijalnom i beznadnom okruženju i prostoru), i znam da spasa mi nema i da će mi biti još teže (ako može biti!), ali se ja predajem Pjesmi čitavim svojim bićem (Ralf Valdo Emerson: “Čak i u blatu i u otpadu nešto uvijek, uvijek pjeva.”) – samo zahvaljujući tome što ni život ni smrt nijesam mogao primiti svom punoćom svoga bića i što sam bio nesposoban za “ILI-ILI” jer sam bio duboko bolno samosvjestan njihovih tragičnih dubina i visina, tih bezgraničnih amplituda što svakodnevno mrve i uništavaju čovjeka bez ikakvog obzira, žalosti i osjećanja – i to kakvoj i kojoj Pjesmi! Pjesmi koja sve osvjetljava i zamračuje, sve gradi i razara, sve voli i mrzi, sve otvara i zatvara, sve objelodanjuje i uništava: i onu posljednju nadu, iluziju, varku, utjehu i privid koji Život znače i koji Smrt znače! Da bi opet sve krenulo u novi krug i u novi vječni ciklus!

Sva Vitova poezija je ljubavna poezija prvoga reda: “Neka me ne bude kad budem prestao da volim / jer tada od mene ne bi ostalo ništa / – možda samo ugarak neki goli / od čitavog ovog velikog ognjišta.” (Pjesma “Neka me ne bude”). Ne samo, dakle, ona u užem smislu, već bukvalno sva. (I jedan drugi slavni nikšićanin, Miladin Šobić, “pjesmom priča(m) život svoj” i pjeva posve slično Vitu:… Rasut u komade / Vezan samo pjesmom / Sebi i životu / Tražim smisao i lijek… // Sa mukom pod rukom / Tražim nadu u padu / A gađa me aplauz / Gađa me smijeh // Ponekad mislim na ono vrijeme / Svi računi kad se svode / I kad sunce mirno zaspi / Kad presahnu moje vode // Tad ću morat’ i ja stati / Možda i ja u kafani / Uzalud ću pjesmom zvati / Da se vrate ovi dani …”, Iz pjesme “Od druga do druga”; “Kad klonem snagom / I kad me god nanese put / Svratiću tebi / Jer ja do tebi nemam kud // Vidiš li gdje smo / Vidiš li kud je poš’o svijet / … //…ti me čekaj, / Nek’ tvoja ljubav bude moj dom / Svratiću tebi, / Jer ja do tebi nemam kom’ // Vidiš li gdje sam, / Vodi me pjesma, ukleti trag / U oku lađa, / Jedra od pruća, / Pred njima vezan za kormilom crni vrag // Što i morskoj pjeni, suđeno je meni / Samo jedan tren ću gledat’ sunca zrak / Što i morskoj pjeni, suđeno je meni / Jer već me dolje vuku, dubina i mrak”; Iz pjesme “Kad klonem snagom”). I kada Vito pjeva o ženi, i o čovjeku, i o đetetu, i o gradu, i o njegovom Nikšiću, i o neđelji u Nikšiću i o svakoj neđelji u svakom gradu, i o ubogim i siromašnim, i o skitnicama i beskućnicima, i o prirodi, travi, bilju i voću, i o političkim, partijskim i ideološkim konferencijama i sastancima, i o pticama i vrapcima, i o učiteljici, i o svojim vršnjacima i drugovima, i o svojim školskim drugaricama i gimnazijalkama, i o svojoj plemenitoj sabratiji u liku velikog broja životinja, svuda, svuda, u svim pjesmama, on voli, voli, voli, i samo i jedino opet voli, ljubi, snijeva, grli sav kosmos, svakog čovjeka, svaku živu i neživu tvar, sve što postoji na Zemlji pod kapom nebeskom.

Vito je čitavog života i u svim svojim pjesmama gorljivo, strasno, do kraja, apsolutno posvećeno i “osvećeno”, nježno, lahko da ne može biti lahkije a opet surovo i bolno i očajno istinito vapio i preklinjao za samo malo ljubavi – i kada je ne pominje direktno, ona je uvijek i platonska i čulna, i čežnjiva (da li i oslobađajuća) i tjeskobna (da li i onespokojavajuća) – za samo malo nježnosti, da bi bar donekle ublažio i popunio “ogromnu glad” za njima – Sonja, izađi da skitamo, / imam ludu želju večeras da lutam. / Sonja, izađi i iznesi samo / malo nježnosti ispod kaputa. // Malo nježnosti, malo samo, / zalogaj jedan za ogromnu glad. / Sonja, izađi da skitamo, / noćas je nestvarno lijep grad.” (Pjesma “Prvi snijeg“) – za samo kap čiste ljubavi i za samo kap čistog voljenja, za Krklečevu samo “kap čistoga života”, za sopstvenu, Vitovu samo “kap čiste kuraži, one stare”, “kap žive na dlanu, / mali nemir / divan / u svom / vječnom nestašluku”, ma od koga i kada, u kojemu dobu i vremenu, na koji način i kako oni dolazili.

Vitova poezija govori o utopijskoj i nemoguće ostvarivoj čežnji i želji o povratku iz samotnog boemskog života izgnanika i kafanskog utopljenika u samozaborav, u ono što je prethodilo svemu, u ono što je bilo na početku, da je, ontološki gledano, po pravdi i sreći čovjekovoj u alfa i omega svega, u ono doba koje simboliše ljudsku nevinost i dobrotu – “Noćas tako želim da me neko voli, / pregršt nečije nježnosti mi treba; / noćas ću sve da zaboravim i prebolim / i da se vratim u naručje neba. / Ja sam bio kafanski i više niči, / i bio pust i prezren – neželjen kao grobar. / Noćas bih htio sebi – dječaku da ličim / i da mi opet kažu kako sam dobar.” (Pjesma “Intime”) – nadu, slutnju i obećanje o do kraja ostvarenom, srećnom i punom životu, o ostvarenju svega onoga što svako ljudsko biće po prirodi i predispozicijama u sebi nosi, a to je maksimalna realizacija svih ljudskih potencijala o čemu su najpoznatiji svjetski filozofi i drugi mislioci različitih društvenih nauka napisali tomove i tomove debelih, najdebljih knjiga. A sve te hiljade i hiljade stranica zasjenjuje, upravo zastiđuje, Vitova poezija!

 

 

Tagovi: , , , ,

 
 

Kalendar

October 2018
M T W T F S S
« Sep    
1234567
891011121314
15161718192021
22232425262728
293031