Gordan K. Čampar: Braho Adrović – Pjesnik vidljivih stihova



Braho, novinar u vječitoj potrazi za suštinom, temama koje su nesvakidašnje a tu blizu nas samo ih je potrebno uzjoguniti, pjesnik vidljivih riječi, bez mnogo fikcije i impregnacie, jednostavno kako baš i jeste, posloženo slikovito, sa rečenicom dugačkom taman toliko da se u njoj sakrije misao.

U prilog ovome govori i podnaslov MOJE JE IME LJUBAV, gdje po ko zna koji put potvrđuje epitet pjesnika ljubavi, ne samo prema ženi kao simbolu, već ljudima, slobodoumlju, vrijednostima, sa željom da je koristimo češće, da njena ružna  strana totalno izblijedi, da se termin mržnja jednostavno izbriše iz mozga.

Ne pričam to nikom, govori snenoj ženi, doziva snove, veče boji poezijom, žudnju proglašava opasnom minom, pominje rame i naručje kao oslonac, traži neuzaludnosti, traži odgovor šta li se to nalazi ispod njenog kaputa, prisjeća se vrelog poljupca i ludog srca i na kraju krunisanja sreće začinjenim strahom;

i da će me ubiti zaboravi.

Budi USPOMENE KAO da su usnule LJUBIČICE pišući o svom Ivangradu, piše pismo iz Praga, zahtijeva; ostavite me samog dok nemirnim rukama po mome srcu rovare uspomene, izjavljuje; ljubav je božja kazna, sjeća se đira na korzou, jedne Nevene, razglednica, pravi paralelu između istine i laži, strahuje da ga ne obuzme ljubomora, očekuje poljubac koji je melem duši koja čami sama, pita se kako je imati i nemati, smišlja molitvu, i na sve to polaže crvene ruže.

Upozorava; ćuti sve je jasno, NEKA SPAVA PROŠLOST NEMOJ JE BUDITI, osjeća bol zbog riječi neizrečene, grli mjesečinu, diže uzbunu zbog Maksima Gorkog, osluškuje šapat Lima, zabrinut je nevaktom i čekanjem, traži utočište, prisjeća se obmana i susreta, i to sve, ponekad

U vremenu KAD JESEN OGOLI SNOVE Braho se bavi nježnostima, obiljem snova koje kadkad prekine tiho šaputanje u ponoć, nabraja godine, pa se usput žali da mu ružno stoje, izbjegava priču o vremenu riječima; ne pominjite mi vrijeme pa hoće da mu okreće leđa, te ge povezuje sa bolom, parčetom plavog neba, otkucajima sata, koracima, odlascima i na kraju se pita kako će biti; kad nas ne bude bilo, prije nego što bih radije dušu đavolu dao.

Pita se pjesnik u čudu, GLEDAM LI ZBILJU ILI JE ZBILJA PRIVIĐENJE, i traži odgovore na besmislene stvari koje se dešavaju van moći običnog čovjeka, osuđujući nasilje, ratove, zločine, saučestvuje sa izbjeglica, pomišlja na zle oči, ko su njihovi a ko naši, pominje ništa robe, ljude u sanducima, strah, žali za idealima, govori u ime istine, zbira posljedice kad sve to protutnji umom, sumnja na prokletstvo, grozi se slušanja vijesti, ućutkava kukavicu, razočaran ne dozvoljava da ga pitaju za toga, pri pomenu Suade zagrcne mu grlo, i ipak na kraju ne može a da ne pomene;

Ljubav je sestra slobode…

Zabrinut da će LJUBAVI SVE VIŠE NEDOSTAJATI U BUDUĆNOSTI, nudi blagoslov, piše pjesmu o lijepom, pominje šoferska vremana i šejtanska posla, sjeća se vremena kada je boljelo manje, miriše cvijeće, iskušava đavola, opominje, savjetuje da treba ovako, izražava bojazan da nas nema i da nam nema spasa, ćuti, bori se da sačuva nadu;

Idu dani
ko da nam ih kradu
najljepša je nada
sačuvati nadu…

pribojava se velike vode, čeka svođenje računa, pominje sijedu kosu i kaže:

Nikad nijesam mog’o što sam htio…

Kako je naporno biti živ, kada se čovjek nađe NA NIŠANU RIJEČI, pa redom, neki život, te ljubavi jedna za drugom, nada se da ko čeka taj i dočeka, kad stigne do cilja poželi da se vrati pa opet, pita se kako bih preživio da je bio kriv kada jedva preteče prav, i potvrđuje;

Jooj a kako sve to prećutati…

Tvrdi da nigdje nije ljepše PARČE PLAVOG NEBA ko iznad Vrbice, dušu Lima nosi u očima, „gleda“ Mejru kako šeta kraj bedema Bihorgrada, još mu mirišu borovnice i djevojka što ih braše, nabraja brda, rijeke i planine, prevrće otkose kraj kuće, mazi ruke majke Umihane, što su žnjele, prele i košulju šile;

Sve su znale da nauče i pokažu…

i bol kada je otišla, nedostajanje;

Ko da je čitav život bio bajka…

I mada znam da je sve rečeno, samo hoće još jedared reći, da Vrbicu, Bihor i Crnu Goru uvijek nosi u srcu.

Priređivač ovog izdanja, Faruk Dizdarević tvrdi: „Poezija je po našem poimanju i osvjedočenju danas najvitalniji dio savremene crnogorske književnosti. Dio te poetske energije svakako je i pjesnik Braho Adrović“.

„Tako za pjesnika – čovjekoljupca Braha Adrovića, čija je kuća domovina, rat u toj kući je najbezumniji i najstrašniji izum, koji može da izmisli obezumljenočovjekoliko biće“, kaže Rade M. Knežević.

Dr Šefket Krcić, napominje:  „Pjesnik govori u ime srca. Taj govor on jedino priznaje. Za njega nema tajni, jedina isrtina srca je ljubav“.

„Ispovijedajući svoje srce  i njegove ožiljke, Adrović je u svojoj poeziji sažeo bogato iznijansirani  odnos prema svom vremenu i samom sebi u njemu“, pominje između ostalog Sait Š. Šabotić u jednoj od recenzija.

Novo Ščekić jednu od knjiga pojašnjava ovako: „Najnovija knjiga pjesama Braha Adrovića „Rat u kući“, koncizna, snažna i sažeta, po mnogo čemu je izuzetna pojava u našem pjesništvu.“

Dok Mirsad Musić napominje: „Za više od tri decenije književnog stvaranja Braho je stvorio originalan, dopadljiv i kniževno impresivan poetski opus.“

„U gradnji te slike svijeta  ( „S one strane nade“) Braho Adrović je koristio i elemente koje sadrži naša folklorno – mitološka tradicija…
… Adrović tematski unaprijed pristaje na jednu osobenu gramatiku pjesničkog govora i na jedan osoben obrazac modelovanja svih komponenata slike ljubavi. Posrednik je u svemu tome je, naravno, pjesnikovo „duševno stanje“ u koje Adrović dospijeva u svakom suočavanju sa onim temama koje su za njega izazovne“, zaključuje na kraju prof. dr Draško Došljak.

I dalje na sreću pjesništva Braho, nervozno tresući cigaretu, piše; o ljubavi, domovini, ljudima, o juče, danas i sjutra…


Fotografija Braha Adrovića: mladiberana.me

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


fourteen − 2 =