Gordan K. Čampar – Priča “Lelek”

Poštovani pośetioci, objavljujemo priču “Lelek” iz zbirke “Mjesec u maslačku”, autora Gordana K. Čampara. Zadovoljstvo je predstaviti autora koji se ovom pričom pridružuje brojnoj porodici saradnika Montenegrine. U narednom periodu objavićemo dio stvaralaštva gospodina Čampara. Uživajte.


BILJEŠKA O AUTORU
Gordan K Čampar je književnik i novinar, rođen u Zatonu kod Bijelog polja. Živi i stvara u Podgorici. Objavljene knjige Pregršt suza i dva pisma (poezija), S koljena (zapisi), Na koljeno (zapisi), Eto (poezija), Mjesec u maslačku (proza). Autor je feljtona Sjećanje na šeher Sarajevo prije grmljavine i Aplauz za legende. Glavni i odgovorni urednik časopisa Intervju, novine Zaton i portala Odgovor.me.


LELEK

Dvije suze, jedna za drugom kao da ne žure nigdje, kao da je svo vrijeme ovog svijeta njihovo, gegajući se sa jedne na drugu stranu malenih litica na izboranom licu, spuštale su se put brkova koji su ih nakostriješeni čekali, da ih sakriju  od pogleda, da se ne vide.

Nevješto je pokušavao da ih obriše ali grube gorštačke ruke su  ih razminjivale, migoljile su i nastavljale krivudavom stazom, dalje. Pogled je bio prazan, čudio sam se, otkuda suza iz tako staklastog pogleda.

Gledao sam netremice u to lice tražeći nešto živo na njemu, s’ vremena  na vrijeme samo je obrva nadvijena nad tim praznim pogledom davala znake života.

Ponekad bi nam se na kratko pogledi susreli. Bez riječi me je podsjećao na vrijeme.

 Ispred crkve koja nije umjela da grli, nekako hladna, sa glasovima utrostručenim koji su lutali pod svodom, bez boje, sivo, stajale su grupice ljudi. Odsutni, neprimjećujući nikog pogotovo onog  ko je dolazio i nakon kraćeg vremena napuštao plato ispred crkve.

Vrijeme kretanja  put  vječne kuće u nekakvoj vlažnoj  glini, koja se nalazila na više stotina metara, uz brdo, stazom između grobova, se neumitno  prikradalo.

Kako koji minut je bio bliži taj trenutak, njegove usne su bile suvlje, nekako modre, krive i  nepomične.

Čula se škripa bakarnih ručki na kovčegu. Prevrnuše sto. Izađosmo na trem, pogledasmo se, ja klimnuh glavom, otvori se nebo.

-Lelej mene brate.

Urlik. Pobješnje ono lice, vatra sinu  iz očiju. Nasta tajac. Svi pogledi uprti u nas, pogotovu u brka. Ljudi se obaziru oko sebe traže pogledom objašnjenje jedni od drugih. Ptice načuljile uši, vjetar stao da propusti lelek.

-Lelej.

U raskoraku, kao da prkosi oluji, pogleda zakovanog za nebo, glasom nemogućim za čovjeka, budio je jedanaest hiljada  zaspalih, kao da je i njih htio da ožali. Nije žalio grla i stihova  koji su mnogima, kvasili obraze.

Mimohod.  Ljudi u koloni bez kraja, što inače nije običaj, nijemo hodaju a pogledi nam probijaju crne košulje natopljene znojem. Utrnule  plećke od pogleda.

Kratkim koracima savladavamo rastojanje do mjesta, uz put gledajući čuda neviđena, kapelice  sa kredencom, započetom partijom šaha na stolu, flašom rakije pored table, Bože me oprosti, k’o da nekog očekuju.

Oni u čudu, imam osjećaj da idu da vide kako se kopamo.

Prebiram po glavi da pronađem neku riječ, da im nešto kažem, da se oprostim od strica. Da ih ne uvrijedim. Do koji minut prije bili su mi nekako daleko, sada tako blizu, kao i da sami vide, da je naša  tuga od njihove malo drugojačija.

Pominjem njegov život među njima, zemlju te zemljom nazivam ma gdje ona  bila, ova glina natopljena vodom ili ona zatonska, sve jedno. Čude se suzama, stisnutim zubima. Valjda oni to ne čine tako.

I krećemo, njima kao da se ne odlazi, tek počinju saosećati sa nama, vidim u očima, osjećam u stisku ruke pri pozdravu. Niko ne preskače.

Među njima mlađi čovjek, kasnije čusmo akademski građanin, prilazi i tiho ali jasno mi govori.

-Kad bih znao da će me ovako ožalit’, ja bih sjutra umro.

I presta čuđenje, sjedne strane kapelama, ovolikom broju grobova na jednom mjestu, crkvi bez tamjana, glini neke čudne boje a s’ druge leleku, govoru, suzama.

A brko, opet bez one vatre, gledam ga, k’o figura od voska, nesigurnim korakom k’o da zemlju vrijeđa, obazirući se  unatrag, uvlači ramena  u sebe.

Putovanje natrag dugo, mnogo duže nego u tom pravcu. Tišina nagriza zadimljeni vazduh, jedino škripa zimskih guma po užarenom asfaltu, ostavlja nas u svjesnom stanju.

Čitam u njegovim očima kao da kaže da ga nijesmo trebali ostaviti tamo.

-Znam, napokon i ja nešto progovorih.

On se stisnu, postade još manji, ne progovori ništa.

 Stigosmo.


1 Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


three × 1 =