decembar, 2016.

 

Sad je već skoro dvije decenije od kad se „pionirski“ na metodološki i tehnološki usklađeno vremenu u kojem živim i stvaram bavim istraživačkim radom u oblasti starog iseljeništva. Oduvijek me interesovalo kako je izgledao trenutak kada bi po prvi put ljudi sa ovih prostora kročili na tlo „novog svijeta“. 

Nedavno sam razgovarajući sa gospodinom Ivanom Damianovichem, potomkom zvanično prvog iseljenika iz Crne Gore koji se naselio u Argentinu davne 1818. godine na osnovu njihovih porodičnih predanja pokušavao stvoriti jasniju sliku, kako je bilo stići iz Velestova preko Kotora do današnje provincije Entre Rios u Argentini prije dva vijeka.

Isto sam se bezbroj puta pitao gledajući imena pukova sa prezimenima iz naših krajeva u američkom građanskom ratu. Uvijek kad se mislima pokušam vratiti u ta vremena nestane ono što svi po malo imamo usađeno, a to je činjenica da smo malobrojni narod, međutim biću dovoljno smjeo da kažem da oni narodi koji su tako rano bili prisutni u novom svijetu mogu biti mali po broju, ali nikako ne mogu biti mali narodi.

Nema nikakve sumnje da su naši prvi kalifornijski tragači za zlatom ujedno bili i stvaraoci nezaborava, te svojom izuzetnom smjelošću i hrabrošću uspjeli da urežu ime zemlje odakle su došli na isto mjesto gdje su se istovremeno našli mnogo brojniji i veći od nas i daju svoj doprinos razvoju novog svijeta, ali i starog kraja.

Jedna od stvari koje su na mene ostavile najveći utisak u dosadašnjem radu je trenutak stvaranja prvog društva  Slavonic Society osnovane 1856 godine od strane prvih doseljenika iz vremena „zlatne groznice“ 1849 godine, i posebno njenog nasljednika “First Serbian Montenegrin benevolent literary society” osnovane davne 1880. godine u San Francisku i što je još nevjerovatnije, nama koji živimo neprestane istorijske diskontinuitete, ciklično svakih nekoliko decenija, jedina institucija koja je uspjela i pored svih stvari koji su se događale kako među njima samima ovdje u matici a tako i na prostorima sa kojih su poticali zlatni osnivači i sva rukovodstva u posljednjih 136 godina, održati se do danas funkcionišući na istim principima na kojima je i osnovana.

Činjenica je da je „Serbian Montenegrin literary – benevolent society“ najstarija crnogorska istitucija u iseljenistvu.

Gledam listu brojnih institucija u iseljeništvu osnivanih decenijama kasnije, i  skoro pa niti jedno danas širom svijeta ne postoji ni u tragovima dok Serbian Montenegrin literary – benevolent society“ ne samo da nastavlja zavjet svojih osnivača, već veoma uspješno uspjeva i da izađe u susret izazovima novih  vremena i stvara još čvršće osnove za narednih 100 godina uspješnog rada.

Do sada sam imao tri puta privilegiju i čast da posjetim FSBS 2014, 2015 i 2016 godine. Svaki put me je dočekalo novo iznenađenje koje me učvrstilo u vjerovanju da se pored činjenice da se radi o najstarijoj instituciji u našem iseljeništvu ujedno radi i o najperspektivnijoj. Istinski tihi dobročinitelj naroda našega koji kao onaj pravi iskreni čovjek čiste duše i srca.

Bez da sada nadugo i naširoko pričam o nebrojenim primjerima dobročinstva koje je ova organizacija  dala od svog osniovanja do danas, dakle punih 136 godina, od dobrovoljaca u balkanskim ratovima i prvom svijetskom ratu, pomoći crvenom krstu, porušenoj Crnoj Gori poslije ratova i zemljotresa. Pomenuću jedan od konkretnih primjera, stipendije- grantovi koje  se daju za četiri godine studija i iznose po $750 na godinu, samo za Bachelor diplomu. Studenti preko 25 godina ili za Master nemaju prava na stipendiju osim ako se ne radi o izvanrednim talentima. Prosječna ocjena mora biti iznad 2.5. Za stipendije do sada izdvojeno preko $ 800,000.00 a za pomoć talentovanim studentima skoro $ 500,000.00. Ovakvi primjeri na postoje u našem iseljeništvu kao ni u zemlji.

Društvo posjeduje muzej u kojem se mogu vidjeti mnogi rijetki eksponati iz istorije našeg iseljeništva, može se reći da je to muzej iseljeništva i istorije odnosa sa iseljeništvom u Sjevernoj Americi.   Na 135 godišnjicu podignut je spomenik u obliku prvog grba društva, u septembru ove godine podignut je prvi spomenik – replika prvoj Crkvi koju je Petar II Petrović Njegoš  1845. godine podigao na Lovćenu. To je ujedno i prvi spomenik  Lovćenu izvan Crne Gore. A u umjetničkom paviljonu  koje se nalazi u vlasništvu društva organizovana je izložba umjetničkih slika posvećenih Crnoj Gori argentinskog slikara Huana Vladimira Martinovića.

 

replika-crkve-u-kolmi-m1

replika-crkve-u-kolmi-m2

 

Ova izložba bila je ujedno i prvi projekat saradnje naših iseljenika u Latinskoj Americi sa iseljenicima u Sjevernoj Americi u istoriji. Vazno je napomenuti da je prije nekoliko godina podignut i spomenik osnivačima društva kao i replika prvog grba društva iz 1880 godine,  tako da danas imanje društva u Kolmi predstavlja pravi memorijalni park iseljeništva u Sjevernoj Americi.

Izvanrednim vizionarskim i napornim radom počasnog predsjednika Milorada Mika Golubovića, menadžera Milutina Perovića, uprave i članova društva, njih oko 300 posljednjih godina učinjeno je sve da se dobra djela i uspjesi u proteklih 135 godina odbrane od zaborava te ujedno osiguraju mehanizmi koji će omogućiti da ova institucija na istim osnovama na kojima je funkcionisala i do sada nastavi narednih decenija svoj humani i misionarski rad.

 

 

 

Tagovi: , , , , , , , , , , ,

 

Bez komentara

Budite prvi.

Poruka


 

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

September 2017
M T W T F S S
« Aug    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
252627282930