Piše: Vladimir Jovanović

 

(Stevan Bajković, VRIJEME GLADNIH I ŽRTVOVANIH”. Priređivači: Borislav Cimeša, Ljubomir Bajković. Izdavač: Crnogorski kulturni forum – Bibiloteka: Posebna izdanja. Urednici: Zdravko Pejović, Srđa Martinović. Cetinje, 2017, str. 118)

 

Memoarski inserti iz uzbudljiva života Stevana Bajkovića, Grbljanina, pripadnika „zelenaškoga” pokreta, konačno su ukoričeni pod naslovom „Vrijeme gladnih i žrtvovanih”. U formi feljtona, pojavili su se prvi put 1991-1992. u neđeljniku „Monitor”. Tu-i-tamo su citirani u stručnim radovima. Podijeljeni su u pet djelova: „Srbijanski agenti u Crnoj Gori 1914–1915”, „Intrige u Italiji i Francuskoj: Srbijanski premijer Nikola Pašić”, „Nitkovluci i zvjerstva srbijanskih oficira u Solunu”, „Akcija srbijanske tajne policije u Atini”, „Śećanja”. Knjiga sadrži fotografije i faksimile, te informativni „Predgovor” i „Pogovor”.

Tu je i autorova posveta: „SJENIMA BRAĆE CRNOGORACA koji od bratoubilačke ruke mafije srbijanskih oficira za vrijeme Evropskog rata mučenički padoše u Solunu za čast i slobodu svoje ljubljene i izmučene otadžbine – posvećuje pisac”.

Stevan-Stevo Bajković rođen je 1883. u selu Kovači. Sin je Nika i Mare, rođene Popović, unuk Rada Markova Bajkovića, grbaljskoga prvaka, crnogorskoga barjaktara i junaka. Kao dječak pohađa francusku školu u Kairu. Nastavlja školovanje na Cetinju. Družio se sa prinčevima, sinovima knjaza Nikole.

Potom u Parizu završava gimnaziju. Studije medicine pohađa na Sorboni. Po diplomiranju, započeće specijalizaciju hirurgije. U međuvremenu, planula je ljubav sa Marijom Ivanovom, kako navode priređivači – rođakom ruske carske familije Romanov. S njom se vjerio. Ali, ona se razboljela. Nastojao je, uloživši i svoje znanje stečeno na studijama, da je izliječi. Uzalud. Duboko pogođen njezinom smrću, Stevan odlučuje da se neće baviti medicinom.

Odlazi Bajković u Ameriku, a potom u Abisiniju (Etiopiju), kojom upravlja car Menelik II. U Adis-Abebi, prijestonici, zapošljava se pri ruskome poslanstvu. S izbijanjem Prvoga svjetskoga rata, doputovao je septembra 1914. u Kraljevinu Crnu Goru. Stavivši se na dispoziciju Ministarstvu vojnome, raspoređen za tumača crnogorske kraljevske vojske na lovćenskome frontu pri francuskome detašmanu teške artiljerije (Détachement d’artillerie du Monténégro). Dobija čin crnogorskoga oficira – kapetana.

Po evakuaciji Francuza iz Crne Gore, a uslijed teških prilika u pogledu ishrane trupa, Ministarstvo vojno upućuje Bajkovića u Grčku, potom u Egipat. „Lovćenski odred životario je sa ono malo hrane, koja se mogla nabaviti u Budvi, a ostala vojska dobijala je, s vremena na vrijeme, nešto hrane iz Zete i Podgorice”, zapisuje Bajković.

„Ovu državnu nezgodu iskorišćavali su neumorno kako srbijanski oficiri, koji su bili na službi u Crnoj Gori, tako i oni Crnogorci, koji su se školovali bili u Beogradu i koji su se već nalazili u službi Nikole Pašića i ‘Crne ruke’, te je zabuna u narodu njihovim rovarenjem dostigla bila vrhunac. Cilj ovih mahinacija bijaše stvoriti u narodu nepovjerenje u sposobnost i iskrenost sopstvene državne uprave i pripremiti teren za bezuslovno pripojenje Crne Gore Srbiji”.                                                                               

Iz Ulcinja je Bajković početkom marta 1915. isplovio parnim čamcem „Galeb” do Drača, a odatle, grčkom lađom, za Pirej. U Atini kontaktira srpsko i rusko poslanstvo, kao i grčke vlasti. Ali, izvoz hrane ka Crnoj Gori je blokiran. Živo se angažujući, dospio je i do Elefteriosa Venizelosa, premijera Grčke. Bio je finansijskim i carinskim grčkim vlastima „toplo preporučen sa napomenom da bi se lađa koju bih životnim namirnicama natovario za Crnu Goru propuštila i njezin odlazak držao u tajnosti”.

Logističke poslove za crnogorsku kraljevsku vojsku, bivši u stalnoj telegrafskoj vezi sa Cetinjem, nastaviće u Egiptu, tada britanskoj koloniji. Tamo ugovara velike pošiljke. Prvi brod od nakrcanih 5.000 tona naimirnica je u Aleksandriji kad je isplovljavanje za Bar stopirano depešom Andrije Radovića, „glavnog delegata crnogorskog u Londonu”. U depeši je Radović „moju osobu označio kao sumnjivu, i da spremani transport nije za Crnu Goru, nego za Kotor, za – Austriju!” No, poslovni partneri Bajkoviću su obećali da će „transporti pod engleskom zastavom biti otpremljeni”.

Na istim poslovima Bajković je, od jula 1915, opet u Grčkoj, đe doznaje da se „u Solunu, bez licitacije, prodaje žito koje je iz Rusije stiglo za Crnu Goru još prije mjesec”. Suočen je s opstrukcijama od raznih strana. Po dolasku u Crnu Goru – optužuju ga oni koji su se docnije demaskirali kao srpski agenti; morao je vlastima opširno referisati o svojim transakcijama. Uživao je podršku crnogorskih zvaničnika Vladimira Popovića i Stanka Markovića. Ocijenivši njegov rad uspješnim, ponovo je upućen za Egipat; ali, krajem 1915. prekinute su telegrafske veze s Crnom Gorom; uskoro, doći će do njezina vojnoga sloma.

Za poznavaoce prilika, patriotski napori Bajkovića na polzu crnogorskoga naroda, kraljevine i vojske, te sukobi sa srpskim zvaničnicima, njihovom agenturom, pa mučka difamiranja pred saveznicima u Prvome svjetskome ratu – sve to liči iskustvu još jednoga našega sunarodnika iz Boke kotorske – Ćira Kamenarovića (1879–1944). On je o tome objavio 1938. u Kotoru knjigu „Klevete i historijske neistine u knjizi Milana Đ. Nedića, armijskog đenerala ‘Srpska vojska na albanskoj golgoti’”…

No, vratimo se Stevanu Bajkoviću. U Rim će doputovati početkom aprila 1916. godine. Imaće u jednoj kafani žestok sukob sa Andrijom Radovićem, nakon čega je u pratnji detektiva konfiniran na Sardiniju. Na intervenciju nekih crnogorskih zvaničnika, maja 1916. odobreno mu je da napušti Italiju.

„Živio sam u Parizu bez ičije pomoći, đe sam dočekao, da Andrija Radović, u to vrijeme crnogorski ministar-predśednik, odlazi sa toga položaja otvoreno u – srbijansku službu. Moja ranija optuživanja, da je Radović agent zvanične Srbije, a protiv napretka i samostalnosti Crne Gore, potvrdio je, eto, baš glavom  Andrija Radović”.

U Parizu, po prilici sredinom 1917, kontaktira brigadira Luku Gojnića, koji je „od Kerenskoga [Aleksandra Fjodoroviča, ruskoga premijera nakon Februarske revolucije – prim.a] imenovani komandant jedne ruske brigade na Solunskom frontu”. Nih dvojica 4. septembra 1917. stižu u Rim. Tu se zadesio i Nikola Pašić. Sreli su se u jednome hotelu. Ponudio im je Pašić prijevoz do Krfa. Od Rima do Brindizija su putovali vozom u kojem vlada neopisiva gužva. Pašić se, međutim, baškari u udobnome salonu. Nije pozvao Gojnića i Bajkovića.

Brigadir Gojnić „ode tamo, otvori vrata i vidi Pašića, đe śedi opružen nogama preko tri mjesta, a svakog od ostalih raskomoćena sa novinama u rukama”. „Đeneral Gojnić vikne: ‘Što ste se tu zatvorili ka’ drolje, da vi majku …! Džore! S kim se vi sprdate!’ Pašić i društvo mu preblijedi i zabi nos u novine”. Bajković piše: „Viđevši da je Gojnić gotov da dograbi Pašića, povukoh ga svom snagom s vrata i odoh s njim u vagon iza ovoga”.

U Solun su doputovali 21. septembra 1917, a „idućeg dana pośetismo vrhovnog komandanta savezničkih trupa đenerala Saraja [Morisa-Pol-Emanuela], kojom prilikom mu đeneral Gojnić preda svoje papire; prijem je veoma srdačan i Saraj izjavi da mu je veoma milo što jednog Crnogorca prima kao ruskog đenerala, no još bi mu milije bilo – viđeti ga kao komandanta trupa crnogorskih”.

Slijedi najuzbudljiviji dio knjige. U Grčkoj je Bajković izložen napadima srpskih agenata, ne samo u namjeri da spriječe njegovu djelatnost u korist crnogorske kraljevine, već i svojevrsnim pokušajima ubistva. Navodi da je svuda bilo „srbijanskih špijuna, agenata solunske oficirske mafije, [a to su] ‘tjelohranitelji’ Petra Karađorđevića”.

Bio je na vezi sa crnogorskom vladom u egzilu. U Grčkoj ima podršku Crnogoraca, osobito Koste Vukčevića i Janka Maksimovića. Polemisao je u grčkoj štampi sa Jankom Spasojevićem, crnogorskim ex-ministrom, izdajnikom:

„Gospodin Spasojević nam je rekao da će svi koji se protive jedinstvu pod dinastijom Karađorđevića biti primorani da je na silu prihvate i… udarcima štapom!”, pisao je Bajković u grčkome listu „Ριζοσπάστης” (br. 294, Atina, 15. maj 1918).

„Pitali smo ga [Spasojevića] zašto kralja Nikolu naziva tiraninom? Rekao nam je: zato što je 1907 strijeljao oficire koji su planirali atentate na njega [nikakvi oficiri 1907. nijesu strijeljani u Crnoj Gori – prim.a]. Ali, kada smo ga piitali da li smatra tiraninom Karađorđevića, koji je strijeljao oficire u Solunu, iz istoga razloga – ćutao je. Pitali smo ga: koji pasoš nosi kada putuje? I priznao je da je njegov pasoš srpski”.

Bivši primljen u francusku vojsku, Stevan Bajković će 24. novembra 1918. biti raspoređen u Kotor. Izvještava Francuze o važnijim događajima i procesima u Crnoj Gori. „Moram primjetiti da je o svim bezakonjima, zločinima i zvjerstvima koja su počinjena od srbijanskih oficira i činovnika u Crnoj Gori, od ulaska Srbijanaca u moju otadžbinu, pa do posljednjeg dana moga bavljenja u Kotoru, Pariz bivao najbrže i najtačnije informisan do posljednjih detalja”.

„Nijesam ovlašćen”, nastavlja Bajković, „da izložim ovđe sadržinu glavnijeh naših raporta; oni danas leže u arhivi admiraliteta i u arhivi francuskog ministarstva vanjskih poslova [Quai d’Orsay]. Kada se već njima nije htio u političkim koracima svojim prema zvaničnoj Crnoj Gori poslužiti Quai d’Orsay, te je tako propuštio prema žarištu slobode na Balkanu ispuniti svoju dužnost kao mjerodavni predstavnik slobodne Francuske – ovo još ostaje da se njima posluže istoričari koji šćednu pisati objektivnu istoriju tih dana tako besprimjerno gažene i ugnjetavanje a već dovoljno izmučene – herojske Crne Gore”.

Po prilici, prvih mjeseci 1919, pod pritiskom oficira Srba kod saveznika Francuza, Bajković je napuštio Kotor. „Samo jedno je sigurno: UVIJEK I UVIJEK OSTAĆU VJERAN KRALJU NIKOLI, NIKAD NEĆU PRIHVATITI KARAĐORĐEVIĆE”, zapisaće. „Moj narod je njihova žrtva”. Najmanje dvojica njegovih bratstvenika – Milan Bajković i Tomo N. Bajković – priključiće se borbi Za Pravo, Čast, Slobodu i Nezavisnost Crne Gore.

O daljem putešestvuju Stevana Bajkovića ima relativno malo poznatih arhivskih detalja. Šteta. Znamo da je učestvovao u dokumentovanju knjige „Uloga Francuske u nasilnoj aneksiji Crne Gore” koju je 1921. objavila crnogorska vlada u egzilu. U otadžbini je, nakon opštih abolicija i amnestija, najkasnije opet 20. oktobra 1927. kada je u Radanovićima podigao pasoš. Otputovaće u Abisiniju, đe se zaposlio na dvoru cara Haile Selasija. Tamo će ostati do italijanske okupacije ove zemlje.

Nastanio se Stevan Bajković krajem 1930-ih u Podgorici. Postao je član Crnogorske federalističke stranke. Takođe, oženio se sa Ljubicom Jovićević, sestrom njegova staroga prijatelja Nikole. Ime Stevana Bajkovića nalazi se na spisku oko 200 oficira sa položenom zakletvom vjernosti brigadiru Krstu Popoviću, koji je 1942. oformio Crnogorsku nacionalnu komandu – Lovćensku brigadu.

Umro je prirodnom smrću 16. jula 1943. u Podgorici.

U čitulji je porodica Stevana Bajkovića zahvalila dr Đorđiju Raduloviću i dr Luki Jovićeviću, dr Radivojeviću i dr Preleviću, kao i italijanskim ljekarima.

„Svesrdno smo zahvalni g. Kosti Vukčeviću kao delegatu Lovćenske brigade, koji se oprosti sa posmrtnim ostacima našega dragog Steva i priloži vijenac u ime Lovćenske brigade na odar pokojnika”. Sahrana je obavljena kod crkve Sv. Đorđija u Podgorici. Govor su održali i „zelenaši” – potpukovnik Šćepan Lazović, te Kosta Prlja. Među ostalima, prisutni su biili i njegovi politički istomišljenici, „članovi gradskog poglavarstva“, Pekić i Roganović, te porodica staroga crnogorskoga komandira iz Komana – Blagote Martinovića.

Komunisti su 19. aprila 1944. ubili Stevanova brata – Iva Bajkovića, dugogodišnjega predśednika Opštine Grbalj. Skupa sa bratom Stevanom, Božom Bajkovićem, Vladimirom Tičićem i prijateljem Gavrilom Trojanovićem – kao i brojni drugi Grbljani, iako austrijski državljani – Ivo će stupiti 1914. kao dobrovoljac u crnogorsku kraljevsku vojsku. Takođe, kao i Iva Bajkovića, komunisti su ubili i njegovu suprugu Đulijanu, rođenu Amerikanku.

 

(Portal Antena M, 23. jun 2018)

 

 

Tagovi: , , , , , , ,

 

Bez komentara

Budite prvi.

Poruka


 

 
 

Kalendar

November 2018
M T W T F S S
« Oct    
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
2627282930