Ilirski muzički instrumenti

MANJA RADULOVIĆ VULIĆ
ILIRSKI MUZIČKI INSTRUMENTI

Bilješka o autoru:

Manja Radulović-Vulić (Cetinje, 1936) diplomirala je 1961. na Katedri za francuski jezik i književnost Filološkog fakulteta u Beogradu i na Muzičkoj akademiji, takođe u Beogradu. U Parizu je između 1964-1967. usavršavala klavir u klasi V. Perlmiter – S. Roš (V Perlemuter – S. Roche) i pohađala predavanja Ž. Šajea (J. Chailley) na Muzikološkom institutu pri Sorboni.

Bila je predavač na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću (Katedra za muziku u Titogradu, 1961-1964), muzički urednik Radio-Titograda (1967-1974), honorarni profesor Srednje muzičke škole, kao i prvi urednik muzičkog programa RTV Titograd (1974-1980). Godine 1980. osnovala je Muzičku akademiju u Titogradu i bila njen dugogodišnji dekan, na kojoj, prvo u zvanju vanrednog a zatim redovnog profesora, predaje Istoriju muzike i Muzičke oblike. Od 1996. predsjednik je Savjeta Muzičke akademije (koja je te godine preseljena na Cetinje) i šef Odsjeka za postdiplomske studije.

Predsjednik je Odbora za muzičku umjetnost CANU, član crnogorskog PEN-a i član Matice crnogorske. Bila je dugogodišnji predsjednik Udruženja muzičkih pedagoga Crne Gore, predsjednik Saveza muzičkih umjetnika Jugoslavije i dr.

Objavila je više od dvjesta radova iz oblasti muzičke kritike, publicistike i esejistike.

Dobitnik je nagrade 19. decembar, nagrade Oktoih, Trinaestojulske nagrade, nagrade Udruženja kompozitora, Povelje Saveza muzičkih pedagoga Jugoslavije, Plakete Univerziteta Crne Gore i dr.

Umrla je 18. avgusta 2007. godine.

Tekst preuzet iz knjige:

Praistorija i Stari vijek

Ilirski muzički instrumenti

Ilirska plemena sa područja današnje Crne Gore – Labeati, Dokleati, Enhelejci, Ardijei, Autarijati, navedemo li samo najbrojnija, zajedno sa drugim plemenima iz srednje Dalmacije, prema sjeveru, i iz dijela Albanije, prema Jugu, uspijevaju da krajem V vijeka prije nove ere obrazuju do tada najrazvijeniju ilirsku državnu organizaciju. Ilirsko kraljevstvo (Illуriсит regnum) postaće važan politički činilac u ovom dijelu Balkana, posebno polovinom III vijeka kada na presto dođe kralj Agron, najznačajnija ličnost među petnaest ilirskih vladara.1 Njegovi nasljednici neće uspjeti da dugo sačuvaju moć i slavu Ilirske države. Kraljica Teuta, njegova druga žena, biće jedan od posljednjih ilirskih vladara, sa svojom prijestonicom najvjerovatnije u Risnu (Rhison) gdje se sklonila uoči prvog ilirsko-rimskog rata (229-228). Sve do danas, uz ovaj grad sačuvalo se sjećanje na tu odvažnu kraljicu kao na jedno od najprepoznatljivijih imena ilirske istorije.2

Susjedne oblasti najjužnijeg dijela Balkana, još od XV vijeka prije nove ere, naseljavaju grčka plemena (Heleni). I ona često međusobno ratuju i pritom stvaraju manje ili veće gradove-države (Atina, Sparta, Teba i dr). Preuzimajući muzičku kulturu istočnih naroda, ali i balkanskih susjeda, stari Grci visoko razvijaju sve njene vidove, pridajući muzici značaj koji ona u svojoj kasnijoj istorijskoj evoluciji nikada više neće doseći. Posredstvom razvijenih trgovačkih veza, zanatstva i graditeljstva,3 protok grčke, helenske i helenističke kulture u ilirske krajeve bio je nesmetan, posebno od IV vijeka stare ere kada Grci u značajnijoj mjeri počinju da osnivaju svoje kolonije i na nekim ostrvima i djelovima istočne Jadranske obale.

U neposrednoj blizini stare Grčke, Iliri usvajaju mnoge tekovine njene civilizacije, ali pritom ne gube osnovne karakteristike vlastite kulture. U kojoj su se mjeri visoki dometi grčke muzičke kulture reflektovali na ilirske muzičke osobenosti nije moguće pouzdano ustanoviti, ali je moguće pretpostaviti da je porijeklo nekih grčkih i ilirskih religijskih obreda bilo zajedničko, kao i da izvjesni vidovi grčkih ritualnih svečanosti nijesu ostali bez uticaja na ilirske običaje.

Govoreći o Labeatima, koji čine „klasični” dio ilirske države, i o njihovoj nekropoli, D. i M. Garašanin bilježe: „Nesumnjivo je da su ovi Iliri bili pod jakim uticajem grčke kulture, koja je svakako najprije počela prodirati uvoženjem luksuzne robe od strane plemenske aristokratije, ali se kasnije, izgleda, njeni elementi prihvataju i počinju upotrebljavati i u širim slojevima naroda, što osobito lijepo ilustruju grobovi iz Gostilja.“4I druge do sada ispitane nekropole i tumuli u Crnoj Gori, uz manje ili veće lokalne razlike, upućuju na sličan zaključak. Posebno budvanska nekropola, sa rijetkim kontinuitetom, dugim čitav jedan milenijum – od najstarijih nalaza kakav je jedan ilirsko-grčki šljem iz VI ili V vijeka stare ere, do luksuznog helenističkog zlatnog nakita iz predrimskih vremena5 – govori o neposrednom prisustvu naročito nekih vidova grčke civilizacije na istočnoj Jadranskoj obali, odakle je njihov uticaj zračio prema unutrašnjosti i sjeveru današnje Crne Gore.

Osim nakita domaćih majstora, koji i pored uticaja savršenijeg grčkog zanatstva ukazuje na znatnu postojanost ilirske tradicije, iz nekropola u Donjem Gostilju, koje pripadaju vremenu III i II vijeka stare ere, savršenošću svoje izradc, pažnju posebno privlači jedan par zlatnih naušnica nalik na bogato izrezbareni istočnjački instrument – bengalski rog (nursing). Više zlatnih naušnica slične izrade i gotovo istog oblika, takođe u parovima, nađeno je i u budvanskoj nekropoli. Simboličnu vrijednost tog nakita, koji pripada helenističkoj kulturi (kraj IV i III vijek stare еrе), podstiču i protome bika, koje su kao ukras smještene u konično proširenom dijelu naušnica. Kao grobni prilozi, sa tog lokaliteta i iz istog perioda, potiču i dvije zlatne narukvice sa izrezbarenim završecima, proširenim takođe u obliku roga. Jednostavnije oblikovani nakit, nalik na rog, stilizovan u različitim vanjantama, nađen je i u drugim nekropolama u Crnoj Gori. Tako i dvije masivne bronzane narukvice iz jednog groba pod humkom u okolini Berana (Lisijevo Polje) iz vremena halštata (vjerovatno VI ili V vijek stare ere), imaju konično prošireni završetak koji veoma podsjeća na savijeni rog. Najstarijim luksuznim predmetima pripadaju ranije pomenute zlatne karike za kosu (Lockenring), ili možda ukrasi za dijademu, iz tumula Mala Gruda u Tivatskom polju (prelaz iz trećeg u drugi milenijum stare ere), kao i tri zlatne karike iz tumula Velja Gruda, koje su kao i upravo otkriveni ukrasi sa lokaliteta Gruda Boljevića u Tološima (Podgorica), izvajane u obliku savijenog roga. Znatan dio ovako modeliranog nakita, posebno onog najfinije izrade, najvjerovatnije potiče iz grčkih radionica, iako grčka muzička umjetnost, ako se izuzme salpinks,6 nije pokazivala značajnije interesovanje za ovu vrstu instrumenta. Osim nakita, srijeću se i drugi predmeti od različitog materijala, posebno ritoni u funkciji posude za piće, koji kao cjelina ili parcijalno odražavaju konture roga, svakako kao iskaz dugo čuvanog vjerovanja u magičnu moć ovakvog instrumenta. Rog je od davnina simbol plodnosti, jer simbolizira bika kao oličenje oplodne, pa time i magijske moći. Takvo se značenje posebno vezuje za ovnujski rog, odakle i sintagma rog izobilja.7 Iz vremena romanizacije Ilira, iz Dokleje (Doclea), rimskog grada u blizim Podgorice, potiče jedan fragmentarno sačuvani kip (II ili III vijek nove ere) koji predstavlja mušku figuru s rogom izobilja, vjerovatno genija grada Dokleje.8

Tokom bronzanog doba životinjski rog je predstavljao osnovno polazište za izradu brojnih metalnih varijanti ovakvog instrumenta, prvo na Srednjem istoku, a zatim i na Zapadu. Tako je u nekropolama Skandinavije, koje pripadaju posljednjim vjekovima stare ere, kao i u Danskoj, pronađen znatan broj dobro očuvanih bronzanih instrumenata koji su kao poseban oblik roga, poznat pod nazivom lur ili luur, pratili molitveno-magijske obrede.9 I nešto mlađi keltsko-galski karniks služio je u iste svrhe,10 jednako kao i etrurski rog koji se prikazuje na reljefima počev od VI vijeka prije nove ere. Vrlo luksuzne izrade, jedan blago povijeni fragment od kosti, nađen na lokalitetu Carine u Risnu (helenistička epoha), sa manjim uglačanim otvorom na jednoj strani, vjerovatno je ostatak nekog kultnog instrumenta tipa roga sa vrlo izraženim koničnim proširenjem. Dužine oko 15 cm fragment je najvećim dijelom bogato ukrašen kružićima sa tačkom u sredini, a kao sekundarni ornament, vjerovatno na donjoj strani instrumenta, nalaze se samo dugi paralelni zarezi.11 Ne samo zbog toga što je rog jedan od najstarijih mstrumenata, već prije svega što njegova osnovna primjena u magijskim ritualima nije gubila svoj kontinuitet u širokom, mada vremenski i prostorno nepodudarnom rasponu praistorije, nije teško povjerovati da su i Iliri za svoje molitveno-magijske obrede koristili neku od varijanti ovog instrumenta, koji je mogao, ali nije i morao poticati ni sa Istoka, ni sa Zapada.

Iako se ne može govoriti o jedinstvenoj duhovnoj i materijalnoj kulturi na velikom prostranstvu koje su Iliri pokrivali, ipak se, prema najstarijim sačuvanim likovnim predstavama, pouzdano može smatrati da su i duvački instrumenti tipa frule i monokalamne ili polikalamne siringe u manjoj ili većoj mjeri, bili u upotrebi, kod svih Ilira.

Pastirski instrument siringu poznavali su gotovo svi stari istočni narodi. Iako su Grci nastanak siringe vezivali za legendu, smatrali su je instrumentom nižeg reda.12 Poznat i pod nazivom Panova frula, ovaj je instrument, prema arheološkim saznanjima iz vremena praistorije, prenešen u Evropu krajem drugog milenijuma stare ere, a u različitim varijantama i sa različitim nazivima, osim u Evropi, sačuvali su ga sve do danas i razna plemena i narodi Afrike, Azije i Južne Amerike.

Najstariji prikaz siringe sa područja koje su naseljavali Iliri potiče iz VI ili V vijeka prije nove ere. On je sačuvan na jednoj bronzanoj situli iz Vača kod Litije u Sloveniji. Na ovom za arheologiju veoma dragocjenom objektu, u okviru više razvijenih figuralnih scena, zapaža se i jedan svirač sa petokalamnom siringom.13 Sa prostora Crne Gore potiče jedna znatno mlađa predstava tog instrumenta koja je sačuvana na fragmentu diska jedne svjetiljke s kraja I ili s početka II vijeka. Ta reljefno izvedena predstava prikazuje sirenu s krilima koja svira na polikalamnoj siringi. Svojom veličinom taj se fragment izdvaja iz mnoštva sitnih ostataka polomljenih svjetiljki slučajno nađenih osamdesetih godina XX vijeka prilikom kopanja temelja za hotel Sozina u Sutomoru. Tako velik broj svjetiljki na jednom mjestu, odnosno na stotine njihovih fragmenata, trebalo bi da ukaže da je nječ o kultnom mjestu koje je moguće povezati, jednako kao i predstavu male sirene, sa bogatim izvorom vode u neposrednoj blizini. Ta predstava siringe bio bi za sada najraniji prikaz takvog instrumenta nađen na prostoru Crne Gore.14 I na jednom dekorisanom keramičkom peharu, takode slučajnom nalazu, iz istog perioda kao i prethodni, nedavno otkrivenom na Zlatici kod Podgorice, u okviru više figuralnih predstava iz Dionisovog kulta, prikazana je jedna polikalamna siringa dosta velikih razmjera u odnosu na predstavljene likove i predmete u njenom okruženju. Ovaj nalaz iz vremena romanizacije Ilira, prema arheologu Mileni Zivković, potiče iz jednog groba koji je pripadao domorodačkom stanovništvu.15 Pažnju privlači još jedna polikalamna siringa koja je, kao sastavni dio neke vrlo razvijene ali samo djelimično sačuvane scene, reljefno prikazana na jednom ovećem kamenom fragmentu nađenom na lokalitetu Sige u selu Jelenak kod Danilovgrada. Taj bogato ukrašeni fragment, koji se danas nalazi u Muzeju u Danilovgradu, potiče iz rimskog perioda – najvjerovatnije iz II ili III vijeka.16

Jednostavni oblici ovog instrumenta, sa jednom ili dvije cijevi od trske, na balkanskim su prostorima svakako bili u upotrebi i znatno ranije, možda već i u homerska vremena. Od V vijeka stare ere, kada su prikazi ovog instrumenta na ilirskim prostorima češći, siringa je svakako pravljena od drveta, a u rimskom periodu možda i od metala. Nije ostao nikakav trag kako su je Iliri mogli nazivati. Među strancima koji su tokom XVIII i XIX vijeka posjetili Crnu Goru i pisali o njoj, jedino Klod Vijala de Somijer, nabrajajući instrumente na kojima Crnogorci sviraju, pominje i Panovu frulu, ali ne navodi i njen mogući lokalni naziv.17

Na osnovu detaljne analize jednog reljefa u kamenu, pronađenog u Zaostrogu kod Makarske, koji potiče s kraja III ili s početka IV vijeka, antikolog i ilirolog Duje Rendić-Miočević smatra da bi blago savijeni duvački instrument sa više otvora, prikazan na tom reljefu, mogao da kao „varijanta klasične tibije” predstavlja žanr ilirske frule.18Mogućem žanru frule, odnosno klasične tibije pripada i instrument u koji duva jedan svirač u raskošnoj rimskoj odjeći koji je prikazan na frizu upravo pomenutog kamenog fragmenta sa lokaliteta Sige u selu Jelenak kod Danilovgrada. Podsjećamo da je tibija rimski duvački instrument koji se izjednačava sa grčkim aulosom. I na nešto starijem, već pomenutom peharu sa Zlatice, osim siringe, prikazan je i jedan Silen koji svira u dvostruki aulos. U svojim varijantama, dvocijevni aulos je najrasprostranjeniji duvački instrument starih naroda. Najsavršeniji oblik grčkog aulosa vodi porijeklo iz Frigije.

Po legendi, frulu je stvorila grčka boginja Atena. Lik ratoborne boginje, kao i njeni rekviziti, česta su pojava na prostoru Crne Gore. Za razliku od većine llirskih instrumenata čija se imena nijesu sačuvala, posredstvom filologije donekle je moguće približiti se nazivu kakav je mogla da ima ilirska frula ili neki njoj srodni drveni duvački instrument. Kao moguće polazište u traganju za ilirskim imenom frule, pažnju privlači naziv etrurskog instrumenta suplu, odnosno latinski naziv za frulaša – subulo.19

Od teorija o različitim putevima dolaska Etruraca sa Istoka, do mišljenja o etrurskoj autohtonosti na evropskom tlu, porijeklo ovog naroda dugo je bilo sporno u istorijskoj nauci. Ono je to i danas, iako novija istraživanja ne isključuju moguće kopnene puteve njihovog postupnog kretanja iz Male Azije ka Apeninskom poluostrvu. Tako i M. Budimir, podsjećajući na mišljenje rimskih filologa i gramatičara, prema kojima je latinski naziv za frulaša – subulo – etrurskog prorijekla, smatra da su ovaj termin na Apeninsko poluostrvo donijeli Etrurci s istočnog Balkana, jer se njihov naziv suplu, koji se mogao odnositi na jednu vrstu drvenog duvačkog instrumenta, nikako ne može odijeliti od narodnog instrumenta sopile ili sopilke, koji se na Balkanu sačuvao sve do danas.20 Osim što se na vrlo udaljenim prostorima Balkana, od Makedonije do Kvarnera, sačuvao čitav niz gotovo istih naziva – sopel, sopela, sopele, sopile, sopilke, sopiljke, teza ovog poznatog jugoslovenskog filologa pažnju postiče utoliko više što se isti naziv za ovakav instrument sačuvao i u jugozapadnoj i zapadnoj Ukrajini, kao i u Bjelorusiji.

Pokrenuti iz Male Azije, tokom seoba u XIV vijeku stare ere ili nešto kasnije, Etrurci su, krećući se prastarim stepskim putevima koji su spajali Kavkaz sa obalama Dunava, Save, Drave i dalje sa sjeverom Italije, tek poslije izvjesnog zadržavanja na Balkanu, na kojemu su primijetni i drugi tragovi njihove kulture, mogli naseliti današnje oblasti Toskane, gdje su razvili jednu od najsjajnijih starih civilizacija.21Takođe je moguće da su Etrurci, prije ili tokom velikih seoba, dolazili u kontakt i miješali se sa slovenskim narodima jugozapadne Ukrajine, jer su se upravo na tim prostorima, za razliku od drugih krajeva naseljenim Slovenima, sačuvali isti nazivi — sopel, sopl, sopilke, sopivke, sopjalke (male i velike).

Ne uzimajući kao povod moguću etimologiju naziva ovog instrumenta, kao ni moguće posredstvo balkanskih prostora u razvojnim tokovima praistorije, etnomuzikolozi često sagledavaju najraniju pojavu sopila na južnoslovenskim prostorima tek kao sačuvani oblik srednjevjekovnog šalmaja.22 Prenošenje šalmaja ili nekog njemu srodnog instrumenta sa Istoka, organolozi najčešće vezuju za VIII vijek, odnosno za vrijeme kada je, posredstvom Spanije, dotok arapske kulture u zemlje južne Evrope bio znatan,23 iako neki autori dopuštaju mogućnost da je ovakva vrsta instrumenta već i u rimsko doba mogla dospjeti na evropsko tlo.24 Filološki aspekti, međutim, porijeklo sopila na Balkanu pomjeraju u znatno raniji period, ne samo u rimsko doba već i u vrijeme ilirske praistorije, kada je i naziv za instrument, koji su Etrurci sa sobom mogli donijeti na Balkan, mogao biti prihvaćen, odnosno manje ili više prilagođen ilirskom jeziku.

Kako se i u onomastikonu starih Bruga javlja termin sipulos, M. Budimir takođe smatra da je riječ o istom instrumentu za koji su znali i stari Sloveni i stari Balkanci. Ističući leksičku ali i materijalnu podudarnost naziva ovog instrumenta, on ovim primjerom upućuje na one istočnike koji su zajednički i antičkoj i najstarijoj slovenskoj kulturi.25Sto se tiče starog slovenskog naziva za ovaj instrument, Budimirovu tezu moglo bi da potvrdi Miroslavljevo jevanđelje, najstariji sačuvani ćirilski rukopis sa prostora današnje Crne Gore, napisan između osamdesetih i devedesetih godina XII vijeka za crkvu Svetog Petra i Pavla u Bijelom Polju, u kojemu se, u svojstvu svirača, pominju sipci (Mt XI, 23).

I sopile i njima srodni instrumenti, sa jednostrukim i dvostrukim jezičkom, najvjerovatnije potiču od drvenog duvačkog instrumenta iz centralne Azije, čiji se naziv zurna (surna, surnai) sačuvao sve do danas u velikom broju azijskih zemalja, ali i u Makedoniji, na Kosovu i u Albaniji. Iako su migracioni tokovi, kopneni i pomorski, jedako kao i osvajački pohodi iz Male Azije ka Balkanu i obratno, u različitim intervalima trajali duže od dva milenijuma, gotovo identični balkanski nazivi za ovaj instrument – zurna, zurla, zurle, surle, surle (male i velike), kao i očuvanost njegovog oblika, pojavu ovog instrumenta na Balkanu sigurnije opredjeljuju za Srednji vijek, odnosno za vremena arapskog i još više kasnijeg turskog uticaja.

Pored sopila i zurli, ovoj grupi instrumenata pripadaju i različiti instrumenti tipa gajdi i dipala. I gajde se, kada je riječ o Evropi, najčešće vezuju za Srednji vijek, vjerovatno zbog svoje u to vrijeme veoma široke primjene – od folklornog do funkcije dvorskog instrumenta. Njihova je pojava na evropskom tlu, međutim, znatno starija, budući da je jedan jednostavniji oblik gajdi još u I vijeku ulazio u sastav rimske vojne muzike. Osim ovog podatka, rimski istoričar Svetonije, iz II vijeka, bilježi takođe da je ovaj instrument, pod nazivom tibia utricularis ili samo utriculum, odnosno utricularium26 kako ga nazivaju neki drugi rimski pisci, bio veoma popularan među rimskim vojnicima.27 Sudeći po natpisima iz rimskog perioda, sačuvanim na području današnje Crne Gore, ovdje su samo povremeno boravile neke od rimskih legija ili njihovih pomoćnih jedinica.28 To, naravno, nije jedini razlog što za ovo područje gajde nijesu karakterističan instrument. Pa ipak, možda i nije zanemarljiva činjenica da su Rimljani svoje najbrojnije legije, posebno od II vijeka, radi zaštite sjevernih granica Ilirika, sve više koncentrisali u svojim podunavskim provincijama,29a da su se upravo u tim oblastima gajde i sačuvale u najvećoj mjeri sve do danas.

Među tri instrumenta koje je Vijala de Somijer početkom XIX vijeka uočio u Crnoj Gori, pored gusala i Panove frule, on u dva maha pominje i mizetu (musette), francuski savršeniji oblik gajdi.30 Nije, međutim, teško pretpostaviti da ovaj uvaženi Francuz nije mogao čuti ni mizetu, ni gajde u Crnoj Gori, već srodni instrument diple s mijehom, prisutan od davnina na ovim prostorima, na čiju starost ukazuje već i sami naziv ove dvostruke drvene svirale, izveden od grčke riječi diploos (dvostruk), odnosno latinske – duplum. Osim dipala sa mijehom, u Crnoj Gori su se još i više sačuvale diple bez mijeha, ali i diple sa rogom. Još i danas pastiri ukrašavaju drvene cijevi dipala jednostavnim urezima, oblikujući ljudske likove koji nijesu bez sličnosti sa polubožanstvima iz paganskih vremena. Ovaj se običaj dugo zadržao i u nekim krajevima Hercegovine, Bosne i Hrvatske, pa su neki etnomuzikolozi s pravom skloni da u njemu prepoznaju trag magijskih običaja.

Kada je riječ o ovom prostoru, pažnju svakako privlači i jedan рrikaz krilatog genija smrti na jednom velikom kamenom nadgrobnom spomeniku, vjcrovatno iz II ili III vijeka, koji je nađen u okolini Kotora. Predstave krilatog genija nijesu rijetke naročito na spomenicima na sjeveru Crne Gore. Kotorski primjerak se izdvaja po tome što veoma izdužem predmet sa koničnim proširenjem u svom donjem dijelu, koji genij smrti drži u lijevoj ruci, više podsjeća na rimski duvački instrument – tubu nego na buktinju. Da li to, možda, na ovoj predstavi krilati genij najavljuje tubom silazak u podzemni svijet? Prikaz sa ovog nadgrobnog spomenika, koji se danas nalazi u atrijumu Centra za kulturu u Kotoru, a koji i na svojoj drugoj strani ima vjerovatno sličnu predstavu, ali znatno oštećenu, nije obrađen u literaturi.31 Osim sa buktinjom, ponekad i ugašenom, krilati geniji se prikazuju i sa drugim atributima ili bez njih, a ponekad, kao na jednom primjerku iz Pule, i kako sviraju u dvostruki aulos, odnosno u dvostruku tibiju.

Imajući u vidu predstavu lovca sa zategnutim lukom na stijeni u Grbaji kod Gusinja, kao i kasnije brojne primjerke lučno savijenih fibula, a naročito jedan dragocjeni unikatni predmet-privjesak u obliku lire iz ilirskog kneževskog groba iz Lisijevog Polja, ne bi trebalo sumnjati da su Iliri od davnina poznavali i instrumente tipa antičke lire. Uostalom i Strabon saopštava da Iliri osim na duvačkim sviraju i na svojim žičanim instrumentima. Ilirskom plemenskom vođi koji je, prema starosti tog privjeska iz Lisijevog Polja, živio u VI ili V vijeku prije nove ere, ili nekom članu njegove najužc porodice koji je oko vrata ili na prsima nosio aplikaciju u obliku lire – atribut boga Apolona i simbol umjetničkog nadahnuća – trebalo bi da je takav instrument bio veoma blizak. Na tom elegantno oblikovanom bronzanom privjesku koji je mogao da ima pet ili sedam žica, sačuvana je samo jedna, tri su oštećene, a ostalih više nema. Na jednom fragmentu luksuznog podnog mozaika iz prvih vjekova nove ere koji je, zajedno sa ostacima vjerovatno neke rimske vile, nađen u Miruškom Polju (prije njegovog potapanja) kod Nikšića, predstavljeni su Orfej sa lirom i muza.

Na sačuvanom arheološkom materijalu sa prostora Crne Gore prikazani su i neki od najrasprostranjenijih idiofonih instrumenata starog svijeta. Tako M. Živković, u svojoj pažljivoj analizi reljefnog friza na već pominjanom peharu sa Zlatice, zapaža da jedna osoba sa visoko uzdignutim rukama i raširenih prstiju igra „nadahnuta i opčinjena muzikom Silena, koji svira u dvojnice”. Ona pritom ostavlja mogućnost da taj plesač u rukama drži krotale.32Budući da i na predstavama na grčkim vazama plesače sa krotalima redovno prati svirač na aulosu, moguće je zaključiti da je i na ovoj predstavi prikazan upravo takav instrument. Bila bi to za sada jedina predstava tog idiofona nađena na ovom prostoru. Sličan kastanjetama, krotal (grč. krotalon, lat. crotalum, čegrtaljka, klepetalo) jednostavni je idiofoni instrument od drveta ili od metala. Omiljen kod svih starih naroda, taj su instrument mogli da koriste i Iliri za pratnju svojih igara, odnosno u svojim kultnim obredima. Sličnu funkciju mogao je da ima i sistrum, još jedan idiofom instrument, obično sa pričvršćenim zvončićima po svom obodu, takođe omiljen kod svih starih naroda, a posebno vezan za kult boginje Izide. Iz budvanske nekropole potiče jedna bočica od ljubičastog stakla sa reljefnim ukrasima na svakoj od njenih šest strana. Na jednom zidu tog luksuznog šestougaonog predmeta, koji pripada I ili II vijeku, dakle kulturi Rima, izgraviran je i jedan instrument koji veoma podsjeća na sistrum33 Na sjeveru Crne Gore zasad nije otkriven ni jedan prikaz takvog instrumenta, ali je poštovanje Izidinog kulta potvrđeno jednim natpisom iz II ili III vijeka koji je nađen u selu Komini kod Pljevalja.34

Među fragmentarnim materijalom, koji posjeduje gotovo svaki arheološki muzej u Crnoj Gori, nijesu rijetki ni ostaci nakita koji oblikom podsjećaju na praporce. Osim jednog većeg dobro očuvanog bronzanog privjeska sa prorezima i alkom na vrhu iz sela Lužac kod Berana, koji pripada mlađem neolitu,35 iz približno istog perioda pažnju posebno privlači kolekcija od tridesetak bronzanih privjesaka, različite veličine i različito ukrašenih plitkim urezima. Nalik na praporce, ti ukrasni predmeti, kao dio bogate zbirke ilirskog nakita, zajedno sa pomenutim narukvicama i privjeskom u obliku lire, potiču iz ilirskog kneževskog groba sa lokaliteta Lisijevo Polje kod Berana.36Za razliku od lanca sačinjenog od veoma tanke isprepletene bronzane žice, od kojeg su ostali samo djelovi, privjesci su, izuzev nekoliko znatno oštećenih, uglavnom dobro očuvani. Istoj kolekciji, pored jedne okrugle ćilibarske perle i dvije glinene u obliku rozete, pripadaju i pet bronzanih člankovitih perli koje su mogle da služe kao praporci. To bi mogla da potvrdi naročito jedna od njih unutar koje je sačuvano nekoliko vertikalnih nizova sa manjim cilindričnim perlicama nanizanim na tankoj bronzanoj žici. Pokretanjem te perle-praporca i danas može da se proizvede po nešto prigušeni „svijetli” zvuk. Kako su nizovi perlica primijetni tek kroz njene proreze, nije teško zaključiti da je njihova funkcija primarno bila akustička. Mada uglavnom zastupljeni sa po jednim ili najviše sa dva primjerka, privjesci u obliku praporca iz doba halštata srijeću se i na drugim lokalitetima u Crnoj Gori.

Smatra se da su nanizani predmeti, jednako kao i praporci različitih oblika još od vremena praistorije, osim kao nakit, služili i kao „zvečeći” instrumenti. U nekim krajevima Balkana, osim uz pljeskanje ruku, nijeme igre se i danas izvode uz zvečanje praporaca, nanizanih oko vrata ili pričvršćenih za čizme plesača. Sličnu „zvečeću” funkciju imali su i drugi ukrasni predmeti, kakvo je, na primjer, jedno bronzano, veoma pažljivo obrađeno kalotasto dugme, za koje se pretpostavlja da potiče iz IV ili III vijeka stare ere. Nađeno pored današnjeg sela Vladimira, izmedu Bara i Ulcinja, ono na jednoj strani ima otvor kroz koji može da se ubaci kamenčić ili perla.37 I na padinama Lovćena, odnosno u dijelu Krstaškog polja, koje se zove Vješala, u jednom grobu pod tumulom, takođe kao slučajni nalaz, nađen je i dio bronzanog nakita koji čine pet kalotastih dugmadi, za koje se smatra da pripadaju starijem gvozdenom dobu.38 Kalotasta dugmad sličnih osobina nađena su i na drugim lokalitetima u Crnoj Gori, jednako kao i perle od različitog materijala. Kao proizvod domaćih – ilirskih majstora iz III vijeka prije nove ere, iz Momišića na periferiji Podgorice, osim perli potiču i alke vrlo različitog oblika, koje su vjerovatno nizane u niske.39 Posebno snažan zvučni efekat mogle su da proizvode oveće bronzane alke, kakve su nađene na istom lokalitetu, a u istoj funkciji vjerovatno su bili i pršljenasti keramički predmeti iz tumula kod Milovića gumna ispod sela Lješevići u Donjem Grblju.40

Pažnju svakako privlači i više primjeraka zlatnog nakita iz budvanske nekropole (IV i III vijek stare ere), čiji su pokretni privjesci takode bili u „zvučnoj” funkciji. Kao primjer mogu se navesti okrugli privjesci na jednom paru naušnica u obliku okrenute piramide, koji su, kako primjećuje D. Rendić-Miočević, davali ovoj vrsti nakita i akustički efekat. Naročito trojni privjesci od zlatnog lima, nalik na zrna žitarice, koji ukrašavaju jedan drugi tip naušnica iz iste nekropole, oblikovan u formi rozete sa bršljanovim lišćem, izazivali su, kako napominje taj autor, vrlo snažne akustičke efekte.41

I kasnije iz vremena romanizacije Ilira srijeću se aplike od bronze, različitog oblika i veličine, koje su nošene na ogrlicama, narukvicama ili pojasevima. Naročito brojni u nekropolama Dokleje, takvi ukrasi mogli su da imaju i odgovarajuću akustičku funkciju. Među nalazima iz tog antičkog grada po svojim izrazitim zvučnim svojstvima izdvaja se, međutim, jedan okrugli bronzani predmet čija namjena nije utvrđena. Čine ga dva kalotasta dijela, prečnika 6,4 cm i debljine 1,9 cm, koji su duž oboda spojeni alkicama koje рri najmanjem pokretanju tog predmeta zvučno reaguju. Njegova osovina sa pokretnim kracima, takođe sačinjenim od bronze, djelimično je sa čuvana.42 To očigledno nije bio ni privjesak ni ukrasno dugme, već efektni najvjerovatnije kultni idiofoni instrument tipa zvečke, čiji pokretni elementi i danas trešenjem mogu da proizvode ugodni -vrlo istančani zvučni efekat.

Iz široke porodice idiofona, nalazima iz III ili IV vijeka, na prostoru Crne Gore potvrđen je još jedan prastari „magijski” instrument – zvono. Dva primjerka sačinjena od bronze, jedan veći (18 х 12×6 cm) i jedan manji (12x8x4 cm), oba u obliku paralelograma sa masivnim pažljivo oblikovanim klatnima i sa alkom na vrhu, potiču iz jednog groba pod humkom u okolini Berana. Iako je moguća i njihova šira upotreba, okolnost da su zvona nađena u paru, kao i da su po veličini „komplementarna”, upućuju na njihovu namjenu u okviru magijsko-kultnih dešavanja, kojima je svaki, u zavisnosti od intenziteta i ritma klaćenja zvona, osim različite jačine zvuka pridavao i sopstvenu rezonantnu obojenost.43 Približno istom periodu pripada i jedno malo bronzano zvono „klasičnog” tipa (visine 2,7 cm i prečnika 2,2 cm) nađeno u Kominima kod Pljevalja (Nekropola II), čije klatno nije sačuvano.44 Zanimljivo je primijetiti da se izrada i oblik zvončića danas nimalo ne razlikuju od tog primjerka starog gotovo dva milenijuma.

Iz praistorije, ilirskog, ilirskohelenističkog i rimskog perioda, a tako će biti i kasnije, sačuvani su i brojni (u stručnoj literaturi uglavnom neidentifikovani) izduženi različito oblikovani predmeti ili njihovi fragmenti od kosti, kamena, keramike ili bronze, koji su na jednom dijelu probušeni ili imaju alku. Okretanjem takvog predmeta posredstvom kakve vrpce – lijana, oplate lh kanapa, koja je mogla da se provuče kroz njihov otvor ili alku, proizvodio se zvuk koji je, kako se pretpostavlja, pratio ritualna zbivanja. Intenzitet i visina, odnosno kvalitet tako dobijenog zvuka zavisio je od materijala, oblika i veličine predmeta-zujalice, kao i od brzine njenog okretanja. Sa takvim svojstvima slobodnog aerofona, zujalice su se sačuvale sve do danas kao dječiji instrument.45

Najzad, neki od uglavnom neidentifikovanih kamenih fragmenata, obično sklonjenih u muzejskim depojima, mogli su da imaju funkciju „sudarnih” idiofona u magijskim radnjama, posebno u ritualima za prizivanje kiše.

Pored navedenog, Iliri su vjerovatno poznavali i druge instrumente, posebno drvene, ali o njima, već i zbog same trošnosti materijala od kojeg su parcijalno ili u cjelini bili napravljeni, na prostoru Crne Gore nije ostalo sačuvanih tragova.

Igrač sa krotalom u uzdignutoj lijevoj ruci, Silen sa dvostrukim aulosom i polikalamna siringa u centralnom dijelu scene iz Dionisova kulta. Keramički pehar sa Zlatice kod Podgorice, II vijek. Centar za arheološka istraživanja, Podgorica.

1. Zlatne naušnice nalik na bengalski rog iz nekropole Donji Gostilj kod Podgorice, III ili II vijek prije nove ere. Muzeji i galerije Podgorice.
2.  Bengalski rog (nursing), bogato izrezbareni istočnjački instrument.
3. Zlatne karike za kosu u obliku roga, najvjerovatnije uvezene sa Krita (2100-1900 godina prije nove ere). Tumul Mala Gruda kod Tivta. Pomorski muzej, Kotor.

4. Bronzani nakit – lanac i privjesci u obliku praporca iz ilirskog kneževskog groba sa lokaliteta Lisijevo Polje, VI ili V vijek prije nove ere. Polimski muzej, Berane.
5. Bronzana člankovita perla-praporac unutar koje se nalaze nizovi cilindričnih takođe bronzanih perlica. Lisijevo Polje kod Berana, Polimski muzej, Berane.
6. Bronzani privjesak u obliku praporca sa alkom. Selo Lužac kod Berana. Polimski muzej, Berane.
7. Bronzani privjesak u obliku lire iz ilrskog kneževskog groba sa lokaliteta Lisijevo Polje kod Berana, VI ili V vijek prije nove ere. Polimski muzej, Berane.

8. Najstarija ilirska predstava siringe, VI ili V vijek prije nove ere. Detalj scene na situli iz sela Vače kod Litije u Sloveniji.
9. Sirena sa polikalamnom siringom, fragment diska svjetiljke iz I ili II vijeka. Slučajni nalaz u Sutomoru.
Zavičajni muzej, Ваr.
10. Svirač na fruli, detalj vesele scene na kamenom fragmentu iz II ili III vijeka. Lokalitet Sige, selo Jelenak kod Danilovgrada. Muzej, Danilovgrad.
11. Krilati genij smrti sa izduženim predmetom nalik na rimski instrument – tubu. Kamena ara iz II lli III vijeka nađena u okolini Kotora. Atrijum Centra za kulturu, Kotor.
12. Tibia utricularis – omiljeni  instrument  rimskih legionara i diple s rogom danas iz okoline Cetinja.

13. Kalotasti „zvučni” predmet od bronze sa alkicama po obodu. Centar za arheološka istraživanja, Podgorica.
14. Rog iz okoline Danilovgrada, XIX vijek.
15. Tri spojene alke iz sela Komini kod Pljevalja, III ili IV vijek. Zavičajni muzej, Pljevlja.
16. Zlatna naušnica sa privjescima u obliku žitarice iz budvanske llirskohelenističke nekropole (IV ili III vijek
stare ere) prema fotografijama svojevremeno dostupnim D. Rendić-Miočeviću. Vlasništvo nepoznato.
17. Izduženi  kameni  predmet  sa otvorom za provlačenje vrpce posredstvom koje se okretanjem tog predmeta-zujalice dobijao zvuk. Nalaz iz Momišića kod Podgonce, III ili II vijek prije nove ere. Muzeji i
galenje Podgonce.
18. Bronzana zvona nađena u paru u okolini Berana, III lli IV vijek. Polimski muzej, Berane.
19. Bronzani zvončić sa alkom iz sela Komini kod Pljevalja, III ili IV vijek. Zavičajni muzej, Pljevlja.

***

1. Kontinuitetom Ilirske države i njenih vladarskih dinastija najtemeljitije se bavila Fanula Papazoglu, koja kao prvog vladara te etničke, političke i državne zajednice krajem V i početkom IV vijeka stare ere pominje Sirasa (Sirrbas), zaključujući na osnovu izvora da je osnivač prve ilirske dinastije ipak bio njegov nasljednik Barailis (Bardylis).
Osnivač druge dinastije, u prvoj polovini III vijeka prije nove ere, biće Pleurat (Pleuratos), čije će kraljevstvo doseći moć i značaj u svom okruženju tek za vlade njegovog sina Agrona (Agron), sredinom tog vijeka. Gencije (Genthios), posljednji ilirski kralj kojega pominju izvori, vladaće izmedu 180-168 godine. Njegovim porazom u ratu s Rimljanima 168. godine stare ere nestaće sa političke scene i Ilirsko kraljevstvo. Poreklo i razvoj ilirske države, Godišnjak Centra za balkanološka istraživanja, 5, ANUBiH, Sarajevo, 1967, str. 123-144.

2. Detaljnije, D. Rendić-Miočević, Iliri u osvitu i u povijesti Antike, Iliri i antički svijet, Split, 1989, str. 17. Ima mišljenja da je Teuta, osim dobro utvrdene prijestonice u Risnu, imala svoj ljetnjikovac ili svoje ljetnjikovce u Tivatskom polju, pa neki autori iz imena te ilirske kraljice izvode naziv grada Tivta.

3. Grci su krajem V vijeka stare ere bili graditelji ilirskih gradova Ulcinja (Olciпiuт), Budve (Buthua), Risna (Rhison) a možda i Meduna (Meteon). P. Mijović, Umjetničko blago Crne Gore, Beograd-Titograd, 1980, str. 69.

4. D. i M. Garšanin, Crna Gora u osvit pisane istorije, Istorija Crne Gore, I, Titograd 1967, str. 139.

5. Nekropola traje i kasnije – sve do kraja VI vijeka.

6. Oblikom nalik na rog, salpinks (salpinx) svojom jačinom i bojom tona više podsjeća na buduću trubu. Oglašavanjem salpinksa najavljivana je nagrada pobjednicima na Olimpijskim igrama. Homer upoređuje salpinks sa snagom Ahilovog poklika.

7. Posebno su Jevreji svom prastarom instrumentu od ovnujskog roga – šofaru od davnina pripisivali magična svojstva, a koja će kasnije uvažavati i Biblija. Zadržavajući svoj prvobitni, blago povijeni oblik sa koničnim proširenjem, šofar je i danas prisutan u sinagogi. Ovnujska glava sa jako istaknutim rogovima javlja se kao ukras na zlatnim ogrlicama iz budvanske ilirsko-helenističke nekropole. D. Rendić-Miočević, Helenistički zlatni nakh iz 7. ilirsko-grčke i rimske nekropole u Budvi, lliri i antički svijet, Split, 1989, str. 201.

8. P Sticotti, Die romische Stadt Doclea in Montenegro, Wien, 1913, str. 70-72, sl. 34; Rimski grad Doclea u Crnoj Gori, Podgorica, 1999, str. 70-72, sl. 34.

9. Iako lur svojim oblikom više podsjeća na buduću trubu, tri tona prijatne baršunaste boje koja se na njemu mogu dobiti pripadaju nižem registru. Zato se lur smatra pretečom i trube i budućeg roga (horne). Pored šcst bronzanih lura, koji potiču iz VIII vijeka stare ere, u okolini Kopenhagena pronađena su i dva mlada, zlatna lura, koji pripadaju vremenu V i IV vijeka stare ere.

10. Keltski kamiks imao je i svoju varijantu ratničkog instrumenta. Neuobičajeno malo konično proširenje na dugačkoj uspravnoj tubi završavalo se u obliku glave neke životinje, najčešće konja. Na osnovu oskudnih pisanih izvora, kao i ostataka materijalne kulture, prodor ovih žestokih plemena i njihovo zadržavanje na Balkanskom poluostrvu moguće je vezati za kraj IV vijeka stare ere, neposredno poslije keltske opsade Rima. Na prostoru Crne Gore uticaj keltske kulture evidentira se naročito u nekim formama nakita, posebno u izduženim fibulama (kopčama) od žice, kao i ranije pomenutom primjerku torkvesa s trijadnim kružićima iz praistorijske nekropole u Mijelama kod Vira, koji je blizak keltskom „trojnom” ukrašavanju nakita, odnosno keltskom kultu broja tri, ali ni ovdje, ni na prostorima zapadnog i sjeverozapadnog Balkana, gdje su nadeni keltski idoli u obliku dvoglavih i troglavih figura, nema traga o keltskim muzičkim instrumentima. Jedan natpis iz Dokleje, koji pominje boginju Eponu, kako primjećuje P Stikoti, a potvrđuju D. i M. Garašanin, pripada kasnijem rimskom periodu i ne bi trebalo da se odnosi na istoimeno keltsko božanstvo čiji je kult vezan za konja. D. i M. Garašanin, op, cit, str. 100-104.

11. Neobjavljeno. Na taj neidentifikovani fragment ljubazno nam je skrenula pažnju arheolog Vilma Kovačević.

12. Braneći se od ljubavi boga Pana, lijepa hamadrijada Siringa pretvorila se u trsku. Uzdah vjetra i Panovo kajanje pokrenuli su iz krhke trske melodiju, čednu kao i sama Siringa.

13. J. Kastelic, Situla iz Vača, Beograd, 1956.

14. Neobjavljeno. O vremenu, mjestu i okolnostima u kojima je taj primjerak nađen, ljubazno nam je dao podatke arheolog Omer Peročević.

15. M. Živković, Keramički pehar sa Zlatice iz 11 vijeka naše ere, Glasnik Odjeljenja umjetnosti, 14, CANU, 1995, str. 83-92.

16. Neobjavljeno.

17. C. Vialla des Sommieres, Voyage historique et politique au Montenegro, Paris, 1820, tom II, str. 134. Viala de Somijcr, Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru, prevela Marija Adžić, Cetinje, 1994, str. 261.

18. D. Rendić-Miočević, Antiktni reljef plesača iz Zaostroga u Dalmaciji, Tkalčičev zbornik, 1, Zagreb, 1955, str. 11.

19. Među različitim udruženjima koje je osnivao rimski kralj Numa Pompilije (VII vijek prije nove ere) bio je i kolegij svirača na fruli. Rimski pjesnik Ovidije, koji je živio na prelazu između stare i nove erе, potvrđuje da je ovaj kolegijum funkcionisao i u njegovo vrijeme. Učestvujući u vjerskim svečanostima, i tada su muzičari, prema Ovidiju, nosili maske, a nazivali su ih subulones.

20. M. Budimir, Sa balkanskih istočnika, Poreklo evropske  scene, Beograd, 1969, str. 119.

21. Etrurija je dosegla svoj vrhunac u VI vijeku prije nove ere, kada je šireći se prema jugu obuhvatala i dio basena Tirenskog mora. Osvojivši Lacijum još u VIII vijeku stare ere, Etrurci su dugo vršili jak kulturni uticaj na Rimljane, pa i poslije VI vijeka kada su i sami potpali pod njihovu vlast.

22. B. Sirola, Sopile i zurle, Zagreb, 1932.

23. D. Despić, Muzički instrumenti, Beograd, 1979.

24. K. Kos, Muzički instrumenti u srednjovjekovnoj likovnoj umjetnosti Hrvatske, Rad JAZU, 1969.

25. M. Budimir, Sa balkanskih istočnika, Izvori i istočnici, str. 12.

26. Utricularium – mijeh.

27. Cf. Suetonius, De vita duodecim Caesarum (Suetone, Douze Cesars), Paris, 1939, str. 61.

28. P Sticotti, op. cit, str. 157.

29. G. Alfoldy, Die Truppenverteilung der Donaulegionen am Ende des I Jahrhunderts, Acta archaeologica Academiae scienciarum hungaricae, 11, Budapest, 1959, str. 113-115.

30. C. Vialla des Sommieres, op. cit, tom I, str. 122; tom II, str. 134.

31. Na posebnost tc predstave ljubazno nam jc skrenuo pažnju mr Jovan Martinović.

32. M. Živković, op. cit. str. 84-85.

33. Neobjavljeno. Na taj primjerak ljubazno nam je skrenuo pažnju dr Čedomir Marković.

34. N. Vulić, Antički spomenici naše zemlje, Spomenik, XCVIII, SAN, 1941-1948, str. 130; D. i M. Garašanin, Crna Gora u doba Rimskog carstva, Istorija Crne Gore, I, Titograd, 1967, str. 192.

35. Č. Marković, Metalni nalaz iz ilirske humke u selu Lušcu kod Ivangrada, Starine Crne Gore, 5, Cetinje, 1975, str. 229-233.

36. D. Srejović – Č. Marković, A find from Lisijevo Polje near Ivangrad, Archaeologia Yugoslavica, ХХ-ХХ1, Beograd, 1980, str. 70-79; Ukrasni predmeti iz kneževskog groba sa lokaliteta Lisijevo Polje kod Ivangrada, Simpozijum Duhovna kultura Ilira, Herceg-Novi, 1982, Sarajevo, 1984, str. 81-87.

37. Na taj slučajni nalaz, takođe nam je skrenuo pažnju mr Jovan Martinović.

38. V Leković, Prilog proučavanju kulture gvozdenog doba u Crnoj Gori, Godišnjak Ccntra za balkanološka istraživanja, XVIII, ANUBiH, Sarajevo, 1980, str. 81-89.

39. O. Velimirović-Žižić, Nalazi u Momišićima, Starinar, XV-XVI, 1964-1965, Beograd, 1966, str. 199-205.

40. M. Parović-Pešikan, Tivat, gomile kod Milovića gumna – Ilirske humke, Arheološki pregled, 9, Beograd, 1967, str. 32-33.

41. D. Rendić-Miočević, Helenistički zlatni nakit iz ilirsko-grčke i rimske nekropole u Budvi, Iliri i antički svijet, str. 203-204.

42. Detaljan opis tog predmeta, M. Marković, Problemi konzervacije jednog dela arheološkog materijala pronađenog u grobovima istočne nekropole u Duklji, Starine Crne Gore, III-IV, Cctinje, 1965/66, str. 234-235.

43. Neobljavljeno.

44. Neobljavljeno.

45. O zujalici kao dječijem instrumentu, A. Gojković, Narodni muzički instrumenti, Beograd, 1989, str. 209.