In memoriam – Momir M. Marković

(1948-2020)


ZAVEŽLJAJ ČASTI

Četiri poeme i saga.
Malenholija katunskog barda,
lokalno u unuverzumu i univerzum u nahiji.
Ljudske sudbine,
raskoš ukletosti crnogorskog čovjeka,
istorije, sadašnjosti i serpentine iskušenja
u košnici globalizacije.
U mozaiku metafizike i krajolika,
klešeš sopstveni krst Istine
pred sobom i posrnulim plemenom.
Slikaš žive slike u čijim mrklinama,
poput baklji, bljeskaju
testamenti, prkos, pobuna, cinizam…
Oživljavaš i uspravljaš dostojanstvo
rapsodu iz roda sanjara i hodočasnika
nepotkupljive časti.
Prošlost u tebi vri, građanski i otmjeno.
Vjera i zavjeti odustalu su
od puta prosvjetljenja, sem poezije…
Iznosiš na sunce čast i sram
kao dvije suze sudbine.
Spartanski uspravan,
dječački iskren i antejski odan
zemlji crnogorice i žiletnih hridi.
Na mapi od jagnjeće kože
rasprostireš Istinu sa velikim I
o slavi, patnji, snovima,
patrotizmu, honorarnim vitezovima,
časti i opštoj bezljudici,
ljubavi i prolaznosti, pohlepi…
U hladu tvoje lipe
đe miriše život i pupolji nada
upoznaješ svoju sjenku – otrežnjenje!
Zavjet matere otkidaš iz katunskih mećava,
tražiš žižak za izlazak iz lavirinta bez izlaza;
tvoj obelisk je na koti odbrane
od nečovještva i zaludnosti traganja za sudbinom.
Na termopilu ironije i vapaja
krv crnogorskog epa
pretačeš u bajku pisanu limunovim sokom
na drevnim računima koje
ni magija stihova ne može promijeniti.
Gubiš li to vjeru u poeziju?!
Nipošto, privid je to…
Od magli brđanskog mlijeka
krojiš svoj dom na rubu vremena
i rastjeruješ mrak, laži i ništavilo.
Grmiš besudbinstvom i dobro znaš
da ćemo kao Diogen iz Sinope
sa upaljenom voštanicom
na bespućima i obalama tražiti čovjeka.
Ti, katunski bard sa sačmom u versima,
na medalju slave slikaš lovor i sram.
Bijeli vuk ostavlja trag besmrtne žile života,
ništavilo i nadu.
Život, ta odiseja, u kamen sizifovski urezana.
Evo, opet čujem aharhistički pucanj u strašila
kroz stihove pisane na listovima drijena.
Zato tvoja poezija, prevratniče i pjesniče
sa velikim slovom P,
sija gorčinom, lirizmom plamena i prkosom
na Drvetu života
jače od dukljanskih munja
da se lijepo osvijetljeni upoznamo sa sobom!
Tu ti ni smrt, prijatelju, ne može nauditi.

Boris Jovanović Kastel
26. maj 2020.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


20 + 10 =