Intervju sa Borisom Kastelom – Mediteran nije vjera u „svete“ kanone već plovidba slobodnog čovjeka

Intervju sa crnogorskim pjesnikom i esejistom Borisom Jovanovićem – Kastelom

Razgovarao: Božidar Proročić

Boris Jovanović – Kastel (1971). Kritika ga smatra jednim od  najznačajnijih crnogorskih pjesnika mediteranske orijentacije i uglednim imenom južnoslovenske i mediteranske književnosti. Osnovno, srednje i fakultetsko obrazovanje stekao je u Podgorici. Zstupljen je u brojnim antologijama, publikacijama, panorama, kako crnogorske, tako i medieranske i evropske književnosti. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja za svoje stvaralaštvo kod nas i u inostranstvu. Poezija mu je prevođena na italijanski, engleski, poljski, češki, albanski, mađarski, makedonski, ukrajinski  i slovenački jezik.

  1. Gospodine Kastel, povod za naš razgovor je izlazak Vaše nove zbirke poezije ,,Bumerang valova” u izdanju kuće „Shura publikacija“ iz Opatije u Hrvatskoj. Recite nam, molim Vas, koji motivi dominiraju u ovoj zbirci i da li je Mediteran i ovaj put dominantna inspiracija?

 Čini mi se da cijelog života pišem jednu jedinu knjigu posvećenu Mediteranu i našoj mediteranskoj sudbini tako da je svaka nova knjiga jedan kamičak u tom beskrajnom, bezvremenom i ponornom mozaiku. I u knjizi „Bumerang valova“ taj fenomen mora, odnosno unutrašnjeg mora, je modus vivendi i huk vremena jer Mediteran je bezbroj stvari u isti mah i pobjeda vječnog života nad prolaznim. Ova knjiga potvrđuje u svom poetskom, stilskom, misaonom, tematskom i motivskom smislu da je Mediteran početak, kraj i beskraj svega. To je prva božja suza radosnica nakon stvaranja svijeta i, nadasve, jedno unutrašnje more na kojem tražimo sebe i čiji valovi nam donose sve razlike i bogatstva civilizacija. Taj „kontinent“, kako ga nazva Brodel, predstavlja jedinstvo kontrasta, živu istoriju u pokretu i vječni indigo na kome je uklesan krik našeg rođenja, duh života i dah otpora besmislu, prolanosti i ništavilu čije odjeke slušamo i danas kroz ekspanziju totalitarnih ideologija, klerofašizam, globalizaciju, evroegoizam i slično. Šta bi mi bili bez tih unutrašnjih mora? Pa, jednostavno, ništa s obzirom da bi jedrenjaci bili olupine, korali skamenjeni, morske i nebeske zvijezde fosili, kompasi zarđali, glasovi prah a naša krv zapečaćena u antičkim amforama nasukanim na crnogorskim i jadranskim obalama – zaboravljena.

  • Vašu prvu zbirku ,,Kad zamirišu kajanja” (u izdanju CDNK) objavili ste sad već daleke 1994. godine. Kakvi su, zapravo, bili vaši počeci i kako ste počeli da pišete?

 Čak i u tim prvim rukopisima (pred)osjetio sam da mi je, a ne znam od koga ili čega, dodijeljena misija prevodioca jezika zvona, talasa, kovitlaca, galebljih kliktanja pa sam sa tom ulogom krenuo u hodočašće zvano poezija sa strahom da će me more progutati kao kolateralnu štetu i zaboraviti. Međutim, u svojoj poeziji od početaka do današnjih knjiga objavljenih u Crnoj Gori, u svim državama bivše Jugoslavije i Evropi na preko petnaest svjetskih jezika bio sam, ostao i, vjerujem, ostaću dobrovoljni zatočenik juga i unutrašnjeg mora lišenog vremena, prostora, geografije, istorije i cilja a sve u slavu Mediterana kao ličnog i civilizacijskog putokaza. U kontekstu pominjanja prvih knjiga moram istaći da sam od tog perioda svog književnog krstarenja, uključujući naredno desetljeće, dominantno uranjao u vizuelni ambijent Sredozemlja, poetski rekonstruisao crnogorsku povijest, povezivao lokalno i univerzalno i ulivao u jedan tematski okean svu dionizijsku energiju i čistotu apolonijskog na Našem moru, kako su ga zvali stari Latini. Ali, sljedeće knjige donijele su novi kurs tako da sam „usporio“ potragu za Mediteranom kakvim ga nosimo u svojim sjećanjima o njegovoj veličini i moći, kao pupka svijeta, a ubrzao potragu za Mediteranom sopstva, slobode i beskonačnosti.

  • U vašoj poeziji ,,raspravljete” o čovjeku, prošlosti, sadašnjosti, istoriji mitovima  o bezvremenim mozaicima Mediterana. Šta je to u Vašoj poeziji metafizčko ali i kosmičko na svoj način i koje su to poruke?

U jednoj pjesmi Pol Valeri nam je poručio – „Požurimo u talase, živimo iznova“. Shodno tome, kao autor sam sve te parametre od vječnosti do prolaznog, od povijesti do sadašnjice, od dokolice do mita, od vremeplova do Elizeja, upleo u jednu mediteransku tapiseriju izvezenu valovima. Od svih mediteranskih sunaca, dubina i pomorskih i podmorskih arheologija, pokušao sam stvoriti atlas kao otklon od besmisla, konačnosti i isključivosti života a to je samo put do poetskog i životnog prosvijetljenja Mediteranom što je i poenta ove književnosti.

  • Naslovi vaših zbirki poezije ,,Čekaju li nas brodovi“, „Pozivno pismo suncu“, „More u naručju“, „Beskopnik“, „Ručak na hridini“, „Testament u školjkama“ … apsolutno privlače čitalačku pažnju.  Da li ove zbirke imaju svaka za sebe svoju posebnost?

– Vidi se i osjeti po naslovima da su one bliznakinje izabrane da svjedoče i odgovore na pitanje – Zašto sam izabrao Mediteran kao sudbinu ili, kako reče jedan kritičar poodavno, on mene? Pa, prosto, zato što sam u svom književnom opusu uz pomoć živosti njegovih kovitlaca, njegovom otvorenošću i bezvremenošću nastojao životno i poetski da nadiđem ustajalu i zatvorenu energiju kopna, kao i prolaznost života. Zato je u tom paklenom i svečanom naviganju svaka knjiga poput jedra na brodu „Mediteran“ kojim tražimo sebe.

  • Vaš je izraz krajnje jednostavan, ali bogat. Pjesme ostavljaju jak utisak kao da je sami Posejdon razlio mastilo po papiru. Da li je moj utisak ispravan?

 Pažljivi čitaoci i brojni analitičari moje poezije čije studije su objavljene u knjizi „Mediteranski gospar“ kategorični su u tvrdnji da je ova poezija prepoznatljiva po romoru  nepripadanja, jurišu nepristajanja na bilo kakve pomodarske trake i flertove i trozubac navigacije izliven od soli meditacija. Taj trozubac čine – vječno, sloboda i plovidba!

  • Vaš prijatelj i istaknuti crnogorski pjesnik Miraš Martinović rekao je za Vas i Vašu poeziju: ,,On Mediteran ne doživljava, on ga živi čitavim bićem“, baš kao veliki Predrag Matvejević koji Vas je nazvao nasljednikom. Toliko pjesničke mudrosti i ljepote je u njihovim rečenicama pa, kako se osjećate poslije njih?

Pa, živjeti Mediteran znači istovremeno biti moreplovac na njegovim pučinama i kalafat novih brodova nakon gledanja njegovih olupina u vremenima globalizacije kada je Sredozemlje bačeno na margine svjetskih zbivanja i postoji samo u zebnji da ga ne zaboravimo. O sudbinskoj važnosti mora za naše prve civilizacijske korake divno govori i jedna Andrićeva misao – „Izlazak jednog naroda na more, to je početak njegove istorije“. Iz tog razloga, moja poezija nije slatkovodna zato što pripada akvatorijumima Mediterana u času kada su sve navigacione mape čovječanstva, od antičkih do laserskih,  postale tabule raze, odnosno ploče bez imena i identiteta. Zato živjeti Mediteran, kako reče Miraš Martinović, znači razgorjevati baklju koja je osvijetlila evropsku civilizaciju a naslijediti misao jednog velikana, poput Matvejevića kojom sam dirnut,  misija je pisanja novih knjiga o Mediteranu kojima savremene pošasti i potrošačko-profiterski način života ne mogu nauditi.

  • Objavili ste i četri knjige eseja ,,Pergament od sireninog poprsja“, ,,Peta strana juga“,  ,,Ogledanje u bonaci“, ,,Mediteransko prosvjetljenje“ . Koje su teme zastupljene u vašim esejima?

 Da, to su zapravo knjige u kojima sam objedinio eseje objavljivljene prethodnih decenija u dnevnim novinama, prvenstveno „Pobjedi“ i književnoj periodici u domovini i regionu. U njima sam poetski uranjao u djela najznačajnijih pisaca i pjesnika Mediterana od najstarijih vremena do danas, analizirao knjige crnogorskih i južnoslovenskih pjesnika, kroz pjesnički „durbin“ posmatrao mediteranske mijene i „crtao“ rodoslov tog geopoetičkog prostora od njegove slave do današnje dekadencije i nešto rjeđe pisao o slikarima specifičnog mediteranskog nerva i poetike. Međutim, sa današnje distance gledano, čini mi se da se to more eseja zapravo prirodno ulilo u okean moje poezije. Iz njega bih izvdvojio pet mora – lično, univerzalno, sudbinsko, identitetsko i karnevalsko.

  • Poezija je dugo bila marginalizovana, a čini nam se da se u zadnje vrijeme ponovo vraća u fokus čitaoca i javnosti. Da li dijelite ovo mišljenje?

Odgovoriću nastavljajući prethodni odgovor jer vrijeme poezije je van vremena a poezija u sebi sadrži karnevalske maske. Jedne su solarne iza kojih se odvijaju plesovi sa sirenama naših nada, pregnuća i želja a druge lunarne koje prekrivaju naše bjesomučne borbe sa avetima naših zabluda, besmisla i prolaznosti. Upravo ti i takvi plesovi su život zbog čega je poezija iznad života i, samim tim, vječna!

  • Vaša poezija je beskrajni talas altruizma Mediterana koji doživljavamo kroz vašu ličnu prizmu emocija. Da li nam ti talasi nose epohalne poruke budućnosti vrijedne poštovanja?

 Svaka istinska poezija je vidovita i njeni atlasi od „Pjesme nad pjesmama“, „Epa o Gilgamešu“, Homera, Konfučija, Dantea, Njegoša, Leopardija, Montalea, Persa, Lorke, Kavafisa, Valerija…. imaju na sebi vatre proročanstva i talase skrivenih poruka koje ne možemo uvijek odgonetnuti. Pjesnici Mediterana su specifični i u velikoj prednosti jer u sebi nose iskon svjetske civilizacije pa je njihova poezija, sama po sebi, sinonim profetske misli! Dakle, Mediteran ne služi nikome niti je to vjera u „svete“ kanone raznih konfesija već plovidba slobodnog čovjeka bez sidrenja! Iz tog proishodi da pjesnik Mediterana, poput galeba, nadlijeće prolazno, u školjkama osluškuje vječno i na krhotinama sebične civilizacije gradi antički maslinjak.

  1. Kako biste opisali savremenu crnogorsku kulturnu scenu?

 Jedan hrvatski pjesnik iz prošlog stoljeća sjajno je definisao pojam nacionalne književnosti i sasvim je bio u pravu kada je rekao da će svaka nacionalna literatura, posebno poezija, biti istinski nacionalno reprezentativna tek kada prvo postane evropski etablirana a ne kao prioritetno nacionalna i samoživa. Mislim da crnogorska književnost i njeni autori prvenstveno moraju voditi računa da se, uz pomoć državnih institucija i brojnih fondacija, njihova književna djela prevode na svjetske jezike i tako imaju zavidan tretman u međunarodnim publikacijama. Balkanska samodovoljnost, sujete, mržnja i zloupotrebe kulturnih institucija donijeće pojedincima trenutnu finasijsku korist, inflaciju izdavačke produkcije i medijsku pažnju ali u perspektivi to će biti samo ljuštura bez pjesničkog bisera.

  1. Koliko je važno da mlade generacije u tokovima savremenog društva prate  kulturna dešavanja. Da li na taj način dograđuju intelektualni dio ličnosti?

Čini mi se da mlađe generacije, uprkos privlačnosti i korisnih efekata informaciono-komunikacionih tehnologija, sve više prate aktuelne programe kulturno-umjetničkog sadržaja što u znatnoj mjeri može produbiti njihove kreativne kapacitete i povećati stepen interesovanja za određene djelatnosti iz domena umjetnosti. To je vrlo važna karika u dogradnji njihovih intelektualnih profila ali smatram da su pravi pjesnici, slikari, kompozitori i ini umjetnici zapravo izabrani poslenici svojih poziva.

  1. Koju vašu knjigu bi nam preporučili da pročitamo u ovim trenucima izolacije?

S obzirom da je Mediteran zapravo prepisana istorija svijeta i njegova materica, prirodno je da je civilizacijska zima došla i na njegove obale i u našu Crnu Goru u svojoj izopačenoj kulturnoj, duhovnoj, moralnoj, materijalnoj i, sada već, zdravstvenoj odori. Međutim, svaki put je naše more iz raznih nedaća izašlo kao pobjednik što potvrđuje i Kamijeva rečenica – „U jeku zime otkrio sam da u sebi nosim jedno nepobjedivo ljeto!“ Zato  bih, ne slučajno, dragim čitaocima preporučio za čitanje moju knjigu poezije „Pozivno pismo suncu“ objavljenu 2016. godine u izdanju Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva iz Podgorice u ediciji savremene crnogorske poezije „Savremenik“ jer pozivati sunce u tami pomora od aktuelnog korona virusa više je od zadatka.

  1. Za sami kraj razgovora opišite nam vaš kutak, vašu avliju u kojoj stvarate sve mediteranske stihove.

– Često pomislim da ovi mediteranski stihovi, bilo na crnogorskom ili drugim jezicima, zapravo stvaraju mene i moj književni rodoslov u jednom podgoričkom sobičku biblioteci, na bokeškim pontama ili avliji pokrivenom vinovom lozom i uramljenom maslinama. U tom ambijentu, uz krstarenja Jadranom, svakim danom prihvatam nove valove kao papirnate dvojnike i stanare biblioteke koji mi, kao brodograditelji, pomažu u pravljenju novih knjiga- jedrenjaka.

1 Trackback / Pingback

  1. KASTELOV INTERVJU ZA CRNOGORSKE MEDIJE « Boris Jovanović Kastel

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


three × two =