Ivan Lovrenović – Mirko Kovač bio je veliki, fascinantni književni mistifikator

 

U Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, 6. maja 2014. godine, održano je književno veče na kojem je predstavljen roman “Vrijeme koje se udaljava” Mirka Kovača. Prenosimo kazivanje Ivana Lovrenovića, koje je objavljeno u Crnogorskom glasniku u broju 87. od maja/juna 2014. godine. Prilog je pripremio dr Zoran Drašković, urednik Crnogorskog glasnika i saradnik Montenegrine.

 
 

Ivan Lovrenović

Mirko Kovač bio je veliki,
fascinantni književni mistifikator

 

 

Nekako volim zamišljati – sada, nakon svega – da je Mirko Kovač ovu knjigu pisao suočen sa najvećim svjesno izabranim književnim rizikom. Ima i u pređašnjim Kovačevim knjigama tog dogonjenja književne prakse do samih granica ispitivanja, do samih granica mogućnosti književne prakse. Ali, ova knjiga je cijela takva – jedan veliki stvaralački rizik! Ali ne rizik poduzet iz nehaja, iz lakomislenosti, nego rizik koji je preuzet sa potpunom odgovornošću i prema vlastitom opusu i prema sebi kao piscu i prema književnosti kao izabranoj sudbini – kako to Kovač piše još davno, sedamdesetdevete, u svojoj nenadmašnoj poslanici o evropskoj truleži …

Dakle, kakav je to rizik?

Svi vi koji ste knjigu imali u rukama mogli ste vidjeti da se tu događa nešto što je u književnosti dosta rijetko, a još je rijeđe da se poslije toga dogodi takav sjajan rezultat. Tu se – da parafraziram Kiša – događa potpuno jednačenje života i literature!

I to ulaženje života u književnost i književnosti u život – to je taj rizik o kojem govorim, apsolutno najveći rizik u književnom zanatu, jer i kod samo malo manjih majstora i kod samo malo manje darovitih pisaca gotovo da se neizbježno pretvara u debakl. Ne možete svoj život uložiti u književni tekst pa da to bude velika književnost, osim ako imate onu snagu, ono majstorstvo i onaj dar kakav je imao pisac Mirko Kovač!

Ponekad se postavlja i pitanje njezinoga završetka: je li knjiga završena, nije završena? Naravno, u tehničkom smislu, to jeste nezavršena književna tvorevina. Međutim, mislim da bi se stvar mogla nekako zaokrenuti i vjerujem da nam Mirko Kovač na tome ne bi mogao zamjeriti; dapače, mislim da bi i on bio sklon takvom zaokretanju. Naime, Mirko Kovač je od svojih prvih književnih tekstova, iz najmlađih svojih dana, bio pisac koji nikada ne slijedi utabani put, čak ni vlastiti. Iz knjige u knjigu on je mijenjao optiku, mijenjao alate, mijenjao postupke … I to je bilo jasno već odavno; poslije recimo Vrata od utrobe, tu je već bio cijeli jedan majstorski opečaćen opus takvih postupaka. Međutim, ovom knjigom kao da Mirko Kovač cijeli svoj dotadašnji opus stavlja na ispit – to je nešto što je meni u ovoj knjizi najfantastičnije od svega. Dakle, pisac sa takvim opusom, sa takvim književnim kapitalom iza sebe, ovom romaneskno-memoarskom knjigom kao da sve to stavlja na ispit i kao da kaže: «E, čekaj da vidimo sad kako se to može još, nekako …?» i onda pristupa onom riziku o kom sam govorio malo prije.

A i taj završetak knjige, taj fizički, tehnički završetak knjige kakav imamo sada, mogao bi se okrenuti ovako: Mirko Kovač je bio – dopustićete mi tu riječ, ali vas molim da je razumijete u punini njezine književne veličine – veliki, fascinantni književni mistifikator, pisac koji je umio, kao što on to i sam govori u pomentoj poslanici, od svega, ali baš od svega, od najtrivijalnijih podataka, od stvari iz vlastitog života, od pročitanih i viđenih stvari … od svega toga je umio praviti na alkemijski način novu stvarnost, novi tekst kao novu stvarnost. Tako i završetak ove knjige ponekad doživljavam kao vrhunsku Kovačevu mistifikaciju, kao prijateljski i blago ironičan poklon nama svima koji ga čitamo i volimo – kao da nam želi reći: «Evo, pa odgonetajte!».