Jakov Sabljić

KRITIČKI PREGLED NAJNOVIJE PROZE
“MADE IN MONTENEGRO”

Dominik – ili o palimpsestičnosti povijesti

 

 

Mitotvorba je u mladih crnogorskih prozaika jedan od najprokazivanijih načina perceptivnog uokviravanja, a tematizacija te poetičke dominante neposredno je prisutna i u romanu Dominik (2001) Milovana Radojevića. Riječ je o prozi koja se formalno oblikuje, kako je u prologu priređivača istaknuto, kao pronađena stara kronika o svačkom biskupu Dominiku koju je na latinskom ispisao benediktinac Matija, Jakov Sabljickanonik samostana sv. Georgija Barskog. Sadržajna potka organizirana u XXIV. kapitula i vremenski smještena u tajnovito i kontroverzno XII. stoljeće ima, čini se, dvostruku ulogu: prvo, pokazuje da crnogorski spisateljski prezent nadopunjavanjem lakune nastale diskontinuiranim razvojem književnoga perfekta proširuje interese i na (hi)storije koje svjedoče o usmjerenosti književnosti na povijesnu okomicu; drugo, rekapitulacija događaja koji mogu proći faktografsku provjeru te njihova skopčanost s meditativnim dionicama, fiktivnim umetcima, fabulativnim digresijama i citiranjem antičkih i srednjovjekovnih autoriteta – sve u ispovjednoj formi – približuje Radojevićev roman revizionističkim tekstovima čiji pogled unatrag na zbivanja prekrivena šutnjom povijesnoga mraka pruža mogućnost osluškivanja jednoć utišanih glasova koji još nisu imali šansu progovoriti u svoje ime i tako ponuditi svoju verziju proživljenoga. Premda postoji jasna težnja za vjerodostojnošću izvještavanja, kronika neprestano izmiče toj temeljnoj intenciji, i to na nekoliko razina. Prije svega, izražena je sumnja u količinu povjerenja koje se može sa sigurnošću uložiti u istinitost višeputno “prerađivanog”1 teksta prevedenoga na “savremenu crnogorsku varijantu novoštokavskoga jezika sa patinom XIX vijeka”2 te koji je k tome oblikotvorno mješavina stvarnih događaja i subjektivne optike: “koliko ova hronika, ako nije falsifkat, može biti pouzdan izvor za povijest?”3, pita se priređivač rukopisa.

Unatoč želji da budućnosti u zalog ostavi sve ono što je svojedobno vidio i čuo, tragovi iznevjeravanja osnovne misije kanonika Matije ipak su prisutni u tolikoj mjeri da poljuljaju naivnu vjeru u uspješnost ispunjenja njegove, na prvi pogled, jednostavne zadaće. U svijesti sastavljača rukopisa, po vlastitom priznanju, neprestano lebdi obvezujuća Dominikova molba: “Nemoj, tako ti svijeh svetinja, dozvolit da po zlu upamćen budem.”;4 sam biskup pokazuje iznimnu elokvenciju koja ga spašava u pregovorima i pravdanju pred papom, ali istodobno uporabljena za kategoričko nijekanje navodno naloženog zločina unatoč opružujućim činjenicama i priznanju u bunilu, izaziva sumnju u Dominik - koricaistinitost njegove obrane na optužbu zbog ubojstva plemića iz protivničkoga tabora; papinska isprava s oslobađujućom presudom koju sâm donosi iz Rima sporna je zbog velike mogućnosti sadržajne instruiranosti, a pred kraj romana otkriva se i Dominikova skrivena strana – tajna o postojanju njegova muškog potomka (zanimljiv dometak koji dokazuje srednjovjekovnu podvojenost između proklamirane moralne strogosti te čulnosti, što pokazuje suprotstavljenost službene/javne i intimne/skrivene sfere života).

Zbog takve politike bilježenja zbivanja, a koja podrazumijeva historizaciju fikcionalnoga i fikcionalizaciju histografskoga, demistificira se jalova želja pojedinca da za sobom ostavi istinit trag za vječnost. Spomenuta zadaća svedena je na istinolikost koja roman pretvara u priču o memoriji koja se gubi ili utvrđuje namjerom, uputom, slučajnošću ili ideologijom koja ju kanonizira. Osim toga demistificira se i vjera u mogućnost umjetnosti ili znanosti da ostvari namjeru koja je i proizvela kroniku, tj. ovjekovječenje pojedinca, što s druge strane gledano nije ni malo skromna želja jedne po pozivu i statusu izrazito nesvjetovne osobe. S tim u vezi aura zaštićenosti skida se i s crkvenoga života koji obiluje tajnovitostima, spletkama, zakulisnim igrama, licemjerjem i klanovskim podjelama koje su često odraz vjerskih i političkih razilaženja. Raskol unutar crkvenih krugova projekcija je šire društveno-povijesne podijeljenosti Duklje u posljednjim desetljećima XII. stoljeća, pa aluzivnost teksta nesumnjivo uzrokuje i šire implikacije jer apokaliptička vizija požara koji uništava samostansku knjižnicu te zvjerski zločini sukobljenih vojski lako dovode do povlačenja usporednica s događanjima u crnogorskoj suvremenosti koja je i te kako izložena brisanju povijesnoga sjećanja i pogubnoj podijeljenosti kao stanju neprestane društvene agonije.

1 Tijekom sastavljanja kronike pripovjedač se, kako je u tekstu sugerirano, služio i oporučno ostavljenim rukopisnim svjedočanstvima samoga biskupa Dominika.
2 Radojević, 2001: 9
3 Radojević, 2001: 8
4 Radojević, 2001: 166

(Najnoviji glasovi crnogorske proze, književnoteorijski i izborni pregled, Osijek 2007, s. 57-58)

 

 

Tagovi: , , ,

 
 

Kalendar

December 2018
M T W T F S S
« Nov    
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31