NOVE KNJIGE: ZAPISI RAMIZA HADŽIBEGOVIĆA

(“Blisko kraju”, Ramiz Hadžibegović, eseji, Čigoja, Beograd, 2016)

Objašnjavajući, na primjer, određeni pojam, prije svega, kroz njegovu simboliku, Hadžibegović duboko zalazi u njegovu etimologiju i leksičke mijene samog naziva, istoriografski kontekst

 

 

Mnogi teoretičari i  stvaraoci pokušavaju da „izmjere“ doprinos novog vremena  prošlom, odnosno stepenu njegove inkorporiranosti u prethodno doba. Neki su skloni tvrdnji, prema kojoj civilizacija, koliko donosi „toliko i odnosi“. Sadašnje vrijeme, čiji smo sudionici, uslovljava drastično ubrzane promjene, da pređašnje norme nijesmo stigli  valjano ni vrednovati, ali ni na nove razložno reagovati i bezrezervno ih  prihvatiti. Odslik takvog stanja, s jedne strane, napuštenih normi i vrijednosti, a s druge, novih i, sa etičkog, antropološkog, pa i umjetničkog aspekta, veoma upitnih, za Ramiza Hadžibegovića bio je dovoljno izazovan.

Baveći se i ranije sociološkim i sličnim temama, autor je u svojoj najnovijoj knjizi, naslovljenoj „Blisko kraju“, analitički veoma sofisticirano progovorio o ovim pitanjima.

 

 

Koja je to poluga koja će, u zadovoljavajućoj mjeri, sačuvati određene vrijednosti prohujalog doba, odmjeriti snagu naše postojanosti, a da, pritom, ne izgubimo vezu sa budućim vremenom? To je pamćenje, fenomen čija se težina i značaj najčešće naknadno pokreću, ispituju i nivelišu. Uglavnom, u situacijama, nazvanim  kao prekretničke tačke u životu jednog kolektiva, naroda, civilizacije. Ako se gube fenomeni, događanja, navike i običaji, onda se gube i njihovi nazivi, odnosno pojmovi i njihova suština i sadržaj. Imamo li vremena danas za merak, koliko su nam ćilimi prekrivači, kad se okupljamo oko sofre, znamo li kad su i koliko slavimo petrovdanske lile, kad smo posljednji put upotrebili rukom vezene peškire, ili vidjeli, namijenjene majstoru, darovane košulje i vunene čarape da se vijore na novom kućnom krovu, kad smo testijom zahvatili hladnu vodu sa izvora, uhvatili nekom muštuluk, prošetali korzom? pita se Hadžibegović. Ali, on ne traži nikakvo „zamrzavanje“ istorije, pa da je, kao primamljivo parče torte, gustiramo kada nam najviše odgovara. On je svjestan da istorija neprestano pulsira, i da njeni putevi i događanja postaju sve frekventniji, ali i zamršeniji i neprozirniji. Upravo je zbog takvog uranjanja u  nejasnu i „brzopoteznu“ sjutrašnjicu potrebno da svoju svijest usmjerimo ka već apsolviranim fenomenima i manifestacijama života, u kojima su etičnost, neistrošena emotivnost i bliskost  utemeljivale tradicijske vrijednosti svekolikog duhovnog spektra jednog kolektiva i društva, ukratko – narodna tradicija; dakle, onih vrijednosti koje, i pored svih turbulencija i marginalizacija, predstavljaju civilizacijsku konstantu. A imale su svoju težinu i kontinuitet upravo zbog toga što su predstavljale svojevrsni ogledni model promišljanja i ponašanja, po kojem su pojedinci, u odnosu na kolektiv, odmjeravali sopstvene ideje i tumačenja svijeta, učeći se na taj način poštovanju Drugog, kao i nužnosti različitosti.

 

 

Svijest o tim  vrijednostima obavezuje da ih pamtimo i sačuvamo. Taj svijet prošlosti – svijet laganijeg ritma, i sa dovoljnim kvantumom i vremena i emocija –  autor naziva „trezorom vrednosti“. Drugim riječima – to je naša baština. Njena izvornost i autentičnost predstavljaju, gledano sa širokog kulturološkog aspekta, najveći zalog za kontinuitet našeg društvenog  bića, tj. njegovu specifičnost i neponovljivost. Izgleda, nažalost, da ćemo se po tim vrijednostima koje, pored svega, nose i draž neponovljivosti, kako pokazuje sve brža globalistička nivelacija, jedino i prepoznavati!
Dugogodišnjom iskustvenom mudrošću tkano narodno povijesmo, kojim je i danas, po mnogim osnovama, prošarana ne samo crnogorska urbana matrica (a riječ je najprije o crnogorskom,  ali i ostalom balkanskom  tradicijskom prostoru), već i ona u širem regionu, prema mišljenju Ramiza Hadžibegovića,  još ima šanse da se odupre i našem zaboravu sopstvene prošlosti, i našem strahu od ubrzane budućnosti. Dok piše o filozofiji tog vremena i njegovom (patrijarhalnom) poretku vrijednosti koji iščezavaju, Hadžibegović to čini, znalcem erudite, poetski veoma senzitivno, kroz jaki metaforički naboj i imaginativnu viziju. Njegova rečenica nije ni apel ni patetika, već smireno, postupno promišljanje, mozaički natopljeno, koliko kristalnom osjećajnošću, toliko i refleksijom i analitičkom preciznošću. Objašnjavajući, na primjer, određeni pojam, prije svega, kroz njegovu simboliku, Hadžibegović duboko zalazi u njegovu etimologiju i leksičke mijene samog naziva, istoriografski kontekst,  upotrebu, tj. pozicionira ga u doseg širih kulturoloških paralelizama i obrazaca, i na taj način nanovo oživljava atmosferu proteklih vremena, njegovih znamenja i vrijednosti o kojima govori. Hadžibegović se, stoga, kod nijednog pojma ne zaustavlja napamet, a ni žal i osvrt za punoćom negdašnjeg života ne prelama kroz vapijući romantizam. Svjestan da je ono, što nam na ovim prostorima danas nedostaje – duša, emocija, međusobna bliskost, riječju, životniji život – paradigma tehnološke civilizacije i u ostalim dijelovima svijeta, autor je, zapravo, pokrenuo, univerzalnu priču o (dis)kontinuitetu određenih kulturoloških  parametara u kontekstu najnovijih društvenih kretanja. A da se radi o knjizi koja će nas na najljepši način suočiti sa postojećim, ali i idejom, koliko i stilom, vješto  usmjeriti ka dugoročnijoj problematici, najbolje potvrđuju riječi iz recenzije prof. dr Ratka Božovića da su u njoj „stvoreni uslovi i za zadovoljstvo u čitanju i za aktivno čitanje“. Jaču preporuku, svakako, ne treba tražiti.

 

Tekst preuzet iz dnevnih novina “Vijesti”, online izdanje, 17. 12. 2016.

 

 

 

Tagovi: , , ,

 

Bez komentara

Budite prvi.

Poruka


 

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

July 2017
M T W T F S S
« Jun    
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31