„Ko se boji Virdžinije Vulf“ u Zetskom domu


Došlo je vrijeme za pozorište. Po riječima Paola Magellija koji završava svoju režiju „Ko se boji Virdžinije Vulf“ po kultnom tekstu Edvarda Olbija  u Kraljevskom pozorištu Zetski dom, ovo je vrijeme za rad,da se stvaraju predstave. Naravno, publika će sedmog, osmog, devetog i desetog oktobra, u skladu sa mjerama koje podrazumijevaju fizčku distancu, biti u pozorištu. Njena reakcija reći će nam o uspješnosti i smislu ovog intenzivnog i lijepog rada na Cetinju sa glumcima koje, kako kaže, ne bi nikada mijenjao.

„Mogu vam mirne duše reći, a to sam rijetko govorio u svom životu, imam glumačku ekipu snova, ne bih mijenjao nijednog od njih ni za živu glavu, oni su uradili posao koji sam ja želio.  Zbog korone nisu imali večernja izvođenja i mi smo ovu situaciju iskoristili kako bi radili više. Tako je sada u evropskim pozorištima, vrijeme je da se predstave stvaraju, naravno i da se igraju, ali naročito-  da postoje za neko bolje vrijeme. Zahvalan sam svima koji su radili samnom. Zaljubio sam se u Cetinje, u njegovu demokratičnost koju ima u odnosu između dvorane i pozornice. Rijetko se događa da dođete u teatar gdje imate idealnu priču, od srca to govorim“, rekao je reditelj Paolo Magelli.

Ovo je u Magellijevoj karijeri druga režija Olbijevog djela koje je uvijek intrigantno i atraktivno publici. Ova predstava, kako navodi, nema sličnosti sa onom koju je prije 15 godina radio u Drezdenu, ali nije ni svijet u kome živimo isti. Kroz te godine, zaključuje Magelli, moguće je  mjeriti propadanje našeg morala i vrijednosti. U Olbijevom djelu „Ko se boji Virdžinije Vulf“  stariji bračni par ugošćuje mlađi, nakon jedne žurke u krajnje neobično vrijeme, što vodi priču u pravcu ogoljavanja konvencionalnosti malograđanskog života u jednom malom mjestu. Maske padaju na kraju, priča se završava vrlo negativno, samo sa jednim ciljem- da bi se afirmisalo ono pozitivno. U mraku teatarskog gledališta moramo se zapitati kakav bi bio život bez snova?

„Olbi je jedno potpuno slobodno biće koje se kreće kao kada pada bomba, a ostaci se bez kontrole kreću po prostoru. On ima takav način pisanja- protiv naše organizacije, nemorala, shvatanja porodice, protiv života u kome nam je oduzeta utopija. Strašno je kategoričan u tome da afirmiše život gdje bismo morali obavezno sanjati, nešto imati, pa makar to bio i jedan sulud san. Mislim da je ovaj tekst fantastično anticipirao ovu prazninu današnjice gdje ljudi nemaju vremena ni čitati, ni misliti o snovima, niti u sebi koordinisati neko političko ja koje bi bilo jasno i duboko utemeljeno u kulturološkim bazama. Živimo u srednjem vijeku elektronike i taj novi barbarizam stvara jednu kolektivnu prazninu i površnost“, zaključio je Magelli.

„Inspiracija kruži salom, od nas prema glumcima, oni je vraćaju nama. Mislim da smo ono što je Olbi napisao pročitali tako da ne iznevjerimo njega, ali na način koji nas se tiče ovdje i sada. Unutar tih mračnih, divljih, ali vrlo često duhovitih dijaloga zapravo padaju maske tog načina života, imamo priliku zaviriti iza kulisa takvog društveno normiranog ponašanja. Vidimo da su oni ranjivi, da se brane brutalnošću. U ovom našem čitanju  zanimljivo je to da smo mi svjesni dolaska jedne nove generacije koja je za uspjeh, mjerljiv jedino novcem, spremna ići i preko mrtvih. Ipak, lijepo je da i u takvom svijetu gdje padaju maske i postoji život bez iluzija, još uvijek imamo pravo osamiti se u ovoj civilizaciji buke i tražiti pravo na svoju utopiju“, rekla je dramaturškinja Željka Udovičić Pleština.

Pored režije  Paolo Magelli potpisuje i kostimografiju, asistenti  režije su Milo Vučinić i Hana Rastoder, dok je asistent kostimografa Lina Leković. Asistent dramaturga je Stela Mišković, kompozitor Ljupče Konstatinov, a scenografi Lorenco Banci i Marko Petrović Njegoš. Ansambl predstave čine: Ana Vujošević, Dejan Ivanić, Ana Vučković, Frano Mašković  i Miloš Pejović. Nakon višemjesečne pauze glumci su se vratili u pozorište koje im je, kako kažu beskrajno nedostajalo. To je samo jedan od razloga koji su ovaj rad učinili još ljepšim i važnijim.  Premda  pozorište podrazumijeva kontakt, ovaj proces tokom koga se vodilo računa o poštovanju mjera NKT, dokazao je da male podjele jesu rješenje da pozorište postoji i u vremenu pandemije.

„Dugo nismo radili, željni smo pozorišta i da se bavimo našim poslom, željni smo i dobrih tesktova i ekipe. U ovom  ludilu sreća je da je genijalni Paolo Mađeli došao u Crnu Goru. Da bi smo se prilagodili okolnostima došlo je do izbora ovog teksta koji je fenomenalan, koji je okupio jednu sjajnu ekipu. Rado smo radili,  intenzivno i posvećeno, sa puno entuzijazma.  Za kratko vrijeme uspjeli smo uraditi jednu odličnu predstavu. Ostalo je još malo vremena, da se presaberemo, posvetimo finesama, zaista se radujemo premijeri. Nadamo se da će to biti podstrek i neki vid oslobađanja od konfuzije i stresa koji su nas zadesili. Pohvale Zetskom domu na pametnoj, promišljenoj i brzoj reakciji. Raditi se mora, ali i poštovati sva uputstva i ono na čemu insistira Institut za javno zdavlje. Mi smo ovdje zaista pratili sve, radili napolju izbjegavajući zavorene prostore, mala je ekipa, a vodili smo i računa van rada u pozorištu. Sve je rizik, ali moramo stremiti tome da ga smanjimo. Sve se može i mora“, rekla je glumica Ana Vujošević.

„Nikome od nas nije se desilo da ništa ne radi od aprila do septembra. Izgubili smo glumačku kondiciju. Ipak, ogromno je zadovoljstvo što sam ponovo radio sa sjajnim timom, Paolom Magellijemi Željkom Udovičić Pleštinom. Olbi je moj omiljeni pisac, a ovaj put okolnosti su bile divne. Mala podjela podrazumijeva intimno okruženje, veliko je zadovoljstvo mjesec proveden i divnom pozorištu Zetski dom. Iako je kliše kada kažete da je tekst bezvremen, u nedostatku bolje riječi trebalo bi je reći. Te Olbijeve junake imate u svakom domu, imaćemo jednu porodičnu priču“, rekao je glumac Dejan Ivanić.

„Pozoriste nema godine… Ono se iznova rađa. Sa Paolom smo rodili nove živote. Ovaj proces pamtiću po ljubavi i povjerenju, po strasti i hrabrosti. Čekamo publiku, da idemo zajedno kroz ples – kako Honey kaže ‘želim zaplesati’“, kazala je glumica Ana Vučković.

„Kad krećeš raditi predstavu to je uvijek nova avantura. Ovoga puta imali smo divan proces, to je kao kada čitaš neku sjajnu knjigu, ostane ti par stranica pa ih nikako ne želiš dočitati, žao ti je što je kraj. Naravno, radujemo se što će sada doći publika i jedva čekam njene prve reakcije. Imam predivno iskustvo sa crnogorskim kolegama. Znam ih iz predstava i filmova, sretali smo se na festivalima, ali ovo je prva prilika da radimo skupa“, rekao je dubrovački glumac Frano Mašković.

„Radili smo vrlo intenzivno, obiman komad postavili smo u relativno kratkom roku. Neke se predstave i moraju postavljati intenzivno, kakav je i sam tekst. Rad je bio bez grke što bi mi u Crnoj Gori rekli, prilično lijepa saradnja u kojoj smo se svi razumjeli. Sada smo došli u fazu kada ti baš treba publika kako bi vidio da li ima reakcija, da li dopire, ali zaista smatram da smo na pravom putu“, rekao je glumac Miloš Pejović.

Premijerno igranje je na repertoaru 7. oktobra, a naredne tri večeri izvodiće se reprize. Ulaznice su u prodaji od poneđeljka, a imajući u vidu obavezu obezbjeđivanja fizičke distance u publici, Zetski dom ponudiće ograničen broj karata za publiku.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


two × four =